Povijesna događanja

Konavle su jugoistočno, granično područje Hrvatske, od Duboke Ljute u Platu do rta Oštra na ulazu u Bokokotorski zaljev. Na malome prostoru od 209,14 km2 tri su zemljopisno različita područja: primorski krš, polje i brdski dio s planinom Sniježnicom (1234 m). Konavle imaju 33 naselja, a najveće je Cavtat, koji se još za rimske dominacije u prvim stoljećima nakon Krista razvio u grad-rimsku koloniju Epidaur. Arheološki nalazi otkrivaju da je ovo područje bilo nastanjeno još u kameno doba; osobito je puno ostataka iz brončanoga i željeznoga doba (gradine i tumuli). God. 167. pr. Kr.  Konavle dolaze pod rimsku vlast te pod utjecaj rimske kulture i civilizacije. Epidaur dobiva status kolonije: grade se vodovod, ceste, gradski i gospodarski kompleksi te se naseljavaju veterani (centurijacija agera).

Nakon podjele Rimskoga Carstva na Istočno i Zapadno, Konavle su pod Zapadnim, a nakon kratkotrajne vladavine Istočnih Gota (493  535) dospijevaju pod Bizant. Kršćanstvo nadvladava mitraizam i ilirske kultove; u Epidauru je utemeljena biskupija već u V. st., a da postoji i u VI. st. znamo po imenima nekih biskupa. Vjerojatno već od druge polovice VI. st. počinje ekspanzija hrvatskih plemena prema jugu, pa 614. god. Hrvati zauzimlju Epidaur i Konavle. Etnički sastav stanovništva mijenja se u procesu simbioze autohtonoga romansko-ilirskog življa s prevladavajućim novopridošlim Hrvatima. Oni primaju kršćanstvo, priznaju vlast Bizanta, ali se nastoje i osamostaliti, o čemu svjedoči konavoska pobuna i kratkotrajno osamostaljivanje s vlastitim arhontima u IX. st. Prema rodoslovu Grgura Barskoga (Ljetopis Popa Dukljanina), Konavle su u oblasti Travunija (Terbunia), koja je dopirala do Risna i Rudina, a spominje je još u X. st. Konstantin Porfirogenet. Konavle su tada autonomna cjelina na području Crvene Hrvatske. Oko 998. god. za vojnoga pohoda Samuila Jadranom do Zadra odcjepljuje se Gornja Dalmacija od Donje Dalmacije. Dubrovački biskup postaje nadbiskupom, a Dubrovnik metropolijom za Gornju Dalmaciju, pa tako i za Konavle. U XI. st. Konavle su dio Duklje s velikom autonomijom. Iz tog je doba crkva sv. Mitra (Dmitra) u Gabrilima. U XI. st. u južnodalmatinsko primorje dolaze benediktinci. Grade se samostani i crkve. Od IX. do XII. st. potvrđena je prisutnost starohrvatske kulturne skupine (pleter s Mrkana, grobovi kraj Sv. Petra na Zvekovici). Oko 1061. god. datira se glagoljski natpis iz Dunava. Ovim područjem do 1371. dominira Raška.

Iz Papinih pisama kralju Dušanu 1346. i bosanskomu banu Stjepanu vidi se da je nakon progona trebinjskoga biskupa ta biskupija podvrgnuta jurisdikciji kotorskoga biskupa, a Papa tvrdi da je kotorski biskup i dioecesanus Konavala.

Na razdoblje jurisdikcije kotorskoga biskupa najočitije upućuje posvećivanje crkve u Konavlima (Cavtat) kotorskomu zaštitniku sv. Tripunu.

Nakon kratke vladavine zetskoga kneza Đurađa Balšića, 1377. Konavle zaposjeda bosanski Kralj Tvrtko I. Potkraj njegove vladavine knezovi Sankovići su u posjedu Konavala i Dračevice. Poslije njima vladaju vojvoda Sandalj Hranić i knez Pavle Radenović, koji 1419. i 1426. prodaju Konavle Dubrovačkoj Republici. Zbog gospodarske i strateške važnosti Konavala, Dubrovačka Republika organizira čvrstu vlast, pa njima upravlja knez, koji stoluje u Pridvorju, potpomognut potknezom, kancelarom, kaštelanom i kaznacima  seoskim glavarima. U Pridvorju je 1438. sagrađen franjevački samostan. Kupljeni teritorij vlada je uglavnom razdijelila svojoj vlasteli; nešto su dobili građani i crkva, a u istočnome dijelu i starosjedioci. Od tada Konavle dijele sudbinu Republike. Kao pogranično područje prema Osmanlijama trpe pljačkaške upade, koji potkraj XVIII. st. postaju masovni, a 1806. zbila se velika provala Crnogoraca i istočnohercegovačkih Vlaha, potpomognutih Rusima, koji pljačkaju, pale i ubijaju po Konavlima.

God. 912-959.  Bizantski car-pisac Konstantin VII. Porfirogenet u svome djelu De administrando imperio (O upravljanju Carstvom) u 29. i 31. poglavlju donosi dragocjene podatke o Hrvatima i Dalmaciji. Njega nadopunjuje i ispravlja nepoznati pisac 30. poglavlja (Rasprava o Dalmaciji).

Crvena Hrvatska  (lat. Croatia Rubea) prema Barskome rodoslovu (Ljetopis popa Dukljanina, XII. st.) jest južna Hrvatska, koja se protezala od Kotora do današnje Valone u Albaniji, zatim područje Porfirogenetove Duklje te područje oko Pive, Morače, Zete i Tare; također u starijih pisaca, područje od Cetine do Drima ili od Omiša do Drača. Prisutnost Hrvata u tome širem južnom prostoru posvjedočuju bizantski pisci iz XI. i XII. st.: Ivan Skilica, Nikifor Brienij, Nikita Akominat i Zonara. Drži se da je u nazivu Crvene Hrvatske sadržana i južna zemljopisna opozicija prema Bijeloj Hrvatskoj na sjeveru, u čemu se u Barskome rodoslovu očituje stara hrvatska tradicija označavanja strana svijeta bojama.

Svakako su i Konavle u tom etničkom, povijesnom i političkom okviru, uz napomenu da prisutnost starohrvatske skupine  po značajkama jedinstvene za cjelokupno dalmatinsko područje i njegovo zaleđe, gdje se rano formirala hrvatska država  svjedoči o općem kulturnom jedinstvu prvotnoga hrvatskog etničkog prostora na cijelome području nekadašnje rimske provincije Dalmacije. Kada se sabere sve navedeno, pridodajući i prostore koje je u pojedinim razdobljima zahvaćala ranosrednjovjekovna Hrvatska država, odnosno Kraljevina, može se zapravo pretpostaviti da je Crvena Hrvatska od najranijega doba sastavni dio cjelokupne Hrvatske te da se na nju odnose sva osnovna događanja oko formiranja države Hrvata. Tako je ostalo dobrim dijelom i tijekom razvijenoga srednjeg vijeka, o čemu posebno svjedoči kulturno-umjetničko jedinstvo fenomena nadgrobnjaka (stećaka) u razdoblju od početka XIII., pa skoro do kraja XV. st., uz napomenu da se mnogi elementi, posebice simbolike i ornamentike prenose i u sljedeća razdoblja, potvrđujući održavanje autohtonih etničkih osnova.

Izložba

K O N A V L E

srednjovjekovna groblja

Srednji vijek u Konavlima arheološki je slabije istražen i zato naizgled oskudniji spomenicima od drugih dijelova hrvatskoga priobalja.

Arheološki muzej iz Dubrovnika proveo je rekognosciranja i probna arheološka iskopavanja u okviru projekta Hrvati Crvene Hrvatske. Rezultati arheoloških istraživanja i analize ranijih spoznaja o tome razdoblju u Konavlima osnova su za ovu izložbu.

Izložbom je obuhvaćeno razdoblje od dolaska Hrvata u Konavle na početku VII. st. do pripojenja Dubrovačkoj Republici u prvim desetljećima XV. st.

Konavle su prikazane povijesno-zemljopisnim kartama, pojedinačnim fotografijama crkava, groblja, utvrda, naselja, putova i prirodnih ljepota, a rezultati istraživanja dokumentirani su crtežima i arheološkim nalazima kao svjedočanstvima duhovne i materijalne kulture Hrvata, koji su u Konavlima zatekli kasnoantičku kulturu i rano kršćanstvo (Epidaurska biskupija). Na novom prostoru Hrvati primaju kršćanstvo, grade se benediktinski samostani i crkve s pleternom ornamentikom, a o razvoju pismenosti svjedoči glagoljski natpis iz Dunava. Rani srednji vijek dokumentiran je i grobovima starohrvatske kulturne skupine s lokaliteta Sv. Petra Zvekovici.

Iz kasnoga srednjeg vijeka sačuvani su mnogobrojni nadgrobni spomenici ukrašeni figuralnim i dekorativnim motivima, natpisima te simbolima, od kojih je najčešći križ.

Izvor: Zdenko Žeravica: Konavle: Mediaeval Cemeteries, by Zdenko Žeravica and Ljiljana Kovačić, published by Dubrovnik Museums - Archaeological Museum, Dubrovnik, 2002, 44 pp, ISBN 953-7037-01-0