Prof.Dr. Ante Simonić 

VI. HSS smatra da se poželjna budućnost temelji na gospodarstvu

 
U današnje doba su evidentne fascinantne mogućnosti proizvodnje, relativno velika platežna moć kupaca u razvijenim zemljama, visoko organizirana dostupnost raznovrsnih proizvoda, učinkovita marketinška aktivnost, svjetonazor koji potiče trošenje... i evo možemo svjedočiti o golemom uzletu potrošačkog društva. Zato, gotovo cijeli svijet, a poglavito Zapad, prolaze kroz goleme mijene kakve nadilaze sve znano u dosadašnjoj ljudskoj povijesti. Na osnovi znanstveno-tehničkih učinaka stvoreni su moćni sustavi vlasti i izvori energije, te ostala sredstva što bitno utječu na način življenja. Posljedično tome, izrastaju i nove etičke dileme u odnosu prema tehnici. O tome K. Boulding kaže: "Čitavi nizovi statističkih podataka što se odnose na ljudske djelatnosti pokazuju da upravo naše generacije žive u trenutku koji povijest čovječanstva dijeli na dva jednaka dijela", jer "današnji svijet je toliko različit od svijeta u kojem sam rođen, kao što se taj svijet razlikuje od svijeta Julija Cezara. Grubo govoreći, rođen sam na polovici ljudske povijesti. Otad se gotovo isto toliko toga dogodilo kao i dotad." Reprezentativno se to iskazuje mnogim zbivanjima na polju poljoprivrede, tehnike, znanosti i gospodarstva, koje silovitom snagom izazivaju zamah ubrzanja. Primjerice, narodi za narodom u vrlo kratkom razdoblju prestaju nalaziti uporište vlastite opstojnosti i razvoja u do tada tijekom tisuća godina neprijeporno dominirajućem poljodjelstvu. Brzo i grubo, u tijeku stoljeća do dva, prelaze na industrijalizaciju - da bi zatim još brže i intenzivnije ušli u informatičku eru. Od sedamdesetih godina XX. stoljeća, u većini vodećih naroda se manje od 15% aktivnog stanovništva bavi zemljoradnjom. U SAD-u oko 3% populacije pre­hranju­je cijelu zemlju, a i mnoge stanovnike drugih država. Od preostalog stanovništva većina ne nosi plava radna odijela, već bijele okovratnike - oni rade u administraciji, prometu, trgovini, obrazovanju, znanosti itd. Stoga A. Toffler piše: "U jednom te istom razdoblju, društvo prvi put u ljudskoj povijesti odbacuje ne samo jaram zemljoradnje, već uspijeva u nekoliko desetljeća zbaciti također i jaram manualnog rada." Pokojni glavni tajnik UN-a, S. U Thant je vizionarski dodao: "Središnja velika istina o razvijenim ekonomijama danas leži u činjenici da one mogu imati u bilo kojem, ali vrlo kratkom roku, svaku vrst izvora i odabira sirovina koje odluče imati... Izvori više ne ograničavaju odluke. Odluka je ona koja proizvodi izvore. To je temeljna revolucionarna mijena - vjerojatno najvažnija od svih koje je čovjek ikada upoznao."

Naše doba mora ponuditi nova rješenja aktualnih problema i definirati nove zadatke gospodarastvu. Naime, pritišću nas problemi koje kreira "teška industrija", tj. ona koja troši prirodne zalihe i koja je antiekološka - tj. tehnika koja izaziva društvene sukobe, remeti pravednu raspodjelu vrijednosti i moći. Stoga se HSS zalaže za pronalaženje "gospodarstva i ekonomskih odnosa s ljudskim licem". Treba obuzdati svaki rast - od tehničkog, do industrijskog, vojnog i gospodarsko-korporacijskog - koji kada preraste neku kritičnu veličinu, izrasta u nepotrebnu i štetnu instituciju. Odnosi se to i na rast velikih gradova, porast korištenja lijekova i umjetnih gnojiva, na rast sveučilišta, crkava, vlada i država. Primjerice, mnoge nacionalne i internacionalne korporacije postaju dominirajuća snaga na globalnoj sceni. Financijska moć im često nadilazi snagu države ugrožavajući joj suverenost, globalnom sustavu monetarnu i vojnu stabilnost, a pojedincima i skupinama temeljna ljudska prava. Jer spomenute korporacije su utemeljene na principima koristi, profita, natjecanja, eksploatacije i prinude - pa humane elemente potiskuju nastojanjima neograničene ekspanzije. Kada takve korporacije prerastu kritičnu veličinu, bit im postaje poput one u stroja, te gube karakteristike ljudskih institucija čak probijajući zakonske okvire. Često djeluju izvan vrijednosnih sustava, iznad etičkih normi, ne prihvaćajući nikakvu ili samo minimalnu odgovornost za posljedice vlastita djelovanja. Stoga su učinci njihove moći sveprisutni, od onih u najmoćnijim zemljama, do najčešće katastrofalnih u siromašnim državama.

U sveukupnosti ljudskog djelovanja, ekonomska se ostvarenja - privređivanje i gospodarenje  pokazuju nužnim, ali ne i dostatnim uvjetom ostvarivanja poželjnog načina življenja. Ekonomsko područje djelovanja je mjesto susreta osoba od posjeda, funkcije, profesije, vlasti, institucije, karijere... Nošeni različitim interesima - kapitala, vlasništva, tržišta, rada, politike, nacije, lokalne sredine - svi se kreću u okruženju raznih oblika dohotka: profita, rente, kamate, najamnine, dividende. Spomenuti ekonomski kompleks u sebi sadrži brojne suprotnosti i napetosti koje se nužno šire na sva druga područja ljudskog stvaranja: od socijalnog, organizacijskog, političkog, pravnog, kulturalog do tehnološkog, znanstvenog, ekološkog... Kroz sve njih ostvaruje se aktualna materijalizirano-potrošačka civilizacija, pri čemu poduzeće kao gospodarska i razvojna jedinica društva može opstati samo kao akcijski i inovacijski subjekt.

Današnje vrijeme je opterećeno veličanjem pojmova djelotvornosti, profita i proizvodnosti. Ali često su djelotvornost, profit i/ili proizvodnost pojedinca ili nekog sustava u suprotnosti s istim principima drugog sustava. Ako se jedan obogati obično to ide na štetu drugoga, ako jedan proizvede drugome ostaje zaprljana priroda itd. Stoga treba uskladiti te principe, jer često uzrokuju nesmiljeno iscrpljivanje prirodnih resursa, nezaposlenost i siromaštvo, sukob pojedinačnog i skupnog. Treba uravnotežiti spomenute ciljeve, putove njihova ostvarenja, posljedice itd. I to ne samo među ekonomistima i političarima već i među filozofima, tehničarima, znanstvenicima, svećenicima, umjetnicima, aktivistima mnogih neprofitnih i nevladinih organizacija, među mladima i starima, ženama i muškarcima. Među svim zainteresiranim pojedincima i skupinama. Na taj način će se pomoći u stvaranju novih vrijednosnih sustava, što je nužno za uspostavljanje pravednijih, ekološkijih, humanijih i etičnijih odnosa među ljudima, narodima, rasama, spolovima, vjerama i zemljama.

Opsjednuti institucijom razvoja - idealom industrijskog čovjeka - kopamo tunele, jurimo automobilima i avionima, na proizvodnim trakama sklapamo sve kompliciranije strojeve, obrađujemo zemlju sve sofisticiranijim tehnikama, kupu­jemo sve veću količinu često i nepotrebnih roba, trošimo sve više novca i energetskih resursa, sa strepnjom pratimo burzovne transakcije, zagađujemo okoliš, veličamo radost u radu... Danas je "razvoj" kategorija vezana za politiku, gospodarstvo, soci­olo­giju i što sve ne! Ali, kada se izgubi osjećaj za mjeru, kada se čovječanstvo počne nekritički diviti vlastitoj kreaciji i djelu, kada počinje obožavanje industrijske proizvodnje i masovne potrošnje, začinje se opasno veličanje sebe samoga. Sebi narcisoidno pripisujemo moći koje nemamo, pa postoji realna opasnost od sveopćeg uništenja zbog brzopletih htijenja i učinaka. Zato su u suvremenom svijetu sve glasniji stavovi da čovječanstvo postaje ovisnikom razvojne ideologije, koja ne samo da često ne donosi kvalitetni napredak već ga i bitno ugrožava.

J.M.Keynes i većina ekonomista gotovo dogmom proglašavaju potrebu za stalnim ekonomskim rastom. Tvrde da je to preduvjet materijalnom bogaćenju na kome se temelji sveukupna društvena nadgradnja. Naime, nešto će "kapnuti" siromašnima i onima koji neposredno ne proizvode nove materijalne vrijednosti, samo ako se stvori moćna materijalna baza. Ali, svjedoci smo da visoke stope gospodarskog rasta mogu povećati nezaposlenost, pogoršati socijalnu situaciju, povećati rasipničko ponašanje, poticati aroganciju i demonstraciju sile, opustošiti prirodne resurse, zaprljati vodu, zemlju i zrak... Pa zar i pokraj goleme snage suvremene tehnike mnogi naši suvremenici ne gladuju? Njihova glad je uglav­nom uzrokovana neprihvatljivom raspodjelom hrane, pri čemu je naš temeljni zadatak preraspodijeliti nadzor nad hranom na globalnom planetarnom planu. Proizvodnja i dostupnost kvalitetne hrane svima mora biti apsolutni prioritet za sveukupnu ljudsku zajednicu, a trgovački kanoni, zakonitosti tržišta i dobit moraju biti u funkciji tog prioriteta.

Realni porast BNP je u svjetskim razmjerima u stalnom porastu. Primjerice 1995. god. je povećan za 3,7% u odnosu na prethodnu godinu. Trgovinska razmjena je u svjetskim razmjerima porasla za 8%, a prosjek porasta za posljednjih 10 god. je 5,5%.

Danas je uobičajeno da se ekonomska politika poistovjećuje s uspješnom gospodarskom politikom, a to je velika opasnost za socijalnu strukturu društva i potencijalna opasnost za stabilnost države. Široko je rasprostranjena nelagoda izazvana izrazitim pritiskom koji zahtijeva što veće iskorištavanje radnog vremena. Strah od gubitka radnog mjesta prisutan ne samo u zemljama u tranziciji, iznuđuje od zaposlenih mnoge ustupke pa stoga oni bivaju često zloupotrebljavani. Od njih se zahtijeva vrhunska kvaliteta i brza prilagodba novim okolnostima što podrazumijeva svestranu raspoloživost, jeftinoću, brzinu i produktivnost. Tempo se sve više ubrzava, a najznačajniji razlog tome je sprega suvremene tehnike i poslovne filozofije koja ima za cilj maksimi­ziranje profita kako bi se preživjelo na tržištu globalne konkurencije. Ako se ne ostvari poželjna profitabilnost, multinacionalne kompanije zatvaraju pogone i sele ih u druge zemlje. Masovni otkazi se eufemistički nazivaju "racionalizacijskim mjerama", a preseljenje proizvodnje je zbog visoko ograniziranih sustava transporta za gazde niskorizično te, štoviše, često podiže vrijednost dionica.

Svjesni smo značenja slobodne trgovine za dobrobit današnjeg čovječanstva, ali ne valja zaboraviti da potpuno slobodne trgovine nema. Razlog tome je što svatko želi kupiti na najjeftinijem tržištu a prodati na najskupljem, te nastojanje za bogaćenjem koje ovisi o razlici cijena. Međutim, HSS se zaslaže za napuštanje neoliberalističkog principa, po kome je apsolutni i nedodirljivi pokretač sveukupnog društva slobodno tržište. Država mora osigurati stabilnost općih pravila ekonomske igre, te vizionarski poticati učinkovite mjere kako bi uravnotežila gospodarske tijekove. Osim toga mora štititi opće interese demonstrirajući socijalnu osjetljivost i pravednost, ali ne kompromitirajući Adam Smithovo načelom osobnog interesa u ekonomiji. Jer:"Ako pekar peče kruh iz ljubavi prema građanima, svi ćemo biti gladni. Ali, ako ga peče iz svog osobnog interesa, svi ćemo biti siti."

Oko nas bjesni "treći svjetski rat" za najmoderniju tehnologiju i znanje, za komunikacije i profit, za osvajanje svjetske javnosti sredstvima informiranja i za tržišta. Globalizacija odnosa na našem planetu postaje pogodan prostor za manipu­laciju i razmjenu. Ako se ne proširi i na područje demokracije i slobode u odnosima među državama, narodima i pojedincima - ovakav trend globalizacije neće izrasti u sveopće zajedništvo, u novu svjetsku zajednicu - već će stimulirati prvenstveno kretanje kapitala i prisvajanje novih vrijednosti i stjecanje još većeg profita. A ljudima treba globalno i pojedinačno poštenje, svijest, etičnost, kvalitetno znanje, sloboda, snaga za kvalitetno djelovanje...

Ekonomija znanja izrasta u planetarni hit. Rast udjela znanja u svjetskoj robnoj razmjeni bilježi fascinantne trendove. Prema podatcima Svjetske banke, tijekom razdoblja od 1976. do 1996. je udio srednjih i visokih tehnologija u svjetskoj robnoj razmjeni gotovo udvostručen (u posljednjih pet godina se trend dodatno ubrzava). Naime 1976. god., proizvodi koji se temelje na prirodnim resursima te ostali primarni proizvodi činili su 45% svjetske robne razmjene. Proizvodi temeljeni na niskim tehnologijama činili su 21%, temeljeni na srednjim tehnologijama 22%, te na visokim tehnologijama 11% svjetske robne razmjene. Dvadeset godina kasnije, proizvodi temeljeni na resursima i ostali primarni proizvodi pali su na 23%, a oni temeljeni na niskoj tehnologiji na 18% svjetske robne razmjene. Nasuprot tome, proizvodi bazirani na srednjoj tehnologiji se popeše na 32%, a proizvodi temeljeni na visokoj tehnologiji na 22% svjetske robne razmjene.

Informatizirana proizvodnja integrirana s tržištem 

HSS ukazuje na važnost industrijske informacijske tehnike (IIT) za Hrvatsku - sustava koji integrira visokorazvijenu informatizaciju i robotizaciju, te cjelokupno gospodarstvo, poduzetništvo, trgovinu... u internetiziranim i "e-poduzetničkim uvjetima". U takvoj poslovnoj sredini se ostvaruje fascinantna prilagodba željama kupca. Skraćuje se vrijeme čekanja na isporuku, smanjuje cijena usluge i čuva vrhunska kvaliteta proizvoda. Naziv za informatiziranu tehniku u kojoj računalo, integrirano kolo i robot odrađuju gotovo sve poslove koje su nekada izvršavali ljudi i strojevi, nazivano "visokom tehnikom " humanom komunikacijom" (engl. High tech - high touch).

O eksplozivnom trendu IIT paradigme govori činjenica da naručitelj može i vizualno sudjelovati u stvaranju naručena proizvoda, a da pritom ne prijeđe prag tvornice. Isporuku standardnog proizvoda računa se u satima, a nestandardnog u danima, putem e-tržišta nuditi se on-line stotine milijuna tipova proizvoda.

Ističemo da je cijena industrijskog robota posljednjeg desetljeća pala 80%, i dalje se smanjuje. Istodobno je cijena rada porasla u Europi i Americi za oko 40% i nastavlja rasti. Stoga će posljedice uvođenja i provedbe IIT koncepta sljedećih desetljeća biti opadanje broja zaposlenih u industriji i porast umirovljenika.         

Uostalom, zar već nismo svjedoci golemog civilizacijskog potresa o kome kazuju mnoge činjenice. Npr., u SAD-u oko 90% zaposlenika radi izvan materijalne proizvodnje. Rade u gospodarstvu znanja. U Nizozemskoj je 1995. godine 70,8% zaposlenih radilo u uslužnim djelatnostima, a u ukupnom nacionalnom proizvodu su znanje i informacije sudjelovali s 69%, a industrija tek s 26%. Među 10 najbogatijih ljudi na svijetu na prvih pet mjesta su proizvođači informacija i znanja.

Japan je tijekom 1995. godine patentirao 3,22 puta više pronalazaka (72 385) nego SAD i Njemačka zajedno (22 448). Ističem da Japan ima samo četvrtinu pučanstva u odnosu na zajednički potencijal dviju prije spomenutih država. Informatizirana proizvodnja npr. automobila omogućuje prosječnom Japancu zaposlenom u automobilskoj industriji da godišnje proizvede 73,2 automobila, a Nijemcu samo 21,3 automobila. Očito je temeljni resurs na kojem se danas temelji poželjni razvoj, znanje. Zatim slijede ljudi koji znanje znaju primjeniti, pa organiziranost društva i tek za njima dolazi novac. Materijalna bogatstva - materijalni agrarni proizvodi i zemlja koji bijahu najcjenjenija strateška vrijednost agrarnog društva, te industrijski materijalni proizvodi koji su bili temelj nacionalnog blagostanja i napretka u industrijskom društvu - su na ljestvici nacionalnog bogatstva bitno niže rangirana. Stoga u 38 visoko razvijenih zemalja, a one su ujedno i najuspješniji proizvođači hrane, je prisutnost poljoprivrede u sveukupnom BDP 1992. bila ispod 6%. Štoviše, evidentan je i trend dodatnog smanjenja u razdoblju koje slijedi, ali se u spomenutim zemljama ostvaruje sve viši BDP u sekundarnom i tercijarnom sektoru. Primjerice, u Nizozemskoj koja je upola manja od Hrvatske a ima tri puta više stanovnika i jedna je od najuspješnijih proizvođača hrane na svijetu, poljoprivreda ostvaruje samo 5% BDP-a. Valja istaknuti da je u Nizozemskoj samo 4,5% radnog stanovništva zaposleno u poljoprivredi

Mnogi će s velikom pažnjom proučavati intrigantne podatke o npr. smanjenju utjecaja zapadnih zemalja na svjetska zbivanja. Primjerice, 1920. je u zemljama Zapada živjelo 48,1% svjetskog stanovništva, a 1995. samo 13,1%. Procjena je da će Zapad uskoro ostvarivati samo 30%  svjetske proizvodnje, a 1992. je stvarao 48,6%, te 1928. godine čak 84,2%. Je li istina da su razvijene zemlje Zapada prvenstveno zainteresirane za eksploataciju radne snage i sirovina Istočne Europe, a ne za njihov razvitak? Imaju li zemlje Zapadne Europe interes da istočni dio Starog kontinenta ostane nerazvijen itd.? Naime, strategija je sljedeća: zemlje koje žele brzi razvoj trebaju najveću društvenu pažnju i investiranje usmjeriti prema vlastitim nematerijalnim, intelektualnim resursima. Prema stvaranju, čuvanju, prenošenju i korištenju znanja, te prema samozapošljavanju kao što primjerice rade Azijski tigrovi, Japan i Nizozemska. Priključak na spomenute trendove golemih ulaganja u obrazovanje i znanost, tj. u "nove pismenosti" (npr. u informatičku pismenost, u znanje stranih jezika, u sposobnost timskog rada i samoedukaciju) traži i SAD. O tom kazuje podatak da su 1998. njihova poduzeća uložila u obrazovanje vlastitih djelatnika 65,2 milijarde dolara.

Početak XXI. stoljeća, je doba "dinamičke kompleksnosti" obilježeno mnogim "adaptivnim izazovima".  Suočavamo se s eksplozijom raznolikosti i kompleksnosti stotinu puta većom nego što se danas može i zamisliti.