Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  Politics  »  Prof.Dr. Ante Simonić: Politika i borba za opće dobro
Prof.Dr. Ante Simonić: Politika i borba za opće dobro
By Marko Puljić | Published  09/20/2006 | Politics | Unrated
Prof.Dr. Ante Simonić: Politika i borba za opće dobro

Politička vizija u 12 nastavaka: Raznolikost susretanja drevnog i suvremenog - kako ići dalje

Prof.Dr. Ante Simonić 

III. Politika i borba za opće dobro

Ostvarenje emancipacije često označava dobivanje onoga što mislimo da smo željeli. Voljeli bi da to ne znači da smo se oslobodili od onoga što nismo željeli kako bismo postali robovi stvari do kojih nam je stalo.

 

Politika nije idealna, premda se najčešće koristi kao učinkovito sredstvo za ostvarivanje društvenih promijena, općeg napretka i kreiranje budućnosti. Politika je neprijeporno proizvod ljudskog uma i djelovanja, pomoću kojeg otkrivamo različite razine spoznajnosti društva i mijenjamo svi­jet. Mađutim, i politika i naša praksa su proizvod društva. Politika najčešće ne pita što je istina i kako je istina moguća, već iskustveno utvrđuje što sve ljudi smatraju istinom. Politika se često ne pita kakav smisao ima neka politička ideja, već kakav smisao pridaju toj ideji dru­štve­ne skupine...


Politička ostvarenja su uvjetovana
mogućnošću suživljavanja s faktičnim stanjem i baratanja činjenicama. Ali, HSS istiće da vrhunski političar mora biti i iznimno praktičan, jer je politika umjetnost mogućega tj. rješivoga. Uostalom, i veliki Aristotel je političke sposobnosti proglasio najznačajnijima od svih, ali politiku je ponajprije povezivao s djelovanjem. Neprijeporno, politika zahtjeva poznavanje mnogih znanje, pa joj stručnjaci različitih usmjerenja kao izvor kvalitetnih znanja, postaju važan oslonac.


Treba razlikovati tehničku operacionalizaciju političkog djelovanja (o čemu je pisao primjerice Machiavelli),
po kojoj je učinkovita politika nužno amoralna politika jer se služi svim sredstvima i metodama - od moralne racionalizacije političkog djelovanja. HSS je temelji na poštivanju i unaprijeđivanju uzvišenih humanih ciljeva, a to su sloboda, pravda, istina, zakonitost, tolerancija, tradicija, vjera, ljubav i čovječnost.


Priklanjamo se stavu
da samo pokvareni ljudi provode pokvarenu politiku, te uvjet ostvarivanja mudre i uspješne politika nije samo poznavanje, već i ljubav prema ljudima.


U želji da stvaraju bolji svijet, HSS svjestan nužnosti doprinosa boljoj sutrašnjici  aktivno, u dobroj namjeri sudjeluje u ispravljanju pogrješaka sadašnjice te u stvaranju bolje budućnosti. To je u skladu sa stavom Nietzschea da je politika umijeće održavanja teških odnosa napetosti između različitih stupnjeva moći. Budući da je temeljnom i najsnažnijom težnjom ljudi smatrao nagon za moći, značenje politike je proglasio golemim. Hegel
je stremio apsolutnoj politici. Politici utemeljenoj na spekulativnom umu filozofije, čime je politiku pretvarao u znanost koja ima za cilj mijenjati svjetski poredak moći. Iz kazanog je razumljivo da HSS od političkih vođa zahtijeva golemo znanje, mudrost, strpljivost, poznavanje društvenih gibanja, tolerantnost, poštenje i dobronamjernost.


Od HSS-ovca se očekuje iskrena i odvažna zauzetost za društvenu pravdu. Takvo djelovanje je tijekom svih vremena bilo i ostalo bremenito jer nema gotovih odgovora na mnoga pitanja. Netko bi cinično mogao dodati  da su želje suviše slabe da bi potakle događanja, ali istina
je da katkad mogu biti s njima u skladu. Uostalom, kad bi rješenja bila jednostavna i na dohvat ruke, politički angažman ne bi bio baš tako velik izazov. Naime, povijest nas uči da se u golemoj većini slučajeva i prekrasne ideje izopače u nakaradne ideologije, a iskrivljene riječi istiskuju ljudskost i izvitoperuju stvarnost. Zato, se HSS zalaže za ispravljanje lošeg mišljenja o politici. Naime, nažalost, temeljem nebrojenih povijesnih iskustava mnogi političare ubrajaju u kategoriju izrazito negativnih ljudi.


HSS zastupa stav da u slučaju potrebe, primjerice u ratu, političar mora i u uniformi služiti domovini, te da se u ratom iscrpljenoj zemlji mora u svemu odricati do krajnosti i do gladovanja. Što je čovjek društveno više hijerarhijski postavljen i što je obrazovaniji - što su veće povlastice koje je uživao, to veće trebaju biti žrtve što će ih u slučaju nužde prinositi.


HSS ukazuje na opasnost da: depolitizirajući se, ograničujemo sebe na beznačajnost. Naime, i u novoj povijesti postoje eklatantni primjeri - od Hitlera i Staljina preko Hirošime, "hladnog rata", Vijetnama do etničkih čiščenja u Bosni i Hercegovini te Kosovu - gigantskih sustava eksploatacije, represije i uništavanja, koji su nanijeli goleme štete  jer ih se nije onemogućilo u samome začetku.


Na žalost, smo sve svjesniji ravnodušnosti suvremenog čovjeka prema brojnim društvenim gibanjima te i politici. Razlozi tome su što naš suvremenik zna dovoljno o politici da bi ju odbacio, o političarima da bi ih se gnušao i o političkim odgovornostima da bi ih izbjegavao. Ali, na žalost, znade premalo i o posljedicama nebavljenja politikom da bi je pokušali izmijeniti. Budući da mnogi žive suviše lagodno da bi se politikom gnjavili ili riskirali, ali i dovoljno loše da ipak od političara ne bi očekivali korist - stoga ih toleriraju.


Tumačenje da se nešto može promijeniti bez napora je isprazno, kao što su sterilna razglabanja bez namjere za akcijom i teorija
bez prakse. Spomenuti aktivni principi se međusobno moraju oplemenjivati, a njihov uzajamni utjecaj zaostati i kad prestane sjedinjeno djelovanje.

Akademik Ivan Supičić piše o stavovima koje i HSS zastupa: "Opće je poznato da je politika područje na kojem su se tijekom povijesti događala za čovjeka, ljudske zajednice i čitave narode mnoga važna, čak presudna, pozitivna zbivanja, osobito onda kad je politika bila ono što bi po svojoj definiciji i trebala biti: služba općem dobru, upravljanje stvarima i ljudima u narodnim zajednicama i drugim ljudskim skupinama u svrhu služenja zajedničkom dobru svih za koje je odgovorna. No politika je područje na kojem su se tijekom čitave povijesti također događale i najpogubnije borbe i bezobzirna nametanja, potaknuti nelegitimnim interesima, presezanjem, težnjom za što apsolutnijom vlašću i nadmoći, za zgrtanjem bogatstava i prevlasti; događala su se štoviše i najteža nasilja, zločini, uništavanja ljudskih bića, pojedinih skupina pa i čitavih naroda, ljudi drugih i drukčijih mišljenja, usmjerenja i podrijetla ili narodnih, staleških, vjerskih i različitih pripadnosti, koje je politička vlast tlačila i satirala u borbi s njima ili s nekom drugom vlašću. Sve bi se to moglo nazvati povijesnom tragedijom politike, njezinim dubokim zastranjenjem, otuđenjem i suštinskim neuspjehom. I sve to drži politiku, do samih naših dana, pod sumnjom naroda, smanjuje joj vjerodostojnost, izaziva nepovjerenje i porugu, čak zazor, prijezir i odbacivanje.


No politika kao važna i odgovorna služba to načelno ne zaslužuje, premda i dobro i zlo politike proizlaze gotovo iz njezine naravi. Politika je, naime, kroz svu povijest, vrlo često koracala po opasnom rubu vlastite provalije, kroz natjecanja i nadmetanja, usred tjeskobne brige za stjecanjem vlasti i održavanjem vlastitih pozicija i prestiža, težnje za što većim i neprijepornim uspjehom, za što trajnijom afirmacijom ne samo same sebe, nego iznad svega njezinih nosilaca. A to je osobito osjetljivo područje, na kojem nije teško posrnuti u zlo i nasilje, u taštinu i oholost, u nečasne poslove, u navlačenje obrazina, u laž i licemjerje. I prije Machiavellija postojala su u politici dva makijavelizma: makijavelizam ciljeva i makijavelizam sredstava, oba u sebi nemoralna i nedopustiva. Upravljenost prema naopakim ciljevima kao i uporaba naopakih sredstava radi postizavanja čak opravdanih ciljeva pokazali su se za čovjeka slično pogubnim.

...
U toj politici još postoje prejake sklonosti k tome da sama sebe apsolutizira, dok je bit istinske demokracije u tome da se politika relativizira. Njezino su djelovanje i utjecaji široki i sveobuhvatni, ali i dalje često ostaju isključivi. Politici je potreban "kopernikanski obrat" i korjenita usmjerenost ponajprije k ljudskim ciljevima, a ne k logici vlasti i moći. Politiku tek čeka da se daleko više humanizira, i to ne samo na najvišim, nego na svim razinama. Ona će zadovoljiti kriterije humanizacije tek onda kad izazove, dopusti i potakne jedno novo, veliko civilizacijsko gibanje, te postane njegov dio, u službi ljudske osobe i svih naroda i narodnih slojeva, kad bude doista integralno humanistička i personalistička, kad bitno pridonese stvaranju klime jednoga sveopćeg građanskog ili civilnog "prijateljstva" i bratske uzajamnosti, suradnje, bliskosti i međupomoći među ljudima na svim društvenim mikrorazinama i makrorazinama.


Dakako, politika to neće postići deklarativno i nominalno, nazivajući možda sebe humanističkom ili kršćanskom, što bi bilo pretenciozno, možda čak vrlo štetno i, svakako nepotrebno. Ona to mora postati vitalno i realno, a ne dekorativno, ponajmanje demagoški, čime bi u mah izdala ono za što bi se tobože zalagala. Tomu nasuprot, političke snage i u pojedinim zemljama i u svijetu, koje doista stavljaju na prvo mjesto dobro ljudske osobe, svih ljudi i svakog čovjeka, opće dobro vlastitoga naroda i svekolikog čovječanstva, morale bi na tome raditi stvarno i predano i u tu se svrhu što bolje i dublje povezati, okupiti oko jednoga sveopćeg praktičnog humanističkog konsenzusa. Koliko se god pojedine političke snage i skupine mogle razlikovati i ne slagati u pojedinim političkim, gospodarskim ili nekim drugim pitanjima, što je normalno, koliko god mogle možda braniti i neke posebne interese, mogle bi na sadržajima jednoga takvog konsenzusa postići konkretna zbližavanja i zajedničke dragocjene rezultate."


HSS zastupa stav koji nije stran primjerice Platonu, ni liberalnoj ni marksističkoj tradiciji, da je politička vlast vrhovna, najvažnija društvena aktivnost
. Smatramo da politička vlast mora arbitrirati između supros­tav­ljenih interesa, te je proglašavamo najvažnijom institucijom koja može na organizirani način omogućiti ljudima život dostojan čovjeka.


III. a) HSS u promicanju općeg dobra i rodoljublja

Vrijeme će razlikovati ono što smo stvarno mislili, od onoga što smo govorili.

(J. le R. d'Alambert)

Danas je golema većina ljudi razočarana i nestrpljiva. Nažalost, mnogi su izgubili nadu da se išta može promijeniti, te očekuju od drugih da za njih obave nelagodno i nesigurno promišljanja o mogućim rješenjima, a o naporu djelovanja i nošenju rizika za bilo kakvu akciju niti ne promišljaju. Pa zar golemi broj naših suvremenika niti ne izlazi na izbore a kamo li da osobnim angažmanom za opće dobro pokuša promijeniti stanje). Čudoređe propada a osobni i skupni egoizam (nacionalni ili npr. multinacionalnih kompanija) raste. Potrošačko društvo cvijeta a svjetonazor koji veliča površnost te odbacuje promišljanje i odgovornost za osobnu i sveopću budućnosti izrasta u pomodni i prevladavajući stav. Golema kriza rastaće našu civilizaciju. Mlitavljenje duha i malaksalost djelovanja je sveopća, općecivilizacijska. Neravnoteža između bogatih i siromašnih, između vojno i politički nadmočnih u odnosu na ostale, između zamalja gdje dominira visokoškolovana i stara populacija (uz negativan trend prirasta stanovništva i gdje je očita sve veća dominacija žena) u odnosu na zemlje koje muku muče s eksplozijom stanovništva među kojima su brojni neškolovani, mladi, frustrirani i agresivni nezaposleni mladci, je sve teže podnošljiva. Zato se na međunarodnoj sceni očekuju sve češći i sve grublji ekscesi. Prostora i vremena da se malene i tranzicijske zemlje bolje razumije, biti će sve manje. Međunarodna podrška i učinkovitost međunarodnih instutucija (prisjetimo se UNPROFOR-a npr.) biti će nam sve neizvjesnija. Zato, dragi moji, nemojmo bježati od svijeta (i mi smo dio njega i djeliti ćemo sveopću planetarnu sudbinu), budimo sudionici svjetskih gibanja - ali prvenstveno se Ťuzdajmo use i u svoje kljuseť.Oni koji nam obečavaju basnoslovnu podršku koja će doći izvana, ili nisu informirani ili manipuliraju s nama i oduzimaju nam potrebu za hitnim djelovanjem. Jer, mi vremena za neodlučnost nemamo. Ni kao pojedinci, niti kao narod niti kao generacija. Ovo je pravi trenutak za djelovanje, i to na način da mislimo globalno a radimo lokalno, da mislimo dugoročno i djelujemo odmah. Moramo shvatiti da naše misli izviru iz lokalnih prilika, ali da naše djelovanje uzrokuje globalne posljedice.


U siromašnim i nesređenim pak zemljama, u državama i regijama koje su u tranziciji poput Hrvatske; gdj
e su nesigurnost, nezaposlenost, neobrazovanost, nedemokratska tradicija, gospodarska neučinkovitost, međunarodna financijska zaduženost, nepotizam i korupcija dodatno rasplamsani -intenzitet i širina goleme sveopće krize je prisutan u gotovo svim porama društva i do krajnjih dubina. Sve vrijednosti se relativiziraju - sve postaje moguće i društveno opravdano pa i prihvatljivo. Nered je sveopći, košmar je u glavi, duh je mlitav i svemu podatan, suprostavljanje lošemu se proglašava suludo suicidalnim.


Iz već opisanog su razumljivi mnogostruki razlozi postojanja opisane krize. Ali, još je jedan važan razlog nemjenjanja lošeg stanja. Postojeća nomenklatura, tj. oni koji jesu na vlasti  i svi  koji imaju privilegije i moć (na nacionalnoj i na međunarodnoj razini), postojeće stanje podržava pa golemu većinu uvjeravaju da mjene nisu moguće. Gdje je onda izlaz?


Znakove vremena treba znati čitati, a dobre ideje postaju učinkovite tek kada im dođe vrijeme - a to je baš sada. Postojeće nepravedno i nepošteno, potrošačko-egoistično, ekološki nepodnošljivo, socijalno neosjetljivo, grubo agresivno stanje je u Lijepoj našoj potrošeno a srećom i na međunarodnoj razini neodrživo. O tome svjedoći i sve prije kazano: jer ratovi, terorizam, zlouporaba droga, nezaposlenost, te slom postojećeg kulturalnog obrasca, praćeni široko prisutnim nezadovoljstvom u najširim masama koji već predugo traju, nužno zahtjevaju nove društveno-političke odnose. U Hrvatskoj ali i na globalnoj, svjetskoj sceni. Stoga naše promišljanje i djelovanje treba biti komplementarno sveopćim svjetskim traganjima za novim rješenjima. Moramo biti dio svjetskih gibanja. Naime, čak i da želimo ne možemo konzervirati neprihvatljivo loše stanje u našoj domovini jer bi nas nadolazeći svjetski trendovi pomeli u najgrubljem smislu, te nas ostavili kao rezervat siromašnih, neukih, neslobodnih isključenika. Ali, unutar tog planetarnog uzburkanog procesa moramo odrediti i naš, specifični Hrvatskoj najprimjereniji scenario, te upregnuti svim našim silama, i to u zajedništvu te vođeni od naspremnijih i najsposobnijih k dosezanju zajedničkog cilja. Nažalost postojeća društveno-politička, gospodarska, ekonomska, monetarna, demografska, nacionalna, obrazovna, kulturalna... situacija u našoj domovini ukazuje da o nužnim i to hitnim akcijama rijetko tko razmišlja a odgovorni niti ne raspravljaju. Živimo u razdoblju kada je stalna samo mijena, a njena silovitost i brzina kretanja su nezabilježene u povijesti ljudskoga roda. Ili ćemo uhvatiti smjer i ritam tih mijena, ili ćemo nestati, a sigurno je da nećemo sudjelovati u svjetskoj podjeli rada, mira, reda, blagostanja, demokracije, slobode, kulture, znanja, novca... Sve je veće ubrzanje civilizacijskog tempa, godine i desetljeća su bitni, a "Kamen što se kotrlja u bijesnim se skokovima približava ponoru.ť (Spengler). On našu 'Faustovsko - zapadno
­europsku kulturu" proglašava: 'Najsnažnijom, najstrast­venijom i najtragičnijom od svih nam znanih po svojoj unutrašnjoj suprotnosti između obilne produhovljenosti i najdublje duševne rastrojenosti."


Moramo shvatiti da nam je isteklo vrijeme za jalova politička nadmudrivanja, optuživanja i podmetanja. HSS tvrdi da misija politike nije mrcvarenje analizama o tome tko je bio prije 100 ili 10 godina u pravu ili krivu - misija politike je riješiti problem. Konačno imamo svoju državu, ali u njoj ne živimo na način koji bi nas zadovoljavao, niti dodvorničkom politikom i sitno špažičarskom diplomacijom sudjelujemo u svjetskim gibanjima koja imaju za cilj osigurati poželjnu budućnost svima. Nemojmo da nam drugi određuju budućnost, tj. da nam budućnost drugi nameće. Jer, najlakše je predvidjeti budućnost i najsigurniji način da se doživi poželjna budućnost - je da budućnost stvaramo mi, po našim željama i ineteresima. Zato je ovo poziv za promišljanje i izgradnju vlastite budućnosti te budućnosti naše djece i djece naše djece. U Lijepoj našoj, ali i da budemo sudionici (partneri pa makar i maleni) u izgradnji boljega svijeta. Moramo biti dio svijeta, ali u svijet se ne ulazi na koljenima, već glavom i to uspravno. Stoga se zalažemo za politiku koja je kulturalni projekt općeg dobra, a ne sredstvo bogačenja i nadmetanja pojedinaca i skupina. Projekt treba izrasti u aktivnost, htijenje i djelovanje cijele naše generacije - to je generacijski projekt općeg dobra koji mora nadkriliti pojedinačnu sebičnost. Ostvariti ćemo ga okretanjem k prioritetima koji su od strateške važnosti za svakog stanovnika Hrvatske. Poput: demografske obnove u RH; oporavka gospodarstva s npr. posebnim osvrtom na turizam, promet i poljoprivredu; pomorske orjentacije RH; gospodarenja morem, vodom i zemljom; definiranja državne granice sa Slovenijom; rješenjem odnosa sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom; revizije privatizacijskog procesa u RH (ključni lopovi i štetočine moraju biti kažnjeni a njihova imovina konfiscirana); sređivanja stanja u pravosuđu te npr. u obavještajnoj zajednici; restruktururanja vojske; osuvremenjivanja obrazovno-odgojnog sustava; poticanja tehničkog razvoja; ulaska u EU; ulaska u NATO; novog poreznog sustava; novog izbornog zakona (s primjerice neposrednim biranjem župana i gradonačelnika...). HSS će se boriti protiv svakog politikanstva oko tih prioriteta te zadužiti eksperte da oslobođeni bilo kakvog sitnog interesa razriješe problem štiteći Hrvatske nacionalne interese. Cilj nam je izgraditi državu rada, reda, pravde, znanja, mira, stabilnosti i blagostanja s jakom srednjom klasom i utjecajnim nevladinim sektorom (poticati ćemo rad primjerice nevladinih udruga kojih sada ima preko 20 000 u području ljudskih prava, zdravstva, karitativnog djelovanja, međunarodne suradnje...). U kojoj se štuju pojedinačne i druge slobode (nacionalne, vjerske, rasne, radno-stvaralačke, znanstvene, kulturalne...), koja je socijalno osjetljiva te će štititi nemoćne, ali koja će poticati kreativnost, radišnost, izvrsnost i poduzetnost, pa će također omogućiti svakome da dosegne razinu vlastitih mogućnosti i zadovolji osobne ambicije. To je ostvarivo samo kroz politiku koja je nesebična, neozlojađena, nacioanlno osvještena ali tolerantna, strpljiva, odlučna, temeljena na štovanju i čuvanju naše svekolike tradicije ali i otvorena prema svijetu. Koja promiće pojedinačnu i opću slobodu i pravicu, te prosperitet Hrvatske vidi u poticanju ravnomjernog razvoja cijele Lijepe naše. A ne da nam je 60% zdravstvenih i primjerice 65% znanstvenih kapaciteta Hrvatske u Zagrebu, te da je BDP u Zagrebu 19 000 USD a u nekim drugim županijama 3 000... Ovo nije udar na Zagreb i druge velike gradove, već je želja za decentralizacijom novca, znanja, radnih mjesta, uspjeha, slobode, visokog standarda itd. Promjene za koje se zalaže HSS će i kvalitetu svakodnevnog življenja, komunalne uvjete, sigurnost itd. i u svim velikim gradovima podići na višu razinu. HSS se zalaže za državu koja štiti i unaprijeđuje univerzalne ljudske vrijednosti.
 

HSS je stranka koja već 100 godina svjedoči svoja načela, koja ih je uspješno u nekoliko navrata u Hrvatskoj i provodila, ali i na svjež način stalno sebe propituje i dograđuje. Mi smo stranka odličnih temelja i vrsnog programa, koja traži uporište u najboljoj tradiciji našega naroda i najučinkovitijim svjetskim iskustvima. HSS nudi stalno nove, aktualnoj situaciji primjerene odgovore na stara pitanja o: slobodi, domoljublju, demokraciji, toleranciji, poštenju, radu, gospodarstvu, bankarstvu, poljoprivredi, redu, vjeri, obitelji, odgoju i obrazovanju, kulturi, izvrsnosti, međunarodnoj suradnji, odnosu prema susjedima, ustroju države, regionalizmu, decentralizaciji, izborima... Pitanja koja sve nas u Hrvatskoj pritišću su u principu uvijek ista, ali su HSSovi odgovori aktuelni, svježi  uvijek temeljeni na principima pojedinačne i nacionalne slobode, tolerancije, pravice, naše tradicije, regionalnog razvoja, strpljivosti, rada i reda. HSS nudi novu recepturu za najbolji kolač koji želimo pripremiti, ali da i dalje ima aromu koja se generacijama cijenila u našim obiteljima. HSS je najbolji hrvatski politički proizvod. Izvrstan je po oštrim kriterijima međunarodnih propitivača u svim područjima ljudskog djelovanja i postojanja. Provjeravan je tijekom 100 godišnje prakse, te namijenjen i zato i posebno pripremljen za uporabu u Hrvatskoj. Naime, Lijepoj našoj ne treba nikakav desni ili lijevi politički projekt, koji je u principu uvijek bio uvezen iz neke druge zemlje - i nama, ljudima definiranog mentaliteta i svjetonazora, u većoj ili manjoj mjeri nametnut. Pamtimo njihova zlodjela i pogubnost za Hrvatski narod, od ustaštva do komunizma. HSS-u je pak svaki ekstremizam - lijevi ili desni, crveni ili crni - neprihvatljiv. Naime:


1.) Komunisti smatraju da u ekonomici treba tražiti ključ za razumijevanje povijesnih kretanja. Kazuju da ljudi stupaju u nužne društveno-gospodarske odnose koji su nezavisni od njihove volje, već odgovaraju stupnju razvitka proizvodnih snaga
. Sveukupnost odnosa u proizvodnji određuje procese društvenog, političkog i duhovnog života, a klasna borba izrasta u temeljnog pokretača povijesnih kretanja.


Cjelokupna ljudska ostvarenja komunisti objašnjavaju preobražavanjem, mijenjanjem svijeta. Tijekom procesa preobrazbe i ovladavanja prirodom, i čovjek
se mijenja duhovno i tjelesno. U tom dijalektičkom procesu promjena, otvara se mogućnost neograničenog tijeka pa Marxova filozofija ostavlja neomeđene mogućnosti ljudskog rasta. Marx smatra da je čovjek slojevito biće koje u procesu podjele rada parcijalizira svoju ličnost, a odnosi eksploatacije ga dehumaniziraju. Čovjek je stvaralac ali njegovi vlastiti proizvodi mogu njime ovladati, jer stvari u koje umeće svoje sposobnosti se mogu pretvoriti u silu (npr. u novac ili robu) koja dominira ljudima, a čovjek postaje predmet koji je na prodaju.


Glavno obilježje marksizma je racionalizam
, a kolektivistička zamisao komunizma i socijalizma je jednostavna i pravedna, ali je upitna njena izvodivost. Naime, Marxova ostavština se tijekom povijesti često krivo tumačila i politički zloupotrebljavala. Posljedično su nastajali politički sustavi koji bijahu u suprotnosti s temeljnim Marxovim vizijama novog humanijeg svijeta. Istina, Marx je zastupao stav o nužnosti diktature proletarijata ali ju je smatrao isključivo prelaznom fazom - a mnogi sljedbenici su diktaturu proletarijata pretvorili u kontinuirani oblik vlasti.

Lijepe ideje su poslužile za grubu političku manipulaciju mnogim narodima, te zbog spomenutog HSS smatra da komunizam u povijest ulazi kao velika zabluda koja je uzrokovala goleme patnje, enormnu bijedu, jad i zlostavljanje milijuna ljudi. Mnoge rane su još uvijek suviše svježe i bolne, ali dostupni podaci o npr. poubijanim žrtvama komunizma su bez obzira na neujednačenost brojeva zaprepašćujući. Komunistički režimi su ubijajući političke neprijatelje u vlastitim zemljama pobili stotinjak milijuna ljudi.

Marksistička filozofija i socijalistički pokret su istovremeno u mnogim elementima i humanistički i radikalni, ali i u suprotnosti s instinktom o posjedovanju, na kome se temelji moral razvoja. Krajnji cilj socijalizmu nije izgradnja idealne države, već ukidanje države kao prisile.


Socijalistički jednopartijski politički sustav bio je temeljen na društvenom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i na diktaturi proletarijata. Gospodarska pak revolucija, bila je bazirana na kolektivizaciji poljo­privrede, poticanju industrijalizacije uz goleme ljudske i materijalne žrtve te na ukidanju tržišne privrede. Ali, zbog neuspjeha da stvori humano društvo i da nadvlada kapitalizam
, socijalizam se pretvorio u pokret za poboljšanje socijalnog i društveno-političkog stanja unutar kapitalizma.


Želim staći, da sve što je ostvareno tijekom samoupravnog socijalizma u Lijepoj našoj nije bilo loše. Treba mudro i bez predrasuda probrati po onome što smo naslijedili (pa neka je to i samo manji postotak gospodarskih, bankarskih, umjetničkih, športskih, zdravstvenih, pravnih, tradicijskih, diplomatskih, međunarodnih, nacionalnih, znanstvenih, obrazovnih, političkih... stečevina), pa sačuvati sve dobro te radikalno promijeniti loše.

 

2.) Ideal fašističkom totalitarizmu je staleški uređeno društvo, a temelj njegovog funkcioniranja je osjećaj superiornosti vlastite nacije i rase, fizičko zlostavljanje političkih protivnika, ukidanje demokratskih političkih institucija i gaženje većine osobnih ljudskih prava. Fašistički totalitarizam je značajno razvio sustav političke propagande i masovnog obavješćivanja, a služi interesima nacionalnog krupnog kapitala. Poticao je najbrutalniju diktaturu suvremene povijesti i izuzetno agresivnu vanjsku politiku.

U Njemačkoj je nacional-socijalistička stranka s Hitlerom na čelu pokušala ostvariti vanjskopolitički cilj: osiguranje životnog prostora za njemački narod na Istoku, te samoopredjeljenje Nijemaca širom svijeta s ciljem ujedinjavanja. Temeljem pojednostavljenog darvinističkog biologizma i borbe za opstanak te zloupotrebom od filozofije (npr. F. Nietzschea) do glazbe (npr. R. Wagnera) - zagovarao je rasnu ideologiju u kojoj ističe poslanje njemačkog naroda, nadmoćnost nordijsko-germanskog čovjeka i superiornost njemačkog gospodarstva. Hitler, prvorazredni demagog, ubrzo je učvrstio reakcionarnu nacističku totalitarnu diktaturu koja je proklamirala: "Ti nisi ništa, tvoj narod je sve", te s golemom do tada u povijesti nezabilježenom dosljednosti u bezobzirnosti, provodila sve prije spomenute ideološke postavke izgradnje "novog svjetskog poretka". Narcizam povezujemo s taštinom pojedinca u kojoj se on sam može utopiti - ali nacizam je fenomen kolektivne nastranosti, u kojoj se posljedično nacionalističkim divljanjima i teroru uništavaju cijeli narodi.

I fašizam i nacizam su zajedno bitno doprinijeli nastanku drugog svjetskog rata, čiji vihor je opustošio skoro sve europske i mnoge izvaneuropske zemlje. U njemu je, što izravno a što posredno, sudjelovalo 72 od tadašnjih 78 država. Bio je to najveći ratni sukob u povijesti, tijekom koga je poginulo preko 55 milijuna ljudi i ostalo oko 30 milijuna invalida. Troškovi ratovanja su iznosili preko 935 milijardi dolara, a po završetku sukoba ostale su goleme materijalne štete u prometu, industriji, poljoprivredi itd. koje su se otklanjale godinama.

Marksisti i nacifašisti su se približili Hegelu ukazujući da je sustav važniji od pojedinca, iskazujući pri tome značajnu razliku prema stavu HSSa. Naime  HSS
promiče čovjeka kao središnju vrijednost. Čovjeka promatramo kao dio svijeta, i to kao njegov najreprezentativniji uzorak. Stoga je spoznavanje svijeta u sveukupnosti njegova značenja moguće samo ako se shvati čovjeka. Smatramo da čovjek ima temeljno značenje za potpuno razumijevanje svijeta, da su ljudska bića nenadomjestiva, nenadoknadivo neponovljiva, te u temeljne osobitosti čovjeka uključujemo želju za slobodom i stvaralačku moć. Po tome se ljudi bitno razlikuju od primjerice predmeta čija vrijednost pada s uvećanjem brojnosti, a raste sa stupnjem korisnosti i iskoristivosti. Smrt svakog čovjeka je smrt jednog univer
­zuma u čijem središtu je bila baš ta osoba. Jer mi imamo dušu, jer "mi smo završetak u sebi samima", kako bi kazao Kant.


Čovjekova je osobitost da ima povjerenje u sebe jer hoće stvarati. Ne samo igrati se ili prehranjivati, te izigravati dijete, kućnog mezimca, krotku domaću životinju ili divlju zvijer - već štujući sebe, uzima ozbiljno vlastitu osobnost i svoje mjesto
u svijetu. Skupine pak ljudi, tj. povijesna razdoblja - razvijaju uvijek neki novi način sagledavanja svijeta i dokazivanja bitnosti i skladnosti u njemu, pa stoga svaka kultura donosi nove koncepcije i vizionarski tumači sebe i budućnost.


HSS smatra da je obitelj
temeljna civilizacijska vrijednost. Ona bitno određuje naše biološko postojanje i u njenom okrilju se ljudski život najbolje razvija; te omogućava duhovni, moralni i društveni rast. Međutim, to ne znači da obitelj treba imati apsolutnu vlast nad članovima zajednice i da smije ugrožavati pravo pojedinca na samostalnost. Također se borimo protiv zlouporabe obitelji, npr. od strane države, multinacionalnih kompanija i drugih društvenih institucija s ciljem ucjene i kontrole pojedinih članova obitelji.


Protivimo se nasrtaju na instituciju obitelji od sljedbenika ideje da čovjek
mora biti oslobođen svih obveza, veza s prošlošću i tradicijom - te da treba živ
­je­ti anonimno i skitalački.

 
3.) Liberalna demokracija je jedini održiv i legitiman politički sustav za suvremena društva, jer izbjegava obje krajnosti užasnog nacizma i komunizma. Prvi je tvrdio kako je biologija sve, a za drugog biologija nije bila gotovo ništa - dok liberalna demokracija oblikuje politiku u skladu s povijesno stvorenim mjerilima pravde, ne uplićući se previše u prirodne uzorke ponašanja.


Mnoge liberalne ideje su oplemenile suvremeni svijet kvalitetnim postavkama o slobodi u primjerice gospodarstvu, politici i filozofiji; o poštovanju individualnosti, pri čemu se koristi racionalno tumačenje pojedinačnih sloboda
, autoriteta, savjesti, emocija, vlasti... Doprinijele su dokidanju povlastica aristokracije, uzdizanju demokracije utemeljene na poštovanju vlasništva i ograničavanju monopola vlasti. Omogućile su društveno uzdizanje čovjeka na temelju rezultata vlastitog rada i obrazovanja, ustroj države temeljen na Hobbesovu stavu o društvenom ugovoru. Na tu bazu je Locke nadogradio princip zaštite imovine, a Montesquieu detaljno razradio podjelu vlasti. Liberalne ideje su omogućile oslobađanje od starih političkih, gospodarskih, religijskih i intelektu
­alnih okvira, ali prvenstveno kroz političke kompromise - a ne putem revolucija ili bilo kakva ekstremizma.


Praktična primjena liberalnih načela u organizaciji države i načinu vladanja ogledava se primjerice u SAD-u, pa je evidentno poticanje ljudi da služe razvoju, materijalnom bogaćenju, novcu... a ako čovjek
odluči služiti Bogu neka to bude na svoj osobni način pri čemu pobožnost ne smije ometati poslovnost. I evo gotovo cijelome svijetu se nameće svjetonazor prosvijećene sebičnosti, a sve spomenute ideje se danas grubo i nekritički silovito koriste pa čak i poistovjećuju s neoliberalnim političkim projektom koji nažalost gotovo isključivo štiti interes krupnoga kapitala. Zato je neoliberalizam i razlog teških bolesti naše zapadnjačke civilizacije. Za Hrvatsku bi neoliberalizam bio katastrofalan poput elementarne nepogode.

   
4.) HSS ne zastupa
romantičarske teze kojima treba u cijelosti odbaciti institucije korisnost, ekonomske pokazatelje, sigurnost i udobnost - te bezrezervno veličati estetske norme, ljepotu, snagu, opasnost, hrabrost i sve što je veličanstveno.

 
5.) Regionalizam da, ali ne autonomaštvo. Naime, štujući postojeće nacionalne okolnosti te situaciju u Europi i našoj regiji, HSS nudi regionalni ustroj Hrvatske (i sam HSS je već godinama tako ustrojen) na pet regija ali unutar jedinstvene države. HSS ne očekuje da bi regionalne stranke (po logici stvari nemaju opće nacionalni ustroj niti program) u neposrednoj budućnosti mogle osigurale poželjnu budućnost cijeloj Hrvatskoj. 
 


HSS opetovano ističe pogubnost postojanja stotinjak političkih stranaka u RH jer to dovodi do usitnjenosti političkih i svekolikih drugih inicijativa. Time se gubi mogućnost ostvarenja za državu najznačajnijih projekata te omogućava gotovo bezgranična politička manipulacija, trgovanje, mešetarenje i podmetanje. Jednako tako je za hrvatsku pogubna bipolarizacija političke scene, jer nadmetanje dviju političkih opcija (koje su temeljem prije kazanoga u značajnoj mjeri politički potrošene) ne nudi kvalitetna rješenja, već nas po principu strašenja onom drugom opcijom, poziva da budemo stalno Ťprotivť nečega, a ne Ťzať određeni projekt. Neproduktivne li situacije. Jasno da je prisutna stalna više ili manje skrivena mogućnost njihova međusobna dogovora i manipuliranja, koja ima jedini cilj da se postojeće nepodnošljivo stanje ne promijeni.


Ova zemlja treba nova rješenja, ali koja će uporište imati u provjerenim i našoj zemlji najprimjerenijim principima. To nudi HSS.


Nažalost gotovo je nevjerojatno kako malo naši ljudi znaju o HSS-u. Razlog tome je što je to uljuđeni, visoko civilizirani politički projekt općeg dobra, a ne revolucionarni pokret. Naime, u trenutcima krize nezadovoljnici najčešće očekuju rješenja od revolucionarnih poteza (radikalnih siječa glave i rušenja svega postojećega), ali uvjereni smo da su ljudi već postali umorni od pustih i neostvarenih obećanja dosadašnjih revolucionarnih desnih i lijevih političih opcija, te da pamte pogubne posljedice već doživljenih radikalnih poteza o kojima svjedoči nedavna i nešto starija nacionalna povijest. Od privatizacije i pljačke Ťopćenacionalnog srebrať, aktualne neimaštine, nezaposlenosti i nepriznavanja nas od strane međunarodne zajednice, u prvome slučaju - do Jasenovca, Bleiburga, prijekih sudova te konfiskacija i nacionalizacija u drugom. Uostalom, vidljivo je kako Hrvatska službena politika tako nerazgovijetno tumači našim susjedima, te prijateljima kao i svekolikoj svjetskoj javnosti, naše antifašističko i antikomunističko opredjeljenje - a neprijatelji Lijepe naše to obilato koriste. Nažalost Hrvatska državna politika je sve smo manje uspješna u prezentiranju uzvišenih i fascinantnih ostvarenja Domovinskoga rata - pa sve teže pariramo podmetanjima da je naša država utemeljena na grijehu zločinaca i pokušaju da se izjednači krivnja za krvoproliće na Balkanu između žrtve i krivca. HSS upozorava na spomenute neuspijehe i najoštrije se suprostavlja takvim pokušajima relativizacije i savijanje istine, pa bez obzira iz kakvih kuhinja spomenute ideje dolazile. 


Da, za domovinu se treba boriti pa i ginuti primjerice u Domovinskome i u Prvome i Drugome svjetskom ratu. Ali, općenacionalni napor i žrtvovanje nisu opravdanje da klike političkih močnika u oba slučaja zajašu grbaču naroda. Dapače, treba osuditi i jednu i drugu situaciju i zbog činjenice, da su najviši ideali koji su pokrenuli gotovo cijeli narod da se izloži pogibelji kako bi dobio svoju državu te nacionalnu i svekoliku slobodu, bili zloupotrebljeni od strane vladajućih političkih nomenklatura. U obje situacije im je HSS bio posebno opasan suparnik. Prekrasan i čist politički projekt, savjest hrvatskog političkog bića - bio je i Austrougarskoj, te Karađorđevskoj i Titovoj Jugoslaviji, te komunistima, ustašama i vladajućim štetočinskim garniturama u samostalnoj Hrvatskoj golema opasnost. Zato su ga svi oni pokušali na svaki način uništiti ili barem marginalizirati. Pritiskom kroz medije, raznim političkim manipulacijama i namještaljkama, te friziranjima u povijesnim udžbenicima pokušalo se desetljećima satrt sječanje naroda i umanjiti utjecaj HSS-a. Pokušava se na podmukao način plasirati tezu da je HSS mala stranka, gotovo isključivo sindikat poljoprivrednika. U tom vražjem naumu se iskazivala opasna sprega političke elite, vlasnika kapitala i medijskih močnika.


Hrvatska seljačka stranka se ponosi vlastitim drevnim imenom, te ne mijenjajući ime ukazuje na neodstupanje od svojih političkih načela. Dapače, kao stranka koja nadasve štuje tradiciju i interes Hrvatske ističe 100 godišnje postojanje i borbu za prije navedene pricipe. Jeste li ikada čuli da su Antun ili Stjepan Radić, Maček, Krnjević, Torbar ili primjerice Stipac pokrali državu, otuđili novac, kupovali nekretnine ili svojim obiteljima ili stranci ostavili materijalno bogatstvo? O kako bi mnoge druge stranke danas željele iz vlastita političkog programa ili mnogo kraće povijesti no što je HSS ima, izbrisati pogrješke i štetne poteze. A HSS stalno ističe vlastitu postojanost i dosljednost, te zauzimanje za opće dobro i borbu za nacionalna prava po svaku cijenu. Pa zar Stijepana Radića, bez obzira što je najglasnije zastupao mirotvorne principe HSS-a, nisu smrtonosno ranili a suradnike ubili u Beogradskoj skupštini. Zar istovrsna sudbina nije zadesila mnoge HSS-ovce tijekom kraljevine Jugoslavije (pobijeni su mnogi HSS-ovi čelnici), u NDH (pa zar i Maček nije bio zatvoren u Jasenovcu), Titovoj Jugoslaviji (pa zar nije primjerice legendarno Mačekovo imanje Kupinec razoreno a temelji iskopani i zemlja izorana, brojni HSS-ovci pobijeni)?  Zato je razumljivo da inzistiramo na činjenici da smo Hrvatska stranka te besbogovorno branimo nacionalnu opstojnost, interese i tradiciju, ali ističemo nužnost te branimo i potičemo suživot i toleranciju. Sve to je moguće štujući znanje (zato je primjerice Stjepan Radić bio ministar prosvjete u kraljevini Jugoslaviji, brat mu Ante bio je doktor filozofije, Maček je bio doktor prava...) te duhovne vrijednosti i zajedništvo (zato je znamenit tipičan HSS-ovski pozdrav ŤVjera u Boga i seljačka slogať). Branimo stav da neprijateljima treba oprostiti, ali prošlost
ne zaboraviti jer bi bili osuđeni ponavljati pogrješke naših predaka. 


Naziv 'Seljačka stranka' je povijesno određen, a temelji se na socijalnom nauku braće Radić. Naime, prije 100 godina je seljaštvo bilo najugroženiji društveni sloj u Hrvatskoj. Bez ikakvih političkih prava, neobrazovano i siromašno, bilo je izloženo besprizornoj pljački i manipulaciji. Obzirom na brojnost seljaka, bio je to i kvantitativno najveći problem tadašnjeg društva. Zato je HSS prvorazrednim političkim prioritetom proglasio pomaganje baš njima, jer je najobespravljenijima pomoć bila najnužnija. Osim toga, u terminu ŤSeljačka strankať skriva se i prvorazredna političko-svjetonazorska poruka: potičemo sve koji žive od svoga rada, štoviše one koji stvaraju hranu (hrana je temelj preživljavanja i ima ne samo gospodarsku već i gotovo mitološku vrijednost, jer čovjekovo zdravlje i osobitosti u značajnoj mjeri ovise o hrani koju jede). Seljak nije osvajač i razbijač. On ne otima tuđe niti pljačka, već živi na svojoj zemlji, radi na njoj, čuva je i brani. Obrađuje je u skladu sa zakonima prirode i živi u ravnoteži s njima (čuva primjerice bioraznolikost i ekološku ravnotežu) - prekrasna li i ekološki najprihvatljivijeg odnosa. Seljak čuva svoju nošnju, pjesme, jezik, tradiciju - on čuva granice svoje zemlje (ima golemo vojno i kulturalno značenje) i krajolik čini lijepim (značenje za naš svakodnevni život i primjerice za turizam). Očito HSS nije samo jedna od političkih stranaka, on je kamen temeljac najbolje političke tradicije i prakse u Hrvatskoj. Da nema 100 godišnjeg doprinosa HSS-a, i današnja politička situacija u Lijepoj našoj bila bi bitno siromašnija. Naime, HSS je politička stranka, to je neprijeporno. Ali, HSS je i svjetonazor koji uravnostežuje moralne principe vjere, domoljubne osjećaje, racinalno vođenje državnih poslova  s radom i načinom življenja koji je usklađen s prirodom. Naime, HSS ističe vrhunsku vrijednost svakog čovjeka i zemlje. Podsjeća da su žena, zemlja i more, jedini principi unutar kojih klija novi život.


O kako nam svima pojedinačno, cijelom našem narodu i čovječanstvu treba osvještivanje spomenutih temeljnih principa, i to baš sada u trenutku pojedinačne, nacionalne i opće civilizacijske krize i malaksalosti. Jer ako zaboravimo tko smo i odakle smo krenuli, stići ćemo gdje nismo željeli. Zato povratak k svjetonazoru HSS-a, simbolu ne samo političke vrsnoće - kao što je i primjerice 'Mercedes' simbol tehničke kvalitete, pa mu je ime zadržano bez obzira što niti gospođica Mercedes nije više među živima a vlasnik mu je promijenjen - osigurava najbolji put građenja poželjne budućnosti. Temeljem prije kazanoga proističu mogućnost i potreba za postojanjem HSS-ovih organizacija ne samo u RH već diljem svijeta, od Australije do Kanade.

Comments


Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
  2. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. Violi Calvert: Nenad Bach in China to be interviewed by China Radio International
  5. Potres u Zagrebu - Earthquake in Zagreb, Croatia 28 listopad 2006 u 16:15 3.7 on a Richter
No popular articles found.