|
Autonomnost male i siromašne nacije i njena nepovezanost sa svijetom vode izravno u propast
Hrvatska je locirana na jednom od krajeva osovine koja zapocinje u Bosni, a završava u Pjong Jangu. Logistika americke i europske vojske smještene u susjedstvima, istocno od nas, dobrano prelazi preko našeg teritorija, pa ovisi o stabilnosti našeg društva
MARKO TARLE
Tijekom života u Jugoslaviji, koji je ogranicavao naša prava formalnim i neformalnim instaliranjem manjinskih grupa kao stožera društvene moci, u Hrvata je rasla želja za vlastitom državom u kojoj ce puška i novac biti u hrvatskoj ruci, državom za koju ce »svi sokolovi život dati«, a u kojoj ce »samo Bog stolovati iznad hrvatskog Sabora«.To se odredenje ocitovalo u rezultatima referenduma u proljece 1991. Prohujale su godine, naši snovi su postali stvarnost, i zato se to teže otrežnjavamo od davnih zabluda o dosezima suverenosti hrvatske države.O cemu je zapravo rijec? Prije devedesete gledali smo položaj Hrvatske u svijetu iz naše perspektive, iz rakursa vlastitih želja i nada, a ne prema našim realnim mogucnostima i narodnim znacajkama, razmatrajuci samo naše interese, a ne misleci da ih i oni jaci od nas, takoder, imaju.
Danas se otrežnjavamo, pocinjemo shvacati naše slabosti i civilizacijske domete, no cesto zaboravljajuci globalne promjene, a posebno one poslije devetog rujna: borbu protiv »carstva zla« zamijenio je globalni sukob s »osovinom zla«. Na ovim je prostorima tijekom hladnog rata Broz mogao birati srednji put, te zato cak biti i honoriran, danas nam George W. Bush ne ostavlja takve mogucnosti.
Geopoliticki položaj, na srecu ili ne, vrlo cvrsto determinira stav svjetskih mocnika prema Hrvatskoj. Zato je politikantsko opsjenarstvo zahtijevati naš samostalni put u buducnost, i to upravo danas, kada smo napokon, prvi put u povijesti, svrstani na stranu gospodara svijeta.
Hrvatska je locirana na jednom od krajeva osovine koja zapocinje u Bosni, a završava u Pjong Jangu. Logistika americke i europske vojske smještene u susjedstvima, istocno od nas, dobrano prelazi preko našeg teritorija, pa ovisi o stabilnosti našeg društva.
Gospodari svijeta imaju danas jasne i znacajne interese na Balkanu, a imat ce ih vjerojatno još dugo. To objašnjava razlike izmedu nas i, recimo, Litve, Šri Lanke ili Urugvaja, kod kojih nema izravno ukljucenih americkih interesa, osim stvaranja zajednicke civilizacijske baze.
Moramo naci svoje pravo mjesto u svijetu koji tek sada oblikuje nekoliko novih temeljnih postulata. Novi svjetski poredak inaugurira danas imperijalni suverenitet supersile u kojemu cak i Europska unija ne igra jednu od prvih violina.
U današnjem svjetskom sustavu sasvim je ocito distanciranje novog globalizma od neoliberalizma, te dosadašnje idejne potke amerikanizma. Ideološka alternativa neoliberalizmu postaje neki novi oblik totalitarizma: društvena i osobna sigurnost dobivaju, i to cak konsenzusom, prednost pred ljudskim pravima.
Današnja postrujanska globalizacija stvara preduvjete za eliminaciju multikulturalizma, tog kamena temeljca zapadne liberalne demokracije, što se dogada usporedno u Americi i Europi. Zasade medunarodne ljevice dovele su do nekih visokih dostignuca dvadesetoga stoljeca, kao što su antirasizam, dekolonijalizacija, prava žena i djece, te obrazovni i kulturološki egalitarizam, a to se sve poslije rujna 2001. stavlja u drugi plan.
Uz gospodarske neuspjehe, i u toj cinjenici treba tražiti uzroke sloma lijeve politicke misli diljem Europe. Strah od terorizma dovodi desna politicka strujanja za kormilo vlasti.
Ne treba pritom zaboraviti da samo lijeva misao može iznjedriti sustav antiglobalizacije, alternativnu politicku organizaciju globalne protocnosti, koja bi mogla ugroziti vitalne interese razvijenih nacija i svjetskog kapitala.
Novi svjetski poredak ugraduje u svoje premise neke od postulata Samuela Huntingtona, a posebno tezu da je terorizam stvorio svijet neogranicena rizika, i to bez mogucnosti njegove potpune kontrole.
Slom komunistickog društva dogodio se ne samo zbog gospodarskih razloga, nego i zbog prodora informacija o životu izvan »carstva zla«. Pretpostaviti je da ce se rezervati u kojima se rada današnji terorizam postupno reformirati stupanjem na scenu novih i obrazovanijih generacija opcinjenih Internetom, elektronickom poštom, globalnom komunikacijom, informacijom i znanjem.
Toga se i boje nosioci moci u tim regijama, pa je njihov terorizam zapravo usmjeren prema prevlasti u njihovom civilizacijskom krugu. Važan globalni poticaj za slom takvih težnji je održavanje veza i dijaloga medu civilizacijama.
U sklopu novih politickih odrednica važno je prepoznati i razlikovati cinitelje globalna znacenja od onih lokalne provenijencije: malena i slaba društva pate, pa i nestaju, ako jaki i mocni nisu u njima prepoznali svoj interes, neki oblik bliskosti, ili globalnu važnost.
Jasno je danas više no prije godinu-dvije, da puna autonomnost male i siromašne nacije i njena nepovezanost sa svijetom vodi izravno prema propasti.
Naš zemljopisni položaj na pocetnoj tocki osovine zla pobuduje izrazit interes mocnika za nas, a mi to nedovoljno iskorištavamo.
Kako bi se trebala postaviti Hrvatska u novim globalnim uvjetima?
Ponajprije mora slijediti rijeci Franje Asiškoga, koji rece kako treba imati strpljenja i podnijeti ono što ne možemo mijenjati, zatim hrabrosti u pokušajima promjene onoga što možemo mijenjati, ali ponajprije mudrosti u razlikovanju tih dviju razlicitosti.
Mi se danas u Hrvatskoj, potaknuti od medunarodnih institucija, tek borimo za snošljivost, multikulturalnost i manjinska prava, a svijet vec hrli, i to bez opceg koncenzusa, u nove oblike globalizacije.
Naša je suverenost zbog toga realno reducirana: nismo mogli zaokružiti svoj teritorij bez privole, pa i pomoci supersile, ne možemo vratiti u svoje krilo Prevlaku prije nego se prociste odnosi izmedu Crne Gore i Srbije, namecu nam se ugovori sa Slovenijom, valutu moramo držati na stabilnoj razini, nema financijske pomoci za privredu dok ne stavimo pod stranu kontrolu sve što u nas vrijedi, kako to isto ne bi mi sami potkradali i korupcijom uništili.
Mnoge naše promašaje, one koji mogu voditi prema destabilizaciji države i regije te ugroziti interese gospodara svijeta, pomalo ispravljamo prema njihovim nalozima: ucinkovitost pravosuda, organizaciju vojske i policije, socijalna prava.
Pritom nema primisli da sve to što smo prisiljeni provoditi ne služi i nama samima, da po svojoj volji to ne bi trebali uraditi. Pri tom je jedino katastrofalna sveopca rasprodaja banaka i nepovratan odljev hrvatske akumulacije prema profitabilnijim lokacijama.
A što nam to onda ostaje na raspolaganju za potpuno slobodno upravljanje?
Mnogo toga, a zapravo sve ono što je za državu u tranziciji najvažnije: smanjivanje nezaposlenosti, gradnja stanova, poticanje izvoza, socijalna skrb, razvoj poljoprivrede, ucinkovitost školstva, permanentno obrazovanje, procvat znanosti, informatizacija društva, unapredenje kulture, zaštita okoliša, reforma prostornog uredenja, mijenjanje civilizacijskih navika i obicaja. U svemu tome je ostalo malo politike, tu ne treba politikantstva.
A kako to danas radimo?
Loše, amaterski, birokratski, neodlucno, neznalacki. Sve što trebamo sami uciniti vrlo je strucan posao. Mislim da je jasno tko ga treba voditi: ljudi s jasnim dokazima o strucnosti. Prema medunarodnim kriterijima.
A danas ih je u našoj vlasti malo. To nam je zadatak o temi što i kako mijenjati na predstojecim izborima.
Autor je doktor znanosti, znanstveni je konzultant i publicist.
|
full story
printer version
