Politička vizija u 12 nastavaka: Raznolikost susretanja drevnog i suvremenog - kako ići dalje

Prof.Dr. Ante Simonić 

III. Politika i borba za opće dobro

Ostvarenje emancipacije često označava dobivanje onoga što mislimo da smo željeli. Voljeli bi da to ne znači da smo se oslobodili od onoga što nismo željeli kako bismo postali robovi stvari do kojih nam je stalo.

 

Politika nije idealna, premda se najčešće koristi kao učinkovito sredstvo za ostvarivanje društvenih promijena, općeg napretka i kreiranje budućnosti. Politika je neprijeporno proizvod ljudskog uma i djelovanja, pomoću kojeg otkrivamo različite razine spoznajnosti društva i mijenjamo svi­jet. Mađutim, i politika i naša praksa su proizvod društva. Politika najčešće ne pita što je istina i kako je istina moguća, već iskustveno utvrđuje što sve ljudi smatraju istinom. Politika se često ne pita kakav smisao ima neka politička ideja, već kakav smisao pridaju toj ideji dru­štve­ne skupine...

Politička ostvarenja su uvjetovana mogućnošću suživljavanja s faktičnim stanjem i baratanja činjenicama. Ali, HSS istiće da vrhunski političar mora biti i iznimno praktičan, jer je politika umjetnost mogućega tj. rješivoga. Uostalom, i veliki Aristotel je političke sposobnosti proglasio najznačajnijima od svih, ali politiku je ponajprije povezivao s djelovanjem. Neprijeporno, politika zahtjeva poznavanje mnogih znanje, pa joj stručnjaci različitih usmjerenja kao izvor kvalitetnih znanja, postaju važan oslonac.

Treba razlikovati tehničku operacionalizaciju političkog djelovanja (o čemu je pisao primjerice Machiavelli), po kojoj je učinkovita politika nužno amoralna politika jer se služi svim sredstvima i metodama - od moralne racionalizacije političkog djelovanja. HSS je temelji na poštivanju i unaprijeđivanju uzvišenih humanih ciljeva, a to su sloboda, pravda, istina, zakonitost, tolerancija, tradicija, vjera, ljubav i čovječnost.

Priklanjamo se stavu da samo pokvareni ljudi provode pokvarenu politiku, te uvjet ostvarivanja mudre i uspješne politika nije samo poznavanje, već i ljubav prema ljudima.

U želji da stvaraju bolji svijet, HSS svjestan nužnosti doprinosa boljoj sutrašnjici  aktivno, u dobroj namjeri sudjeluje u ispravljanju pogrješaka sadašnjice te u stvaranju bolje budućnosti. To je u skladu sa stavom Nietzschea da je politika umijeće održavanja teških odnosa napetosti između različitih stupnjeva moći. Budući da je temeljnom i najsnažnijom težnjom ljudi smatrao nagon za moći, značenje politike je proglasio golemim. Hegel je stremio apsolutnoj politici. Politici utemeljenoj na spekulativnom umu filozofije, čime je politiku pretvarao u znanost koja ima za cilj mijenjati svjetski poredak moći. Iz kazanog je razumljivo da HSS od političkih vođa zahtijeva golemo znanje, mudrost, strpljivost, poznavanje društvenih gibanja, tolerantnost, poštenje i dobronamjernost.

Od HSS-ovca se očekuje iskrena i odvažna zauzetost za društvenu pravdu. Takvo djelovanje je tijekom svih vremena bilo i ostalo bremenito jer nema gotovih odgovora na mnoga pitanja. Netko bi cinično mogao dodati  da su želje suviše slabe da bi potakle događanja, ali istina je da katkad mogu biti s njima u skladu. Uostalom, kad bi rješenja bila jednostavna i na dohvat ruke, politički angažman ne bi bio baš tako velik izazov. Naime, povijest nas uči da se u golemoj većini slučajeva i prekrasne ideje izopače u nakaradne ideologije, a iskrivljene riječi istiskuju ljudskost i izvitoperuju stvarnost. Zato, se HSS zalaže za ispravljanje lošeg mišljenja o politici. Naime, nažalost, temeljem nebrojenih povijesnih iskustava mnogi političare ubrajaju u kategoriju izrazito negativnih ljudi.

HSS zastupa stav da u slučaju potrebe, primjerice u ratu, političar mora i u uniformi služiti domovini, te da se u ratom iscrpljenoj zemlji mora u svemu odricati do krajnosti i do gladovanja. Što je čovjek društveno više hijerarhijski postavljen i što je obrazovaniji - što su veće povlastice koje je uživao, to veće trebaju biti žrtve što će ih u slučaju nužde prinositi.

HSS ukazuje na opasnost da: depolitizirajući se, ograničujemo sebe na beznačajnost. Naime, i u novoj povijesti postoje eklatantni primjeri - od Hitlera i Staljina preko Hirošime, "hladnog rata", Vijetnama do etničkih čiščenja u Bosni i Hercegovini te Kosovu - gigantskih sustava eksploatacije, represije i uništavanja, koji su nanijeli goleme štete  jer ih se nije onemogućilo u samome začetku.

Na žalost, smo sve svjesniji ravnodušnosti suvremenog čovjeka prema brojnim društvenim gibanjima te i politici. Razlozi tome su što naš suvremenik zna dovoljno o politici da bi ju odbacio, o političarima da bi ih se gnušao i o političkim odgovornostima da bi ih izbjegavao. Ali, na žalost, znade premalo i o posljedicama nebavljenja politikom da bi je pokušali izmijeniti. Budući da mnogi žive suviše lagodno da bi se politikom gnjavili ili riskirali, ali i dovoljno loše da ipak od političara ne bi očekivali korist - stoga ih toleriraju.

Tumačenje da se nešto može promijeniti bez napora je isprazno, kao što su sterilna razglabanja bez namjere za akcijom i teorija bez prakse. Spomenuti aktivni principi se međusobno moraju oplemenjivati, a njihov uzajamni utjecaj zaostati i kad prestane sjedinjeno djelovanje.

Akademik Ivan Supičić piše o stavovima koje i HSS zastupa: "Opće je poznato da je politika područje na kojem su se tijekom povijesti događala za čovjeka, ljudske zajednice i čitave narode mnoga važna, čak presudna, pozitivna zbivanja, osobito onda kad je politika bila ono što bi po svojoj definiciji i trebala biti: služba općem dobru, upravljanje stvarima i ljudima u narodnim zajednicama i drugim ljudskim skupinama u svrhu služenja zajedničkom dobru svih za koje je odgovorna. No politika je područje na kojem su se tijekom čitave povijesti također događale i najpogubnije borbe i bezobzirna nametanja, potaknuti nelegitimnim interesima, presezanjem, težnjom za što apsolutnijom vlašću i nadmoći, za zgrtanjem bogatstava i prevlasti; događala su se štoviše i najteža nasilja, zločini, uništavanja ljudskih bića, pojedinih skupina pa i čitavih naroda, ljudi drugih i drukčijih mišljenja, usmjerenja i podrijetla ili narodnih, staleških, vjerskih i različitih pripadnosti, koje je politička vlast tlačila i satirala u borbi s njima ili s nekom drugom vlašću. Sve bi se to moglo nazvati povijesnom tragedijom politike, njezinim dubokim zastranjenjem, otuđenjem i suštinskim neuspjehom. I sve to drži politiku, do samih naših dana, pod sumnjom naroda, smanjuje joj vjerodostojnost, izaziva nepovjerenje i porugu, čak zazor, prijezir i odbacivanje.

No politika kao važna i odgovorna služba to načelno ne zaslužuje, premda i dobro i zlo politike proizlaze gotovo iz njezine naravi. Politika je, naime, kroz svu povijest, vrlo često koracala po opasnom rubu vlastite provalije, kroz natjecanja i nadmetanja, usred tjeskobne brige za stjecanjem vlasti i održavanjem vlastitih pozicija i prestiža, težnje za što većim i neprijepornim uspjehom, za što trajnijom afirmacijom ne samo same sebe, nego iznad svega njezinih nosilaca. A to je osobito osjetljivo područje, na kojem nije teško posrnuti u zlo i nasilje, u taštinu i oholost, u nečasne poslove, u navlačenje obrazina, u laž i licemjerje. I prije Machiavellija postojala su u politici dva makijavelizma: makijavelizam ciljeva i makijavelizam sredstava, oba u sebi nemoralna i nedopustiva. Upravljenost prema naopakim ciljevima kao i uporaba naopakih sredstava radi postizavanja čak opravdanih ciljeva pokazali su se za čovjeka slično pogubnim.

...
U toj politici još postoje prejake sklonosti k tome da sama sebe apsolutizira, dok je bit istinske demokracije u tome da se politika relativizira. Njezino su djelovanje i utjecaji široki i sveobuhvatni, ali i dalje često ostaju isključivi. Politici je potreban "kopernikanski obrat" i korjenita usmjerenost ponajprije k ljudskim ciljevima, a ne k logici vlasti i moći. Politiku tek čeka da se daleko više humanizira, i to ne samo na najvišim, nego na svim razinama. Ona će zadovoljiti kriterije humanizacije tek onda kad izazove, dopusti i potakne jedno novo, veliko civilizacijsko gibanje, te postane njegov dio, u službi ljudske osobe i svih naroda i narodnih slojeva, kad bude doista integralno humanistička i personalistička, kad bitno pridonese stvaranju klime jednoga sveopćeg građanskog ili civilnog "prijateljstva" i bratske uzajamnosti, suradnje, bliskosti i međupomoći među ljudima na svim društvenim mikrorazinama i makrorazinama.

Dakako, politika to neće postići deklarativno i nominalno, nazivajući možda sebe humanističkom ili kršćanskom, što bi bilo pretenciozno, možda čak vrlo štetno i, svakako nepotrebno. Ona to mora postati vitalno i realno, a ne dekorativno, ponajmanje demagoški, čime bi u mah izdala ono za što bi se tobože zalagala. Tomu nasuprot, političke snage i u pojedinim zemljama i u svijetu, koje doista stavljaju na prvo mjesto dobro ljudske osobe, svih ljudi i svakog čovjeka, opće dobro vlastitoga naroda i svekolikog čovječanstva, morale bi na tome raditi stvarno i predano i u tu se svrhu što bolje i dublje povezati, okupiti oko jednoga sveopćeg praktičnog humanističkog konsenzusa. Koliko se god pojedine političke snage i skupine mogle razlikovati i ne slagati u pojedinim političkim, gospodarskim ili nekim drugim pitanjima, što je normalno, koliko god mogle možda braniti i neke posebne interese, mogle bi na sadržajima jednoga takvog konsenzusa postići konkretna zbližavanja i zajedničke dragocjene rezultate."

HSS zastupa stav koji nije stran primjerice Platonu, ni liberalnoj ni marksističkoj tradiciji, da je politička vlast vrhovna, najvažnija društvena aktivnost. Smatramo da politička vlast mora arbitrirati između supros­tav­ljenih interesa, te je proglašavamo najvažnijom institucijom koja može na organizirani način omogućiti ljudima život dostojan čovjeka.

III. a) HSS u promicanju općeg dobra i rodoljublja

Vrijeme će razlikovati ono što smo stvarno mislili, od onoga što smo govorili.

(J. le R. d'Alambert)

Danas je golema većina ljudi razočarana i nestrpljiva. Nažalost, mnogi su izgubili nadu da se išta može promijeniti, te očekuju od drugih da za njih obave nelagodno i nesigurno promišljanja o mogućim rješenjima, a o naporu djelovanja i nošenju rizika za bilo kakvu akciju niti ne promišljaju. Pa zar golemi broj naših suvremenika niti ne izlazi na izbore a kamo li da osobnim angažmanom za opće dobro pokuša promijeniti stanje). Čudoređe propada a osobni i skupni egoizam (nacionalni ili npr. multinacionalnih kompanija) raste. Potrošačko društvo cvijeta a svjetonazor koji veliča površnost te odbacuje promišljanje i odgovornost za osobnu i sveopću budućnosti izrasta u pomodni i prevladavajući stav. Golema kriza rastaće našu civilizaciju. Mlitavljenje duha i malaksalost djelovanja je sveopća, općecivilizacijska. Neravnoteža između bogatih i siromašnih, između vojno i politički nadmočnih u odnosu na ostale, između zamalja gdje dominira visokoškolovana i stara populacija (uz negativan trend prirasta stanovništva i gdje je očita sve veća dominacija žena) u odnosu na zemlje koje muku muče s eksplozijom stanovništva među kojima su brojni neškolovani, mladi, frustrirani i agresivni nezaposleni mladci, je sve teže podnošljiva. Zato se na međunarodnoj sceni očekuju sve češći i sve grublji ekscesi. Prostora i vremena da se malene i tranzicijske zemlje bolje razumije, biti će sve manje. Međunarodna podrška i učinkovitost međunarodnih instutucija (prisjetimo se UNPROFOR-a npr.) biti će nam sve neizvjesnija. Zato, dragi moji, nemojmo bježati od svijeta (i mi smo dio njega i djeliti ćemo sveopću planetarnu sudbinu), budimo sudionici svjetskih gibanja - ali prvenstveno se Ťuzdajmo use i u svoje kljuseť.Oni koji nam obečavaju basnoslovnu podršku koja će doći izvana, ili nisu informirani ili manipuliraju s nama i oduzimaju nam potrebu za hitnim djelovanjem. Jer, mi vremena za neodlučnost nemamo. Ni kao pojedinci, niti kao narod niti kao generacija. Ovo je pravi trenutak za djelovanje, i to na način da mislimo globalno a radimo lokalno, da mislimo dugoročno i djelujemo odmah. Moramo shvatiti da naše misli izviru iz lokalnih prilika, ali da naše djelovanje uzrokuje globalne posljedice.

U siromašnim i nesređenim pak zemljama, u državama i regijama koje su u tranziciji poput Hrvatske; gdje su nesigurnost, nezaposlenost, neobrazovanost, nedemokratska tradicija, gospodarska neučinkovitost, međunarodna financijska zaduženost, nepotizam i korupcija dodatno rasplamsani -intenzitet i širina goleme sveopće krize je prisutan u gotovo svim porama društva i do krajnjih dubina. Sve vrijednosti se relativiziraju - sve postaje moguće i društveno opravdano pa i prihvatljivo. Nered je sveopći, košmar je u glavi, duh je mlitav i svemu podatan, suprostavljanje lošemu se proglašava suludo suicidalnim.

Iz već opisanog su razumljivi mnogostruki razlozi postojanja opisane krize. Ali, još je jedan važan razlog nemjenjanja lošeg stanja. Postojeća nomenklatura, tj. oni koji jesu na vlasti  i svi  koji imaju privilegije i moć (na nacionalnoj i na međunarodnoj razini), postojeće stanje podržava pa golemu većinu uvjeravaju da mjene nisu moguće. Gdje je onda izlaz?

Znakove vremena treba znati čitati, a dobre ideje postaju učinkovite tek kada im dođe vrijeme - a to je baš sada. Postojeće nepravedno i nepošteno, potrošačko-egoistično, ekološki nepodnošljivo, socijalno neosjetljivo, grubo agresivno stanje je u Lijepoj našoj potrošeno a srećom i na međunarodnoj razini neodrživo. O tome svjedoći i sve prije kazano: jer ratovi, terorizam, zlouporaba droga, nezaposlenost, te slom postojećeg kulturalnog obrasca, praćeni široko prisutnim nezadovoljstvom u najširim masama koji već predugo traju, nužno zahtjevaju nove društveno-političke odnose. U Hrvatskoj ali i na globalnoj, svjetskoj sceni. Stoga naše promišljanje i djelovanje treba biti komplementarno sveopćim svjetskim traganjima za novim rješenjima. Moramo biti dio svjetskih gibanja. Naime, čak i da želimo ne možemo konzervirati neprihvatljivo loše stanje u našoj domovini jer bi nas nadolazeći svjetski trendovi pomeli u najgrubljem smislu, te nas ostavili kao rezervat siromašnih, neukih, neslobodnih isključenika. Ali, unutar tog planetarnog uzburkanog procesa moramo odrediti i naš, specifični Hrvatskoj najprimjereniji scenario, te upregnuti svim našim silama, i to u zajedništvu te vođeni od naspremnijih i najsposobnijih k dosezanju zajedničkog cilja. Nažalost postojeća društveno-politička, gospodarska, ekonomska, monetarna, demografska, nacionalna, obrazovna, kulturalna... situacija u našoj domovini ukazuje da o nužnim i to hitnim akcijama rijetko tko razmišlja a odgovorni niti ne raspravljaju. Živimo u razdoblju kada je stalna samo mijena, a njena silovitost i brzina kretanja su nezabilježene u povijesti ljudskoga roda. Ili ćemo uhvatiti smjer i ritam tih mijena, ili ćemo nestati, a sigurno je da nećemo sudjelovati u svjetskoj podjeli rada, mira, reda, blagostanja, demokracije, slobode, kulture, znanja, novca... Sve je veće ubrzanje civilizacijskog tempa, godine i desetljeća su bitni, a "Kamen što se kotrlja u bijesnim se skokovima približava ponoru.ť (Spengler). On našu 'Faustovsko - zapadno­europsku kulturu" proglašava: 'Najsnažnijom, najstrast­venijom i najtragičnijom od svih nam znanih po svojoj unutrašnjoj suprotnosti između obilne produhovljenosti i najdublje duševne rastrojenosti."

Moramo shvatiti da nam je isteklo vrijeme za jalova politička nadmudrivanja, optuživanja i podmetanja. HSS tvrdi da misija politike nije mrcvarenje analizama o tome tko je bio prije 100 ili 10 godina u pravu ili krivu - misija politike je riješiti problem. Konačno imamo svoju državu, ali u njoj ne živimo na način koji bi nas zadovoljavao, niti dodvorničkom politikom i sitno špažičarskom diplomacijom sudjelujemo u svjetskim gibanjima koja imaju za cilj osigurati poželjnu budućnost svima. Nemojmo da nam drugi određuju budućnost, tj. da nam budućnost drugi nameće. Jer, najlakše je predvidjeti budućnost i najsigurniji način da se doživi poželjna budućnost - je da budućnost stvaramo mi, po našim željama i ineteresima. Zato je ovo poziv za promišljanje i izgradnju vlastite budućnosti te budućnosti naše djece i djece naše djece. U Lijepoj našoj, ali i da budemo sudionici (partneri pa makar i maleni) u izgradnji boljega svijeta. Moramo biti dio svijeta, ali u svijet se ne ulazi na koljenima, već glavom i to uspravno. Stoga se zalažemo za politiku koja je kulturalni projekt općeg dobra, a ne sredstvo bogačenja i nadmetanja pojedinaca i skupina. Projekt treba izrasti u aktivnost, htijenje i djelovanje cijele naše generacije - to je generacijski projekt općeg dobra koji mora nadkriliti pojedinačnu sebičnost. Ostvariti ćemo ga okretanjem k prioritetima koji su od strateške važnosti za svakog stanovnika Hrvatske. Poput: demografske obnove u RH; oporavka gospodarstva s npr. posebnim osvrtom na turizam, promet i poljoprivredu; pomorske orjentacije RH; gospodarenja morem, vodom i zemljom; definiranja državne granice sa Slovenijom; rješenjem odnosa sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom; revizije privatizacijskog procesa u RH (ključni lopovi i štetočine moraju biti kažnjeni a njihova imovina konfiscirana); sređivanja stanja u pravosuđu te npr. u obavještajnoj zajednici; restruktururanja vojske; osuvremenjivanja obrazovno-odgojnog sustava; poticanja tehničkog razvoja; ulaska u EU; ulaska u NATO; novog poreznog sustava; novog izbornog zakona (s primjerice neposrednim biranjem župana i gradonačelnika...). HSS će se boriti protiv svakog politikanstva oko tih prioriteta te zadužiti eksperte da oslobođeni bilo kakvog sitnog interesa razriješe problem štiteći Hrvatske nacionalne interese. Cilj nam je izgraditi državu rada, reda, pravde, znanja, mira, stabilnosti i blagostanja s jakom srednjom klasom i utjecajnim nevladinim sektorom (poticati ćemo rad primjerice nevladinih udruga kojih sada ima preko 20 000 u području ljudskih prava, zdravstva, karitativnog djelovanja, međunarodne suradnje...). U kojoj se štuju pojedinačne i druge slobode (nacionalne, vjerske, rasne, radno-stvaralačke, znanstvene, kulturalne...), koja je socijalno osjetljiva te će štititi nemoćne, ali koja će poticati kreativnost, radišnost, izvrsnost i poduzetnost, pa će također omogućiti svakome da dosegne razinu vlastitih mogućnosti i zadovolji osobne ambicije. To je ostvarivo samo kroz politiku koja je nesebična, neozlojađena, nacioanlno osvještena ali tolerantna, strpljiva, odlučna, temeljena na štovanju i čuvanju naše svekolike tradicije ali i otvorena prema svijetu. Koja promiće pojedinačnu i opću slobodu i pravicu, te prosperitet Hrvatske vidi u poticanju ravnomjernog razvoja cijele Lijepe naše. A ne da nam je 60% zdravstvenih i primjerice 65% znanstvenih kapaciteta Hrvatske u Zagrebu, te da je BDP u Zagrebu 19 000 USD a u nekim drugim županijama 3 000... Ovo nije udar na Zagreb i druge velike gradove, već je želja za decentralizacijom novca, znanja, radnih mjesta, uspjeha, slobode, visokog standarda itd. Promjene za koje se zalaže HSS će i kvalitetu svakodnevnog življenja, komunalne uvjete, sigurnost itd. i u svim velikim gradovima podići na višu razinu. HSS se zalaže za državu koja štiti i unaprijeđuje univerzalne ljudske vrijednosti.
 
HSS je stranka koja već 100 godina svjedoči svoja načela, koja ih je uspješno u nekoliko navrata u Hrvatskoj i provodila, ali i na svjež način stalno sebe propituje i dograđuje. Mi smo stranka odličnih temelja i vrsnog programa, koja traži uporište u najboljoj tradiciji našega naroda i najučinkovitijim svjetskim iskustvima. HSS nudi stalno nove, aktualnoj situaciji primjerene odgovore na stara pitanja o: slobodi, domoljublju, demokraciji, toleranciji, poštenju, radu, gospodarstvu, bankarstvu, poljoprivredi, redu, vjeri, obitelji, odgoju i obrazovanju, kulturi, izvrsnosti, međunarodnoj suradnji, odnosu prema susjedima, ustroju države, regionalizmu, decentralizaciji, izborima... Pitanja koja sve nas u Hrvatskoj pritišću su u principu uvijek ista, ali su HSSovi odgovori aktuelni, svježi  uvijek temeljeni na principima pojedinačne i nacionalne slobode, tolerancije, pravice, naše tradicije, regionalnog razvoja, strpljivosti, rada i reda. HSS nudi novu recepturu za najbolji kolač koji želimo pripremiti, ali da i dalje ima aromu koja se generacijama cijenila u našim obiteljima. HSS je najbolji hrvatski politički proizvod. Izvrstan je po oštrim kriterijima međunarodnih propitivača u svim područjima ljudskog djelovanja i postojanja. Provjeravan je tijekom 100 godišnje prakse, te namijenjen i zato i posebno pripremljen za uporabu u Hrvatskoj. Naime, Lijepoj našoj ne treba nikakav desni ili lijevi politički projekt, koji je u principu uvijek bio uvezen iz neke druge zemlje - i nama, ljudima definiranog mentaliteta i svjetonazora, u većoj ili manjoj mjeri nametnut. Pamtimo njihova zlodjela i pogubnost za Hrvatski narod, od ustaštva do komunizma. HSS-u je pak svaki ekstremizam - lijevi ili desni, crveni ili crni - neprihvatljiv. Naime:

1.) Komunisti smatraju da u ekonomici treba tražiti ključ za razumijevanje povijesnih kretanja. Kazuju da ljudi stupaju u nužne društveno-gospodarske odnose koji su nezavisni od njihove volje, već odgovaraju stupnju razvitka proizvodnih snaga. Sveukupnost odnosa u proizvodnji određuje procese društvenog, političkog i duhovnog života, a klasna borba izrasta u temeljnog pokretača povijesnih kretanja.

Cjelokupna ljudska ostvarenja komunisti objašnjavaju preobražavanjem, mijenjanjem svijeta. Tijekom procesa preobrazbe i ovladavanja prirodom, i čovjek se mijenja duhovno i tjelesno. U tom dijalektičkom procesu promjena, otvara se mogućnost neograničenog tijeka pa Marxova filozofija ostavlja neomeđene mogućnosti ljudskog rasta. Marx smatra da je čovjek slojevito biće koje u procesu podjele rada parcijalizira svoju ličnost, a odnosi eksploatacije ga dehumaniziraju. Čovjek je stvaralac ali njegovi vlastiti proizvodi mogu njime ovladati, jer stvari u koje umeće svoje sposobnosti se mogu pretvoriti u silu (npr. u novac ili robu) koja dominira ljudima, a čovjek postaje predmet koji je na prodaju.

Glavno obilježje marksizma je racionalizam, a kolektivistička zamisao komunizma i socijalizma je jednostavna i pravedna, ali je upitna njena izvodivost. Naime, Marxova ostavština se tijekom povijesti često krivo tumačila i politički zloupotrebljavala. Posljedično su nastajali politički sustavi koji bijahu u suprotnosti s temeljnim Marxovim vizijama novog humanijeg svijeta. Istina, Marx je zastupao stav o nužnosti diktature proletarijata ali ju je smatrao isključivo prelaznom fazom - a mnogi sljedbenici su diktaturu proletarijata pretvorili u kontinuirani oblik vlasti.

Lijepe ideje su poslužile za grubu političku manipulaciju mnogim narodima, te zbog spomenutog HSS smatra da komunizam u povijest ulazi kao velika zabluda koja je uzrokovala goleme patnje, enormnu bijedu, jad i zlostavljanje milijuna ljudi. Mnoge rane su još uvijek suviše svježe i bolne, ali dostupni podaci o npr. poubijanim žrtvama komunizma su bez obzira na neujednačenost brojeva zaprepašćujući. Komunistički režimi su ubijajući političke neprijatelje u vlastitim zemljama pobili stotinjak milijuna ljudi.

Marksistička filozofija i socijalistički pokret su istovremeno u mnogim elementima i humanistički i radikalni, ali i u suprotnosti s instinktom o posjedovanju, na kome se temelji moral razvoja. Krajnji cilj socijalizmu nije izgradnja idealne države, već ukidanje države kao prisile.

Socijalistički jednopartijski politički sustav bio je temeljen na društvenom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i na diktaturi proletarijata. Gospodarska pak revolucija, bila je bazirana na kolektivizaciji poljo­privrede, poticanju industrijalizacije uz goleme ljudske i materijalne žrtve te na ukidanju tržišne privrede. Ali, zbog neuspjeha da stvori humano društvo i da nadvlada kapitalizam, socijalizam se pretvorio u pokret za poboljšanje socijalnog i društveno-političkog stanja unutar kapitalizma.

Želim staći, da sve što je ostvareno tijekom samoupravnog socijalizma u Lijepoj našoj nije bilo loše. Treba mudro i bez predrasuda probrati po onome što smo naslijedili (pa neka je to i samo manji postotak gospodarskih, bankarskih, umjetničkih, športskih, zdravstvenih, pravnih, tradicijskih, diplomatskih, međunarodnih, nacionalnih, znanstvenih, obrazovnih, političkih... stečevina), pa sačuvati sve dobro te radikalno promijeniti loše.

 

2.) Ideal fašističkom totalitarizmu je staleški uređeno društvo, a temelj njegovog funkcioniranja je osjećaj superiornosti vlastite nacije i rase, fizičko zlostavljanje političkih protivnika, ukidanje demokratskih političkih institucija i gaženje većine osobnih ljudskih prava. Fašistički totalitarizam je značajno razvio sustav političke propagande i masovnog obavješćivanja, a služi interesima nacionalnog krupnog kapitala. Poticao je najbrutalniju diktaturu suvremene povijesti i izuzetno agresivnu vanjsku politiku.

U Njemačkoj je nacional-socijalistička stranka s Hitlerom na čelu pokušala ostvariti vanjskopolitički cilj: osiguranje životnog prostora za njemački narod na Istoku, te samoopredjeljenje Nijemaca širom svijeta s ciljem ujedinjavanja. Temeljem pojednostavljenog darvinističkog biologizma i borbe za opstanak te zloupotrebom od filozofije (npr. F. Nietzschea) do glazbe (npr. R. Wagnera) - zagovarao je rasnu ideologiju u kojoj ističe poslanje njemačkog naroda, nadmoćnost nordijsko-germanskog čovjeka i superiornost njemačkog gospodarstva. Hitler, prvorazredni demagog, ubrzo je učvrstio reakcionarnu nacističku totalitarnu diktaturu koja je proklamirala: "Ti nisi ništa, tvoj narod je sve", te s golemom do tada u povijesti nezabilježenom dosljednosti u bezobzirnosti, provodila sve prije spomenute ideološke postavke izgradnje "novog svjetskog poretka". Narcizam povezujemo s taštinom pojedinca u kojoj se on sam može utopiti - ali nacizam je fenomen kolektivne nastranosti, u kojoj se posljedično nacionalističkim divljanjima i teroru uništavaju cijeli narodi.

I fašizam i nacizam su zajedno bitno doprinijeli nastanku drugog svjetskog rata, čiji vihor je opustošio skoro sve europske i mnoge izvaneuropske zemlje. U njemu je, što izravno a što posredno, sudjelovalo 72 od tadašnjih 78 država. Bio je to najveći ratni sukob u povijesti, tijekom koga je poginulo preko 55 milijuna ljudi i ostalo oko 30 milijuna invalida. Troškovi ratovanja su iznosili preko 935 milijardi dolara, a po završetku sukoba ostale su goleme materijalne štete u prometu, industriji, poljoprivredi itd. koje su se otklanjale godinama.

Marksisti i nacifašisti su se približili Hegelu ukazujući da je sustav važniji od pojedinca, iskazujući pri tome značajnu razliku prema stavu HSSa. Naime  HSS promiče čovjeka kao središnju vrijednost. Čovjeka promatramo kao dio svijeta, i to kao njegov najreprezentativniji uzorak. Stoga je spoznavanje svijeta u sveukupnosti njegova značenja moguće samo ako se shvati čovjeka. Smatramo da čovjek ima temeljno značenje za potpuno razumijevanje svijeta, da su ljudska bića nenadomjestiva, nenadoknadivo neponovljiva, te u temeljne osobitosti čovjeka uključujemo želju za slobodom i stvaralačku moć. Po tome se ljudi bitno razlikuju od primjerice predmeta čija vrijednost pada s uvećanjem brojnosti, a raste sa stupnjem korisnosti i iskoristivosti. Smrt svakog čovjeka je smrt jednog univer­zuma u čijem središtu je bila baš ta osoba. Jer mi imamo dušu, jer "mi smo završetak u sebi samima", kako bi kazao Kant.

Čovjekova je osobitost da ima povjerenje u sebe jer hoće stvarati. Ne samo igrati se ili prehranjivati, te izigravati dijete, kućnog mezimca, krotku domaću životinju ili divlju zvijer - već štujući sebe, uzima ozbiljno vlastitu osobnost i svoje mjesto u svijetu. Skupine pak ljudi, tj. povijesna razdoblja - razvijaju uvijek neki novi način sagledavanja svijeta i dokazivanja bitnosti i skladnosti u njemu, pa stoga svaka kultura donosi nove koncepcije i vizionarski tumači sebe i budućnost.

HSS smatra da je obitelj temeljna civilizacijska vrijednost. Ona bitno određuje naše biološko postojanje i u njenom okrilju se ljudski život najbolje razvija; te omogućava duhovni, moralni i društveni rast. Međutim, to ne znači da obitelj treba imati apsolutnu vlast nad članovima zajednice i da smije ugrožavati pravo pojedinca na samostalnost. Također se borimo protiv zlouporabe obitelji, npr. od strane države, multinacionalnih kompanija i drugih društvenih institucija s ciljem ucjene i kontrole pojedinih članova obitelji.

Protivimo se nasrtaju na instituciju obitelji od sljedbenika ideje da čovjek mora biti oslobođen svih obveza, veza s prošlošću i tradicijom - te da treba živ­je­ti anonimno i skitalački.

 
3.) Liberalna demokracija je jedini održiv i legitiman politički sustav za suvremena društva, jer izbjegava obje krajnosti užasnog nacizma i komunizma. Prvi je tvrdio kako je biologija sve, a za drugog biologija nije bila gotovo ništa - dok liberalna demokracija oblikuje politiku u skladu s povijesno stvorenim mjerilima pravde, ne uplićući se previše u prirodne uzorke ponašanja.

Mnoge liberalne ideje su oplemenile suvremeni svijet kvalitetnim postavkama o slobodi u primjerice gospodarstvu, politici i filozofiji; o poštovanju individualnosti, pri čemu se koristi racionalno tumačenje pojedinačnih sloboda, autoriteta, savjesti, emocija, vlasti... Doprinijele su dokidanju povlastica aristokracije, uzdizanju demokracije utemeljene na poštovanju vlasništva i ograničavanju monopola vlasti. Omogućile su društveno uzdizanje čovjeka na temelju rezultata vlastitog rada i obrazovanja, ustroj države temeljen na Hobbesovu stavu o društvenom ugovoru. Na tu bazu je Locke nadogradio princip zaštite imovine, a Montesquieu detaljno razradio podjelu vlasti. Liberalne ideje su omogućile oslobađanje od starih političkih, gospodarskih, religijskih i intelektu­alnih okvira, ali prvenstveno kroz političke kompromise - a ne putem revolucija ili bilo kakva ekstremizma.

Praktična primjena liberalnih načela u organizaciji države i načinu vladanja ogledava se primjerice u SAD-u, pa je evidentno poticanje ljudi da služe razvoju, materijalnom bogaćenju, novcu... a ako čovjek odluči služiti Bogu neka to bude na svoj osobni način pri čemu pobožnost ne smije ometati poslovnost. I evo gotovo cijelome svijetu se nameće svjetonazor prosvijećene sebičnosti, a sve spomenute ideje se danas grubo i nekritički silovito koriste pa čak i poistovjećuju s neoliberalnim političkim projektom koji nažalost gotovo isključivo štiti interes krupnoga kapitala. Zato je neoliberalizam i razlog teških bolesti naše zapadnjačke civilizacije. Za Hrvatsku bi neoliberalizam bio katastrofalan poput elementarne nepogode.

   
4.) HSS ne zastupa romantičarske teze kojima treba u cijelosti odbaciti institucije korisnost, ekonomske pokazatelje, sigurnost i udobnost - te bezrezervno veličati estetske norme, ljepotu, snagu, opasnost, hrabrost i sve što je veličanstveno.

 
5.) Regionalizam da, ali ne autonomaštvo. Naime, štujući postojeće nacionalne okolnosti te situaciju u Europi i našoj regiji, HSS nudi regionalni ustroj Hrvatske (i sam HSS je već godinama tako ustrojen) na pet regija ali unutar jedinstvene države. HSS ne očekuje da bi regionalne stranke (po logici stvari nemaju opće nacionalni ustroj niti program) u neposrednoj budućnosti mogle osigurale poželjnu budućnost cijeloj Hrvatskoj.  

HSS opetovano ističe pogubnost postojanja stotinjak političkih stranaka u RH jer to dovodi do usitnjenosti političkih i svekolikih drugih inicijativa. Time se gubi mogućnost ostvarenja za državu najznačajnijih projekata te omogućava gotovo bezgranična politička manipulacija, trgovanje, mešetarenje i podmetanje. Jednako tako je za hrvatsku pogubna bipolarizacija političke scene, jer nadmetanje dviju političkih opcija (koje su temeljem prije kazanoga u značajnoj mjeri politički potrošene) ne nudi kvalitetna rješenja, već nas po principu strašenja onom drugom opcijom, poziva da budemo stalno Ťprotivť nečega, a ne Ťzať određeni projekt. Neproduktivne li situacije. Jasno da je prisutna stalna više ili manje skrivena mogućnost njihova međusobna dogovora i manipuliranja, koja ima jedini cilj da se postojeće nepodnošljivo stanje ne promijeni.

Ova zemlja treba nova rješenja, ali koja će uporište imati u provjerenim i našoj zemlji najprimjerenijim principima. To nudi HSS.

Nažalost gotovo je nevjerojatno kako malo naši ljudi znaju o HSS-u. Razlog tome je što je to uljuđeni, visoko civilizirani politički projekt općeg dobra, a ne revolucionarni pokret. Naime, u trenutcima krize nezadovoljnici najčešće očekuju rješenja od revolucionarnih poteza (radikalnih siječa glave i rušenja svega postojećega), ali uvjereni smo da su ljudi već postali umorni od pustih i neostvarenih obećanja dosadašnjih revolucionarnih desnih i lijevih političih opcija, te da pamte pogubne posljedice već doživljenih radikalnih poteza o kojima svjedoči nedavna i nešto starija nacionalna povijest. Od privatizacije i pljačke Ťopćenacionalnog srebrať, aktualne neimaštine, nezaposlenosti i nepriznavanja nas od strane međunarodne zajednice, u prvome slučaju - do Jasenovca, Bleiburga, prijekih sudova te konfiskacija i nacionalizacija u drugom. Uostalom, vidljivo je kako Hrvatska službena politika tako nerazgovijetno tumači našim susjedima, te prijateljima kao i svekolikoj svjetskoj javnosti, naše antifašističko i antikomunističko opredjeljenje - a neprijatelji Lijepe naše to obilato koriste. Nažalost Hrvatska državna politika je sve smo manje uspješna u prezentiranju uzvišenih i fascinantnih ostvarenja Domovinskoga rata - pa sve teže pariramo podmetanjima da je naša država utemeljena na grijehu zločinaca i pokušaju da se izjednači krivnja za krvoproliće na Balkanu između žrtve i krivca. HSS upozorava na spomenute neuspijehe i najoštrije se suprostavlja takvim pokušajima relativizacije i savijanje istine, pa bez obzira iz kakvih kuhinja spomenute ideje dolazile. 

Da, za domovinu se treba boriti pa i ginuti primjerice u Domovinskome i u Prvome i Drugome svjetskom ratu. Ali, općenacionalni napor i žrtvovanje nisu opravdanje da klike političkih močnika u oba slučaja zajašu grbaču naroda. Dapače, treba osuditi i jednu i drugu situaciju i zbog činjenice, da su najviši ideali koji su pokrenuli gotovo cijeli narod da se izloži pogibelji kako bi dobio svoju državu te nacionalnu i svekoliku slobodu, bili zloupotrebljeni od strane vladajućih političkih nomenklatura. U obje situacije im je HSS bio posebno opasan suparnik. Prekrasan i čist politički projekt, savjest hrvatskog političkog bića - bio je i Austrougarskoj, te Karađorđevskoj i Titovoj Jugoslaviji, te komunistima, ustašama i vladajućim štetočinskim garniturama u samostalnoj Hrvatskoj golema opasnost. Zato su ga svi oni pokušali na svaki način uništiti ili barem marginalizirati. Pritiskom kroz medije, raznim političkim manipulacijama i namještaljkama, te friziranjima u povijesnim udžbenicima pokušalo se desetljećima satrt sječanje naroda i umanjiti utjecaj HSS-a. Pokušava se na podmukao način plasirati tezu da je HSS mala stranka, gotovo isključivo sindikat poljoprivrednika. U tom vražjem naumu se iskazivala opasna sprega političke elite, vlasnika kapitala i medijskih močnika.

Hrvatska seljačka stranka se ponosi vlastitim drevnim imenom, te ne mijenjajući ime ukazuje na neodstupanje od svojih političkih načela. Dapače, kao stranka koja nadasve štuje tradiciju i interes Hrvatske ističe 100 godišnje postojanje i borbu za prije navedene pricipe. Jeste li ikada čuli da su Antun ili Stjepan Radić, Maček, Krnjević, Torbar ili primjerice Stipac pokrali državu, otuđili novac, kupovali nekretnine ili svojim obiteljima ili stranci ostavili materijalno bogatstvo? O kako bi mnoge druge stranke danas željele iz vlastita političkog programa ili mnogo kraće povijesti no što je HSS ima, izbrisati pogrješke i štetne poteze. A HSS stalno ističe vlastitu postojanost i dosljednost, te zauzimanje za opće dobro i borbu za nacionalna prava po svaku cijenu. Pa zar Stijepana Radića, bez obzira što je najglasnije zastupao mirotvorne principe HSS-a, nisu smrtonosno ranili a suradnike ubili u Beogradskoj skupštini. Zar istovrsna sudbina nije zadesila mnoge HSS-ovce tijekom kraljevine Jugoslavije (pobijeni su mnogi HSS-ovi čelnici), u NDH (pa zar i Maček nije bio zatvoren u Jasenovcu), Titovoj Jugoslaviji (pa zar nije primjerice legendarno Mačekovo imanje Kupinec razoreno a temelji iskopani i zemlja izorana, brojni HSS-ovci pobijeni)?  Zato je razumljivo da inzistiramo na činjenici da smo Hrvatska stranka te besbogovorno branimo nacionalnu opstojnost, interese i tradiciju, ali ističemo nužnost te branimo i potičemo suživot i toleranciju. Sve to je moguće štujući znanje (zato je primjerice Stjepan Radić bio ministar prosvjete u kraljevini Jugoslaviji, brat mu Ante bio je doktor filozofije, Maček je bio doktor prava...) te duhovne vrijednosti i zajedništvo (zato je znamenit tipičan HSS-ovski pozdrav ŤVjera u Boga i seljačka slogať). Branimo stav da neprijateljima treba oprostiti, ali prošlost ne zaboraviti jer bi bili osuđeni ponavljati pogrješke naših predaka. 

Naziv 'Seljačka stranka' je povijesno određen, a temelji se na socijalnom nauku braće Radić. Naime, prije 100 godina je seljaštvo bilo najugroženiji društveni sloj u Hrvatskoj. Bez ikakvih političkih prava, neobrazovano i siromašno, bilo je izloženo besprizornoj pljački i manipulaciji. Obzirom na brojnost seljaka, bio je to i kvantitativno najveći problem tadašnjeg društva. Zato je HSS prvorazrednim političkim prioritetom proglasio pomaganje baš njima, jer je najobespravljenijima pomoć bila najnužnija. Osim toga, u terminu ŤSeljačka strankať skriva se i prvorazredna političko-svjetonazorska poruka: potičemo sve koji žive od svoga rada, štoviše one koji stvaraju hranu (hrana je temelj preživljavanja i ima ne samo gospodarsku već i gotovo mitološku vrijednost, jer čovjekovo zdravlje i osobitosti u značajnoj mjeri ovise o hrani koju jede). Seljak nije osvajač i razbijač. On ne otima tuđe niti pljačka, već živi na svojoj zemlji, radi na njoj, čuva je i brani. Obrađuje je u skladu sa zakonima prirode i živi u ravnoteži s njima (čuva primjerice bioraznolikost i ekološku ravnotežu) - prekrasna li i ekološki najprihvatljivijeg odnosa. Seljak čuva svoju nošnju, pjesme, jezik, tradiciju - on čuva granice svoje zemlje (ima golemo vojno i kulturalno značenje) i krajolik čini lijepim (značenje za naš svakodnevni život i primjerice za turizam). Očito HSS nije samo jedna od političkih stranaka, on je kamen temeljac najbolje političke tradicije i prakse u Hrvatskoj. Da nema 100 godišnjeg doprinosa HSS-a, i današnja politička situacija u Lijepoj našoj bila bi bitno siromašnija. Naime, HSS je politička stranka, to je neprijeporno. Ali, HSS je i svjetonazor koji uravnostežuje moralne principe vjere, domoljubne osjećaje, racinalno vođenje državnih poslova  s radom i načinom življenja koji je usklađen s prirodom. Naime, HSS ističe vrhunsku vrijednost svakog čovjeka i zemlje. Podsjeća da su žena, zemlja i more, jedini principi unutar kojih klija novi život.

O kako nam svima pojedinačno, cijelom našem narodu i čovječanstvu treba osvještivanje spomenutih temeljnih principa, i to baš sada u trenutku pojedinačne, nacionalne i opće civilizacijske krize i malaksalosti. Jer ako zaboravimo tko smo i odakle smo krenuli, stići ćemo gdje nismo željeli. Zato povratak k svjetonazoru HSS-a, simbolu ne samo političke vrsnoće - kao što je i primjerice 'Mercedes' simbol tehničke kvalitete, pa mu je ime zadržano bez obzira što niti gospođica Mercedes nije više među živima a vlasnik mu je promijenjen - osigurava najbolji put građenja poželjne budućnosti. Temeljem prije kazanoga proističu mogućnost i potreba za postojanjem HSS-ovih organizacija ne samo u RH već diljem svijeta, od Australije do Kanade.

HSS nije, niti je ikada bio uskocehovska stranka farmera. Zbog prije rečenog, HSS je mnogo veći i značajniji projekt. Naš interes prema poljoprivredi (i cijelome agrokompleksu) je posebno izražen i neprijeporan, ali mi smo vodili i znamo voditi poduzeća, liječiti i učiti ljude, voditi banke, kazališta, muzeje, športske klubove, fakutete, sveučilišta, gradove, županije, cijelu državu i međunarodnu politiku. Mi znamo gdje idemo i znamo što želimo ostvariti, jer oni koji ne znaju u koju luku želi uploviti, nijedan vjetar nije povoljan.(L.A.Seneca) ­­­­To sve je razumljivo, jer HSS zastupa stav da se političari, državnici, vođe i vladari moraju birati između najmudrijih, visoko školovanih, etičnih, dobronamjernih, hrabrih i radišnih ljudi. Takav stav su zastupali i primjerice Platon, Th. More i Comte; dio je povijesne tradicije Židova, preko mladohegelijanaca i narodnjaka, do marksista, tehnokrata itd.

 
Za kvalitetno razumijevanje raznolikih ljudskih ostvarenja: od politike i religije, preko znanosti i umjetnosti do tradicije, tehnike i športa - treba poznavati i ozračje - svjetonazor u kome su ta ostvarenja nastala. Naime, svjetonazor rasvjetljava sva misaona područja jer u sebi sadrži pokušaj odgovora na pitanja koja natkriljuju pojedinu ljudsku aktivnost... Slijedi da je svjetonazor nešto temeljnije, bazičnije i od svega navedenoga - da je to smisaoni okvir iz koga izvire svaka misao i djelo. Ako želimo razumjeti druge ljude  jer to je preduvjet da bismo s njima komunicirali u pluralističkom društvu  onda je nužno razumijeti svjetonazor ne samo naših predaka, već i osoba s kojima dijelimo sadašnjost i gradimo budućnost.

Koji svjetonazor je najbolji, kako izabrati najprikladniji? U traganju budimo realni a ne skeptičnosti, jer što god izabrali  koji god svjetonazor usvojili, učinak će biti ograničen. Naime, niti jedan ne može ispuniti sva naša očekivanja.  jer ima unutrašnjih nedorečenosti i suprotnosti, a osim toga, zbog ograničenosti svakoga od nas nikada neće osoba ostvariti apsolutnu točnost propisanu pojedinim svjetonazorom. Zato su barem djelomično su u pravu oni koji tvrde da svjetonazora ima toliki broj koliko postoji i svjesnih stanovnika svemira, jer gotovo da svatko ima vlastiti svjetonazor.­­ Stoga ističemo da baš HSS nudi široku paletu mogućnosti sagledavanja svijeta i djelovanja, te gotovo svakome nudi mogućnost dosezanja najviših vlastitih ostvarenja - i sve to u skladu s najboljim djelovima tradicijom naše zemlje, te u ravnoteži s najkulturnijim zasadama ljudskoga roda.  Zato sa ciljem da promijenimo situaciju HSS čini tri stvari:

a) ljudima govori istinu. O tome najbolje svjedoći do sada kazano, pa i kada su činjenice ružne, jer je opće znano da ljudi više vole čuti lijepe laži nego ružnu istinu. Moramo opetovano ukaziovati da je značajni dio naših današnjih problema uzrokovan bezočnom pljačkom, koja se zbivala istovremeno dok je golema većina naroda branila Domovinu te mnogi ginuli ili gubili najmilije i cjelokupnu ili najveći dio imovine. Pljačka je izvedena organizirano i s namjerom da 200tinjak obitelji drugima otme nacionalno bogatstvo stvarano generacijama.   

b) ljudima vraća nadu da se ružna sadašnjost može i mora promijeniti. Trabamo povratiti povjerenje u vlastite pojedinačne i zajedničke mogućnosti. Zato ćemo unaprijediti rad svih institucija koje moraju omogućiti funkcioniranje pravne države. Od učinkovitog, poštenog i legalnog rada sudstva do carine, inspekcijskih službi, policije, medija, institucija civilnog društva, politike... Jer nemoral se uvukao na velika vrata ali i proširio kapilarno u sve pore društva. Zato, iako se zna za nepravdu te kriminalne skulpine i pojedince, ništa se nije primijenilo. Nema sankcija, nema kazni, nema vračanja otetog i popljačkanog. Čak kriminalne radnje zastarijevaju, relativizira se odgovornost pa sve postaje dopušteno i društveno prihvatljivo čak i poželjno. Sramota. 

c) povest ćemo ljude. To je najteže, jer je od golemog osjećaja zajedništva i najšire spremnosti na sebe davanje koji su bili prisutni početkom 1990-tih ostalo prvenstveno razočaranje i nepovjerenje. A tko je za to najodgovorniji? Ne svi, ne svi političari, ne sve stranke podjednako. Nemojte malodušno relativizirati sve postojeće, jer rezignirani stav o nemogućnosti mjenjanja nam nameću baš oni koji su najodgovorniji za postojeće stanje i koji imaju koristi da teška situacija i opstane.

Nisu nama nužni genijalci i novi mesije, jer takvih među nama nema, ali Hrvatska ima šansu. Trebaju nam pošteni, dobronamjerni, poduzetni, radišni, školovani osvjedočeni domoljubi - obični ljudi, svi Vi koji će u zajedništvu zasukati rukave, u projektu općeg dobra s točno defoniranim pravilima ponašanja.  Zato HSS traži, okuplja, daje prostora i potiče najbolje među nama. Od najuspješnijih gospodarstvenika, znanstvenika i zanatlija, najpoznatijih umjetnika i sportaša, najpoduzetnijih bankara, najmotiviranijih učenika, studenata i učitelja, do najmudrijih među umirovljenicima, najhrabrijih među čuvarima Lijepe naše i pomorcima, te među pravnicima, diplomatima, inženjerima... 

Svjesni smo da za ostvarivanje promijene nije dovoljno imati ideju. Moramo je drugima reći i oni nas moraju čuti. Ali, ni  to nije dovoljno, ljudi nas moraju razumijeti. Štoviše, da bi pokrenuli Hrvatsku, ljude treba uvijeriti da ono što mi znamo i radimo je vama i vašoj djeci značajno. Zato, u nastojanju da vam se rastumačimo, pozivamo vas na odmak od uskoće egoizma i paraliziranosti uzrokovane strahom, neodlučnošću, bezidejnošću i malaksalošću. Nudimo vam i dajemo na uvid učinkovit sustav vrijednosti, te vas pozivamo na novo ispunjenje smisla vlastita življenja. Stvorimo ozračje nove duhovnosti, strasno našem životu udahnemo novi smisao i  osjećaj zajedništva. Svi mi u Lijepoj našoj uspjeli smo učiniti velika djela prije petnaest godina - bili smo moćni. Znači mi to možemo, ali na jedan novi način jer smo mudriji zbog svega što smo u međuvremenu doživjeli.

Treba ozbiljno shvatiti golemu čežnju, silovitost i žar koji zahvaća gotovo sve ljude  u tisuću oblika i nijansi. Nudimo nove formule i simbole, novi smisao i učinkovite odgovore na brojna pitanja. Srećom mnoge prvenstveno mlade, nadahnjuje optimistično pobjedničko raspoloženje. Razočarane kritičare i mrzovoljne bezvoljnike čemo potaknuti, a napeta čežnja u zajedništvu s u nevolji rođenom novom voljom za sebe davanjem, neka izraste u veliko generacijsko ostvarenje.

Zato nesmije zastariti odgovornost za pljačku u privatizaciji, treba propitati odgovornost mnogih službi i inspekcija te centara moći na raznim razinama za privatizaciju, dosadašnju "divlju gradnju", za neplačanje poreza i sl. Jer primjerice, sve firme koji rade pošteno imaju problema s poslovanjem, jer značajni dio konkurencije je stekao početnu poziciju (infrastrukturu npr.) privilegiranom privatizacijom i bez značajnog osobnog ulaganja, napora i rizika; zapošljava "na crno" (pa zaposlenici nemaju nikakvu sigurnost niti perspektivu. Čak im je zabranjenio sindikalno organiziranje); ne plaća porez... Novac se slijeva u ruke privilegiranih pojedinaca, a svi ostali pa i država (ponovno i svi mi jer se ne uplaćuje porez od koga bi svi stanovnici imali korist) su na gubitku. Zato potencijalno zdrave firme propadaju i kupuju ih često oni koji banditski način funkcioniranja države i potiču. Sve to uzrokuje novu nezaposlenost i začatani krug se zatvara.

Nevjerojatno je da u našoj prekrasnoj i po mnogo čemu bogatoj zemlji na odličnom geostrateškom položaju imamo golemi broj nezaposlenih. U zemlji koja ima samo 4,5 milijuna stanovnika a mogla bi hraniti mnogostruko veći broj ljudi, u zemlji s dobrom industrijskom, poljoprivrednom, kulturalnom, radnom itd. tradicijom - i to u situaciji gdje se najkvalitetnije nacionalno blago (koje pripada svima nama i moralo bi biti u funkciji općeg dobra) godinama prodaje - nezaposlenost ne opada i živimo sve lošije. Sramota, a tek kakva nam je budućnost ako se tome ne suprostavimo. Već ako poštenima i učinkovitima koji vuku cijelu zemlju naprijed ne možemo velikim sredstvima pomoći, barem spriječimo da ih lopovi uništavaju.

Neprijeporno je da strane investicije u Lijepu našu treba poticati, ali zamisliti se treba nad činjenicom da se ostvaruju prvenstveno u području gdje je prisutan gotov novac, pa postoji opasnost da se ostvarena dobit isisava iz Hrvatske u inozemstvo ili reinvestira isključivo u područje gdje strani investitori imaju interes. Primjerice, strani kapital ima najveći interes za banke, trgovačke lance, INU, HT... (nažalost ih već gotovo u cijelosti kontroliraju stranci), a krediti se daju šakom i kapom (uz kamatu koja je bitno viša nego u inozemstvu) poglavito za svakodnevnu potrošnju a ne za ulaganje u razvoj. Uskoro će naš zajednički i pojedinačni dug strancima biti ekstreman te bitno ugrožava našu nacionalnu slobodu i sigurnost. I jasno je da su ovakvi trendovi okrupnjivanja političko-gospodarske moći izdvojenih pojedinaca ili skupina  u Hrvatskoj, suglasni s neoliberalnim političkim trendovima na međunarodnom planu. A njihov učinak na aktualnu svukupnu civilizaciju i na naš život u Lijepoj našoj je u razarajućoj grubosti nažalost dobro znan. Zato je ulazak u EU i druge međunarodne integracije naša golema šansa za nužno uvođenje reda u Republici Hrvatskoj. Za izgradnju poželjnog sustava upravljanja zemljom i za hitno ostvarivanje kvalitetnog načina življenja; ali je i visokorizičan. Naime, zbog opasnosti da rasprodajom i drugim neprihvatljivim gubitcima ključnih poluga za razvoj hrvatskog društva te upravljanja zemljom koji su već godinama u tijeku, naš ulazak u EU bi mogo postati samo završni čin našeg posvemašnjeg nestanka ili početak još težeg životarenja u nekada vlastitoj zemlji po diktatu onih koji su nas opljačkali. Uostalom trebalo bi ispitati i tijekove novca koji se u Lijepu našu investira. Naime, mnogi podatci ukazuju da je to u značajnoj mjeri novac isisan tijekom pljačke naše domovine. I evo paradoks zatvara krug: oni koji su nas popljačkali, sada još i kupuju ostatke, te će baš oni određivati (ako je suditi po već doživljenom na vrlo beskrupulozan način) našu budućnost i budućnost (ako je bude) naše djece.      

Nadvisujući stranačko-političku sebičnost, HSS će surađivati sa svim demokratskim strankama u Hrvatskoj i izvan nje (posebno s onima iz Europske pučke stranke) s ciljem promicanja općeg dobra na prije opisanim principima. Odnosi se to na demokršćanske, socijaldemokratske, liberalne, narodnjačke i regionalne stranke. Cilj nam je stvoriti Vladu civilizacijskog razvoja Hrvatske. Ali, naši potencijalni partneri nisu stranke krajnje desnice i krajnje ljevice, kao niti politički projekti koji zastupaju nacionalno, vjersko, rasno ili spolno šovinističke ideje, ili boljševičko-komunističke, antinacionalne, antitradicijske i antireligijske principe ili štite prvenstveno interese krupnog kapitala. Koji promiču, revolucionarne, antiekološke stavove, ne brinu za socijalno ugrožene i druge marginalne skupine te ne promiću vladavinu prava i jačanje nevladina sektora.  

HSS-ov je cilj na izbore izlaziti sam. Ako ne osvojimo vlast, u postizbornim koalicijama želimo doprinijeti općem dobru kroz osiguravanje političke i svekolike stabilnosti i napretka općina, gradova, županija i države, te vođenje međunarodne politike koja će štovati međunarodno civilizacijsko naslijeđe ali na prvome mjestu štititi interese Hrvatske. U političkom radu HSS će uvijek biti dosljedan svojim temeljnim principima i korektan partner u koalicijama. Sve gradske, općinske i županijske organizacije imati će značajnu slobodu u provođenju  političkih aktivnosti i u odabiranju koalicijskih partnera, poticani lokalnim interesima i specifičnostima, ali štujući sve svjetonazorske osobitosti HSS-a i jedinstvo stranke.

Sve što u ovom programu piše je pokazatelj kontinuiteta HSSova svjetonazora i već prije usvojenih koncepcija. Stoga su naši dokumenti, primjerice "Kako služiti Hrvatskoj" iz 1999., te "Razvitak Hrvatske" i "Programska deklaracija HSS-a" iz 2004.  funkcionalni dio ovog teksta.   

 

III. a)  HSS u borbi za istinu

Javnost će radije vjerovati u jednostavnu laž, nego u kompliciranu istinu.
(A. C. de Tocqueville)

HSS smatra istinu, slobodu, pravdu i znanje temeljnim stupom vlastita vrijednosnog sustava. Naime, kad bi ljudi izgubili želju da traže i prakticiraju istinu, slobodu i pravdu, te da teže za znanjem, u čovjeku bi se ugasila znatiželja, mišljenje, maštovitost, pustolovnost, osjećaji i želja za djelovanjem.

HSSovac se trudi da svoje javno djelovanje učini što je bolje moguće, ali zna da neće uvijek biti u pravu. Naime, bez obzira na golemi trud da se nađe najbolje rješenje, povijest pamti i pogrješne političke aktivnosti. Međutim, važno je da se ne zastrani, kako bi se moglo i iz relativno neispravnih ostvarenja rađati nova sve učinkovitija rješenja koja vode prema novim proplancima općega dobra.... Kad bi političari bili opsjednuti strahom da nikada ne pogriješe, ne bi ni obnašali vlasti ma kakva ona bila...

Dosad opisano otvara veliko pitanje: nakon što smo istinu spoznali, tj. nakon što smo nešto prihvatili kao istinito - jesmo li dužni istinu slijediti i braniti - te kojim sredstvima i u kojoj mjeri našu istinu i drugima nametati? Naš odgovor neka bude kazivanje nobelovca M.L.Kinga: "Najgori je grijeh spoznati istinu, a ne slijediti je.", te parafraziranje L.N.Tolstoja: "Političar se nesmije bojati  ni istine ni siromaštva".

Kriza istine uzrokuje krizu etike, jer ako su sve mogućnosti istinite, on­da i sve mogu biti dozvoljene. Relativizacijom etičkih principa čovjek gubi te­meljne odrednice, postaje nesiguran i nemiran. Nastaje kriza identiteta i sa­vje­sti.

 

III. b)  HSS u borbi za slobodu i demokraciju

 
Najbliži smo veličini kad smo veliki u  skromnosti.
(R. Tagore)

HSS promiče princip slobode - pravo na izbor u svim aspektima djelovanja, koji u sebi sadržava slobodu mišljenja, rasprave, govora, vjere, školovanja, udruživanja, djelovanja, ispunjenja planova, određivanja vlastite sudbine... Pri tome naša prava ne smiju ugrožavati slobodu drugih, već podrazumijevaju jednakovrsno štovanje tuđe slobode. Osim toga: imamo pravo na slobodu u mjeri u kojoj ispunjavamo svoje obveze. Sloboda je stoga više proces, nego trenutačno stanje.

I u politici su sloboda i odgovornost svakoga pojedinog sudionika od najveće va­žnosti. Jer, politika je po HSSu sustavni pokušaj razumijevanja, tumačenja i mijenjanja svijeta, koga nasto­ji zahvatiti ne površno, već do dna. Stoga HSSova politika vodi brigu i o gospodarstvu te bankarstvu, o ljudskoj du­hovnosti te umjetnosti, i o ekologiji te ljepoti prirodnih fenomena, i o prehrani te o zdravlju, i o odgoju, obrazovanju, znanosti te tehnologiji, i o racionalnom tumačenju jezika, o sudstvu, redu i sigurnosti, i o tradiciji te međunarodnoj suradnji... Budući da politika mora biti objektivna, ona ako želi promicati opće dobro (a to joj mora biti misija) nužno je u sukobu s autokratskim sustavima. Iracionalnost i subjektivnost su instrumenti autoritarnosti, pa se HSS bori protiv njih.

Temelji političkog rada HSSa imaju uporište u slobodi promišljanja i djelovanja, a svaka ideja i akcija, bez obzira koliko bila neobična, zaslužuje razmatranje. Ušutkavanje nezgodnih teza i sprječavanje dijelovanja, je tijekom povijesti, onemogućavalo općecivilizacijski napredak. U politici još je i danas ušutkavanje često prisutno, ali u demokraciji mu nema mjesta jer nitko ne zna unaprijed kad i tko će otkriti ili poticati nešto novo te kolika će novumu biti vrijednost. Stoga je demokracija nikada dovršeni proces. Naime, vjerovanje u demokraciju nema uporište u mogućnosti da je većina uvijek u pravu, već u činjenici što su demokratske tradicije najmanje loše. Zato demokrat ne treba biti rezigniran ako se većina odluči za tiraniju, već treba istražiti zašto u toj sredini demokratske tradicije nisu dovoljno snažne. Tek nakon toga slijedi nastojanje da se riješi problem, ali isključivo unutar moralnog okvira. On korespondira s institucionaliziranim legalnim okvirom, a u njemu su sadržani tradicionalistički odnosi tog društva prema pravdi, moralu, istini itd. Uništavanje spomenutog okvira je iznimno opasno, a vidljivo je npr. u nacizmu i staljinizmu - jer rezultira raspadom sustava vrijednosti, te veličanjem cinizma, destruktivnog ponašanja, anarhije, terora i sl.

Sloboda nikada ne postoji do kraja - nikada nije apsolutna. Za njom ljudi teže, a ostvare je u većoj ili manjoj mjeri. Rousseau poručuje: "Odreći se svoje slobode to znači odreći se svog svojstva čovječnosti, čovječanskih prava, čak i svojih dužnosti. Nije moguća nikakva odšteta za onoga koji se svega odriče. Takvo odricanje nije u skladu s ljudskom prirodom. Oduzeti svaku slobodu svojoj volji znači oduzeti svaku moralnu vrijednost djelima..."

HSS u politici vide ljudsku pobunu protiv prisile - borbu za slobodu u najširem smislu. Kao potvrda tom stavu mogu poslužiti riječi američkog političara Thomasa Jeffersona: - Da se sačuvaju sloboda ljudskog mišljenja i sloboda tiska, svaki čovjek mora biti spreman na dobrovoljno mučeništvo, jer sve dok budemo mogli misliti kako hoćemo i govoriti kako mislimo, uvjeti ljudskoga života će se neprestano poboljšavati..."

Slobodu najčešće smatramo spontanim činom ili osobnim izborom između različitih mogućnosti. HSS smatra da se za nju treba boriti - trebamo tražiti slobodu u radu, promišljanju, komuniciranju i kazivanju vlastitih stavova. Političar ne smije podilaziti javnosti i dodvoravati joj se, već se mora suočiti s problemom, ne umanjujući ga, te biti najistaknutiji među svima koji ga traže rješenje.

Zato HSS tvrdi da je političkoj borbi za demokraciju, kao i filozofiji, umjetnosti, športu, gospodarstvu, trgovini, znanosti itd. potrebna sloboda. Jer, najbolje uspijevaju kad se dokazi i mišljenja slobodno suprostavljaju. Demokracija nužno zahtijeva trpeljivost, te odbacuje monopole i sputavanja različitih vjerovanja.

Zalažemo se za omogućivanje pojedincu i skupini da pridonesu dogradnji društvenog sustava u skladu s osobnim ili skupnim mogućnostima poštujući definirana pravila društvena djelovanja. Naime, prihvatljive su i temeljne mijene, ali svatko ima pravo na osobne stavove, privatni život, sreću itd. - ali ne smije uskraćivati ta prava drugima, mora poštovati pravne zasade, čuvati imovinu zajednice...

Sredina u kojoj će javni djelatnik biti maksimalno kreativan mora biti nedogmatska i neautoritarna. Zajednica u kojoj ljudi istražuju nepoznato treba biti slobodna. U totalitarnim pak sustavima, prijeti opasnost od gubitka duše, dugotrajnoga kulturalnog mraka i intelektualnog barbarizma. Zato, ne gubeći vjeru i nadu, HSSovac se treba boriti za bolju i humaniju ljudsku sudbinu. Naime, demokraciju i slobodu treba čuvati, a nikako je ne ograničavati bilo kakvim institucijama

III.c) HSS u promicanju tolerancije i solidarnosti

 

Najniži stupanj prihvatljivoga međuljudskog odnosa po HSSu je tolerancija. Opća tolerancija prema svima bez obzira na vjeru, nacionalnost, rasu, narodnost itd. je pretpostavka da bismo se mogli smatrati razumnim društvenim bićima. Viši stupanj međuljudskih odnosa na kome treba graditi budućnost naše civilizacije je solidarnost. Ona ne smije biti ograničena ni prostorno niti vremenski, već se mora proširiti cijelom Zemljom i treba vrijediti za sadašnjost i budućnost. Razlog takvom promišljanju su podatci da, primjerice zagađivanjem okoliša susjednih zemalja ili zemljinog omotača, ometamo kvalitetu života i sebi i budućim generacijama. Nepromišljenim trošenjem sirovina kojih naš planet ima u ograničenim količinama umanjujemo šanse nasljednicima da kvalitetno žive, pa čak i da prežive. Kako s tim stavom pomiriti činjenice da primjerice SAD, premda imaju oko 7% stanovništva Zemlje troše nekoliko desetaka puta više svjetskih rezervi sirovina.

Parafrazirati ću riječi nobelovca, A. Szent-Györgyi von Nagyraporta: "Za politički rad potrebna su tri uvjeta - osjećaj da si na pravilnom putu, vjera u to da je tvoj rad ne samo visoko intelektualan nego i visoko moralan i osjećaj solidarnosti s čovječanstvom."

HSS se zalaže da čuvanje ljudskih prava bude temeljeno na "Deklaraciji o ljudskim pravima" UN-a iz 1948. godine. Na "Pariškoj Povelji" za Novu Europu iz 1990., te na zaključcima "Kopenhagenske konferencije" iz 1990. i "Moskovske konferencije" iz 1991. godine. To spominjemo jer proklamirano još nije ni izdaleka ostvareno. O tome kazuju podatci da se u oko 30% država i danas ne priznaje fizički i mentalni integritet pojedinca, proganja se politička i religijska različitost i dozvoljena je tortura, a nejednakost među nama je nažalost još uvijek golema. Trećina ljudi raspolaže s 80% sveukupnih materijalnih bogatstava, od neishranjenosti pate milijuni ljudi, svaki dan od gladi umire preko 50 000 ljudi među kojima je ogroman broj djece, brojni ratovi bjesne po cijeloj Zemlji unesrećujući i ubijajući ljude i razarajući generacijama stvarane vrijednosti. Ljude šiba pošast ekoloških katastrofa, bolesti i siromaštva - materijalnog i duhovnog, od globalnog, a ne samo pojedinačnog značenja.... Pritišću nas nerazumijevanje, nebriga, ravnodušnost, mržnja i razdori među ljudima itd.

Naime, poštivanje ljudskih prava svih i svakome treba biti dio svakodnevnog života svih ljudi. Ono mora biti uklopljeno u društvo kao dio kulture i ponašanja, a preduvjet je duševnog zdravlja u smislu psihološke i društvene dobrobiti u ozračju slobode i huma­nosti. Ljudi trebaju poznavati svoja prava, a svi zajedno se moramo boriti za njihovo poštivanje. Nužno je zalaganje mnoštva ljudi za općom demokratizacijom i reformama u gospodarstvu, razvoju, politici, vojsci, edukaciji, znanosti, financijama... Mora nastati preraspo­djela moći na globalnom planu, restrukturiranje državnih aparata i birokracije, zaštita okoliša, poštivanje dostojanstva svake osobe te razvijanje odgovornosti ljudi.

 

III. e) HSS traži učinkovite odgovore         

 

"Sedam smrtnih grijeha suvremena svijeta: bogaćenje bez rada, uživanje bez savjesti, znanje bez karaktera, poslovanje bez morala, znanost bez čovječnosti, religija bez žrtve i politika bez načela."

                                                    (M. Gandhi)

 

 HSS proklamira načelo da politika nije cilj. Ona je sredstvo za dosezanje cilja, i to za dobrobit svih ljudi. Politika treba biti angažirana, tj. mora se suprostavljati neobjektivnoj ideološkoj mistifikaciji, i mora biti društveno usmjeravana, jer oslobođena nadzora razuma može postati izrazito asocijalna i katastrofično štetna. Ali, treba istači da bez obzira što pokušavaju dosegnuti što veći stupanj objektivnosti, svi političari su istodobno nošeni vlastitim temperamentom i odgojem. Zato moramo biti svjesni da je u političkom djelovanju teško postići stanje bestrasnosti bez obzira što HSS zagovara nužnost najvišeg stupnja objektivnosti.

                                                                       

Svjedoci smo vremena u kome razvitak suvremenog društva temeljenog prvenstveno na znanju nije stvorio "najbolji od svih mogućih svjetova". Uočavamo da ljudi gube mnoge od vlastitih stvaralačkih osobina, a robovanje materijalnom i društvenim silama povećava opasnost od sterotipiziranja ljudskih djelatnosti u okvirima međuljudskog otuđenja, robotizirane proizvodnje, masovne kulture, birokratizacije, potrošačkog mentaliteta... Rast znanja omogućuje stjecanje sve veće snage pod ljudskom kontrolom, s mogućnošću aktualnog uništenja ljudske vrste i okoliša. Zato na znanju utemeljen razvoj, može povećati društvenu nestabilnost.  Ali, nisu znanje, znanost ili obrazovanje ti koji destabiliziraju. Nisu oni neposredno vražje sredstvo, već nekritička primjena znanja mora biti u središtu pozornosti. Stara paradigma znanja koje pruža sigurnost i pouzdanje više ne vrijedi. Znanost je prešla u fazu u kojoj su, da citiramo riječi Ravetza i Funtowicza "činjenice nesigurne, vrijednosti sporne, ulozi visoki, a odluke hitne"... Ovdje nema klauzule izvlačenja. Aktualna situacija zahtijeva otvaranje svih procesa stvaranja, provjere, čuvanja i primjene znanja; kao i procjene koristi i rizika; javnoj prosudbi.

 
Što u ovim okolnostima mora učiniti politika? Treba uspostaviti kritičku distancu prema znanju koje nudi originalne mogućnosti oslobođenja čovjeka i nova sredstva za vladanje nad ljudima. Distanca je nužna, jer nas sili da ne zaboravimo tragati za rješenjima koja će omogućiti čovjeku da ne izgubi sebe tijekom utrke s tehničko-birokratsko-policijskim institucijama. Stoga možemo unapređivati sve ono što je čovjeku temeljem humanističkih principa blisko kako se ne bi izgubili kao autentična i slobodna bića u svijetu predmeta i dehumaniziranih društvenih odnosa. Cilj nam ne smije biti zadovoljavanje samo partikularnih ciljeva, pa makar oni bili zastupani od cijelih naroda, rasa ili religijskih grupacija - ili od npr. cijele znanosti. Naime, i svaki narod zasebno kao i sveukupna znanost je samo jedan dio stvaralačkog odnosa ljudi prema svijetu.

U okrilju politike treba poticati da i dalje klijaju stalno neki novi i raznoliki oblici stvaralaštva i univerzalnosti. Na novim civilizacijskim proplancima sagrađenim na opisanim temeljima treba, uz međunarodni angažman, pripomoći da ljudi podignu slavu duha. Do visina koje moraju i dalje politiku, znanost, umjetnost, filozofiju, religiju... činiti velikima. Duh istine, tolerancije i obrane ljudskog dostojanstva se mora opirati grubostima svakodnevne političke igre i egoističnosti pojedinaca i skupina, te pripomoći afirmaciji slobode i indivi­dualno­sti univerzalnog duha. Stoga politika mora biti kritična prema svim dogmama i predrasudama. Treba poticati htijenje da ne uvenemo u navici i oportunizmu, već da pridonesemo sveukupnom razvoju. Jer HSS tvrdi da u politici strast ne smije biti jača od argumenata, a vjerovanje ispred znanja. Koliko dugo, do kada će to politika moći i trebati činiti? Zauvijek, jer politička aktivnosta je praktično bez kraja.

 

Kako se drugima rastumačiti? 

Iznimno je teško izvjestiti o mišljenju drugih, pogotovo ako se blisko slažu, gnjave ili razilaze. Ako izvještač ide u detalj, izaziva nestrpljenje i dosadu, ako želi sažimati, riskira nametanje osobnih stavova, ako izbjegava presuđivati, čitatelj ne zna gdje početi. Ako neprincipijelno uređuje svoj materijal, iskazivanje postaje pristrano i potiče opoziciju...

(J. W. von Goethe)

Komuniciranje među ljudima jedan je od temeljnih uvjeta poticanja, nastajanja i razvoja novih ideja i akcija. Politička poruka treba na što jednostavniji način prenijeti informaciju, ali taj cilj ne smije ići na štetu jasnoće izlaganja i potpunosti poruke. Zato J.M.Torbar poručuje: "Za čovjeka koji nema što kazati, uvijek je opasno govoriti."

Poruka A. Schopenhauera "Ništa nije teže nego duboke misli izraziti tako da ih svatko može razumjet", tumači nužnost da HSS hitno razvije strategiju kvalitetnog odnosa s javnošću. Preduvjet tome je profesionalizacija vrhunskog PR sustava u stranci te izgradnja učinkovitog odnosa s medijima.

Bitna osobitost političkog kazivanja jest racionalna prezentacija činjenica, ali razlika prema npr. telefonskom imeniku je golema. Jer politička poruka mora poticati maštu i emocije, ispravljati zablude, upućivati na nova rješenja. Ona izražava osjećaje, strasti, potrebe, radosti i bol, mržnju i ljubav... Stoga gledatelji, slušatelji, čitatelji u njoj moraju naći rješenja za probleme koji ih zaokupljaju, te poticaje za djelovanje.

Zdravi razum je najčešće dobar vodič u svakodnevnom životu i radu ljudi. Neprijeporno je i temelj ljudskog promišljanja i mijenja svijeta, pa i rada u politici ali on katkad nedovoljno kritički odabire činjenice, uopćuje, pojednostavljuje, pretpostavlja, analizira, tumači tradiciju, povinuje se autoritetu i javnom mnijenju... O tome Voltaire duhovito kazuje: "Zdravi razum nije uvijek tako zdrav."
 

Paradoksalna je situacija da se od politike zahtijeva naročita aktivnost i napor, baš u situacijama kada se preispituje zdravorazumsko sagledavanje svijeta. Kad znatiželju političara privuče ograničeni doseg zdravorazumskog funkcioniranja. Stoga politička metoda osim zdravog razuma sadrži i niz dodatnih čimbenika.

HSS zna da političko djelovanje ne nudi izvjesnost učinka, jer će svaka politička hipoteza biti u budućnosti zamijenjena drugom koja ne mora nužno negirati prethodnu, ali je barem nadopunjuje. Političari moraju raditi u ozračju neizvjesnosti jer im je nedostižno konačno rješenje, ali oni žele smanjiti stupanj pogriješnosti, neslobode, nedemokratičnosti i nepravde.

Nesigurnost i neizvjesnost su plodno tlo za stvaranje novih hipoteza, ali i za spekuliranje. Budući da je politička hipoteza temeljena na uzročno posljedičnoj povezanosti zbivanja, ona upućuje na različite mogućnosti i ističe upitnost vlastite ispravnosti. Ali, ističemo da su politička ostvarenja općeg dobra (primjerice sloboda, pravda i demokracija) zajednički projekt cijelog čovječanstva, a ne sredstvo za postizanje pojedinačne slave i dobiti. Posljedično tome se HSS suprostavlja zlouporabi politike u cilju osobne promocije, stjecanju počasti, slave, vlasti, novca itd. Pritom aroganciji pripada status jednog od najtežih zastranjivanja političara, a često se iskazuje netolerantnošću stavova i isključivošću, čak i u područjima koja su potpuno izvan kompetentnosti dogmate.

Novi stavovi o svijetu vrlo često brkaju postojeći red i mir, djeluju razorno jer kidaju ono što je dotad bilo suvislo. Stoga vjesnicima novoga - borcima za promjene, pa ma kako pozitivne i korisne bile suvremenici ne samo da često ne plješću već ih psuju, mrze, preziru i proganjaju. Prijeti opasnost da ih dožive kao udarac koji gura unazad ili u stranu, a ako im se priznaju poticaji za napredak onda im se predbacuje grubost koja je najčešće uvijet i najmanje promijene.

HSS treba u svakoj regiji, županiji, gradu, općini i selu; tj u svakoj izbornoj jedinici; definirati svoj politički (i izborni) program. Posebno je značajno odabrati primjerenu ciljnu skupinu i učiniti dobru strategiju - a sve to treba biti komplementarno političkome radu više ustrojbene jedinice HSSa. Treba dati prostora i poticati rad lokalnih stranačkih institucija i lokalnih lidera, te raditi kontinuirano, a tijekom izborne kampanje aktivnosti moramo intenzivirati.

Obzirom na tradiciju i ime HSSa, treba istaknuti da će u bliskoj budućnosti samo maleni postotak poljoprivrednika (u SAD je to 3% ukupne populacije) prehranjivati cijelu Hrvatsku. Oni neće biti politički, financijski, obrazovno, socijalno... obespravljena grupacija. Dapače, to će uglavnom biti visokoškolovani, bogati ljudi s visokim društvenim statusom. Ali, u području agrokompleksa (otkup, prerada, skladištenje, prodaja, transport, nadzor, savjetodavne službe, marketing, razvoj i istraživanje... hrane) biti će angažirano nekoliko puta veći dio populacije - ali njihov sveukupni položaj u društvu će biti bitno drugačiji od seljaka u Radićevo doba. HSS se mora znati svima njima rastumačiti i povesti ih, ali moramo naći i druge ciljne skupine. Od obrtnika i malih poduzetnika, do biznismena, studenata, umjetnika, znanstvenika... Temeljem predviđanja kakva će nam uskoro biti populacijska situacija u RH i u EU, posebno će nam biti značajni ljudi starije dobi, i to umirovljenici. Među njima će dominirati žene. Danas je nažalost većina osoba treće životne dobi u RH siromašna i niskoškolovana i opterećena lošim zdravljem, ali u budućnosti će među njima prevladavati dobro obrazovani i financijski zbrinuti ljudi s mnogo slobodnog vremena i s golemim životnim iskustvom. Naše političko djelovanje, zbog nužnosti da se baš njima pomogne, treba usmjeriti u značajnoj mjeri prema njima.

Očito smo u situaciji da ubrzano nestaje golema, homogena skupina našeg biračkog tijeka: seljaka. Ali, HSS je temeljem svoga svjetonazora u mogućnosti okrenuti se u raznim sredinama (npr. u raznovrsnim poduzećima, u raznim dobnin skupinama, u raličitim gradovima i selima, u različitim profesijama...)  raznolikim temama i prioritetima, te golemom spektru ljudi biti koristan, pa temeljem toga i uspješan politički projekt u RH. Moramo biti svjesni da je pred sedamdesetak godina u Europi postojao veliki broj seljačkih stranaka, ali su zbog golemih mjena u društvu nestale ili su promijenile ime ili način rada. Pred HSSom je očito golemi izazov: kako ovaj odličan politički projekt tumačiti na primjereni način članovima Stranke, ključnim pojedincima u društvu (decision makerima engl.), političkim partnerima, novinarima, međunarodnoj zajednici... te iznad svega BIRAČIMA. O kako je danas golemi broj nezadovoljnih i prestrašenih ljudi u Hrvatskoj, kako ima mnogo nezaposlenih, siromašnih, neškolovanih, pokradenih... starih i mladih, muških i ženskih diljem Lijepe naše. Obratimo im se, ali i onima koji s golemim očekivanjima gledaju u sutrašnjicu Hrvtske i žele se boriti za poželjnu budućnost sebe svoje obitelji i cijele naše domovine. Vratimo im nadu i povedimo ih. Ovaj tekst nudi okvir za takvo djelovanje HSS-a, ukazujući na golema područja djelovanja i kvalitetne mogućnosti ostvarenja naše političke misije.        

 

HSS i pravda te međunarodna suradnja

Biti Europljanin nije stvar rođenja, već obrazovanja.                                                                                          (V. Havel)

 

Snaga humanosti, borba za pravdu i opće dobro te traženje istine, su temeljna načela i pokretačka snaga HSSa. Zbog takvih pokušaja tijekom povijesnih previranja stradali su mnogi HSSovci, a prohujalo stoljeće pamti brojna zlostavljanja HSSovaca. Naime, često je vrlo opasno sagledavanje vlastita doba, suvremika, postavki, pravila i dogmi - na istinit način - ili se pak to dopuštalo samo pojedincima iz drugih stranaka. Zbog mnogih unutrašnjih suprotnosti koje su nagrizale oba svjetska bloka, među kojima se ključnim pokazao gospodarski kolaps konačno se Varšavski savez rasprsnuo 1989. godine. Uslijedila je situacija kao kada se ruše pločice domina. Započeo je proces koji se više nije mogao kontrolirati. Simbol podijeljenosti Istoka i Zapada - Berlinski zid - pao je 9. rujna 1989. god., a zatim je uslijedio slom državnog socijalizma u zemljama Europe i dijela Azije. U većini slučajeva pucanje nije bilo samo po nacionalnom šavu već i po ekonomskom, vojnom, političko-ideološkom, religijskom, tradi­cijskom... Tijekom tog burnog razdoblja se u punoj silini iskazala gruba podijeljenost današnjeg svijeta.

U nekoliko godina se stvorilo dvadesetak novih državnih, političkih, vojnih i gospodarskih subjekata, a među nekima su bjesnili krvavi vojni sukobi. Raspadom blokovskog sustava bi trebali nastati novi međunarodni odnosi u kojima fašizam, komunizam i slični diktatorski sustavi ne bi smjeli imati šansu.  Na žalost aktualna situacija nije bajna pa smo svjedoci buđenja sve ekstremnijeg nacionalizma i vjerskog fundamentalizma, ne samo u Europi već i u mnogim dijelovima globusa. Na tim gibanjima zarađuju politikanti bogatih često međusobno rivalskih, visoko razvijenih zemalja. U isto vrijeme vladajuće grupacije u malim zemljama sve bezobzirnije crpe profit iskorištavajući stanje općeg poremećaja, a narod se često izluđuje parolama koje ga potiču da zahtijeva političare "jake ruke".

Tranzicijski procesi u mnogim zemljama, pa tako i u onima iz istočne Europe nisu teorijski, niti ideološki, a kamo li praktično pripremljeni za kapitalistički sustav gospodarstva. Budući da i kapitalistički ustroj iskazuje izrazite znakove pobolijevanja, HSS smatra da bi nova rješenja koja dolaze najčešće iz malenih i siromašnih zemalja u tranziciji, mogla pridonijeti globalnoj i tako nam svima nužnoj preobrazbi. Tranzicijske zemlje srednje i istočne Europe, ali ne samo one, iskušavaju razne recepte za ozdravljenje vlastita gospodarstva. Na žalost nema bezbolnog prijelaza u kapitalizam, a vrijeme besplatnog socijalističkog javašluka je bespovratno prošlo. Stanovnici tih zemalja navikli na visok stupanj društvene stabilnosti i zaštićenosti u općem siromaštvu, iznenada se nađoše u situaciji narastajuće socijalne napetosti. Stoga se u mnogim slučajevima optimizam devedesetih godina podgrijavan padom totalitarnog socijalističkog sustava u znatnoj mjeri potiskuje postsocijalističkim malodušjem, pa čak i nostalgičnim sjećanjem na vremena kada je država paternalističkim metodama osiguravala socijalni mir. Bez obzira što su ciljevi gospodarskih reformi svagdje jednaki a to je tržišna ekonomija, postupci njena dosezanja i vježbanje demokracije nisu ujednačeni. Hoće li se tim zemljama otvoriti vrata kapitalističkog Sezama Europske Unije, NATO saveza i sl., ovisi i o mogućnostima tranzicijskih država da se integriraju u suvremena kapitalistička kretanja.

O nastaloj situaciji Marko Tarle kaže: "...demokracija pobjeđuje, totalitarizmi se urušavaju, a što tada? Jučerašnje žrtve danas formalno izlaze iz mraka, ali i postaju odgovorne za vlastita djela. Nesputani represijom pokazuju nam svoje pravo lice, sva nasljeđa prošlosti, bolesti kojima su zaraženi tijekom represije koje nisu mogli ni smjeli tada pokazati: počesto fanatični nacionalizam, katkad opsjednutost hegemo­nizmom, gdjegdje antisemitizam, ponegdje religioznu pretjeranost, ali svakako mnogo netolerancije i primitivnog nepotizma, razularenu korupciju, neviđenu pohlepu i frigidnu demokraciju, beskrupuloznost vlasti i neviđenu pljačku imovine stjecanu desetljećima i stoljećima... Traženje uklapanja u civilizaciju za sve se posttotalitarne države odvija sporo i vezano je s mnogim razočaranjima." HSS smatra da mali narodi moraju shvatiti da prvenstveno moraju sami odraditi golemi posao, jer podrška velikih će biti uvijek uvjetovana interesima, a ne idealima ili zajedničkim vrijednostima. Moramo se istodobno oduprijeti svima koji nas ugrožavaju i uvjeriti močne zemlje u pravednost svoje borbe.

Od interesa je prisjetiti se i stava Vaclava Havela: - Zapad je u biti imao zajedničku političku i gospodarsku povijest koja je iznikla iz zajedničkih duhovnih izvora. Tijekom mnogih stoljeća, karakter njegove civilizacije i njegov unutarnji etički princip omogućili su mu golemi utjecaj na druga područja, i time naposljetku nesrazmjernu ulogu u određivanju trenutačnog oblika cijelog svjetskog poretka.

Sada se priznaje da je Zapad ostatku svijeta izvozio ne samo mnoga zapanjujuća postignuća nego i manje hvale vrijedne nazore, što je rezultiralo nasilnim brisanjem drugih kultura, potiskivanjem drugih religija i fetišizmom neprestanog ekonomskog rasta bez obzira na njegove kvalitativne učinke. No, ključni čimbenik u sadašnjim okolnostima - osobito za nas što živimo na prostoru koji se sve donedavna smatrao Istokom - jest da je Zapad produbio i propagirao temeljne principe kao što su pravna država, poštivanje ljudskih prava, demokratski politički sustav i ekonomske slobode...

Pojam "Zapad" tako je postao, i namjerno i nenamjerno, sinonim za napredak, kulturu, slobodu i pristojnost. "Istok" je, s druge strane, sveden na sinonim za nerazvijenost, autoritarnost i sveprisutni besmisao...

Sve dok riječ "Istok" izaziva pejorativne, a riječ "Zapad" afirmativne konotacije, bit će jako teško graditi novi svjetski poredak utemeljen na jednakosti među različitim regijama... biti Zapadnjak ili zapadna zemlja ne znači i biti a priori superioran. Isto bi se trebalo primijeniti i na sve druge entitete današnjeg svijeta i nema razloga za sram zbog pripadnosti jednome od njih. Poštovanje drugih entiteta i uvjerenje da su svi ravnopravni, moraju ići ruku pod ruku u naporu da se stvori novi svjetski poredak utemeljen na istinskom miru i partnerstvu, poretku koji proizlazi iz univerzalne predanosti izvjesnim temeljnim moralnim i političkim načelima.

Doba prevlasti bijelog čovjeka, Europljanina, Amerikanca i kršćanina nad cijelim globusom je završeno. Sada ulazimo u novo doba i naša je dužnost poštivati jedni druge i zajedno raditi za dobrobit sviju".

Samo otvorenost uma prema novim spoznajama i sklonost duše divljenju sadašnjici, ali i davno postojećem, mogu omogućiti uzlet u neslućene visine. U tom pokušaju razumijevanja svijeta, nužna je povezanost sveukup­nosti u vremenu i prostoru, te osjećaj odgovornosti da se saznanja podijele s drugima. HSS istiće široku raznovrsnost civilizacijskih pregnuća čovjeka, te značenje politike u stvaranju temeljnih, ali i gotovo svih ostalih odrednica ljudskog življenja. Razno­vrs­nost ljudskog duha i djelovanja se objašnjava našom urođenom nejednostranošću, što se slikovito ogledava i u natpisima srednjovjekovnih portala sveučilišta u Cordobi, Sevilli, i Granadi: -Svijet počiva na četiri stvari: učenosti mudraca, pravednosti vladara, junaštvu hrabrih i molitvi pravednih."

Postoji panorama ljudskih osobitosti i duhovnih specifičnosti, koje svoj krešendo realiziraju zajedničkim naporom mnogih generacija i bljeskovima darovitih pojedinaca različitih civilizacija. Međutim, bez obzira na raznolikost oblika i sadržaja brojnih kultura, one se međusobno prožimaju, jer sve imaju kao temelj pečat ljudskog duha. Sve civilizacije su općeljudsko vlasništvo, ali jednako tako pripadaju i svakom čovjeku posebno, u mjeri u kojoj je on spreman od njih uzeti. Danas se ljudske zajednice u globalnom smislu sve više približavaju. Sve manja je izdvojenost pojedinih sredina koje su još donedavno bile bespomoćno udaljene. U mnogim područjima ljudskih djelatnosti ostvaruje se jedinstvo čovječanstva što svijet vodi prema neraskidivom zajedništvu. Duhovno jedinstvo se iskazuje i u prožimanju tehnike, znanosti, umjetnosti, filozofije, religije, mitologije, običaja, športa, gospodarstva itd. - zajedničkim općeljudskim principima. To jedinstvo ne bi smjelo ugroziti individualne slobode i iskričavost pojedinca, već mora poticati individualnu, nacionalnu, konfesionalnu, rasnu te općedruštvenu afirmaciju.

HSS želi da realizacija davnog mita o ujedinjenju Europe povrati svim Europljanima vjeru u budućnost, smanji nam strah, nesigurnost i nezadovoljstvo. Zato s velikim interesom pratimo veliki pokus europske povijesti: stvaranja nadnacionalne Europske Unije.

Podržavamo ujedinjavanje mnogih europskih država koje su već stoljećima tako međusobno različite, svadljive i groteskno nesložne.

Vjerujući da drugih opcija nema ali svjesni suženog izbora, brojnih razlika, suprotnosti interesa i mršavog miraza, u ime pragmatičkih razloga nastojimo i mi doprinijeti da se raštimanom orkestru ugodi svirka. Znamo da neće svi članovi Unije ostvariti sve pojedi­načne interese, ali će većina realizirati mnoge koje ne bi mogla ostvariti sama. Želimo biti dio federalističkog koncepta temeljenog na dijalogu i komplementarnosti interesa iz kojeg proizlazi demokratska općeeuropska vlast. Smatrajući sjedinjeno djelovanje učinkovitijim od pojedinačnog, podržavamo stvaranje zajedničkog tržišta, monetarnog sustava, vanjske politike, gospodarske i društvene svezanosti te vojne i političke sigurnosti. Tako nastaje jedna od najintegriranijih organizacija na svijetu jer okuplja veliki broj zemalja, a nadležna je za golemi broj sektora. Bez obzira što mnoga pitanja financijske, diplomatske, vojne itd. prirode još nisu riješena, izrastanje EU u svjetsku silu je u mnogim područjima evidentno. U nastalom savezu zemalja koje žele dijeliti zajedničku sudbinu, isprepleću se interakcije nacionalnih i zajedničkih interesa, uz pokušaj stvaranja vlastitog identiteta Unije. Cilj je: "...unaprjeđivanje harmoničnog razvitka gospodarskog života unutar Unije, stalnog proširenja gospodarstva, veće stabilnosti, rasta životnog standarda i dobrih odnosa među državama..." Zato lijepo zvuči poruka Monneta: "Mi ne ujedinjujemo države, mi zbližavamo ljude." Ali, očito je da EU udružuje mnoge države, što svakako otvara nova pitanja, poput onoga hoće li se golemi gospodarski prostor s 340 milijuna stanovnika i veliko europsko tržište oduprijeti izazovu protekcionizma, te kakva je tradicijska i kulturalna budućnost malih zemalja? HSS tvrdi da je Hrvatska bila, da je i da će biti dio Europe - da Hrvatska mora biti dio EU ali da se u njoj nesmije izgubiti. Želimo biti članovi  EU zbog vlastite dobrobiti i naše pripreme za ulazak moraju biti temeljene na nama nužnim prilagodbama a ne na ucjenjivačkim, ponižavajućim i eksploatacijskim zahtjevima bilo koga drugoga.                                                                

         HSS se zalaže da se na međunarodnoj razini isprave posljedice nastale ubijanjem i mučenjem ljudi, nepravdom i pustošenjem država, naroda, skupina ljudi, obitelji ili pojedinaca, te nadoknaditi materijalnu i drugu štetu. Da se pruži zadovoljštinu žrtvi te pomogne u zacjeljivanju rana i povratku ponosa ugnjetavanima, kazne krivci, te ojačaju demokratski principi koji će omogućiti učinkovitu zaštitu ljudskih prava.

Suđenje u Nürnbergu bila je prekretnica u borbi za odgovornost i ljudska prava. Od tada se počelo suditi i pojedincima koji su sudjelovali u planiranju ili su naređivali izvršenje ratnih zločina, a aktualizirana je i tema zapovjedne odgovornosti koja i danas privlači golemu pozornost ne samo pravnika već i šire javnosti jer se lako može politički zlouporabiti. Nürnberško suđenje je završilo 1946. izjavom: "Zločine protiv međunarodnih zakona počinili su ljudi a ne apstraktni entiteti, i jedino kažnjavanjem pojedinaca koji su počinili takve zločine može se provoditi međunarodni zakon."

Nadoknaditi štetu svima i u cijelosti nije moguće, ali podržavamo pokušaje da se učini bitni iskorak u poželjnome smjeru na međunarodnoj razini. Zaredale su se isprike mnogih vlada, plaćaju se ratne odštete, provode se međunarodna suđenja za ratni zločin, na razne načine se javno odaje počast žrtvama... Pravne norme utemeljene u Nürnbergu doživjele su ponovnu primjenu na dva međunarodna suda koje su utemeljili Ujedinjeni narodi kako bi sudili odgovornima za zločine protiv čovječnosti počinjene 1990-ih. "Međunarodni sud u Haagu" u Nizozemskoj (ICTY) je osnovan u svibnju 1993. za sankcioniranje zločina počinjenih na području bivše Jugoslavije, te "Međunarodni sud u Arushi" u Tanzaniji (ICTR) utemeljen je u studenom 1994. za sankcioniranje zločina učinjenih u Ruandi.

Primjerice, samo u Bosni je ubijeno 250 000 ljudi i dva milijuna je raseljeno, na Kosovu je do svibnja 2000. godine poginulo 5 000 ljudi, 800 000 je prognano iz zemlje, uništeno je 60 000 kuća i stotine džamija. Kako se ne prisjetiti višegodišnje opsade i granatiranja Sarajeva te hrvatskih gradova Vukovara, Dubrovnika, Zadra, Osijeka, Gospića, Zagreba... Kako zaboraviti masakriranje ljudi, pustošenje i pljačku. Računa se da je rat u Hrvatskoj uzrokovao neposrednih šteta u iznosu od 30 milijardi američkih dolara. Razlog tih golemih stradanja je velikosrpska ekspanzionistička politika Slobodana Miloševića, koja je uzrokovala višegodišnji krvavi rat. Nažalost prijeti velika opasnost da u radu suda dominiraju politički principi koji bi omogučili pritisak na pojedinu zemlju, ne vodeći razliku između agresora i žrtve.

            Još davno je uočena potreba za "Stalnim međunarodnim sudom" koji bi odredio norme te istraživao i odmjeravao kazne svima (pa i moćnim vođama) koji su teško prekršili međunarodno pravo. HSS s olakšanjem pozdravlja da su napokon, 1998. na sastanku u Rimu Ujedinjeni narodi izglasovali statut "Međunarodnog suda pravde". Službeno mu je ime "Međunarodni sud krivičnoga prava" (ICC), a s radom će započeti do kraja 2005 godine. Nažalost, statut nisu potpisale SAD, Kina, Alžir, Libija, Irak i Izrael...                  

                                               

Terorizam prestavlja golemu prijetnju današnjoj civilizaciji, dovodeći u pitanje mnoge temeljne postavke suvremenog društva. Iskazuje se kroz atentate na političke, vjerske, nacionalne, poslovne i ine neprijatelje; kroz ničim direktno izazvana, ponekada i masovna ubojstva slučajnih namjernika na prepunim gradskim ulicama, vlakovima, željezničkim stanicama i kinima, te športaša koji učestvuju na velikim natjecanjima. Već su doživljeni pokušaji masovnih trovanja pučanstva živežnim namirnicama i lijekovima zatrovanim u supermarketima, napadaji na razna diplo­matska predstavništva diljem svijeta. Napadaji u podzemnoj željeznici u Tokyju, i Londonu te uništavanja i kidnapiranja zrakoplova i brodova u brojnim zemljama svijeta. I kako ne spomenuti precizno organizirani teroristički napad na SAD 11. rujna 2001. godine kafa su samoubojice oteli dva golema zrakoplova puna putnika i zabili se u dva nebodera "World Trade Center"-a u New Yorku. Obje zgrade - simboli američkog kapitala i međunarodne moći sravnjeni su sa zemljom. Poginulo je nekoliko tisuća ljudi a tisuće ih je nestalo. Panika se proširila ne samo SAD-om već cijelim planetom.

Pokrenut je golemi medijski rat protiv Osame bin Ladena i talibana - protiv terorizma. Žestoke prijetnje odmazdom postale su dio rituala. Golema vojna sila najmoćnije zemlje svijeta, potpomognuta mnogim saveznicima, obruštila se na talibanski režim u Afganistanu i na režim Sadama Huseina u Iraku.

HSS smatra da rat velikih razmjera kao odgovor na  terorističke masakre ne bi bio dobar ni za SAD ni za druge zemlje. Ishod bi bio nepredvidiv i možda koban za cijeli svijet. Naime, terorizam je često povezan s gerilom (koja je tijekom posljednja dva stoljeća postala priznati način ratovanja i među profesionalnim vojnicima), zatim s trgovinom drogom i oružjem, te drugim oblicima kriminala. HSS smatra da nakon jedanaestog rujna mnogo toga više nikada neće biti kao prije, ali da se ne radi o nečemu novom, već o nužnosti da i romantici prihvate okrutne činjenice koje su samo za njih postale nova stvarnost. Naime, već odavno jaz između bogatih i siromašnih zemalja raste kao i nezadovoljstvo, dok informativna revolucija omogućava prijenos slika bogatog Sjevera stotinama milijuna siromašnih na Jugu. Posljedični duboki osjećaj tehnološke nedoraslosti, uskraćenosti čak i beznađa, pridonosi ekstremizmu, posebice u muslimanskim zemljama. Osim toga supermoćne tehnologije malim skupinama omogućuju da nanose goleme štete što je do sada bilo u ekskluzivnoj domeni nacionalnih vojski. Očito da već desetljećima globalizacija uklanja prepreke poželjnim ali i nepoželjnim aktivnostima na međunarodnom planu.

Gotovo univerzalna sućut međunarodne zajednice prema žrtvama terorističkog napada na New York potiče nadu. Vlade diljem svijeta zauzimaju se za uspjeh borbe protiv terorizma pozivajući sve nacije, pa i najsiromašnije da se uključe u akciju. Zato je koalicija zemalja koje su se udružile protiv terorista jaka kao niti jedna slična do sada, ali HSS smatra da njene akcije trebaju biti rukovođene ili barem odobrene od UNa. No, ako velesile žele iskoristiti priliku da svijet učine stabilnijim, morat će iskazati ne samo sposobnost, nego i voljnost da djeluju kako bi oblikovali nešto održivije od ad hoc saveza protiv Osame bin Ladena i talibana. Jer, sva civilizirana društva moraju biti uključena u rat protiv globalnog terorizma, a uspjeh će zahtijevati opsežniju i dublju suradnju među dojavnim službama, policijom, carinskom službom, financijskim institucijama i drugim agencijama, nego se to do sada smatralo izvedivim. Osim toga, bogate zemlje moraju shvatiti kako borba protiv terorizma uključuje rat u kojem je vojna moć ključna, no nedovoljna. Promijena vrijednosnog sustava i ideala, afirmiranje novih ideje te poduzimanje akcija za smanjenje siromaštva i poticanje svekolikog rasta te brzo podizanje životnog standarada u svim siromašnim zemljama bit će od odlučujuće važnosti u toj bitci. Pomaganje nerazvijenim zemljama da postanu napredne i moderne, uključivanje milijuna pojedinaca u dijalog u kojem bogata društva slušaju, podučavaju i nesebično pomažu, zahtjeva mudru strategiju. Posao koji treba obaviti neće biti manje zahtjevan od kampanje "slobodnog svijeta" protiv komunizma. Vjerojatno neće ni trajati kraće niti će biti jeftinija od četrdesetogodišnjeg hladnog rata.

 Vratimo ljudima nadu                           

 

Zapadnjačka civilizacija se na prijelomu XX. u XXI. stoljeće suočila s krizom povjerenja u razvoj, u postojeći kulturalni, politički, gospodarski, bankarski, vojni i pravni poredak na našem planetu -  u međunarodne i nacionalne institucije, te u obrazovanje, znanost i tehnologiju -   kao konačne izbavitelje od ljudskih problema. Počela se širiti zbunjenost i sve više raste nevjerica u izrazito materijalistički i racionalistički odnos prema svijetu. Antropološki četverolist, obrazovanje - znanost  razvoj  humanizam nije riješio probleme duše, niti racija, obitelji, pojedinca, našeg mjesta u društvu i svemiru - a materijalni izazovi i, primjerice, ekološki problemi su se nagomilali.

Umjesto socijalne jednakosti i slobode zavladaše anarhija i prisila. Ekonomsko blagostanje nije mnogima dostupno pa veliki dio čovječanstva gladuje i umire zbog bolesti "prljavih ruku". Afirmaciju razuma nadomjestila je skepsa, umjesto ople­menjivanja prirode suočeni smo s uništavanjem okoliša, mjesto kvalitetne stva­ralačke osobe često susrećemo pojedinca s prigušenim kreativnim po­ten­ci­ja­lima izgubljenog u masi... Razloge takvom posrtanju čovječanstva nalazimo u zastranjivanju po kome se cijeli svjetonazor temelji na usmjerenju isključivo prema sebi i materijalnim vrijednostima.

Pred nama je nužna humanistička pobuna koja treba slomiti brojne ide­je aktualne kulture, te prekinuti slijed dosadašnjega povijesnog tijeka i dodatno poti­cati pravi stvaralački duh čovjeka.

Tek u novo doba se prihvatio stav da ispunjenje nade, kao i slobode ovisi o lju­dskom napo­ru - izrastajući tako u dominantnu antropološku odrednicu. Nada po­staje su­protnost prisili, tehničkomaterijalnoj nadmoći i oružju - po mnogima po­činje tamo gdje prestaju znanje i praktične ljudske mogućnosti. HSS smatra da nadu valja metnuti u najuži suodnos s humanošću i ljubavlju, pa s pomoću te tri me­ta­fizičke vrijednosti ustrajati u dodatnoj afirmaciji čovjeka. Bez poruke nade, humanosti i ljubavi nema ni čovjeka niti budućnosti

 

 

HSS povezuje prošlost i sadašnjost

Kad bismo negirali ostvarenja više ili manje davnih predaka, budućnost bi nas kaznila necijenjenjem naših ostvarenja od sljedećih generacija. Naime, na putu su češće komplikacije ako se nikada ne osvrćete na ono što ste već prošli, već isključivo gledate što je pred vama. U najvećoj opasnosti su pak oni, koji ne gledaju niti unatrag niti unaprijed, već samo na komadić tla na kome upravo stoje.

Ali, postoji i drugačija mogućnost, jer mnogi idealiziraju i na gotovo idilični način kazuju o davno prošlim vremenima ili o događajima kojih nisu bili svjedocima. Takvi stavovi su najčešće izrazito neracionalni, jer lako je biti nostalgičan za nečim što ne poznajemo dovoljno dobro pa mu ni ne znamo loše karakteristike.

           
HSS je mišljenja da je rješenje u akciji kroz sadašnjost, jer je to jedini način ostanka u povijesti. To nam duhovnost (politika, diplomacija, umjetnost, filozofija, religija, znanost...) kazuje na profinjeniji i dublji način nego što većina u materijalno ogrezlih suvremenika razumije.

Često se ideje, kao neko prokletstvo preobraze u instrument vladanja nad ljudima, nad većinom; često i na vrlo brutalan način u korist manjine. Ideje se često istroše, olinjaju i izgube iskričavu snagu poticanja. Tada se opet okrećemo čovjeku i ostalim realitetima, opet tražimo nove ideje ili oživljavamo stare. Najčešće te ideje postaju snažne i plodonosne, ako se u njima opet ogleda čovjek. Neke ideje poput ideja braće Radić, bile su voditeljice generacijama, koje u njima nalažahu vlastito ispunjenje. Dijalog s njihovim idejama, sa začetnicima tih ideja kojima se pojedinačno ili skupno vraćamo te u njima nalazimo uporište i cilj, postupno se stapaju u instituciju ljudi-ideje.