Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  Tourism  »  Ante Glibota i neke njegove muzeološke poruke i želje upućene najlipšem gradu na svitu Splitu
 »  Home  »  Education  »  Ante Glibota i neke njegove muzeološke poruke i želje upućene najlipšem gradu na svitu Splitu
 »  Home  »  Culture And Arts  »  Ante Glibota i neke njegove muzeološke poruke i želje upućene najlipšem gradu na svitu Splitu
Ante Glibota i neke njegove muzeološke poruke i želje upućene najlipšem gradu na svitu Splitu
By Akademik Ante Glibota | Published  08/26/2015 | Tourism , Education , Culture And Arts | Unrated
1. Meštrovićeva galerija


Ante Glibota u Splitu, srpnja 2015.

 
Sažetak. G. Ante Glibota, dopredsjednik Europske Akademije Znanosti i Umjetnosti, koji živi u Parizu, povjesničar umjetnosti i arhitekture visoke međunarodne reputacije, nekada i sam građanin grada Splita, nakon kraćeg boravka u najlipšem gradu na svitu tijekom srpnja 2015., daje vrlo kompetentnu ocjenu sadašnjeg stanja u muzeološkoj kulturi grada, kao i prijedloge za rješavanje primjećenih problema, analizirajući Muzej hrvatskih arheoloških spomenika MHAS u Splitu, kao i  Meštrovićevu galeriju. Upozorava da Hrvatska mora inzistirati da znamenita Meštrovićeva mramorna skulptura Povijest Hrvata, koja već osam desetljeća stoji otuđena u Beogradu (gdje je došla posudbom), bude iz Srbije vraćena u grad Split, a prema želji velikog hrvatskog umjetnika iskazanoj u više navrata.


 
JEDAN DAN U SPLITU

Piše

ANTE GLIBOTA
podpredsjednik Europske Akademije Znanosti, Umjetnosti i Literature, Paris

Srpanjski ljetnji odmor odlučih provesti u komadu i na već uobičajenom mjestu na otoku Braču, na malom pjeskovnom sprudu, u borovom hladu, koji kilometar zapadnije od bolskog Zlatnog Rata. U toj oazi savršene čistoće, mira, mora, meditiranja plaže naturalističkih virginiteta, morskih i sunčevih vibracija, gdje uz štivo nastavljam raditi i usput tražiti rijetke forme kamenja i stjenja, koje nam u uritmljenim valovima, dopiru na dohvat ruke, u čudesnim oblicima, koje kamenotočci i valovi pretvaraju u svojevrsne cvjetova mora. U toj vrućoj svakodnevnici iznenadio me i telefonski poziv i poruka splitskog gradonačelnika gospodina Ive Baldasarija, da bi me želio primiti u njegovom uredu. Njegov savjetnik Dražen Pejaković, koji je uručitelj poziva, mi kaže da "gradonačelnik želi primati značajne intelektualce i čestitati vam na izboru za dopredsjednika Evropske Akademije Znanosti i Umjetnosti". Na pristojnu i finu gestu gradonačelnika Splita, što je hrvatski raritet, što možete učiniti do prihvatiti poziv, jer sam svojevremeno i sam bio stanovnikom tog grada. Split bijaše nezaboravna i nostalgična parcela mog djetinstva, obitavajući u nekadašnjoj Velebitskoj ulici, danas Lucićeva ulica, preko puta Arheološkog Muzeja, a potom u srcu Dioklecijanove Palače na samom Peristilu, koji su ostavili trajne tragove i odlučilo o mojim kasnijim sklonostima i bliskostima sa arhitekturom i umjetnosti, koji su me na izvjestan način i životno i profesionalno odredili.

Slučajost, ali fakat, je da sam stanovao nasuprot Arheološkog Muzeja, institucije gdje je nekad djelovao veliki don Frane Bulić, arheolog koji je otkrio sarkofag kraljice Jelene i članova hrvatskih vladarskih kuća... Muzej bijaše dijelom mog svakodnevlja, mog okruženja. Još i danas se dobro prisjećam tog dvorišta i lapidarija, koje je bilo zatrpano povjesnim relikvijama spomenika, sarkofaga i skulupturalnih formi antičkih i srednovjekovnih ulomaka, amfora, koje su djetetu otvarale vijuge u mašti. Povijest se faktualno prostiraše ispred vas, uzimljući vas kao svjedoka, o tom i drugim vremenu, u jednom kaotičnom deponiju, na hrpama, gomilama umjetnosti, fragmentima sudbina naroda, u ostatcima bitki i ratova, spomenja slavodobitnika…od grčkih, rimskih do rano srednevjekovnih hrvatskih vladara... o kojim je don Frane Bulić tako brižno vodio brigu. Čak i veliki Marko Marulić u svom vremenu je ostavio svoj pisani trag o arheološkom čuvanju u zbirci ovog muzeja, što može znakovito impresionirati radoznalost srednjoškolca.

Nešto kasnije seoba na Peristil i Dioklecijanovu palaču, sa njenom antičkom arhitetonskom rigoroznošću, sa njenim prekrasnim i raskošnim kapitelima, fiksirali su me svojom ljepotom čim bi jutrom odškrnuo ili otvorio žaluzine, u pozdrav suncu s prozora, okrenutog istoku na samom Peristilu. Istosmjerno na vratima splitske katedrale Svetog Duje su i Buvinini reljefi slali snažnu vizualnu poruku Kristovih životnih putešestvija, u srcu nekadašnje carske palače, jednog od posljednjih imperatora progonitelja kršćana. Ljeti, s mog prozora, motrio sam operno-dramsku i glazbenu trpezu Splitskog Ljeta, što je dakako utkalo i pretočilo tu životnu srednjoškolsku slučajnost u naviku, u konstantu, praćenja glazbeno-dramskog običaja do današnjih dana. Kad takav ambijent jednom živite, teško je takav isprepleten estetizirani ambijent nadomjestiti bilo čime, premda Splitom sada tek samo ponekad prolazim... Ali osjećaji su tu, od njih ne bježimo, ili ih je teško u potpunosti odagnati iz memorije, ili pak sjete...

Ranim jutrom prvim katamaranom otisnuh se s Bola na Braču, na zakazani susret u Split. Na brodu me izvestiše da je moj prijem umjesto u deset premješten u podne. To mi ostavlja par sati vremena da po neznam koji put krenem u posjetu Ivanu Meštroviću u njegovu galeriju i u njegove Crikvine, koje Splićani nazivaju Meštrovićev Kaštelet, iako je umjetnik uvijek inzistirao na nazivlju bivšeg ljetnjikovca sa Crikvine, koji su se do 1939. godine nazivale Castello Capogrossi, kada ga je Meštrović sa bratom kupio od obitelji Žagar.



N°1 Ulaz u Meštrovićevu galeriju. Foto Ante Glibota

N°1A Ulaz u Meštrovićevu galeriju s posterom izložbe. Foto Ante Glibota

 
Na  samom ulaznom zidu u galeriju Meštrović vas dočekuje veliki platneni plakat, Rodinova "Meditacija" u Splitu. (foto u prilogu N°1)  Kod ulaska uz stepenište na prvom platou može se zamjetiti na kolonadi stupova u središnjem dijelu crno platno, sličnih dekoru pogrebnih ceremoniala. Pitam se nije li netko od Meštrovićevih potomaka preminuo? Iz neposredne blizine sve skupa izgleda nezgrapno i šlampasto povezano s konopom za balkonski dio fasade prvog kata (vidi foto u prilogu N°1A). Improvizacija s crnim krpama vidno unagrđuje taj lijep slijed harmoničnih bijelih stupova Meštrovićevog arhitetonskog zdanja. Pogled ispod krpene zavjese vas dovodi u jedan platneni kavez ovijen crnim platnom, u kojem su smještene dvije skulpture Ivana Meštrovića, Psiha u bijelom mramoru iz 1927. godine i La Méditation ou La Voix intérieure u bronzi Augusta Rodina iz 1886. Snaga svjetlosti iz nekolicine reflektora zabljesnuje takvom žestinom površinu skulupture pretvarajući ih u nevidljivu abstraktnu formu. (foto u prilogu N°2)



N°2 U crnom kavezu - Meštrović i Rodin. Foto Ante Glibota


Konfrontacija dva umjetnička rada su u jednoj promuskulatornoj fizičkoj blizini, kojom nije moguće otčitati umjetničko djelo i u njihovoj individualnosti, ili prezentiranu umjetničku ukupnost. Dva rada, Rodinov i Meštrovićev, trebaju nužno izvjesnu volumetriju prostora, koje ovdje nema, kako bi se moglo doživjeti, osjetiti i u njihovoj untrašnjoj ili epidermičkoj istinu, vidjeti sa svih strana, pa i mogućnost za taktilno zadovoljstvo, koje ovi radovi svojom formom i snagom izmamljuju. U ovoj više nego čudnoj prezentaciji "autorske izložbe", ovdje jednostavno, fizički, ne možete učiniti ni taj toliko potrebni motreći krug oko obje skulupture, kako oko svake od njih, a isto tako u zajedništvu. Nalazimo se u muzejskoj prezentaciji koja ima preciznu karakteristiku, koja se jednostavno naziva: silovanje umjetničkog djela! To je stanje kad, određeni “autori izložbi“, u potrebama za egzibicionizmom, traže neophodno najrazličite načine, kako privući pozornost na njih same, dok sam umjetnički rad prelazi u zonu od sekundarne važnosti, postaje objektom svih nepodopština. Sam umjetnički rad i umjetnici trpe neizostavno u tako zastranjujućim formama "izložbi", transformacijama njihovih radova u nešto, što umajuje potentnost umjetničkog rada i doživljaja umjetničkog čina kod gledatelja. Upravo je to učinjeno u ovoj izložbi s Meštrovićem i Rodinom!

Priređivati izložbu sa samo jednim djelom umjetnika (Rodin), je riskantno iz više razloga, jer Meštrović kad se iziđe iz tog mrtvačkog crno-krpenog kaveza je posvuda, u zgradi i predvorju, vrtu... ali se bar onda i taj čin mogao nešto uspješnije dokumentirati uz primjerniju foto ili originalnu dokumentaciju o Rodenovu izlošku. Primjerice o Rodinovoj inspiraciji koja je dolazila direktno od Michelangelova rada, skicama, crtežima oko samog djela, jer je riječ o djelu koje je imalo izuzetno bogatu putanju i transformacije i u samom Rodinovu stvaralaštvu.



N°3 August Rodin: Porte de l'Enfer (Vrata Pakla), 1880.-1916. Foto Ante Glibota

 
Ovaj rad u prvoj formi nastaje pod nazivljem La Meditation avec bras (Meditacija sa rukama) u 1885. godini, djelo koje je poslužilo kao uvećanje za tympan Rodinovih Porte de L'Enfer (Vrata Pakla), ( foto u prilogu N°3) sa Méditation 1887-1888, sa otvorenim rukama, ali ona nastavlja transformaciju, povezano za nastanak kompleksnog  spomenika pjesniku Victor Hugu u  pariškom Panthéonu, za narudžbu koju Rodin prima 16. rujnja 1889. godine, koja je svojejevrstan kolaž od već nekolicine fragmenata, upotrebljenih formi i novostvorenih, koje je Rodin  osmislio i vješto sintetizirao.

Tu istu formu je također Rodin upotrebio i u djelu Constellation iz 1902. godine, ili pak za grupu Krista i Madelena, jednu od njegovih rijetkih skulptura sa religioznim motivom... Interesantno je i činjenica da je La Méditation ou La Voix interieure, koja je gubila ili mnjenjala integrante djelove u njenoj sukcesivnoj transformaciji, je također djelo koje je Rodin htio pokloniti u 1897. godine Muzeju u Stockholmu, ali taj muzej je odbio primiti donaciju! Poslije čega je švedski kralj Oscar II, kad je saznao za odbijenicu, kupio ovo djelo Rodena za svoju kolekciju.* Da su priređivači bili inspirirani, samo da su izložili fotografije tih elemenata ili publicirali ih u katalogu onda bi to bio važan element, a ne izložiti i uvećati jedno problematično pismo, koje Rodin nije napisao.

* Pismo Rodina Judith Cladel, Bruxelles, 5. veljače 1898., u Correspondence de Rodin 1860-1899, Ed. Musée Rodin, Paris, 1985, str. 174.



Molimo, pređite na sljedeću stranicu niže.
Please, go to the next page below.

 

Comments
  • Comment #1 (Posted by Damir Katavic)

    Uživao sam čitajući ovaj članak.
    Dubinska i stručna analiza situacije u splitskim muzejima, koja se može reflektirati na čitavu Hrvatsku.
    Izvanredne fotografije-
    Svaka čast Ante.
     
Submit Comment


Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
  2. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. Violi Calvert: Nenad Bach in China to be interviewed by China Radio International
  5. Potres u Zagrebu - Earthquake in Zagreb, Croatia 28 listopad 2006 u 16:15 3.7 on a Richter
No popular articles found.