Sponsored Ads
|
» Home
» Tourism » Ante Glibota i neke njegove muzeološke poruke i želje upućene najlipšem gradu na svitu Splitu
» Home
» Education » Ante Glibota i neke njegove muzeološke poruke i želje upućene najlipšem gradu na svitu Splitu
» Home
» Culture And Arts » Ante Glibota i neke njegove muzeološke poruke i želje upućene najlipšem gradu na svitu Splitu
Ante Glibota i neke njegove muzeološke poruke i želje upućene najlipšem gradu na svitu Splitu |
By Akademik Ante Glibota |
Published
08/26/2015
|
Tourism , Education , Culture And Arts
|
Unrated
|
|
5. Muzej hrvatskih arheoloških starina MHAS
Split, Poglavarstvo i Hotel Marjan. Foto Ante Glibota Split s Kozjakom. Foto Ante Glibota N°26 Split s Marjanom. Foto Ante Glibota N°27 Ulaz u MHAS, Split. Foto Ante Glibota N°29 Klimatirizirani dio Muzeja hrvatskih arheoloških starina, Split. Foto Ante Glibota N°30 Ivan Meštrović, Povijest Hrvata, Rektorat Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. Foto Ante Glibota Treća stanca tog vrućeg splitskog dana je petsto metara prema istoku. Veliki panel ispred muzeja pokazuje natpis "1893-STOTINU DVADESET GODINA-2013" sa jednim uvećanjem srednovjekovnog mača zabodenog u zemlju. (foto u prilogu N°26-28) Temperatura je 37°C u hladu, živimo u nadi osveženja u unutrašnjosti Muzeja Hrvatskih Arheoloških Spomenika (MHAS), koji je prije izvjesnog broja godina znao pružiti zadovoljstvo u instalaciji postave muzeja. Dva para stranaca se tu isčuđuju skupa sa mnom praznini MHAS-a i komentiraju nesnosnu vrućinu, muzej bez postave i izložbe, osim par fotografskih uvećanja, kopija u gipsu, maketa starohrvatskih crkvica, ili par zabata i pluteja koji su bili komplicirani za demontirat i naravno sarkofag kraljice Jelene, majke Hrvata (foto u prilogu N°29).
Unutrašnjost MHAS je prava sauna sa vjerujem preko 40°C, jer je sunce u zastakljenim površinama ubitačno, bez ventilacije i isključenih klima uređaja . Nigdje nema ni traga od čuvara. Pojašnjenje tražimo na recepciji, jer je nesnosna vrućina ubitačnija u prostoru muzeja nego izvan samog muzeja. Jedinu nazočnu osobu pitam što je s eksponatima. Ona odgovara "To je to, drugog nema!" Pitam je što je s vašim hlađenjem prostora, ovo nije muzej, ovo je sauna, ovo je muzealna sramota za Hrvatsku i jedan nacionalni muzej koji ima fantastičnu kolekciju. Isti odgovor slijedi kao i na prvo pitanje. Pristojno se predstavim i upitam mogu li razgovarati s ravnateljom muzeja? Nakon njenog telefoniranja, kaže mi da je ravnatelj na iskopavanjima. Pitam mogu li razgovarati s nekim kustosom ili konzervatorom da im izrazim moje nezadovoljstvo? Ona me šalje prema uredskoj zgradi, izvan izložbenog prostora. Na samom ulazu upravne zgrade, u hladu s druge strane na sjevernom ulazu tri dame sjede na stepenicama s pepeljarama, kavom i pićem...Pitam gdje su uprava i konzervatorski uredi, a oni me šalju na prvi kat. Sva zgrada i stepenište su perfektno klimatizirana. Kucam na vrata sobe tajnice ravnatelja, također perfektno klimatizirana, pitam za ravnatelja, predstavljajući se. Kroz otvorena vrata pokrajnje sobe s otvorenim vratima čujem Ťtko me trebať? Predstavim se i kažem da sam došao posjetiti muzej, ali da sam revoltiran onim što sam našao, da to nije muzej, da je to sauna. Pitam što je s vašom kolekcijom, zar u ovoj situaciji jedan nacionalni muzej sa fenomenalnom kolekcijom, ovakovim prostornim mogućnostima nudi ovako sramotno stanje u punoj turističkoj sezoni?
Razgovor s nogu u tajničinom uredu je neugodan, ravnatelj i tajnica ne ponudiše ni kurtoaznu stolicu. Otvoreno mu kažem da to smatram sramotnim stanjem i za državu i za grad i za struku i za sam MHAS, o kome su toliki hrvatski muži sanjali, radili, skupljali, iskapali i da sad kad imamo muzej, da on zjapi praznim, umjesto da svijetu pokažemo našu faktualno tisućugodišnju povijesnu genezu u artifaktima i dokumentima. On mi jednostavno kaže "ja sam poslao prijedlog postave projekta, ali nemam adekvatnog odgovora za postavu prijašnje postave". Tipična birokratska, neinventivna priča, koja bi, bez obzira na teško stanje u državi, morala evoluirati i promjenama ljudi, s onima koji imaju više sklonosti za javni posao koji rade, vrše transmisije entuzijazma i brige za civičku dimenziju javnog interesa institucije od specijalnog interesa u kojoj djeluju. Ovdje je entuzijazam očito na niskim granama na razini nule! Kažem mu, pa gospodine sve da nemate ni novčića može se postaviti nekakav minimum, kad imate prostor, i djelatnike a imate fundus iz snova. Vidio sam u vašim izložbama i adekvatne vitrine, a vi držite muzej od par tisuća kvadrata gotovo praznim, pa to je sramota da skrivate naše nacionalno blago, to je zločin spram Domovine! On mi odgovori, pa vi ste već ovdje bili. Kažem, da i nekoliko puta, ali mi je drago se ponovo povratiti da vidim razliku u čitanju i osjećaju onoga što smo kao domoljubi meditirali. Očito dijalag gluhih koji je završio u par minuta, i bez kurtoaznog pozdrava.
Od Marka Marulića do don Frane Bulića, L. Maruna, Karamana, Abramića, Meštrovića, Gušića, Fiskovića, Gunjače... i bezbroj drugih sjajnih hrvatskih muževa i javnih djelatnika koji su sve svoje energije ulagali i vjerovali u jedan takav muzej, on dans u ovakvoj formi djelovanja je suprotnost njihovih nada. To se vidi ne samo u njihovoj aktualnoj "postavi", vidi se to i na web postaji MHAS-a koja briljira svojom prazninom. Neka sadašnji ravnatelj tog muzeja pogleda primjerice samo korespodenciju Meštrovića i Cvite Fiskovića* da se uvjeri s koliko ljubavi i pažnje jedan Meštrović daruje upravo tom muzeju Hrvatskih Arheoloških spomenika, brige o sudbini, gdje su artifakti privremeno smješteni za vrijeme Drugog svetskog rata, kako su ih štitili od Talijana, skrivani do posljeratne dispozicije za očuvanje naših povjesnih starina poslije rata i njena moguća pokazivanja svijetu, kao naš nacionalni ponos.
Što je učinio primjerice ovaj ravnatelj za povratak originalne Meštrovićeve skulpture Povijest Hrvata koja je u Beogradu, a čiji gipsani patinirani odljev se nalazi upravo u njegovom muzeju? Zna se da je originalna mramorna verzija (na slici dolje) upravo namjenjen za ovaj muzej MHAS, jer ju je Meštrović stiktno stvorio upravo za MHAS koji je bio u gestacijama.
Ivan Meštrović: Povijest Hrvata, bista u mramoru
Ovih dana smo vidjeli i natpis Patricije Kiš na tu temu u Globusu. Ona naravno kao po uobičajeno prihvaća svaku tezu koja dolazi iz beogradskog i srpskog kruga, uzimajući zdravo za gotovo, da je Kralj Aleksandar Meštrovićev rad platio, dok istine koje Meštrović iznosi u nekoliko pismenih dokumenata to za nju nisu relevantne. Pismo Meštrovića Vinku Nikoliću od 22. svibnja 1960., kaže nedvomisleno da taj rad nije plaćen, već je na posudbi: "... Pok. kralj Aleksandar je saznao za ovu figuru, tražio fotografiju i izjavio se, da mu se kip vanredno dopada i da bi ga želio kupiti. Kad sam mu objasnio za koju je svrhu napravljen, on je izjavio, da ga želi imati i privremeno postaviti u poseban paviljončić kraj svoje vile na Dedinju, a kad se muzej napravi, da će ga onda pokloniti muzeju. S Aleksandrom se doskora desilo, što se desilo, a figura u mramoru ostala je na Dedinju, a ja joj ne znam dalju sudbinu. Na moju sugestiju nadležnim vlastima, da je se prenese u Split, u Muzej hrvatskih starina, netom zgrada bude gotova, nisam dobio odgovor, ali držim, da u tome neće biti teškoća..."
Identično je pismo Meštrović napisao i direktoru splitskog Muzeja Arheoloških spomenika Dr. Mihovilu Abraniću, od 25. lipnja 1953. godine. Još ranije u pismu iz Syracuze od 7. travnja 1950. on pita Cvitu Fiskovića: "...Je li, ili će biti, donesena mramorna figura Povijest Hrvata u Split, da je se smjesti na pristup hrvatskih starina, za koju je svrhu bila građena...".
Njen posljednji boravak u Hrvatskoj datira od izložbe stogodišnjice Meštrovićeva rođenja u Muzejskom Prostoru u Zagrebu (danas Klovićevi dvori), koji je rad izložen 1983/1984. godine pod rednim brojem 87, i naznačena kao vlasništvo Predsjedništva SFRJ. Fakat je da su primjerci istog rada u bronci također izloženi ispred Rektorata Sveučilišta u Zagrebu (foto u prilogu N°30), a također u sjedištu Hrvatske Bratske Zajednice u Pittsburgu, u Meštrovićevom Muzeju u Zagrebu, a jedan patinirani odljev u gipsu se nalazi u MHAS u Splitu., u kojem je trebao biti i postavljen originalni rad u bjelom mramoru.
*Cvito Fisković: Ivan Meštrović o starohrvatskim spomenicima u upućenim mu pismima, SHP, 21/1991.(1995.), str. 275-288.
| Molimo, pređite na posljednju stranicu niže.
Please, go to the last page below.
|
|
Comments
-
Comment #1
(Posted by Damir Katavic)
Uživao sam čitajući ovaj članak.
Dubinska i stručna analiza situacije u splitskim muzejima, koja se može reflektirati na čitavu Hrvatsku.
Izvanredne fotografije-
Svaka čast Ante.
Submit Comment
|
|