Politička vizija u 12 nastavaka: Raznolikost susretanja drevnog i suvremenog - kako ići dalje

Tamo gdje su narodi zbog upotrebe oružja toliko podivljali da za njih više ne vrijede ljudski zakoni, religija je jedino vrijedno sredstvo koje ih može obuzdati.
(G. Vico)

Današnje doda mnogi nazivaju vremenom kulture, ali HSS ukazuje da mnogi tako često žive neprihvatljio nekulturno. Mislimo pri tome na umjetnost, ali i na kulturu ophođenja među ljudima, političku kulturu, tehničku kulturu, kulturu prehrane ili pijenja vina do trajne izgradnje i postupno što cjelovitijeg ostvarivanja humane civilizacije. To uključuje štovanje najbolje tradicije našega naroda, naših obitelji, domovine te osobitosti kraja iz kojega dolazimo; te izgrađivanje i razvijanje mnogostrukih duševnih i tjelesnih kvaliteta svih ljudi. Sve to treba biti u funkciji spoznavanja najuljuđenijih principa upravljanja i mijenjanja svijeta u nama i oko nas, a služi boljitku svih, naše domovine i cijelog čovječanstva.

Držeći da tradicija, kultura, umjetnost i vjera nisu ništa manje važni od gospodarstva, politike, trgovine, tehnike, znanosti, sigurnosti, novca... - HSS tvrdi da poželjnog kulturalnog obrasca, u njegovu autentičnom smislu, nema bez istinskog humanizma u najširem i najdubljem, univerzalnom značenju. U ostvarenju tog cilja pomažu nam uz odgoj i obrazovanje, štovanje tradicije i okrenutost vjeri. Zato su u temelje HSS-ova svjetonazora ovrštena sva četiri prije spomenuta principa, ali to ne podrazumijeva neracionalno štovanje tradicije starih naplavina, niti vjersku zatucanost. Uostalom sv. otac Ivan Pavao II., ističe da ni sama "vjera koja nije postala kultura, vjera je koja nije prihvaćena potpuno, nije shvaćena cjelovito i nije življena vjerno". Naime, istinska vjera mora biti duboko ukorijenjena i treba prožeti cijelu osobu i poticati je na etičnost, uljuđenost i humanost. Zato smatramo da su kultura i vjera način življenja, način političkog i svekolikog djelovanja. Ali, mi u HSS-u znamo da je Raj jednako udaljen od svih pa ne  trgujemoi iluzijama i slažemo se s A. Lincolnom: "Ne kažem da je Bog na mojoj strani, ali se usrdno molim da ja budem na njegovoj."

U suvremenom kršćanstvu je prisutan stav da u zajedništvu vjere s politikom, znanošću, tehnologijom, filozofijom, umjetnošću... nastaje uzdizanje ljudskog roda - za takav nazor izričito zagovara II. Vatikanski sabor. Ali, suvremena Crkva ističe da se politika i svekoliko ljudsko stvaralaštvo mogu ostvariti samo Božjom naklonošću. Zato odgovornost ljudi prema Bogu, prema sebi, drugim ljudima, potomstvu, istini, državi, naciji, roditeljima... - zahtijeva od nas primjeren odnos.

HSS podupire inicitive za zbližavanjem svih kršćana i promiče ideju ekumenizma - zalažući se za suradnju i sa Židovima, muslimanima, sljedbenicima ostalih religija i ateistima. Naime svjesni smo da je Ťmeđureligijski dijalog preduvjet cjelovitom razvitku, društvenoj pravdi i ljudskom oslobođenju.- (Vatikan 1991.)

Tražeći zajedništvo među religijama, HSS ukazuje da cilj ekumenizma nije stvaranje religijskog sinkretizma, tj. stapanje svih religija u jednu, već usposta­vljanje suživota na vlastitim i vjernim provođenjima naslijeđene religijske tradicije i zajedničkog puta do tajanstvenog cilja prihvaćanja u Bogu. Od religija valja zahtijevati samokritiku i smanjenje samouvjerenosti u vlastitu ispravnost te energičnije poticanje različitih procesa koji donose mir, društvenu pravdu, toleranciju, međuljudsko poštivanje, slobodu, gospodarski razvoj... Izneseni stavovi su u suglasju s činjenicama da se bitni problemi svijeta ne mogu razriješiti bez sudjelovanja religija, pa je logično da HSS posvećuje vjeri velika pozornost.

J.Maritain piše: "...humanizam u biti teži za tim da čovjeka što više učini istinski čovječnim i da očituje njegovu izvornu veličinu, omogućujući mu da sudjeluje u svemu što ga obogaćuje u prirodi i povijesti... Humanizam istodobno traži od čovjeka razvitak vlastitih mogućnosti, vlastite stvaralačke snage i vlastita razuma, te da od sila fizičkoga svijeta učini oruđe svoje slobode. Ako se to shvati, humanizam je neodvojiv od civilizacije i kulture.- Akademik Ivan Supičić poručuje: "... humanizam nije ni ideologija, ni neka apstraktna mentalna konstrukcija, politička ili bilo kakva druga, nego je - daleko dublje - životni stav, stanje duha, konkretni način postojanja, mentalitet i životna praksa. Humanizam poštuje  u najvišem stupnju život i čovjeka. Najdublji su pak izvori humanizma - i povijesno i sadržajno - kršćanski. Integralni humanizam i jest kršćanski, teocentrički humanizam...

No integralni humanizam ne tiče se samo čovjeka pojedinca. Humanizam nije individualizam. Humanizam se proteže na sve ljudske zajednice, u prvom redu na one koje su izvor života i osnovica ljudskoga društva: obitelj i narod..."

 
X. a) Izazovi današnjice

Ponovno se suočavamo s problemom nedostatka jakih autoriteta koji će afirmirati i nametnuti kvalitetniji odnos prema humanosti, jer osim borbe za zaštitu čovjekove okoline sve se teže nosimo sa siromaštvom koje pogađa većinu čovječanstva. Tu je primjenjiva duhovita opaska P.B.Shelleya: "Ljudi su daleko od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji vode nedostaje mudrost". A tu se valja prisjetiti i kazivanja M. L. Kinga: "Često se treba stidjeti ne toliko zbog zlodjela zlih ljudi, koliko zbog indiferentnosti dobrih."

U naše doba mnogi rade svoj "osobni koktel vjera", uzimajući iz različitih religija samo one dijelove koji im se sviđaju. Ali duhovna eklektička kombi­na­to­rika najčešće ne zastaje samo na tome - već u "koktel"
uključuje i fragmente različitih okultnih aktivnosti, znanosti, filozofema, umjetnosti, politike, športa, gospodarstva... Ti, iz cjeline ponekada nekritički iščupani elementi, izgrađuju šarolike mozaike koji se često tumače žestoko i nameću agresivno, te upitnima proglašavaju i same temelje civilizacije. Stoga je pred nama vrijeme korjenitih mijena u vjerskom, znanstvenom, filozofskom, političkom, gospodarskom i ostalom životu. Suvremenog čovjeka straše sve agresivniji totalitarizam, zanemarivanje osobnosti pojedinca, te suočenje s golemošću svemirskog prostora i neizmjernošću vremena. Gubi se veza između univerzalne svijesti i svjesnosti o sebi, koja oko sebe poput središta svake osobe organizira vlastiti pojedinačni svijet. Stoga se upitnim proglašavaju vjerovanje u perspektivnost i radosno iščekivanje budućnosti.

Nažalost, neke od ljudskih aktivnosti (pa tako i politika, znanost, gospodarstvo, bankarstvo, tehnologija...) gotovo da su postale sebi svrhom zaboravivši temeljni cilj - realizaciju čovjeka. Sve one (pa i politika) trebaju u središte svojih nastojanja staviti čovjeka, a to neminovno vodi novim preispitivanjima odnosa, primjerice politike, s gospodarstvom, ekologijom, religijom, obrazovanjem, diplomacijom, sudstvom, vojskom, bankarstvom, športom, umjetnošću, tehnikom... Tek njihovim prožimanjem u međusobno nadopunjujući čin spoznavanja - moći ćemo sagledati i razumjeti prošlost, sadašnjost i budućnost - te možda i kreirati budućnost.

Takva razmišljanja povezuju politiku i s religijom te kulturom zahtijevajući od svih značajne pomake u vlastitom radu te u međsobnim odnosima. Takve nove mogućnosti sa strane kršćanske crkve su sve prisutnije te se ogledavaju i u zaključcima Drugog Vatikanskog sabora. Istaknut ću i stav o "povijesnosti vjere" koji se iskazuje u dogmatskoj konstituciji "Dei Verbum" br. 8 i pastoralnoj konstituciji "Gaudium et spes" br. 44. To su golemi pomaci koji nadilaze statičko i dogmatsko poimanje svijeta kakvo je Crkva nekada imala. Kazuje da sveti polog vjere napreduje i raste težeći punini božanske istine, da se Crkva razvojem civilizacije obogaćuje, te da se konstitucija sve bolje spoznaje pa time i kvalitetnije prilagođava novom vremenu. "A ključno pitanje koje se tu postavlja jest..." piše I. Supičić: "hoće li danas i sutra kršćani, osobito katolici, biti na čelu ili barem u prvim redovima kako bi se s drugim ljudima dobre volje svim silama založili za postupno rađanje jednog novog, humanijeg društva, ili će njihova uloga biti marginalizirana, čak možda minimalna. Hoće li u nadolazećem povijesnom trenutku kršćani ovoga puta biti doista sol zemlje i svjetlost svijeta ili pak više-manje odsutni, čak možda, prema Kristovoj riječi, tek obljutavjela sol koja "više nije ni za što, osim da se izbaci van da je ljudi pogaze" (Mt 5,13).

Temeljni, bitni polazni uvjet da to ne bude tako, duhovna je preobrazba, istinska i stalna metanoja, dubinsko osvješćivanje, a danas i postupno stvaranje jednog novog lika i profila suvremenog čovjeka i kršćanina, po kojemu bi kršćanstvo zaživjelo kao nada za treće tisućljeće i za postupno stvaranje jednog humanijeg društva i jedne nove civilizacije - civilizacije ljubavi. Svakako, taj bitni, temeljni uvjet nije jedini, ali već on uključuje mnogo toga".