Zbog mnogih unutrašnjih suprotnosti koje su nagrizale oba svjetska bloka, među kojima se ključnim pokazao gospodarski kolaps konačno se Varšavski savez rasprsnuo 1989. godine. Uslijedila je situacija kao kada se ruše pločice domina. Započeo je proces koji se više nije mogao kontrolirati. Simbol podijeljenosti Istoka i Zapada - Berlinski zid - pao je 9. rujna 1989. god., a zatim je uslijedio slom državnog socijalizma u zemljama Europe i dijela Azije. U većini slučajeva pucanje nije bilo samo po nacionalnom šavu već i po ekonomskom, vojnom, političko-ideološkom, religijskom, tradi­cijskom... Tijekom tog burnog razdoblja se u punoj silini iskazala gruba podijeljenost današnjeg svijeta.

U nekoliko godina se stvorilo dvadesetak novih državnih, političkih, vojnih i gospodarskih subjekata, a među nekima su bjesnili krvavi vojni sukobi. Raspadom blokovskog sustava bi trebali nastati novi međunarodni odnosi u kojima fašizam, komunizam i slični diktatorski sustavi ne bi smjeli imati šansu.  Na žalost aktualna situacija nije bajna pa smo svjedoci buđenja sve ekstremnijeg nacionalizma i vjerskog fundamentalizma, ne samo u Europi već i u mnogim dijelovima globusa. Na tim gibanjima zarađuju politikanti bogatih često međusobno rivalskih, visoko razvijenih zemalja. U isto vrijeme vladajuće grupacije u malim zemljama sve bezobzirnije crpe profit iskorištavajući stanje općeg poremećaja, a narod se često izluđuje parolama koje ga potiču da zahtijeva političare "jake ruke".

Tranzicijski procesi u mnogim zemljama, pa tako i u onima iz istočne Europe nisu teorijski, niti ideološki, a kamo li praktično pripremljeni za kapitalistički sustav gospodarstva. Budući da i kapitalistički ustroj iskazuje izrazite znakove pobolijevanja, HSS smatra da bi nova rješenja koja dolaze najčešće iz malenih i siromašnih zemalja u tranziciji, mogla pridonijeti globalnoj i tako nam svima nužnoj preobrazbi. Tranzicijske zemlje srednje i istočne Europe, ali ne samo one, iskušavaju razne recepte za ozdravljenje vlastita gospodarstva. Na žalost nema bezbolnog prijelaza u kapitalizam, a vrijeme besplatnog socijalističkog javašluka je bespovratno prošlo. Stanovnici tih zemalja navikli na visok stupanj društvene stabilnosti i zaštićenosti u općem siromaštvu, iznenada se nađoše u situaciji narastajuće socijalne napetosti. Stoga se u mnogim slučajevima optimizam devedesetih godina podgrijavan padom totalitarnog socijalističkog sustava u znatnoj mjeri potiskuje postsocijalističkim malodušjem, pa čak i nostalgičnim sjećanjem na vremena kada je država paternalističkim metodama osiguravala socijalni mir. Bez obzira što su ciljevi gospodarskih reformi svagdje jednaki a to je tržišna ekonomija, postupci njena dosezanja i vježbanje demokracije nisu ujednačeni. Hoće li se tim zemljama otvoriti vrata kapitalističkog Sezama Europske Unije, NATO saveza i sl., ovisi i o mogućnostima tranzicijskih država da se integriraju u suvremena kapitalistička kretanja.

O nastaloj situaciji Marko Tarle kaže: "...demokracija pobjeđuje, totalitarizmi se urušavaju, a što tada? Jučerašnje žrtve danas formalno izlaze iz mraka, ali i postaju odgovorne za vlastita djela. Nesputani represijom pokazuju nam svoje pravo lice, sva nasljeđa prošlosti, bolesti kojima su zaraženi tijekom represije koje nisu mogli ni smjeli tada pokazati: počesto fanatični nacionalizam, katkad opsjednutost hegemo­nizmom, gdjegdje antisemitizam, ponegdje religioznu pretjeranost, ali svakako mnogo netolerancije i primitivnog nepotizma, razularenu korupciju, neviđenu pohlepu i frigidnu demokraciju, beskrupuloznost vlasti i neviđenu pljačku imovine stjecanu desetljećima i stoljećima... Traženje uklapanja u civilizaciju za sve se posttotalitarne države odvija sporo i vezano je s mnogim razočaranjima." HSS smatra da mali narodi moraju shvatiti da prvenstveno moraju sami odraditi golemi posao, jer podrška velikih će biti uvijek uvjetovana interesima, a ne idealima ili zajedničkim vrijednostima. Moramo se istodobno oduprijeti svima koji nas ugrožavaju i uvjeriti močne zemlje u pravednost svoje borbe.

Od interesa je prisjetiti se i stava Vaclava Havela: - Zapad je u biti imao zajedničku političku i gospodarsku povijest koja je iznikla iz zajedničkih duhovnih izvora. Tijekom mnogih stoljeća, karakter njegove civilizacije i njegov unutarnji etički princip omogućili su mu golemi utjecaj na druga područja, i time naposljetku nesrazmjernu ulogu u određivanju trenutačnog oblika cijelog svjetskog poretka.

Sada se priznaje da je Zapad ostatku svijeta izvozio ne samo mnoga zapanjujuća postignuća nego i manje hvale vrijedne nazore, što je rezultiralo nasilnim brisanjem drugih kultura, potiskivanjem drugih religija i fetišizmom neprestanog ekonomskog rasta bez obzira na njegove kvalitativne učinke. No, ključni čimbenik u sadašnjim okolnostima - osobito za nas što živimo na prostoru koji se sve donedavna smatrao Istokom - jest da je Zapad produbio i propagirao temeljne principe kao što su pravna država, poštivanje ljudskih prava, demokratski politički sustav i ekonomske slobode...

Pojam "Zapad" tako je postao, i namjerno i nenamjerno, sinonim za napredak, kulturu, slobodu i pristojnost. "Istok" je, s druge strane, sveden na sinonim za nerazvijenost, autoritarnost i sveprisutni besmisao...

Sve dok riječ "Istok" izaziva pejorativne, a riječ "Zapad" afirmativne konotacije, bit će jako teško graditi novi svjetski poredak utemeljen na jednakosti među različitim regijama... biti Zapadnjak ili zapadna zemlja ne znači i biti a priori superioran. Isto bi se trebalo primijeniti i na sve druge entitete današnjeg svijeta i nema razloga za sram zbog pripadnosti jednome od njih. Poštovanje drugih entiteta i uvjerenje da su svi ravnopravni, moraju ići ruku pod ruku u naporu da se stvori novi svjetski poredak utemeljen na istinskom miru i partnerstvu, poretku koji proizlazi iz univerzalne predanosti izvjesnim temeljnim moralnim i političkim načelima.

Doba prevlasti bijelog čovjeka, Europljanina, Amerikanca i kršćanina nad cijelim globusom je završeno. Sada ulazimo u novo doba i naša je dužnost poštivati jedni druge i zajedno raditi za dobrobit sviju".

Samo otvorenost uma prema novim spoznajama i sklonost duše divljenju sadašnjici, ali i davno postojećem, mogu omogućiti uzlet u neslućene visine. U tom pokušaju razumijevanja svijeta, nužna je povezanost sveukup­nosti u vremenu i prostoru, te osjećaj odgovornosti da se saznanja podijele s drugima. HSS istiće široku raznovrsnost civilizacijskih pregnuća čovjeka, te značenje politike u stvaranju temeljnih, ali i gotovo svih ostalih odrednica ljudskog življenja. Razno­vrs­nost ljudskog duha i djelovanja se objašnjava našom urođenom nejednostranošću, što se slikovito ogledava i u natpisima srednjovjekovnih portala sveučilišta u Cordobi, Sevilli, i Granadi: -Svijet počiva na četiri stvari: učenosti mudraca, pravednosti vladara, junaštvu hrabrih i molitvi pravednih."

Postoji panorama ljudskih osobitosti i duhovnih specifičnosti, koje svoj krešendo realiziraju zajedničkim naporom mnogih generacija i bljeskovima darovitih pojedinaca različitih civilizacija. Međutim, bez obzira na raznolikost oblika i sadržaja brojnih kultura, one se međusobno prožimaju, jer sve imaju kao temelj pečat ljudskog duha. Sve civilizacije su općeljudsko vlasništvo, ali jednako tako pripadaju i svakom čovjeku posebno, u mjeri u kojoj je on spreman od njih uzeti. Danas se ljudske zajednice u globalnom smislu sve više približavaju. Sve manja je izdvojenost pojedinih sredina koje su još donedavno bile bespomoćno udaljene. U mnogim područjima ljudskih djelatnosti ostvaruje se jedinstvo čovječanstva što svijet vodi prema neraskidivom zajedništvu. Duhovno jedinstvo se iskazuje i u prožimanju tehnike, znanosti, umjetnosti, filozofije, religije, mitologije, običaja, športa, gospodarstva itd. - zajedničkim općeljudskim principima. To jedinstvo ne bi smjelo ugroziti individualne slobode i iskričavost pojedinca, već mora poticati individualnu, nacionalnu, konfesionalnu, rasnu te općedruštvenu afirmaciju.

HSS želi da realizacija davnog mita o ujedinjenju Europe povrati svim Europljanima vjeru u budućnost, smanji nam strah, nesigurnost i nezadovoljstvo. Zato s velikim interesom pratimo veliki pokus europske povijesti: stvaranja nadnacionalne Europske Unije.

Podržavamo ujedinjavanje mnogih europskih država koje su već stoljećima tako međusobno različite, svadljive i groteskno nesložne.

Vjerujući da drugih opcija nema ali svjesni suženog izbora, brojnih razlika, suprotnosti interesa i mršavog miraza, u ime pragmatičkih razloga nastojimo i mi doprinijeti da se raštimanom orkestru ugodi svirka. Znamo da neće svi članovi Unije ostvariti sve pojedi­načne interese, ali će većina realizirati mnoge koje ne bi mogla ostvariti sama. Želimo biti dio federalističkog koncepta temeljenog na dijalogu i komplementarnosti interesa iz kojeg proizlazi demokratska općeeuropska vlast. Smatrajući sjedinjeno djelovanje učinkovitijim od pojedinačnog, podržavamo stvaranje zajedničkog tržišta, monetarnog sustava, vanjske politike, gospodarske i društvene svezanosti te vojne i političke sigurnosti. Tako nastaje jedna od najintegriranijih organizacija na svijetu jer okuplja veliki broj zemalja, a nadležna je za golemi broj sektora. Bez obzira što mnoga pitanja financijske, diplomatske, vojne itd. prirode još nisu riješena, izrastanje EU u svjetsku silu je u mnogim područjima evidentno. U nastalom savezu zemalja koje žele dijeliti zajedničku sudbinu, isprepleću se interakcije nacionalnih i zajedničkih interesa, uz pokušaj stvaranja vlastitog identiteta Unije. Cilj je: "...unaprjeđivanje harmoničnog razvitka gospodarskog života unutar Unije, stalnog proširenja gospodarstva, veće stabilnosti, rasta životnog standarda i dobrih odnosa među državama..." Zato lijepo zvuči poruka Monneta: "Mi ne ujedinjujemo države, mi zbližavamo ljude." Ali, očito je da EU udružuje mnoge države, što svakako otvara nova pitanja, poput onoga hoće li se golemi gospodarski prostor s 340 milijuna stanovnika i veliko europsko tržište oduprijeti izazovu protekcionizma, te kakva je tradicijska i kulturalna budućnost malih zemalja? HSS tvrdi da je Hrvatska bila, da je i da će biti dio Europe - da Hrvatska mora biti dio EU ali da se u njoj nesmije izgubiti. Želimo biti članovi  EU zbog vlastite dobrobiti i naše pripreme za ulazak moraju biti temeljene na nama nužnim prilagodbama a ne na ucjenjivačkim, ponižavajućim i eksploatacijskim zahtjevima bilo koga drugoga.                                                                

         HSS se zalaže da se na međunarodnoj razini isprave posljedice nastale ubijanjem i mučenjem ljudi, nepravdom i pustošenjem država, naroda, skupina ljudi, obitelji ili pojedinaca, te nadoknaditi materijalnu i drugu štetu. Da se pruži zadovoljštinu žrtvi te pomogne u zacjeljivanju rana i povratku ponosa ugnjetavanima, kazne krivci, te ojačaju demokratski principi koji će omogućiti učinkovitu zaštitu ljudskih prava.

Suđenje u Nürnbergu bila je prekretnica u borbi za odgovornost i ljudska prava. Od tada se počelo suditi i pojedincima koji su sudjelovali u planiranju ili su naređivali izvršenje ratnih zločina, a aktualizirana je i tema zapovjedne odgovornosti koja i danas privlači golemu pozornost ne samo pravnika već i šire javnosti jer se lako može politički zlouporabiti. Nürnberško suđenje je završilo 1946. izjavom: "Zločine protiv međunarodnih zakona počinili su ljudi a ne apstraktni entiteti, i jedino kažnjavanjem pojedinaca koji su počinili takve zločine može se provoditi međunarodni zakon."

Nadoknaditi štetu svima i u cijelosti nije moguće, ali podržavamo pokušaje da se učini bitni iskorak u poželjnome smjeru na međunarodnoj razini. Zaredale su se isprike mnogih vlada, plaćaju se ratne odštete, provode se međunarodna suđenja za ratni zločin, na razne načine se javno odaje počast žrtvama... Pravne norme utemeljene u Nürnbergu doživjele su ponovnu primjenu na dva međunarodna suda koje su utemeljili Ujedinjeni narodi kako bi sudili odgovornima za zločine protiv čovječnosti počinjene 1990-ih. "Međunarodni sud u Haagu" u Nizozemskoj (ICTY) je osnovan u svibnju 1993. za sankcioniranje zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije, te "Međunarodni sud u Arushi" u Tanzaniji (ICTR) utemeljen je u studenom 1994. za sankcioniranje zločina učinjenih u Ruandi.

Primjerice, samo u Bosni je ubijeno 250 000 ljudi i dva milijuna je raseljeno, na Kosovu je do svibnja 2000. godine poginulo 5 000 ljudi, 800 000 je prognano iz zemlje, uništeno je 60 000 kuća i stotine džamija. Kako se ne prisjetiti višegodišnje opsade i granatiranja Sarajeva te hrvatskih gradova Vukovara, Dubrovnika, Zadra, Osijeka, Gospića, Zagreba... Kako zaboraviti masakriranje ljudi, pustošenje i pljačku. Računa se da je rat u Hrvatskoj uzrokovao neposrednih šteta u iznosu od 30 milijardi američkih dolara. Razlog tih golemih stradanja je velikosrpska ekspanzionistička politika Slobodana Miloševića, koja je uzrokovala višegodišnji krvavi rat. Nažalost prijeti velika opasnost da u radu suda dominiraju politički principi koji bi omogučili pritisak na pojedinu zemlju, ne vodeći razliku između agresora i žrtve.

            Još davno je uočena potreba za "Stalnim međunarodnim sudom" koji bi odredio norme te istraživao i odmjeravao kazne svima (pa i moćnim vođama) koji su teško prekršili međunarodno pravo. HSS s olakšanjem pozdravlja da su napokon, 1998. na sastanku u Rimu Ujedinjeni narodi izglasovali statut "Međunarodnog suda pravde". Službeno mu je ime "Međunarodni sud krivičnoga prava" (ICC), a s radom će započeti do kraja 2005 godine. Nažalost, statut nisu potpisale SAD, Kina, Alžir, Libija, Irak i Izrael...                  

Terorizam prestavlja golemu prijetnju današnjoj civilizaciji, dovodeći u pitanje mnoge temeljne postavke suvremenog društva. Iskazuje se kroz atentate na političke, vjerske, nacionalne, poslovne i ine neprijatelje; kroz ničim direktno izazvana, ponekada i masovna ubojstva slučajnih namjernika na prepunim gradskim ulicama, vlakovima, željezničkim stanicama i kinima, te športaša koji učestvuju na velikim natjecanjima. Već su doživljeni pokušaji masovnih trovanja pučanstva živežnim namirnicama i lijekovima zatrovanim u supermarketima, napadaji na razna diplo­matska predstavništva diljem svijeta. Napadaji u podzemnoj željeznici u Tokyju, i Londonu te uništavanja i kidnapiranja zrakoplova i brodova u brojnim zemljama svijeta. I kako ne spomenuti precizno organizirani teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. godine kafa su samoubojice oteli dva golema zrakoplova puna putnika i zabili se u dva nebodera "World Trade Center"-a u New Yorku. Obje zgrade - simboli američkog kapitala i međunarodne moći sravnjeni su sa zemljom. Poginulo je nekoliko tisuća ljudi a tisuće ih je nestalo. Panika se proširila ne samo SAD-om već cijelim planetom.

Pokrenut je golemi medijski rat protiv Osame bin Ladena i talibana - protiv terorizma. Žestoke prijetnje odmazdom postale su dio rituala. Golema vojna sila najmoćnije zemlje svijeta, potpomognuta mnogim saveznicima, obruštila se na talibanski režim u Afganistanu i na režim Sadama Huseina u Iraku.

HSS smatra da rat velikih razmjera kao odgovor na  terorističke masakre ne bi bio dobar ni za SAD ni za druge zemlje. Ishod bi bio nepredvidiv i možda koban za cijeli svijet. Naime, terorizam je često povezan s gerilom (koja je tijekom posljednja dva stoljeća postala priznati način ratovanja i među profesionalnim vojnicima), zatim s trgovinom drogom i oružjem, te drugim oblicima kriminala. HSS smatra da nakon jedanaestog rujna mnogo toga više nikada neće biti kao prije, ali da se ne radi o nečemu novom, već o nužnosti da i romantici prihvate okrutne činjenice koje su samo za njih postale nova stvarnost. Naime, već odavno jaz između bogatih i siromašnih zemalja raste kao i nezadovoljstvo, dok informativna revolucija omogućava prijenos slika bogatog Sjevera stotinama milijuna siromašnih na Jugu. Posljedični duboki osjećaj tehnološke nedoraslosti, uskraćenosti čak i beznađa, pridonosi ekstremizmu, posebice u muslimanskim zemljama. Osim toga supermoćne tehnologije malim skupinama omogućuju da nanose goleme štete što je do sada bilo u ekskluzivnoj domeni nacionalnih vojski. Očito da već desetljećima globalizacija uklanja prepreke poželjnim ali i nepoželjnim aktivnostima na međunarodnom planu.

Gotovo univerzalna sućut međunarodne zajednice prema žrtvama terorističkog napada na New York potiče nadu. Vlade diljem svijeta zauzimaju se za uspjeh borbe protiv terorizma pozivajući sve nacije, pa i najsiromašnije da se uključe u akciju. Zato je koalicija zemalja koje su se udružile protiv terorista jaka kao niti jedna slična do sada, ali HSS smatra da njene akcije trebaju biti rukovođene ili barem odobrene od UNa. No, ako velesile žele iskoristiti priliku da svijet učine stabilnijim, morat će iskazati ne samo sposobnost, nego i voljnost da djeluju kako bi oblikovali nešto održivije od ad hoc saveza protiv Osame bin Ladena i talibana. Jer, sva civilizirana društva moraju biti uključena u rat protiv globalnog terorizma, a uspjeh će zahtijevati opsežniju i dublju suradnju među dojavnim službama, policijom, carinskom službom, financijskim institucijama i drugim agencijama, nego se to do sada smatralo izvedivim. Osim toga, bogate zemlje moraju shvatiti kako borba protiv terorizma uključuje rat u kojem je vojna moć ključna, no nedovoljna. Promijena vrijednosnog sustava i ideala, afirmiranje novih ideje te poduzimanje akcija za smanjenje siromaštva i poticanje svekolikog rasta te brzo podizanje životnog standarada u svim siromašnim zemljama bit će od odlučujuće važnosti u toj bitci. Pomaganje nerazvijenim zemljama da postanu napredne i moderne, uključivanje milijuna pojedinaca u dijalog u kojem bogata društva slušaju, podučavaju i nesebično pomažu, zahtjeva mudru strategiju. Posao koji treba obaviti neće biti manje zahtjevan od kampanje "slobodnog svijeta" protiv komunizma. Vjerojatno neće ni trajati kraće niti će biti jeftinija od četrdesetogodišnjeg hladnog rata.

 Vratimo ljudima nadu                           

Zapadnjačka civilizacija se na prijelomu XX. u XXI. stoljeće suočila s krizom povjerenja u razvoj, u postojeći kulturalni, politički, gospodarski, bankarski, vojni i pravni poredak na našem planetu -  u međunarodne i nacionalne institucije, te u obrazovanje, znanost i tehnologiju -   kao konačne izbavitelje od ljudskih problema. Počela se širiti zbunjenost i sve više raste nevjerica u izrazito materijalistički i racionalistički odnos prema svijetu. Antropološki četverolist, obrazovanje - znanost  razvoj  humanizam nije riješio probleme duše, niti racija, obitelji, pojedinca, našeg mjesta u društvu i svemiru - a materijalni izazovi i, primjerice, ekološki problemi su se nagomilali.

Umjesto socijalne jednakosti i slobode zavladaše anarhija i prisila. Ekonomsko blagostanje nije mnogima dostupno pa veliki dio čovječanstva gladuje i umire zbog bolesti "prljavih ruku". Afirmaciju razuma nadomjestila je skepsa, umjesto ople­menjivanja prirode suočeni smo s uništavanjem okoliša, mjesto kvalitetne stva­ralačke osobe često susrećemo pojedinca s prigušenim kreativnim po­ten­ci­ja­lima izgubljenog u masi... Razloge takvom posrtanju čovječanstva nalazimo u zastranjivanju po kome se cijeli svjetonazor temelji na usmjerenju isključivo prema sebi i materijalnim vrijednostima.

Pred nama je nužna humanistička pobuna koja treba slomiti brojne ide­je aktualne kulture, te prekinuti slijed dosadašnjega povijesnog tijeka i dodatno poti­cati pravi stvaralački duh čovjeka.

Tek u novo doba se prihvatio stav da ispunjenje nade, kao i slobode ovisi o lju­dskom napo­ru - izrastajući tako u dominantnu antropološku odrednicu. Nada po­staje su­protnost prisili, tehničkomaterijalnoj nadmoći i oružju - po mnogima po­činje tamo gdje prestaju znanje i praktične ljudske mogućnosti. HSS smatra da nadu valja metnuti u najuži suodnos s humanošću i ljubavlju, pa s pomoću te tri me­ta­fizičke vrijednosti ustrajati u dodatnoj afirmaciji čovjeka. Bez poruke nade, humanosti i ljubavi nema ni čovjeka niti budućnosti

HSS povezuje prošlost i sadašnjost

Kad bismo negirali ostvarenja više ili manje davnih predaka, budućnost bi nas kaznila necijenjenjem naših ostvarenja od sljedećih generacija. Naime, na putu su češće komplikacije ako se nikada ne osvrćete na ono što ste već prošli, već isključivo gledate što je pred vama. U najvećoj opasnosti su pak oni, koji ne gledaju niti unatrag niti unaprijed, već samo na komadić tla na kome upravo stoje.

Ali, postoji i drugačija mogućnost, jer mnogi idealiziraju i na gotovo idilični način kazuju o davno prošlim vremenima ili o događajima kojih nisu bili svjedocima. Takvi stavovi su najčešće izrazito neracionalni, jer lako je biti nostalgičan za nečim što ne poznajemo dovoljno dobro pa mu ni ne znamo loše karakteristike.

           
HSS je mišljenja da je rješenje u akciji kroz sadašnjost, jer je to jedini način ostanka u povijesti. To nam duhovnost (politika, diplomacija, umjetnost, filozofija, religija, znanost...) kazuje na profinjeniji i dublji način nego što većina u materijalno ogrezlih suvremenika razumije.

Često se ideje, kao neko prokletstvo preobraze u instrument vladanja nad ljudima, nad većinom; često i na vrlo brutalan način u korist manjine. Ideje se često istroše, olinjaju i izgube iskričavu snagu poticanja. Tada se opet okrećemo čovjeku i ostalim realitetima, opet tražimo nove ideje ili oživljavamo stare. Najčešće te ideje postaju snažne i plodonosne, ako se u njima opet ogleda čovjek. Neke ideje poput ideja braće Radić, bile su voditeljice generacijama, koje u njima nalažahu vlastito ispunjenje. Dijalog s njihovim idejama, sa začetnicima tih ideja kojima se pojedinačno ili skupno vraćamo te u njima nalazimo uporište i cilj, postupno se stapaju u instituciju ljudi-ideje.