Nenad Bach: Can We Go Higher?

S Nenadom Bachom u ovom riječkom broju razgovaramo o njegovoj glazbi i borbi za mir u svijetu te o njegovoj Rijeci.

Davno ste otišli iz Rijeke, u kojoj ste proveli dječaštvo i mlade dane. Kako pamtite te dane?

Gotovo svaka mladost je lijepa. Evo ove godine slavim 45. godišnjicu mature i nažalost neću moći biti fizički prisutan. Što reći o prvim ljubavima, dugim šetnjama uz more, neizvjesnosti života, brizi o banalnostima, nerazlikovanju bitnoga od nebitnoga. Sve skupa ostale su samo lijepe uspomene, jer mladost je otkrivanje svog svijeta, izazov življenja, snalaženja u novim situacijama.

Kakva god da je Rijeka bila, moja Rijeka je utkana u ono što jesam i u ono što bih htio biti. Kad sam navršio četiri godine preselili smo se s Tuškanca u Zagrebu na Pećine u Rijeku. Šok za dijete te dobi. Sjećam se da sam stajao na uglu terase i iz svega glasa pjevao prolaznicima.

Ljubav prema glazbi uvijek je postojala kod mene, otkad znam za sebe. Glazba je jezik duše. Prve stvaralačke poticaje osjetio sam već drugi dan nakon što sam uhvatio djedovu i tatinu violinu. Čim sam čuo zvuk, poželio sam nešto učiniti s njim. Poslije sam imao pijanino u svojoj sobi i sam zvuk klavira me uzbuđivao. Mogao sam satima slušati samo jedan ton. Ući unutar njega i uzdignuti se u božanske nedokučive visine, gdje vrijeme i prostor postaju isto i neopisivo stanje duha.

U to doba nije bilo previše izbora instrumenata. Električne gitare rijetko su se viđale, pa su se ljudi snalazili gradeći sami svoje instrumente. Ja sam kupio svoju prvu akustičnu gitaru u Trstu, u kojem sam bio možda dva ili najviše tri puta u životu. Imam je i dan-danas i nastupao sam s njom nedavno na HRT-u. Što vrijedi, vrijedi. Roditelji su me naučili redu veličina, što bih ja inače uvrstio kao predmet u osnovne i srednje škole. Da, upravo to. Red veličina, kako bi djeca već u mladosti shvatili odnose dimenzija, težina, udaljenosti, vrijeme, kvalitetu, kvantitetu...

Pogled s moga balkona na cijeli Riječki zaljev jest ne samo inspiracija za pisanje nego i za život. Dodir s prirodom, kad se probudim, iz svog kreveta vidim nebo. Ima li što bolje? Miris mora, pogled u daljinu, golubovi, posebno jedan šepavi, nazvah ga Proces. Nedostižna kvaliteta života.

Prve članove grupe Vrijeme i Zemlja sreo sam tako da su dva mladca šetala po gradu s bas-gitarom i javljala se na oglase kojima prodaju pojačala, ne s namjerom da kupe pojačalo nego da sviraju na njemu. Joško i Marinko. Odmah sam prepoznao talent i kapacitet, inteligenciju, mladenački žar i njihovu volju. Uzeo sam njihove brojeve telefona i nazvao ih nakon godinu dana, i tako je to krenulo. Jedan od mojih talenata jest prepoznavanje drugih talenata. Tekstopisci, suradnici i baš sve u moj život dolazi ne kroz mozak nego kroz srce. Kako sam sretao ljude, tako sam i upoznavao njihove vrijednosti i talente. Što mi se činilo vrijednim upotrijebio sam, tako da su tuđi talenti isprepleteni u mojem konceptu glazbenog izričaja. Spontano i rigorozno detaljno. Svaka riječ, nota, pokret ima smisao, ali tek nakon određenog vremena to shvatiš. Dok se stvara, prepušten si bujici kreacije i prividnoga kaosa. Koncerti, nastupi, uvijek vezani za traumatske tehničke prepreke, ali naposljetku ostvareni i nagrađeni. Prvi nosač zvuka, pjesma Nokturno sa Večeri šansona na Zagrebačkom festivalu. Veliko uzbuđenje kad igla dodirne vinil.

Zašto Amerika? Pokušao sam prvo u Europi, ali nije išlo, a i savjeti iz Hamburga, Pariza i drugdje gdje sam se našao, svi su me vodili u New York, sad već mogu reći – moj grad. Počeo sam s građevinom, koju sam diplomirao, ili barem građevinskom tvrtkom, no vrlo brzo počeo sam pohađati predavanja na filmskoj školi Columbia University, tako da je sve vrlo brzo krenulo. U roku dvije godine dobio sam profesionalni ugovor s diskografskom kućom te snimio prvi američki album.

Prava ljubav ne umire. Kad ako ne tad...

Nema previše planova kod mene. Ja se uronim u sve što radim i borim se da obranim svoj projekt i talent od najezde gomile koja zna marketing, ali nema što reći. Imaju sredstva, veze i načina, ali nemaju stila, upornosti ni vjere.

Znam da to svi novinari i publikacije žele, jer zvučna imena donose publiku. Imao sam sreću i volju biti prisutan i znao se ponašati u danim situacijama, i to me dovelo do velikog broja ljudi koji su ostavili trag na ovu civilizaciju. One su obogatile moj život i mnogo sam naučio od njih. Hvala mojim roditeljima na školi ponašanja.

Napisana prije početka rata kao molba za mir, snimana tijekom početka rata, knjigu bih trebao napisati o tome kako je to ostvareno, uglavnom obišla je cijeli svijet, čulo ju je i vidjelo više od milijardu ljudi, specijalno verziju s Pavarottijeva koncerta u Modeni. Da bih opisao nastanak i realizaciju cijeloga projekta, trebao bih uzeti slobodan tjedan ili mjesec dana da sve pronađem, sortiram i prezentiram.

Više od tristo ljudi sudjelovalo je u produkciji same pjesme, a među onima koji su dali svoj glazbeni, mahom pjevački, kao doprinos spominjem samo neke: Rick Danko, Garth Hudson, The Indigo Girls, Richie Havens. Snimano je na više lokacija: Los Angeles, San Francisco, New York City, Wood­stock, najviše u legendarnom studiju Bearsville, New York.

Da, svjetski mir ostvariv je u jednom satu. Sve što je potrebno za ostvarivanje tog sna imamo. Twitter obiđe svijet za sekundu. Informacija brzo cirkulira planetom. Imamo tri milijarde pametnih telefona. Sve se snima, više ne možeš lagati kao devedesetih godina, dok je rat buktio u Hrvatskoj. Isto tako imam namjere organizirati orkestar World Peace in One Hour sa svim instrumentima svijeta. Tko je zainteresiran, neka se javi. Mrežna stranica bit će dovršena za otprilike mjesec dana pa Riječane u Rijeci i cijelom svijetu pozivam da se slikaju u pozi Svjetskog Mira u gradu ili mjestu gdje žive pa ćemo te fotografije objaviti na našem portalu.

Rijeka je to što jest. Može i gore, ali može i mnogo bolje.

Rijeka ima golem potencijal, totalno neiskorišten. U ljudima, prostoru, geopolitičkom pozicioniranju. Boli, kad znaš što bi sve moglo biti.

Djeca najviše uče osmozom i moja djeca obožavaju i Rijeku i Hrvatsku.

Vatroslav Lisinski Concert Hall in Zagreb, Croatia 2012

Razmišljam, ali nisam više siguran kao što sam bio prije pet godina. Dolazit ću sigurno ako Bog da i sreća junačka. Ne znam koliko bih se mogao uklopiti u riječku strukturu, jer ja ne šutim, a više nemam ni živaca ni strpljenja tumačiti puževima zakrivljenost zemlje. U drugu ruku, imam predivne prijatelje u Rijeci i tu sam kod kuće.

Parkinson me usporio, ali ne i zaustavio u mojoj misiji. Evo, upravo prije nekoliko sati bio sam na događaju Ping Pong Parkinson ovdje u New Yorku, a prije nekoliko dana bio sam u Švedskoj na prvenstvu svijeta u stolnom tenisu, gdje sam imao prezentaciju svog koncepta Ping Pong Parkinson.

Posljednje i najteže pitanje. Na pitanje da li volim grad u kojem sam odrastao odgovor je vrlo jasan, kratak i jednostavan. Ponos? Ponosan? Kako biti ponosan na grad koji me otjerao na više načina? Moje pjesme i ja osobno bili smo na crnoj listi Radio Rijeke, tadašnjeg glavnog urednika Nikole Kobetića upravo kad smo izdali svoj LP-prvijenac u gradu koji nije imao rock-albume. Grad koji tolerira milijun žvakaćih guma zalijepljenih na korzu, grad koji je četiri puta izgubio izbore za Mediteranske igre te pokušao peti put prošle godine, a da nije kontaktirao svoje iseljene kreativce, koji ne samo da znaju i razumiju protokol nego i jezik, običaje, kulturu... Grad koji uvozi kazališne redatelje s ozbiljnim nedostatkom talenta, a ima svojih talentiranih. Grad koji da nema Jadranku Čubrić ne bi znao za svoju glazbenu povijest i kako se temelji kulture stvaraju pamćenjem i usađivanjem postojećih vrijednosti. Grad koji je mogao Elvisa Stanića dignuti barem na europsku, ako ne na svjetsku razinu prepoznatljivosti, a nije. Grad koji nije svjestan glazbenoga lumena Olje Dešića, koji se pojavljuje kao repatica. Grad koji je u Svenu Maričiću dopustio djelomični odlazak za Pulu, grad koji je imao šansu postati južnoeuropski centar 3D-printinga i nije ju iskoristio. Grad koji je dobio na dar titulu Europske prijestolnice kulture, a nije nikad ni nazvao, kako ni mene tako ni mnoge iseljene talente, kao ni mnoge talente koji su ostali u gradu, ljudi koji su stvaraoci, kreativna klasa, koji mijenjaju kulturnu topografiju cijeloga područja. Grad čiji studio u Radiju Rijeka služi kao skladište umjesto da je upregnut u produkciju 18 sati dnevno. Grad koji ne shvaća potencijal ljubavi, znanja i poštenja u profesiji. Grad koji je mogao postati malim Holywood­om. Grad koji je mogao, a nije... ali prošlost ne odlučuje o budućnosti.

Moj grad Rijeka, koju volim svom dušom i tijelom.