Prevlaka ISCroatia

AP World Politics
Citing progress between Croatia and Yugoslavia, Annan recommends ending Prevlaka peacekeeping mission by Dec. 31 
Tue Oct 8, 3:40 PM ET


UNITED NATIONS - Welcoming efforts by Croatia and Yugoslavia to resolve their dispute over the Prevlaka peninsula, U.N. Secretary-General Kofi Annan (news - web sites) recommended ending the U.N. peacekeeping mission in the area by the end of the year. 


In a report released Tuesday, Annan urged the Security Council to extend the peacekeeping mission by another two months until Dec. 15 and then disband the mission comprising 27 military observers by Dec. 31. 

The Security Council is scheduled to discuss the Prevlaka mission on Thursday. 

Croatia declared independence from Yugoslavia in June 1991. But Yugoslavia says the peninsula, which controls access to Yugoslavia's navy headquarters, historically has never been part of Croatia. 

The United Nations (news - web sites) has monitored Prevlaka — a 3-kilometer (two-mile) strip on an Adriatic peninsula — since Croatia and Yugoslavia agreed to the U.N. presence in 1992. The current observer mission began in January 1996. 

The United Nations recognizes Prevlaka as part of Croatia, but insists the two sides settle their dispute. 

In the report, Annan said, "I am encouraged by the commitment of the parties to resolve their dispute over Prevlaka" through diplomatic and political channels. 

"It is apparent ... that the parties are working in good faith with a determination to reach an interim agreement aimed at normalizing the situation on the ground at the earliest," he said. 

If Croatia and Yugoslavia reach a settlement before December, Annan said he would make a fresh recommendation to the Security Council to end the mission earlier. 

"It is my assessment that the closure of another chapter in the tumultuous recent history of the Balkans is within reach, and that Croatia and the Federal Republic of Yugoslavia are about to take another step towards normal, good neighborly relations," Annan said. 

Op-ed
"The United Nations recognizes Prevlaka as part of Croatia, but insists the two sides settle their dispute"

What is there to settle? It is Croatian land. Period. Where are war reparations from Yugoslavia?

Nenad Bach
Editor in chief

Be Part of The PoliticalProcess

If any of you know of people who want to volunteer in the campaigns listed in the attachment below, please send them this email. 21st Century Democrats will provide transportation to these states, and lodging (see attachment for details)!!!!

Lemme know if you have any "takers"

THANKS, tom

Thomas A. Albert
Director of Ethnic Outreach
Democratic National Committee
430 South Capitol Street, S.E.
Washington, DC 20003
Phone: 202 863 8149
Fax: 202 863 8063
E-mail: albert@dnc.democrats.org 


Hello:

My name is Reza Breakstone and I am the Get Out The Vote Director for 21st Century Democrats. I understand that you may be working with the coordinated campaigns throughout the country to get volunteers out to elections to Get Out The Vote. I just wanted to let you know that 21st Century Democrats will be providing transportation and lodging for anyone interested in traveling to Minnesota, New Hampshire, Pennsylvania, New York, Oregon, Texas, Vermont, and South Dakota. We will be able to provide transportation from cities throughout the country including D.C., Chicago, Oklahoma City, and San Francisco. If you know anyone that may want to go out to these campaigns we will be more than happy to take them out. You can reach me at 202-626-5620. Our buses will be leaving Friday, November 1 and returning Wednesday, November 6. Please let me know if you know of any interested parties. 

Thank you,
Reza Breakstone 

Serbia, Iraq forge secret military pact 

Jerusalem Post -- 1999
Monday, March 29, 1999 12 Nisan 5759 Updated Mon., Mar. 29 03:16 
http://www.jpost.com/com/Archive/29.Mar.1999/News/Article-2.html 

Serbia, Iraq forge secret military pact 

By DOUGLAS DAVIS LONDON (March 29) - Serbian President Slobodan Milosevic and Iraq's Saddam Hussein have concluded a secret military pact that will enhance their abilities to withstand allied bombing raids, according to reports in London yesterday.

"We are aware of the reports that there is a connection between the Iraqi and the Serbian regimes," a British official said at the weekend. "We believe that they are accurate and based on good information. Obviously this is a cause for concern and demonstrates the sort of company that Milosevic is now keeping."

A spokesman for British Prime Minister Tony Blair said Blair "is aware of these reports," adding: "Nothing would surprise us about Saddam or Milosevic."

According to a report in the Sunday Telegraph, Milosevic and Saddam have authorized their officials to work closely to fulfill their joint goal of shooting down aircraft flying bombing missions over Serbia and Iraq.

The alliance was initiated with a visit to Baghdad by a Serbian military delegation earlier this month, shortly before NATO commanders last week launched Operation Allied Force. The visit, which marked the first steps in formalizing the Serbian-Iraqi alliance, was intended to explore ways in which the two countries could cooperate to their common advantage.

The Serb delegation was headed by Serbian Deputy Defense Minister Lt.-Gen. Jovan Djukovic and followed a visit by Ivan Ivanovich, a Serb chemical and biological weapons expert, who arrived in Baghdad on March 9 to spend several days visiting Iraqi military facilities.

In addition to conventional military sites, the delegation also visited an Iraqi pharmaceutical plant at Samarra, 170 kilometers from Baghdad, which UN weapons inspectors say is a chemical weapons production site.

Middle East intelligence officials say both visits were authorized by Milosevic. The visits were also confirmed by the Foreign Office in London, where officials regard the growing cooperation between the two with alarm.

"It appears they have identified a common aim - to shoot down allied aircraft," a senior diplomat was quoted as saying. "Saddam and Milosevic see themselves as international outcasts who must support each other if they are to survive."

In return for Serb assistance in rebuilding Iraq's air defenses and making its jet fighters airworthy, Saddam has reportedly agreed to provide Milosevic with oil and cash to sustain the Serbs' battered economy and its war effort.

Since Iraq was subjected to a massive air bombardment by US and British aircraft during and after Operation Desert Fox last December, Saddam has been desperate to shoot down allied bombers and capture their pilots.

The Iraqi air-defense system is currently based on obsolete SA-2 and SA-3 Soviet missile systems, which are no match for the sophisticated air power deployed by US and British fighters patrolling the no-fly zones in northern and southern Iraq.

The Iraqis want Serbia to provide them with the advanced SA-7 anti-aircraft missile system, which was originally built to a Soviet design but has been upgraded by the Serbs and could seriously threaten allied warplanes. It is understood that Serb technicians are already assisting the Iraqis to prepare air-defense traps for allied warplanes.

The Iraqis are also reported to be seeking Serb assistance to modernize their aging squadrons of MiG-21 and MiG-29 fighters. Serb technicians regularly serviced Iraqi MiGs before the current conflict, and there have been reports that, despite the current bombardment, Serbian military specialists are being assigned to work with the Iraqi air force.

It is also believed that Moscow, which has condemned the NATO assault, will be more forthcoming - and more open - about its assistance to Iraq.

**********
Asia Times-- 2000

Baghdad, Belgrade and Moscow gang up on Washington 
STRATFOR.COM
Global Intelligence Update
Weekly Analysis April 19, 2000
http://www.atimes.com/c-asia/BD20Ag02.html 

Summary

Russia has reportedly brokered a deal to upgrade Iraqi air defense systems. The weapons upgrades Iraq could receive are of the same type that may have downed an F-117 stealth plane over Serbia during Operation Allied Force. After a visit to Belgrade, Iraq's defense minister met his Russian counterpart in Moscow April 14. There is a substantial history of military cooperation among the three countries, and Iraq and Yugoslavia have recently indicated a possible alliance. The possibility of such an alliance, tacitly supported by Russia may be nearing reality and could threaten US policy.

Analysis

Iraqi Defense Minister Col Gen Sultan Hashim Ahmad arrived in Moscow April 14 and met with Russian Defense Minister Igor Sergeyev, reported Interfax. Prior to his arrival in Moscow, Ahmad was in Belgrade, Yugoslavia. The past military cooperation among the three countries offers an explanation of Ahmad's travels. The three may be cooperating to create simultaneous crises for US policy.

Prior to and during Operation Allied Force, Yugoslavia and Iraq maintained close military cooperation. A Yugoslav military delegation, headed by the deputy defense minister, visited Baghdad just before commencement of the Nato bombing of Serbia, according to a March 1999 Jerusalem Post report. Both nations, threatened by US warplanes, needed improved air defense systems. Serb technicians regularly serviced Iraq's Soviet-made MiG-21s and MiG-29s, according to the Jerusalem Post. The two nations also reportedly worked out a deal. In return for Yugoslavia rebuilding Iraqi air defenses, Baghdad would provide Belgrade with oil and cash to sustain the war effort.

The Washington Times in March 1999 cited a US intelligence official who said that some of Iraq's integrated air-defense system, including surface-to-air missiles (SAM), was of ''Yugoslav origin'' and may have been sent from Russia via Yugoslavia. The paper also claimed that there were reports of limited contacts between Iraqi and Yugoslav air-defense officials several months prior to Operation Allied Force.

During Operation Allied Force on March 27, 1999, a US Air Force F-117 stealth fighter-bomber went down over Yugoslavia. A US Pentagon official initially assessed that a Serb SAM hit the F-117, reported The Washington Times. The official said the plane apparently dropped below 20,000 feet, at which time the Serbs optically spotted the plane and launched either an SA-3 or SA-6 SAM. The report also cited several unnamed US sources, who speculated that Russia had helped upgrade Serbia's air defenses.

The Times of London reported October 7 that Russia, in violation of an arms embargo, had actually supplied the Yugoslav army with new warheads, fuses and sensors for its SA-6 missiles. The Pentagon has still not officially disclosed its findings on what caused the F-117 to go down.

Operation Allied Force stretched US forces to their limits. When the bombing campaign began in March 1999, the aircraft carrier USS Theodore Roosevelt, stationed in the Persian Gulf, re-deployed to assist the war effort. Another carrier, the USS Kitty Hawk re-deployed from the Pacific region to cover the Persian Gulf - leaving the entire Pacific region void of a US carrier presence for 86 days. Additionally, many US warplanes stationed in Turkey to enforce the northern no-fly zone in Iraq were used for missions in Yugoslavia - leaving the northern no-fly zone under-patrolled.

Recently, Iraq and Yugoslavia have expressed renewed enthusiasm in mutual cooperation. A Yugoslav delegation, headed by Deputy Prime Minister Maja Gojkovic, was in Baghdad March 28 and met with Iraqi Vice President Taha Yasin Ramadan, who expressed Iraq's eagerness to expand comprehensive cooperation with Yugoslavia.

Iraq now appears to be looking to Yugoslavia and Russia to upgrade its air defenses. Interfax Russian News reported April 16, 2000, that Iraqi Defense Minister Col Gen Sultan Hashim Ahmad arrived in Moscow via Belgrade. In Moscow, Iraq's defense minister met with Russian Defense Minister Igor Sergeyev.

On the same day, the London-based Sunday Telegraph reported that Russian military officials have brokered a deal with Belarus to rebuild Iraq's air defenses. The report stated that the Belarussian state-owned military hardware company, Beltechexport, agreed to upgrade Iraqi air defense systems. Under the deal, Beltechexport will upgrade Iraqi anti-aircraft guns as well as Iraq's SA-3 anti-aircraft missiles. Also, Iraqi air defense crews will reportedly be sent to Belarus for specialized training, where they will be familiarized with the latest Russian electronic warfare systems.

If the report is true, it would not be the first time Iraq has attempted to upgrade its air defenses to threaten US and British warplanes. In 1998, the CIA uncovered a plot by Iraqi agents to secretly purchase Tamara - a special electronic warfare system made in the Czech Republic that can track radar-evading stealth planes like the F-117 and B-2 and may have been involved in the F-117 stealth shoot-down over Serbia.

Military and technological cooperation between Baghdad and Belgrade poses potential simultaneous threats in two different arenas. Milosevic may simply be helping Iraq to give himself some leeway without launching his own crisis. However, if Iraq seriously threatened US warplanes while Milosevic simultaneously ignited a crisis in Kosovo, the United States would have serious trouble containing both crises. It is not certain that Saddam acting alone would want to shoot down US planes even if he could. There would be severe repercussions, such as the extensive bombing of palaces and military facilities. The real threat is dual-crises in Iraq and Yugoslavia.

Russia is positioned to challenge US policies and has criticized the Nato bombing of Yugoslavia and the UN bombing of Iraq. The downing of the F-117 in Serbia was linked to reports that Moscow upgraded Yugoslav air defenses, and Russia is now reportedly behind Iraqi attempts to upgrade its air defenses. The possibility of an Iraqi-Yugoslav alliance tacitly supported by Russia is becoming more of a reality. The ramifications of such an alliance could result in simultaneous crises that threaten the safety of US forces and the maintenance of US policy in each region.

(c) 2000 WNI, Inc. http://www.stratfor.com/ 

___________________________________________________

STRATFOR.COM 504 Lavaca, Suite 1100 Austin, TX 78701 Phone: 512-583-5000 Fax: 512-583-5025 Internet: http://www.stratfor.com/ Email: info@stratfor.com 

********
Center for Non-Proliferation Studies, California--2002
http://www.nti.org/e_research/e1_yugoslavia_1.html 

Introduction:

Yugoslavia currently has no active nuclear weapons program, though it intermittently pursued both a nuclear energy and weapons program throughout the Tito regime. The former Yugoslavia is known to have produced a variety of chemical weapons, with a majority of the stockpile inherited by the Federal Republic of Yugoslavia (FRY), and there have been allegations of CW use in the former Yugoslavia. There is no evidence of a biological warfare program with the former Yugoslav republic or any of its successor states. It has acquired and developed short-range tactical rockets, and cooperated with Iraq on the manufacture of rockets and other military projects before Desert Storm. It extensively employs Soviet/Russian air defense missile systems.
Nuclear:

Yugoslavia currently has no active nuclear weapons program. From the early 1950s through the mid-1970s, Yugoslavia intermittently pursued both a nuclear energy and weapons program. The regime of Josip Tito, primarily driven by a desire for international status rather than security concerns, initiated the program in the late 1940s. Belgrade collaborated with Norway —which had an advanced nuclear research program—until Tito deactivated the weapons program in the early 1960s. After India conducted its first nuclear test in 1974, Yugoslavia restarted its weapons program to “compete” with its rival for leadership of the nonaligned movement. Limited financial resources and indifference among the nuclear scientists working on the program brought it to an end in 1987 without ever producing a functioning weapon. In August 2002, 48 kilograms of 80% highly enriched uranium was transferred from the Vinca Institute of Nuclear Sciences near Belgrade to a processing plant in Dmitrovgrad, Russia. The Socialist Federal Republic of Yugoslavia acceded to the Non-Proliferation Treaty (NPT) in 1970. The Federal Republic of Yugoslavia (FRY) has not formally acceded to the NPT (Bosnia-Herzegovina, Croatia, Macedonia, and Slovenia joined the NPT after independence).

Biological:
There is no evidence in the open literature of the existence of a biological warfare program within the former Yugoslav republic or any of its successor states. The former Yugoslavia signed the Geneva Protocol in 1929. The FRY, Bosnia-Herzegovina, Croatia, the former Yugoslav Republic of Macedonia, and Slovenia are all states parties of the Biological and Toxin Weapons Convention (BWC).

Chemical:
The former Yugoslavia is known to have produced a variety of chemical weapons (CW). The majority of stockpiled CW is believed to have been inherited by its successor, the FRY, which consists of Serbia and Montenegro. Reports indicate that the former Yugoslavia’s Army produced large quantities of sarin (30 tons), sulfur mustard, phosgene, the incapacitant BZ (allegedly a stockpile of 300 tons), and tear gas. At least four chemical warfare production facilities have been identified in Serbia: Prva Iskra in Baric; Miloje Blagojevic in Lucani; and Milojie Zakic and Merima in Krusevic. There have been allegations that CW was used in the area of the former Yugoslavia, with both Bosnian Serbs and Bosnian Croats alleging that Bosnian government forces used chlorine during the conflict in Bosnia, Bosnian Serbs used BZ against Moslem refugees in July 1995, and of the FRY Army having used BZ against Kosovo Albanians in 1999. The former Yugoslavia signed the Geneva Protocol in 1929. In April 2000, the Federal Republic of Yugoslavia acceded to the Chemical Weapons Convention (CWC).

Missile:
Yugoslavia has acquired and developed short-range tactical rockets and anti-aircraft systems, including the 262mm M-87 Orkan multiple rocket launcher, produced at the Vogosca facility north of Sarajevo. Timer fuses for the rocket are produced at the Binas facility. Prior to Desert Storm, Yugoslavia worked cooperatively with Iraq in the latter’s efforts to manufacture this rocket indigenously. Belgrade and Baghdad have cooperated on other military projects, including Iraq’s transfer of production plans for the Al-Taw’han medium-range air-to-air missile and Yugoslavia’s reported assistance with Iraq’s Al-Samoud ballistic missile. There are unconfirmed reports that Serbia had a ballistic missile development program during the 1990s, which it may have abandoned due to financial constraints. Yugoslavian air defenses extensively utilize Soviet/Russian short-range surface-to-air missiles (SAM), and Belgrade used the SA-2 SAM as a ballistic missile during the recent Balkan conflicts. Other medium-range missile systems employed by Belgrade include the Russian-made FROG-7 and the Swedish RBS-15F air-to-ship missile. Yugoslavia is not a member of the Missile Technology Control Regime (MTCR).

This material is produced independently for NTI by the Center for Nonproliferation Studies at the Monterey Institute of International Studies and does not necessarily reflect the opinions of and has not been independently verified by NTI or its directors, officers, employees, agents. Copyright Š 2002 by MIIS. 

*********

GulfSecurityReport.com
17 February 2001 GSR010217
http://www.gulfsecurityreport.com/gsr/GSR010217.htm 

AIRSTRIKES ON IRAQ 

The US and British airstrikes on Iraq on16 February were undoubtedly a high-risk strategy. Washington and London will have been all too aware of the criticism that they would face. President George W Bush may have felt a need to show that he intends to get tough with Saddam Hussein, but he will have a hard time trying to convince the international community that the strikes were more than just trying to complete the unfinished business of a decade earlier. The airstrikes come at a time of high tension in the Middle East and there is a very real chance of a backlash on the Arab street. The fact is Saddam has secured much popular support in the Arab world as a champion of the embattled Palestinians. In the eyes of Washington and London, an emboldened Saddam is posing a greater threat to regional security especially as international sanctions are eroding and Iraq appears to have improved its air defence capabilities. In a worst-case scenario, Israel might launch an airstrike against Islamist guerrillas in Lebanon that could result in a large-scale civilian loss of life. If this happened, Saddam would again offer support to those confronting Israel, and he would again challenge the US and British in the Gulf. Washington and London would then face an even more vigorous popular backlash if they tried to contain Saddam by force. Basically, if the US and British wanted to degrade Iraq’s air defence capability and issue a warning to Saddam to “stay in his box”, they may have decided it was better to do so now rather than wait for Arab-Israeli violence to escalate further. US and British aircraft apparently faced an increased threat as Russia and the Serb-dominated Yugoslavia are said to have helped improve Iraq’s air defences. While the new government in Yugoslavia may want to improve ties with the West, there are Serbian elements keen to maintain ties with Baghdad. Vojislav Seselj, head of the Serb Radical Party, visited Iraq in mid-February [2001]. The Pentagon said 24 US and British strike aircraft - including F-18s, F-14s,F-15s and British Tornados were used in the mission. Six aircraft were reportedly British, while the total air package was about 70, and included aircraft providing jamming, electronic counter-measures, suppression of any enemy air defences, command and control, and tanker aircraft. The aircraft used were not long-range bombers, but reportedly aircraft based in Saudi Arabia and Kuwait, as well as from the aircraft carrier USS Harry S Truman. Iraq said that two civilians were killed and more than 20 others were wounded in the attacks. The attack required White House approval as the targets were outside the air exclusion zones. Normal US rules of engagement enable aircraft to strike targets that threaten them inside the no-fly zones. The Pentagon also indicated that such strikes are not unprecedented: the last time US aircraft went north of the 33rd parallel was during Desert Fox in December 1998, and the last time US aircraft went south of the 36th parallel was in October 1999. The reasons given for the airstrikes were summed up in a Pentagon press briefing. “The military operation was conducted because the Iraqi air defences had been increasing both their frequency and the sophistication of their operations. Both the frequency and the more sophisticated command and control of their operations had yielded an increased threat to our aircraft and our crews,” said director for operations of the Joint Staff, Lieutenant General Greg Newbold. The increased sophistication reportedly included all types of air defence systems: surface-to-air missiles, anti-aircraft artillery, and what was described as “something like an unguided missile system.” In the attack, four command-and-control nodes north of the 33rd parallel and one to the south were targeted. It is noteworthy that some of the radar systems destroyed were said to be capable of reaching well into the no-fly zones, while the attacking aircraft used standoff munitions and never went north of the 33rd parallel. The airstrikes will ensure that forthcoming visit to the region by US Secretary of State Colin Powell will attract some popular hostility. The five-day visit begins on 23 February and will take in Saudi Arabia, Kuwait, Egypt, Jordan, Israel and the Palestinian territories. GCC leaders will be compelled to make some decisions regarding Iraq: do they improve ties with Saddam or support Washington’s attempt to reinvigorate efforts to oppose the Iraqi leader? President Bush has demonstrated his resolve to be tough on Saddam and he appears keen to offer further help to the opposition Iraqi National Congress (INC). The INC has said it supports the "no-fly" zones and has called for them to be extended to offer further protection to minorities. However, the airstrikes risk undermining the prospects of the exiled INC obtaining support inside Iraq. A few INC members are due to receive weapons training in the US in the next few weeks. Previously the US has offered “non-lethal” assistance to them. Some US officials have described the training as aimed at enabling the INC to protect its non-lethal activities in Iraq. However it is described, it is an acknowledged step up in the type of training being offered to the INC. The INC members are due to receive their training in College Station, Texas, from former police, military and special forces personnel. The contract for the training is said to be worth $98,000 to the private Guidry Group, and forms part of a $4 million aid package. [GSR010203] The Iraqi opposition may come to expect more, especially with President Bush’s new appointment of Paul Wolfowitz as deputy defence secretary. Whilst out of office during the Clinton administration, Wolfowitz tried to persuade the White House to arm, train and, significantly, provide air cover for Iraqi rebels. Under the 1998 Iraq Liberation Act, the US has set aside $97 million for arms and military training for the INC. However, to date the US has spent less than $500,000 on non-lethal activities.

MakeLove not War

"Naturally the common people don't want war, but after all it is 
the leaders who determine the policy, and it is always a simple 
matter to drag the people along, whether it is a democracy, or a 
fascist dictatorship, or a parliament, or a communist 
dictatorship. Voice or no voice, the people can always be brought 
to the bidding of the leaders. That is easy. All you have to do 
is to tell them they are being attacked, and denounce the 
pacifists for lack of patriotism and exposing the country to 
danger. It works the same in every country." 

Hermann Goering, Germany, 1939

STONESMIJEMO UCINITI?

From: Luka Krilic

Glavni Tajnik saveza Hrvatskih zajednica uItaliji

Predsjednik hrvatsko  talijanske Udruge

Clan nadzornog odbora Hrvatskog SvjetskogKongresa

STONESMIJEMO UCINITI ?

Prijateljima Hrvatima mailist-a.

Svi se slazemo, da treba poduprijetigenerale protiv Haag-a.

Ali& & .svi mi isto tako dobro znamo, kako je duga hrvatska povijest bila krajnjemukotrpna.

Glavno obiljezje u svim povjesnimrazdobljima, od VII. stoljeca do danas, nasli smo se uvijek na strani onih, koji se bore, ali ne kao sto je slucaj kod najvecegdijela europskih naroda, za teritorijalna zauzimanja, radi vlastitog prosirenjaili osiguranja, nego samo u obrani vlastitog teritorija, radi ocuvanja svojegaidentiteta.

Neprijatelji s kojima smo se borili, bilisu i jos su uvijek puno i dobro naoruzani, neprijatelji koji su se znali sluzitiprevarom, nasom dobrom voljom ili snagom, da nas pokore. Neprijatelji, kojipoznaju jako dobro nasa karakterna ogranicenja i kada nisu uspjevali izravnoslomiti jedinstvo hrvatskog naroda i tako ga drzavno podloziti, uvijek su sesluzili unutarnjom situacijom, t.j. iskoristavajuci same Hrvate, koji su se izjednog ili drugog razloga poceli sukobaljavati i tako raditi protiv vlastitihinteresa.   

Primjera radi, Englezi su obicnoiskoristavali tudinsku aristokraciju, koja im je tako pomagala u odrzavanjukolonijalne podloznosti njihovi naroda, a u korist britanske krune. Slicno su unas radili i Mletcani, pa Madjari i Austrianci.

Sada znamo da su politicari preuzeli, uneku ruku, mjesto aristokracije, ali metode za njihovo pridobivanje ostalo jeisto.

Slaba sastavnica naseg karakteramanifestira se u casu kada zauzimamo pozicije za koje mozemo reci:  & Samosam ja u pravu, ti i tvoje ideje su manje od nistice . U tom casu, kad se todogodi unutar jedne politicke klase prema drugoj, stigli smo do tocke gdje seradja podjela, koja moze dovesti i do kraja nase Nacije.

Ponavlja li se ova podjela i dandanas? 

Danasnja politicka klasa Hrvata slijeditocno upute onih centara moci, koje su bili presudni za dobivanje izbora 2000?

U cemu su glavne razlike bivse vecine navlasti od sadasnje, koja je postala pokroviteljicom interesa Medjunarodnezajednice na podrucju Balkana?

Kad odgovorimo na ova pitanja, stigli smodo bitnoga: t.j. da u Hrvatskoj, bilo radi vlastite gluposti ili vlastitihosobnih interesa ili necega drugog,  dolazimodo opasne razdiobe: s jedne strane narod, (i emigracija zbog drugih uzroka) radinesposobnosti vlastitih politicara,  udaljujese  sve vise od politike u zemlji, as druge strane stranke najvise zauzete borbom za vlast, ne primjecuju, da jepredmet sukoba zapravo drzava, koja se na taj nacin malo po malo raspada.

Sto bi moglo biti rjesenje ??

Pokusajmo napraviti jedno preispitivanjevlastite savjesti od 1990. do danas. Iz emigracije vidljivo je da nije doslo doostvarenja mnogih zelja, ciji je konacni cilj bio povratak u Domovinu. Ondasnjisustav Hrvata nije uspio progutati taj gorki zalogaj, kao onaj kojega mi kaotakvi predstavljamo. Cijela jedna upravljajuca klasa: politicari, intelektualcii dio hrvatskog naroda, trebala je priznati sama pred sobom najprije, a onda ipred drugima, ne samo da je sluzila gubitnickoj strani (komunizmu), nego da suzapravo stajali na strani kolonijalista (Srba), pa da su radi toga bili glavni,iako ne i jedini, razlog stanju napustanja borbe i podloznosti Hrvatske.

Tudjman je pokusao uvesti odredenatumacenja hrvatske povijesti, dobivajuci na taj naci konsensus veceg dijela hrvatskog naroda i Diaspore, sto mu je omoguciloda dodje do ostvarenja drzavne nezavisnosti, ali u isto vrijeme, ovakovo tumacenje predstavljalo je pocetak njegova svrsetka.

Treci dio hrvatskih izbornika, t.j. onajkoji je ostao vjeran komunistickim idejama, ostao je po strani, za vrijemesukoba, trazeci da shvati dogadjanja i iznad svega da analizira vlastitupovijest. Kada su zakljucili, da bi trebali staviti u pitanje vlastitu proslost, to nisu ucinili (zahvaljujuci i losem primjeru upravljanjajavnim poslovima, koju je preuzeo novi kurs vlasti), pa su nastavili ponovnostari put, pojacan  bezuvjetnom   pomocii Medjunarodne zajednice.

Mozemo li reci, da je jos i danas jedan diopoliticke klase protudrzavni ili da je njihova pozicija posljedica eurospkepolitike?

Postoji li danas u Hrvatskoj jedna poltickagrupacija, koja bi predstavljala obrat po efikasnosti svojeg politickog programa?

Sto zapravo hocemo  mi iz emigracije, jesmo li shvatili sto je bitno u nasojulozi i gdje mozemo mi biti od koristi ?

 Novine, televizija, internet, mreza, ne ocrtavaju nista drugo,nego predstavljaju hrvatsku realnost kao nesto strasno , crno, pesimisticno,nista ne ide kako treba, dapace sve ide lose, sve je trulo, sve korumpirano.

Vidimo kao u prividjenju, da je politickalinija Medjunarodne zajednice, koja se sluzi i sudom u Haagu, a koja se sastoji u principu u cinjenici da prikaze, kakosu u balkanskome ratovanju svi jednako krivi za nesto tesko, cime se zapravoopravdava pozicija Ujedinjene  Europe,koja je, pod svaku cijenu, od svojega pocetka , nastojala uz prkosa plebiscita,prije svega sacuvati teritorijalni integritet SFRJ, uspjela je, kako se cini, uci i u mentalitet naseg naroda. Prema tomu sve je lose, ne mose se imati povjerenja u srednjeljevicare, kao ni u srednje desnicare, nismo dovoljno zreli, da se samiupravljamo, vratimo se  bratstvu i jedinstvu pod okriljem Europe i Nato-a.

Moramo shvatiti, da politicka linija, kojuslijedi sud u Haagu, nije prije svega obrana Srbije, na stetu Hrvatske, negozapravo opravdavanje pasivne politike U.E. Radi toga Hrvatska na ovom mjestu jeunaprijed odredena za poraz, jer ako sud prizna status zrtve i agresora, priznaobi izricito nesposobnost europskih drzava da upravljaju vlastitim kontinentom.

Zapadne diplomatske kancelarije su pravikrivci za sve ono sto se dogodilo u ex-Jugoslaviji, Milosevic je bio samo njihovinstrument kojega su svi skupa sdusno pomagali !!

Ovdje bi se trebalo prisjetiti onoga stosmo rekli na pocetku, t.j. kad nas vanjski neprijatelj ne moze pobjediti,izkoriscuje nase karakterne slabosti da postigne vlastiti cilj, u cemo nazalosti uspijeva.

Ne smijemo biti toliko naivni, pa nepriznati, da ima mnogo stavri, koje bi trebalo promijeniti, ali isto tako nesmijemo nevidjeti mnoge pozitivne stvari koje su ucinjene kroz proteklih 11godina. Da se ucini jos bolje treba prije svega imati ideje, ciljeve iodgovarajuce ljude, koji bi ih znati ostvariti.

Evo sto bih htio reci nama Hrvatima, kojizivimo u inozemstvu:   & stanimoza cas, procijenimo gdje smo bili prije 11

godina i gdje smo danas, sto smo bili ondai sto smo danas . Mozda cemo tek tada doci do odgovora, da je najvaznije, dane razbijemo igracku o kojoj smo toliko sanjali i koja nas je kostala tolikokrvi i zrtava, Drzavu.  Sve se moraodigrati u politickoj borbi, koristeci se instrumentima, koja nam pruzademokratski sustav.

Moramo nastojati da ne stvorimo protivnikau politici predmetom demonizacije, kojega treba unistiti pod svaku cijenu.

Sto je nasa glavna zadaca u ovomhistorijskom casu ?

Kao sto je u vrijeme drugog svjetskog ratabila pod svaku cijenu postici samostalnost zemlje, sada uz to treba bitiocuvanje Nacije sto je vise moguce. Usprkos svim mogucim krivinama i poteskocamami moramo u toj borbi izdrzati.

To znaci, da je dobro, upraviti naseproteste protiv politicke linije Medjunarodne zajednice, kao i  suda u Haagu, ONU i drugi, ali uvjek pazljivi, da se neupustamo u unutrasnju politicku borbu u Hrvatskoj, sto mora ostati ekskluzivnadomena hrvatskih stranaka, koliko vise moguce, legalna i demokratska.

Emigracija se mora kretati drugim stazama iprema drugim objektima, ako ima snage to uciniti, prije svega mi Hrvati moramorazumjeti pravu narav neprijatelja s kojim se sukobljujemo, ili cemo opet bitiizvrgnuti novoj propasti.

Zavrsio bih s jednim pitanjem: kako jemoguce, da jedan  civilizirani narod u trecem tisucljecu gradi 360km zid,visok 20 mt., sa svrhom  za etnickogciscenje, a da se ne cuje nikakav protest u uobicajenim medijama i nikakva osudaMedjunarodne zajednice ? Kako moze jedan priznati europski drzavni poglavar ucis vojskom u jednu nezavisnu republiku, razoriti im prijestolnicu pa mjesto dabude obtuzen za genocid, biva primljen sa svim pocastima u Nato ? Kako mogu Srbi,poslije svih ubijanja, rusenja, protjerivanja i silovanja, izvrsenih u Bosni, nesamo biti priznati nego  dobitipolovicu drzavnog teritorija ?

Jesmo li shvatili tko je zapravo kralj uovom svijetu i narocito: kako se krece ?

www.bicikl.hr

PCN Goes Live In Croatia!
Saturday, August 31, 2002 8:17:25 AM PT

Press Release
Thanks to the wonders of modern technolgy, and our good friends at the fine Croatian cycling website BICIKL.hr, PezCycling News is now available to all our Croatian-speaking friends. Check them out at www.bicikl.hr  and say "bog" 

http://www.pezcyclingnews.com/?pg=fullstory&id=553 

Croations in Palm Beach County maintain ties to homeland

Op-ed

Someone please let them learn how to spell, with a gratitude of the publishedarticle,

NB

Croations in Palm Beach County maintain ties to homeland
By Christine Davis 
Special Correspondent 
Posted September 6 2002 

When Maryann Matesic, 48, of Boca Raton left her small village of Labin, Croatia, she was only 16, hadn't finished high school and had no prospects for a bright future.

"My parents were poor. We lived on a farm. We had six cows and 50 chickens," Matesic said. "We worked, my father and I, from 5 to 7 in the morning. Then I cleaned up to go to school. When I came home, I made dinner. I had been doing that from the time I was 9."

But Matesic had "a bigger picture" for her life, as she put it.

Without telling her parents, Joseph and Angela Skopac, Matesic contacted her uncle Mario Zuppicc in Astoria, N.Y., and asked for a ticket to the United States.

Now, years later, Maryann, 48, and her husband, Sam, 55, are the owners of MaryAnn's Wallpaper and Window Boutique in Delray Beach.

Maryann runs the store, Sam paints and hangs wallpaper.

They've made a good life for themselves here, but they miss their families and friends and the country of their birth, one of five republics in the former Yugoslavia.

For the past eight years, the Matesics have gone back to visit a new Croatia, independent since 1991 but still recovering from fierce ethnic fighting with neighboring Serbians. A United Nations member since 1992, in May, the country applied to become a member of NATO.

The Matesics spent July in Croatia, celebrating two major family occasions -- Maryann's father turned 80 and her parents celebrated their 50th wedding anniversary.

"I thought I'd give my parents a second wedding party,'' Matesic said. "I never thought I'd see them married for 50 years."

She wanted a family reunion and called her mother's sister to help arrange the party. "I hadn't seen my aunts, uncles and cousins for years," she said.

More than 50 guests attended a big dinner at a local restaurant.

Matesic cries when she thinks of home.

"I find it peaceful there. People are struggling, but they are working," she said.

"They watch what they buy and they are doing beautifully.

"Maybe their goals aren't as big. They don't have to have a house like the Joneses next door. They wear the same dress for a couple of years. It's not torn or dirty. You do what you have to do."

Croatia has seen its share of hard times, but it's better now, Matesic said.

"People aren't anxious to leave. Today, it's a happy world. You see Serbian [license] plates. They are coming back slowly and people are trying to get along."

Matesic met her husband at a Croatian social club when she was 18. They married, settled in Long Island, N.Y., and had two sons. Dean is 29 and Dennis is 22. The Matesic family moved to Boca Raton 12 years ago.

Sam's family is from Diklo, near Zadar, on the coast of the Adriatic Sea. He was 21 when he left home. "At that time, I wanted a better life,'' Sam said.
He wound up in a Rome immigration camp waiting for his papers before finally making it to America. He had one friend in Astoria. "For a while, I wanted to go home, but I decided to stay," he said.

Going back to her native country gives Maryann "goose bumps."

"When I walk through the streets, I think I'm part of history. Every day I am amazed," she said. "I will see an old house, an old lady in the vegetable market selling her goods just to make a couple of dollars to pay for her medicine."

She likes to spend her days in Croatia sightseeing, window shopping, and visiting old churches.

"One day, I would like to go back to planting vegetables because you can't get it out of your head what you did when you were young."

The Matesics are active in the American-Croatian Club in Hallandale. "I want my kids to understand our culture," she said.

They are thankful to their adopted homeland, but their roots are in Croatia. Someday, they hope to spend part of each year in Zadar. They both call it a magical town.

"I want to go back and fish all day," Sam said.

"Life gives you courage," Maryann said. "You just have to know how to use it." 

Copyright Š 2002, South Florida Sun-Sentinel 
http://www.sun-sentinel.com/news/local/palmbeach/sfl-db06croatiasep06.story?coll=sfla%2Dnews%2Dpalm 

Robert Duvall

Home Team Productions
presents

BRAVO profiles ROBERT DUVALL

Premiers Sunday, October 13, 2002
at 7:00 PM EST on Bravo

Produced and Directed by
Stephanie Silber and Victor Zimet

Written by Stephanie Silber

Edited by Victor Zimet

Cinematography by
Robert Bondy / Ron Hill / Gary Marsh

Audio Post Production by Nenad Bach

Croatian Musicianfrom Seattle

Croatian Musician from Seattle
Oksana Dragan
Washington
6 Oct 2002 02:28 UTC

Listen to Oksana Dragan's report (RealAudio) 
Dragan report - Download 576k (RealAudio) 

The ties that immigrants to the United States have with their native traditions usually weaken with each succeeding generation as it becomes absorbed in American society. However, Oksana Dragan introduces you to a third-generation Croatian American who is an active member of the Croatian community of Seattle, in the northwestern state of Washington, and a teacher of Croatian music and culture. 
John Morevich says he first realized that he was different when he started school. "It didn't really hit me until grade school, I guess. Having a funny name, and being that there were other Croatian kids in my class that also had funny names. And the food was different at school than at home," he says. "As American as we were, as my parents kept the household, we were very ethnic, too, and it didn't really occur to me until elementary school that, oh, yeah, I'm different from everybody else." 
John Morevich's great-great-parents immigrated to the United States at the end of the nineteenth century. Like many other Croatians, they gravitated to the Pacific Northwest, where they could find work that they were familiar with from home. "The Croatians that came to the Puget Sound to fish were all from the Dalmatian coast. Those that went into coal mining were from coal-mining regions, and the logging people came from logging areas," he says. "And so they took their skills from their homeland, came here without any education, not knowing the language, with very little in their pockets, but they were able to survive and educate their kids. And that was the most important goal for them." 
John Morevich says members of the large and strongly-knit Croatian community of Washington state are quite Americanized, on the one hand, but on the other retain a strong sense of ethnic identity. "They are a very assimilated group, and so people are not going to immediately recognize they're Croatian. But if they know one of us, they know the whole community. You know one of us, you know everybody," he says. "They still live in those fishing towns on Puget sound, where you'll have streets named after prominent Croatian-Americans, where Croatian-Americans are the civic leaders, the business leaders, doctors, lawyers, they're very assimilated and they know who we are." 
Growing up in this community, John Morevich learned the Croatian language and traditions. He also learned to play the tambouritza, a guitar-like instrument that is considered the Croatian national instrument. "As a kid growing up I always had this appreciation for tambouritza music. It's very happy music, it's very expressive music, and there's always a lot of joy, happiness and dancing that's associated with it," he says. Mr. Morevich now is the director of the 50-member strong Seattle tambouritza ensemble, which, he believes, plays an important role in passing on traditions to new generations of Croatian-Americans. Indeed, says Mr. Morevich, the traditional songs the ensemble performs, and that Seattle Croatians enjoy as part of their heritage, are often not familiar to new immigrants or visitors from Croatia. 
"Because a lot of the people who live in the cities, in Zagreb, Split, Dubrovnick, whatever, their exposure to rural culture is about like my exposure to rural culture in America. So they come to the States and they meet one of us, and we'll say, 'Oh, come on over to a party', and there will be traditional Croatian folk music being played, and they'll say, 'What is this?!', but they'll get into it. I think they appreciate that this is a way for us to express our cultural identity. It's something that's not necessarily applicable to them, because they live in that country," he says. "There they listen to American music, they always have." 
Even though his parents and grandparents were born in this country, John Morevich is steeped in his Croatian heritage. He has become a folklorist. He sings, performs with bands, and also teaches singing at an annual Balkan camp attended by Americans interested in folk music and dance. Although the Americans have to learn the words to the songs phonetically, the sound is authentic. 
In teaching Croatian music, Mr. Morevich says he tries to open up the whole world of Croatian culture to his American students. "I try to give an overview of what that culture is like, what that culture is made up of. It's not just the songs, it's not just the dances, there's a lot more that goes into it," he says. "There are rituals, the religious holidays, the family structure, the history, all these things that make the culture so rich." 

John Morevich, third-generation Croatian-American, folklorist and musician. 

http://www.voanews.com/article.cfm?objectID=3CB24BDB-BB45-439B-A016F4A2ECC36614&title=Croatian%20Musician%20from%20Seattle&catOID=45C9C784-88AD-11D4-A57200A0CC5EE46C&categoryname=Arts%20&%20Culture# 

Prof. dr. fra Andrija Nikic

UTEMELJENJE HRVATSKOG POTPORNOG DRUŠTVA,ODNOSNO NAPRETKA

Uvod

Godine Gospodnje 2002. Matica hrvatska slavi 160. rodendan, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 135 godina rada i Hrvatsko kulturno društvo Napredak sto ljeta od utemeljenja. Te tri krunske kulturne institucije su tijekom pet država mijenjale svoja imena, ali su nas zadužili s ukupno 395 godina karitativnog, socijalnog i kulturnog djelovanja.
Teške prilike i potrebe inteligencije koja bi djelovala u puckim srednjim i višim školama, te uredima i novinarstvu, davali su prvi poticaj dalekovidnim predstavnicima hrvatskog naroda u Herceg-Bosni za vrijeme Austro­-Ugarske,[1] te kumovale osnivanju Hrvatskoga potpornog društva u Mostaru. Navedena i slicna zvanja poticala su, nadalje, da se prvotna zamisao dobrocinitelja i zagovornika ostvari. Potporno društvo se tada moralo osnovati. Hrvati, naime, u Hercegovini i Bosni našli su se i poslije austrougarskog zaposjednuca u teškom položaju. Kako nisu imali svoje domace inteligencije, vrata su bila otvorena strancima, a to je bilo na veliku štetu domacem stanovništvu.[2] 
Mostar je bio u neku ruku središte hrvatskog kulturnog života u Bosni i Hercegovini pocevši od 1870. do 1900. godine.[3] Godine 1870. pocinju pripreme za nabavku Tiskare, kojoj je duša bio fra Franjo Milicevic koji je zavšio slagarski zanat u tiskari Spiridiona u Zadru. Nakon dobivene koncesije za rad fra Franjo izdaje u Mostaru knjige – prva knjiga je Pravopis za nižje ucione katolicke u Hercegovini, druga Bakulin Šematizam za 1873. i kalendar Mladi Hercegovac. Zbog onovremenih ustanickih nemira rad je zastao i godine 1883. fra Franjo pokrece hrvatski nezavisni list u Mostaru pod imenom Hercegovacki bosiljak. Od toga razdoblja život u Mostaru postaje vatreniji i življi. Dvije godine kasnije mostarski gradani osnivaju pjevacko društvo, dok ono nešto omladine poglavito sa sarajevske gimnazije i preparandije i s drugih strana pokušavaju se baviti književnim radom. Tako se u Bosiljku pojavljuju potpisani prilozi Ive Cipika. Iz Sarajeva su slali svoje priloge Ivan Milicevic, Ivan Zovko i Nikola Buconjic, a u Mostaru se isticu fra Ambro Miletic, Petar Markov Ancic i Petar Nikolin Ancic i drugi. Za taj rad mladih rado se zanimao biskup fra Paškal Buconjic i don Franjo Milicevic. U tim krugovima narocito se pretresalo i pitanje odgoja domaceg podmlatka. Naime, u srednjim školama bili su vrlo slabo zastupani i katolici i muslimani u razmjeru prema njihovom ukupnom broju pucanstva. Ovo pitanje postalo je aktualnije nakon otvaranja gimnazije u Mostaru i dijeljenja stipendija što ih je davala Vlada u Sarajevu.[4]
Želeci se oduprijeti strancima, rektor Franjevacke bogoslovije u Mostaru fra Radoslav Glavaš, hercegovacki provincijal fra Augustin Zubac, biskup fra Paškal Buco­njic i još nekoliko uglednih ljudi iz Mostara, okupilo je oko sebe dalekovidne ljude i predložili im da treba organizirati Potporno društvo, koje ce omoguciti siromašnoj mladeži da završi škole. Pošlo se i dalje od obrtnickog cilja, što ga je nudilo Društvo za obskrbu muške sirocadi. Tre­balo je odgojiti vlastitu inteligenciju.[5] To je cudo entuzijasta koji to nisu trebali biti. Imajuci na srcu šire potrebe, a ne samo lokalne, organizatori su uputili poziv širom Herceg-Bosne na sva društva, a i preko Biokova, Save i Dinare da podupru taj plemeniti pothvat. Apel je djelomicno uspio.

1. Hrvatsko potporno društvu u Mostaru

Odavno se je osjecala potreba da se osnuje potporno dru­štvo za našu ucecu mladež, jer je i bijeda bila velika. Najviše su patili naši visokoškolci u Zagrebu, Becu i Gracu.[6] Istu misao izrazio je i Ivan Milicevic rijecima: stara je ideja stvaranja hrvatskog društva za podupiranje daka, a do njenog ranijeg ostvarenja nije moglo doci zbog ondašnjih teško podnošljivih prilika.[7] Pripreme za osnutak društva jace se kristilariziraju u vremenskom razdoblju izmedu 1897. i 1901. godine. Bosanska je vlada htjela zaprijeciti osnivanje takvog društva ili mu barem oduzeti svako hrvatsko obilježje.[8] Još u godini 1901. mostarski tjednik Osvit otvorio je rubriku, u kojoj je oglašivao sve darovatelje za pomoc naših daka.[9]
Ne samo u javnim glasilima nego i medu profesorima na Franjevackoj bogosloviji zapodijevali su se razgovori o odgoju hrvatske inteligencije. Prije 13. prosinca 1901. rektor Franjevacke bogoslovije fra Radoslav Glavaš je predao zamolbu gradskom predstojniku Brodniku u Mostaru, da Ťmogu držati skupštinu u korist osnutka družtva za podpomaganje sirotinje, osobito daka na sveucilištuť. Predstojnik je, nastavlja fra Dujo, danas (13. prosinca) pred podne zovnuo sve odbornike: fra Radoslava Glavaša, Stjepana Radulovica, Juru Smoljana 'Crnoga' i Blaža Merdžu te im rekao, da im ne može dozvoliti skupštinu, pošto su lani pitali Srbi, odnosno rišcani, dozvolu za takvo jedno družtvo – to obstoji, premda nema potvrde - drugo, jer takvo družtvo nema svrhe po njihovu mišljenju, premda je humanitarno.ť[10] Tako se državna vlast suprotstavila predstavnicima hrvatskog naroda koji su na zakonit nacin cinili korak po korak za dobrobit hrvatske inteligencije, a kroz prste je gledala na društvo što su ga osnovali predstavnici srpskog naroda bez dozvole. Vlada je pomagala Srbima velikim donacijama za Srpski vjestnik, a fra Dujo istice da se ta pomoc podigla do 40.000 forinti, Ťda se bore protiv Hrvatimť. Nadalje, vlada uzdržaje muslimanski list Bošnjak Ťkoji brani bošnjaštvo, samo neka su jedni protiv drugim žešciť.[11] 

1.1. Povod utemeljenju Društva

Neposredni povod za osnutak Hrvatskog potpornog društva, piše u mostarskom Osvitu, Ťdala je prva matura u velikoj gimnaziji mostarskoj godine 1901.ť[12] Tada je maturiralo sedam Hrvata a ni jedan nije dobio Vladinu stipendiju za daljnje školovanje, dok su iste godine 6 srpskih i jedan muslimanski maturant iz Mostara dobili takve stipendije. Da bi se pomoglo buducim sveucilištarcima franjevci su 14. listopada 1901. kupili milodare za mostarske maturante, kojim ni ciglomu od katolika nije vlada dala stipendiju, da mogu nastaviti svoje nauke na sveucilištu.[13] Skupljanje za abituriente, Ťkojim nije gubava vlada podielila stipendijať, nastavljeno je i 15. listopada. ŤOpet su naši fratri dali dvaput više nego svi naši gradani, premda ih ima, pa vicu proti fratrim, a kad im što treba, hajde k fratrim. Biskup fra Paškal Buconjic je dao 20 kruna, Franjevacki samostan 10, fra Radoslav Glavaš 8, a fra Dujo Ostojic 5 kruna. Ukupno 43 krune. Neka opet fratara. Nek se znade i ovo, što je bilo – nadodao je fra Dujo Ostojic.[14]
Provincijal i tajnik biskupa fra Paškala Buconjica fra Dujo Ostojic je u svom dnevniku potanko zapisao vrijedne podatke koji su pratili osnutak Hrvatskog potpornog društva. Da se omete da hrvatska rodoljubna ideja Vlada pokrece akciju da osnuje Gospojinsko društvo. Dana 2. prosinca 1901., zapisao je fra Dujo, da je kod biskupa bila žena baruna Pitnera, okružnoga predstojnika, zatim žena gimnazijalnog direktora Karla Kudlicha, da kupe clanove za potporu siromašnih grada Mostara. Društvo ce se zvati Gospojinsko družtvo. Clan placa godišnje cetiri krune. Fra Dujo komentira da bi bolje bilo, da se je ustanovilo katolicko društvo nego ovako bez odredenog naziva.[15] Pet dana kasnije fra Dujo je zapisao: ŤOvih prošastih dana potakao je fra Ambro Miletic da se osnuje hrvatsko katolicko družtvo za podpomaganje siromašne katolike u cieloj našoj Hercegovini: onda su njeki tom prigodom potakli, da se osnuje družtvo, koje ce podpomagati siromašne ucenike, osobito one, koji uce na sveucilištu u Zagrebu. To bi se družtvo imalo proširiti po cieloj Bosni i Hercegovini.ť[16] Kad je za to saznao Ťnaš vezir, okružni predstojnik baron Pitnera - možda migom ostalih turskih ulizica – potaknu oni tako zvano gospojinsko družtvo u Mostaru za podupiranje u obce sirotinje, ko bajagi da ce u to družtvo stupiti turci (muslimani), rišcani i katolici. Tada se prihvatiše velike agitacije, osobito žena barona Pitnera kao tobožnja pokroviteljica, onda dat bezbeli nalog, da se i druge uplivne žene zauzmu za tu svrhu, kao Rojal, upraviteljica više djevojacke škole, zatim žena direktora gimnazije Karla Kudlicha, žena Draga Ko'lera, gradskog inžinjera, onda žena Ivke Bašadura. Svi ti, piše fra Dujo, rade svim silama, da ubiju ta dva nauma što su ih katolici potakli. To više, što svi ti jesu crno katolici, pa bi htjeli, da odmah u zametku uguše taj naš pokret. Da je srece, oni bi nastojali poput drugih katolika po svietu, da se osnuje katolicko družtvo, ali oni naši rade nami na zatorť.[17] Tom prigodom, Ťu svojoj velikoj covjekoljubnosti, sudac napiše jedan clanak, u kome spominje tri velika reformatora: Mojsija, Isusa i Muhameda. Liepo! Kršcanstvo se bori tisucu godina protiv tomu turskom fanatizmu i divljaštvu, a ovaj katolik sudac zove Muhameda velikim reformatorom! Taj sudac nije nitko drugi nego Pajitoni, koji u svojoj prevelikoj ljubavi za cifute - koji su svagdje framazuni – i za Turke, koji i jesu protiv krstu uobce i svagdje, pa ga još mieša sa svojim Spasiteljem!ť [18] 
Tako vladina milostiva ruka koja, reklo bi se da gladi Hrvate, ali cim hoce štogod za sebe uciniti Ťodmah znade naci nacina, da uduši u nami katolicima svaku klicu za bolju buducnost i naš napredakť.[19] 

1.2. Prva sjednica

Profesori Franjevacke bogoslovije na celu s fra Radoslavom Glavašem zapazili su navedenu Vladinu politiku i zakljucili da sami moraju tražiti materijalnu pomoc svršenim maturantima i buducim studentima kako bi stvorili hrvatsku inteligenciju. Oformili su posebni odbor ad hoc i tiskanom zamolbom zamolili pucanstvo u Bosni i Hercegovini da odboru saopce svoje mišljenje. Oni su dobili mnogo izjava i pisama, da svi pristaju uz rad odbora ad hoc.[20] Od ideje, uvjetovane Vladinom protuhrvatskom politikom prešlo se na konkretna rješenja. Hercegovacki franjevci, pod predsjedanjem provincijala fra Augustina Zupca i u nazocnosti nekolicine mostarskih rodoljuba, okupili su se 7. sijecnja 1902. u provincijalatu franjevackog samostana u Mostaru i donijeli odluku o osnutku Društva. Evo kako je to suvremenik zapisao: ŤSinovi hrvatskog naroda - franjevci - osjetili su potrebu da se nadu kakva sredstva kojima bi se omogucio sigurniji napredak naše ucece mladosti po školama. Franjevcima su se pridružili rijetki rodoljubi. Njihovi predstavnici sastadoše se u sijecnju (7.) 1902. Najsigurnije mjesto njihova sastanka bio je Franjevacki samostan, a najpouzdanije osobe biskup fra Paškal Buconjic i provincijal fra Augustin Zubac. U samostanu naših franjevaca u Mostaru okupili su se na dogovor, kako bi se moglo pomoci našim dacima. Sastanku je pretsjedao provincijal fra Augustin Zubac, te iza duga i ozbiljna raspravljanja zakljuciše sastaviti društvo za siromašne dake. Dana 16. sijecnja 1902. biskupov tajnik fra Dujo Ostojic je zapisao: “Danas su bili ovdje kod biskupa fra Ilario (Radoslav) Glavaš i (Stojan) Radulovic, koji hoce uz pomoc biskupa i provincijala da osnuju Hrvatsko podporno družtvo zapotrebne dake srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine. Vlada im je to odbila preko gradske oblasti po nalogu samog okružnog barona Petnera. Nu odbor se je tomu usprotivio te im zaprijetio, da ce stvar cerati do same vlade u Sarajevu, onda do samoga cara u Becu. Još im je natuknuo, da ce izdati brošuru ili predstavku caru i ministru, u kojoj ce iznijeti sva gravamina (=optužbe), koja je vlada ucinila katolicima kroz dvadeset i dvije godine. Zatim da ce svi katolici stupiti u opoziociju protiv vladi.[21] Cini se da je navedena prijetnja iznudila pozitivno rješenje. Medutim, pojedini hrvatski intelektualci iz Sarajeva poslali su savjet biskupu fra Paškalu Buconjicu i rektoru Franjevacke bogoslovije fra Radoslavu Glavašu. Naime, dr. Nikola Mandic i dr. Tugomir Alaupovic su pisali u Mostar “da o tome sada šutimo mi u Mostaru, ce bajagi biti bolje tamo u Sarajevu poslije”.[22] Vjerojatno na nagovor spomenutih iz Sarajeva je hrvatskim rodoljubima u Mostar upuceno i drugo pismo. To pismu su potpisali Petar Zelenika (Mostarac), Udovic i družina Pordušic. U Mostaru su prepoznali da je to vladino maslo “jer što oni pišu, to je isto nami govorio gradski predstojnik Franjo Brodnik, koga rišcani zovu Juretom Zagorcem”.[23] 
Da se riješe odugovlacenja i bacanja luga u oci biskup fra Paškal Buconjic je 16. sijecnja 1902. napisao službeno pismo okružnoj oblasti u Mostar tužeci se na nepravdu, da rišcanskih stipendista ima u mostarskoj gimnaziji 33 s 12.000 kruna, dok katolika ima samo 13 s 2.200 kruna, a od tih je 5 cinovnickih sinova! Dakle samo 8 daka katolika hercegovackih, premda je mnogo više katolika u Hercegovini nego rišcana, a (imaju) samo 4 viecnika”.[24] Nadalje, isti biskup se tuži na nepravdu prema katolicima koja se cini u upravi. Naime, “u gradskom viecu je samo 3.800 rišcana, a imaju 6 viecnika, dok katolika ima 3.400, a imaju samo 4 viecnika”.[25] Nadalje, prilikom zapošaljavanja vrši se nepravda prema katolicima, “svršeni preparandisti ne mogu odmah dobiti uciteljsko mjesto, vlada ih ne ce da namjesti, vec ih mnogo godina drži, da gladuju, a njihovu placu ždere. Naprotiv rišcani su odmah namiješteni a nisu još ni svršili preparandiju”.[26] Nadalje je biskup upozorio na politicku pozadinu pri namještanju rišcanskih ucitelja, koji se namještaju “tamo gdje u školi ima više katolicke djece ili barem polovica, kao na primjer u Bijelom Polju, gdje ima dvaput više katolika. Barem onih, koji mogu školu polaziti. Isto tako u Ljubuškom ima jedan rišcanin ucitelj, a gotovo nijedno rišcasko dijete u školi. U mostarskoj ženskoj školi ima dvoje rišcanske djece i rišcanska uciteljica i jedna cifutka – Mandolfo kod stotinu katolicke djece. Onda u višoj djevojackoj školi isto tako nepravedno” se protežiraju pravoslavni ucitelji i uciteljice s ciljem da šire pravoslavnu kulturu i pismenost na štetu hrvatske.[27] 
Desetak dana kasnije, tocnije 25. sijecnja 1902. fra Radoslav Glavaš je posjetio biskupa fra Paškala Buconjica i donio mu odgovor na pismo što su uputila videnija lica iz Sarajeva radi utemeljenja Hrvatskog potpornog društva. On im je odgovorio “da mi u sporazumu s biskupom ne možemo pristati na njihove zahtjeve, tim više, pošto su oni iskljucili dake viših škola, što je nama bila upravo glavna zadaca”. To stajalište potpisao je cijeli odbor ad hoc.[28] 

1.3. Pravila Društva

Što se smislilo, to se brzo i ucinilo, te se sastavila pravila[29], koja su uz biskupa fra Paškala Buconjica i provincijala fra Augustina Zubca potpisala još dvanaestorica rodoljuba. Zadužili su nekoliko osoba da sastave Pravila društva. To su bili ucitelj Ante Jukic i Stojan Radulovic. Njihov tekst je pregledao i dotjerao fra Radoslav Glavaš.[30] Nakon potvrde javnog mnijenja o planiranom koraku pravila su poslana Vladi na potvrdu. Pravila su sastavljena i poslana Zemaljskoj vladi u Sarajevo.[31] Priredivacki odbor poslije prvoga sastanka pošalje pravila Zemaljskoj Vladi na odobrenje. 
Protivljenju nekih Sarajlija pridružio se i biskup fra Paškal Buconjic: “okolnosti i razloge moram uvažiti, pa molim i Vas (vjerojatno dr. Mandica), da ih ozbiljno uzmete u obzir”.[32] Glas o sastavu društva, stoji u daljnjem tekstu, proširila se brzo širom naše domovine, te je osnivajuci odbor dobio iz svih vecih mjesta Herceg-Bosne pouzdanice i želje, da se Društvo što prije i kod njih osnuje. Kako su mjeseci prolazili a potvrda pravila iz Sarajeva nije stizala, u Mostaru su se pobojali da bi vlada mogla preko uprave u Sarajevu, gdje ima i ovisnih ljudi, nekako djelovati na rad društva. Radi zatezanja s odobrenjem pravila došlo je do jaceg istupa odbora ad hoc u Mostaru protiv vlade, jer je odbor bio stavljen u kušnju, cekajuci uzalud pravila.[33] Na cešce požurivanje rodoljuba pred­ložena pravila biše odobrena na dan sv. Cirila i Metoda, 5. srpnja 1902.[34] Odobrenje pravila radi onodobnih prilika uslijedilo je iznenada. Prema Pravilima Društvo je dobilo ime: HRVATSKO POTPORNO DRUŠTVO ZA POTREBNE ĐAKE SREDNJIH I VISOKIH ŠKOLA IZ BOSNE I HERCEGOVINE SA SJEDIŠTEM U MOSTARU.”[35] 
Istovremeno fra Radoslav Glavaš traži materijalnu pomoc kod dobrocinitelja i radi na osnivanju ťHrvatskog potpornog društvaŤ za pomoc siromašnim dacima srednjih i visokih škola. U odzivu prijatelja cuo se i prijedlog da se u svakom vecem mjestu osnuje filijala tog društva. Tako bi se ťnašao na okupu cijeli narod, i to: boga­tiji kao dionicari, srednji kao clanovi, a sjeromašni putem sa­kupljanja milostinje u nedilju i svetkovine (u crkvi)Ť. Na taj nacin bi ovo društvo postalo ťprava blagodat za naš narodŤ.[36] Tako se zapocelo preko Osvita i nastavilo preko Kršcanske obitelji pripremati širu javnost za podržanje i dugovjecnost planitranog Društva na vecu uhar naše vrijedne mladeži. Zamisao fra Radoslava Glavaša za osnivanje navedenog društva, bez ikakve sumnje, svjedoci o Glavaševu neiscrpnom duhu inicijative, te iskrenom i praktic­nom rodoljublju. Bio je covjek koji je težio velikim djelima i pothvatima, a osobitto je bio tankocutan spram nepravdama i slobodi, odlikujuci se pravdoljubivošcu, što mu je zasigurno priskrbilo mnoge prijatelje, ali i neprijatelje. Bio je covjek privlacne vanjštine, ugladena govora, a stekao je zavidnu filozofsku i teološku, te književnu i povijesnu naobrazbu, kao humanist bio je covjek velikog znanja i umijeca. Fra Radoslav Glavaš bio je, ne rubni promatrac, nego pokretac i graditelj povijesti. Cinio je cudesa hrabrosti zauzimajuci se slovom i tvorom za odgoj hrvatske inteligencije.[37]

1.4. Izborna skupština

Cim su stigla odobrena pravila odmah se je pocelo pripremati za prvu, konstituirajucu skupštinu, koja bi zaka­zana za 14. rujna 1902. godine. Dana 14. rujna 1902. održana je konstituirajuca skupština na kojoj je izabran upravni odbor. Neopisivo je bilo veselje, jedno­dušan odaziv na ovu skupštinu na koju su svi listom došli. U smislu društvenih pravila § 10. per acclamationem bijahu iza­brani: za predsjednika: fra Radoslav Glavaš, prof. bogoslovije. Tajnim glasanjem za potpredsjednika je izabran Martin Cule, trgovac; za I. tajnika prof. Bartol Inhof; za II. tajnika ucitelj Ante Ju­kic, za I. blagajnika prof. Leo Jamnicki, za II. blagajnika trgovac Blaž Merdžo, za odbornike gradani: Ilija Ivankovic, Petar Smoljan, Toma Kovac, Mato Smoljan, te prof. Kosta Urumovic i sud. prislušnik Janko Ašperger; za revizore: ing. Drag. Kohler i trgovac Nikola Smoljan.[38] U pocetku su se clanovi, prema visini novcanog doprinosa razvrstavali u dobrotvore, utemeljitelje i podupirajuce (redovite) clanove. Kasnije se pojavljuju pocasni clanovi, zakladnici i veliki dobrotvori. Na istoj skupštini jednoglasno je biran za pokrovitelja HRVATSKOG POTPORNOG DRUŠTVA biskup fra Paškal Buconjic. Broj utemeljitelja se polagano povecavao. Tako se 1910.ili 1911. vec spominju: Fišic Angja, Galic Marijan, Fra Radoslav Glavaš, Ante Kvesic, Blaž Merdžo, Merdžo Josip Mijatov, Adam Mikacic, Fila Šandrk, Samostan Franjevaca u Mostaru, Ivan Sliškovic i Stjepan Sukic.
Prva odborska sjednica držana je 21. rujna 1902. u jednoj sobi biskupskog konsistorija, koju je biskup Buconjic besplatno ustupio u staroj biskupiji (Vukodolu). Na sjednicu su došli svi odbornici potpuno spremni. Na njoj su stavljeni prijedlozi i stvarani zakljucci programatickog sadržaja. Zakljuceno je, da se tiskaju društvena pravila u 500 primjeraka; 500 komada poziva rodoljubima po Bosni i Hercegovini, da se prime povjereništva i da osnivaju podružnice, 200 komada poziva odlicnim rodoljubima, da se upišu kao do­brotvori ili utemeljitelji; 100 komada poziva pjevackim dru­štvima i citaonicama, da se upišu kao utemeljitelji i da prirede po jednu zabavu u korist društva. Na istoj sjednici svaki odbornik prima na se dužnost za koju ce se skrbiti tako da svaki mora na sjednicama odgova­rati za dio posla kojega se je primio. Medu odbornicima je vla­dalo posvemašnje povjerenje, ljubav i suglasnost u svim pita­njima, koja zasijecaju u interese društva.
Odbor se cesto sastaje i smišlja nacina, kako bi povecao prihode. Na pocetku pomišlja na izdavanje šibica, cigar-papira i na proizvodnju sapuna pod društvenim imenom. Od izdavanja šibica odustaje na molbu Cirilo-Metodskog društva, premda su vec bili u korespondenciji sa domacim tvrtkama.
Odbor se je obracao na pojedince da se zauzmu i da osnivanja podorganizacije, ali je to slabo uspijevalo. Pomišljali su na iza­šiljanje pouzdanih ljudi u pojedine krajeve, napose u Dalma­ciju i Hrvatsku. Za Hrvatsku i Slavoniju odbor opunomocuje Mehmeda Džal. Kurta, pravnika u Zagrebu, da prikuplja uteme­ljitelje i dobrotvore i da imenuje povjerenike. U samom Zagrebu upisano je 34 utemeljitelja i 186 clanova. Lijep je odaziv bio i u svim ostalim mjestima Hrvatske i Slavonije. Docim se je Dalmacija vrlo slabo odazvala osim nekoliko istaknutijih licno­sti. Odbor je sa povjerenikom, g. Kurtom, koji je požrtvovno svoj posao vršio, skrupulozno obracune svidao.[39]
Otadžbenici su srdacno pozdravili osnutak Hrvatskog potpornog društva u Mostaru. Društvo je svoj rad pocelo 1. listopada 1902. godine. Dana 2. listopada iste 1902. godine fra Dujo Ostojic je potvrdio postojanje Hrvatskog potpornog društva u Mostaru i naglasio da su To Društvo utemeljili hercegovacki fratri svojim prilozima. Medu utemeljiteljima se nalaze: biskup fra Paškal Buconjic s prilogom od 100 kruna, Franjevacki samostan u Mostaru sa 100 kruna, Kršcanska obitelj sa 100 kruna, fra Dujo Ostojic sa 100 kruna, fra Pio Knezovic sa 100 kruna. Tako je pet fratara utemeljitelja dalo ukupno 500 kruna.[40] Hrvatsko potporno društvo se raširilo u sve slojeve i u sve zemlje hrvatske, te je pozvano svecenstvo i uciteljstvo, da u svojim mjestima porade za raširenje Društva. Ideja mostarskog društva brzo se širila podružnicama i povjereništvima po Bosni i Hercegovini pa i po Hrvatskoj (u Zagrebu, Zemunu, Senju), i kao prva potvrdena je 3. svibnja 1903. podružnica u Tuzli, a istom 9. listopada 1904. podružnica u Sarajevu.[41] Za osnutak podružnice Hrvatskog potpornog društva u Mostaru, u Sarajevu posebno su zaslužni Ante Palandžic i Jozo Udovicic. Oni su bili medu prvima, koji su i od prije uveli u Sarajevu spomenutu podružnicu.[42] 
Glavna je briga odbora bila kako namaci prihode nužne za rad društva. Obratili su se hrvatskom pucanstvu koje se, iako je živjelo u krajnjoj bijedi, izvrsno odazivalo u svojim mogucnostima.[43] Na koncu prve godine djelovanja Društvo je imalo: 1. dobrotvora (biskup Josip Juraj Strossmayer), 174 utemeljitelja i 564 redovnih clanova sa znatnim prihodima. Krajem 1903. Društvo je imalo preko 600 clanova; prihodi i glavnice stalno rastu: vec u drugoj društvenoj godini prireduje društvo svoju prvu društvenu zabavu (8. studenog 1903.), izdaje svoj kalendar Hrvoje i zakljucuje godinu s ukupnim prihodom od 16.062.46 K i gotovinom od 14.204.32 Krune od cega ostaje za temeljnu glavnicu 12.062.52 K, a kad se u trecoj godini prihodi digoše do 18.953.14 i glavnica do 13.146.16 K, dana 9. rujna 1904. zakljuci društvo graditi svoju kucu i kupi potrebno zemljište za 3.600 K. U isto vrijeme zakljuceno je izdavati društvene šibice i polovicu cistoga dobitka od toga davati družbi Cirila i Metoda.[44] 
Prva društvena go­dina bila je najaktivnija a i najplodonosnija. Uprava društva nije po­puštala u svom prvom, žaru, nego su se pocele javljati poteškoce sa strane. Rijeci Ante Jukica na II. društvenoj skup­štini imaju vrijednosti i danas: "Mnogi naši lju­di nijesu zapravo ni shvatili cilja ovoga društva, te se je trebalo bo­riti sa mnogim predra­sudama, dok si je dru­štvo bar donekle prokr­cilo put u sve slojeve na­šega naroda. Mnogi su shvatili cilj društva je­dnostrano i sebicno, te su stupili u društvo je­dino radi toga, da sebi - odnosno svojoj djeci - odatle koristi crpu, a nijesu imali na umu vi­šeg cilja...., da radi narodne stvari treba svoju korist podvrgnuti opcoj i da je društvu cilj potpomoci one mladice, koji imaju mara i volje za nauku a sredstva nemaju". Predsjednik fra Radoslav Glavaš otvarajuci skupštinu aludira na poteškoce, koje su kocile društveni rad. "U nas, rekao je predsjednik Glavaš, vlada velika dezorganizacija, u nas se svakom poslu podmecu klipovi, pa je tako bilo i s našim društvom . . . Mi imamo puno deklamatora, ali malo radnika."[45]
Iz Hrvatskog potpornog društva, s vremenom, potekla je i ideja o organiziranju dobrotvornih zabava koje ce kasnije postati tradicija. Prva takva zabava organizirana je u Mostaru 8. studenog 1903. godine. Odbor Hrvatskog potpornog društva nastojao je i na druge nacine povecati prihode. Tamo su potekle ideje o proizvodnji žigica, cigaret-papira i sapuna pod društvenim imenom.
Prva podružnica koju je osnovalo Hrvatsko potporno društvo bila je u Donjoj Tuzli koja je potvrdena od Vlade 3. svibnja 1903. godine, a ubrzo i u Sarajevu.[46] 
Dobiva se dojam da je pronaden nacin te je razbudio ono stoljecima zatoceno rodoljublje hrvatskog puka koje je na oltar hrvatske misli prinosilo svoj obol. Prikupljanje prihoda za Društvo kroz desetljeca u raznim prigodama[47] je dokaz Ťosobite ljubavi prema svom bližnjem, ljubavi prema svom napacenom narodu, jednog silnog i zanosnog rodoljublja koje se brinulo svakom zgodom da bi omogucilo školovanje nadarenoj djeci koja oskudijeva materijalnim sredstvima. Jedna tako odškolovana generacija nije zaboravila svoj dug zgodnim zabavama da Hrvat prinese svoj obol, pruži dokaz svoje iskrene ljubavi prema svom puku, prema njegovoj 'ucenoj mladeži' koja se po bijelom svijetu pati zbog neimaštine, pa nerijetko i prekida svoje studije samo zato što nema od cega živjeti. Istinska ljubav, ljubav koja nikad ne prestaje, ljubav koja je pokretac dogadanja, koja je pomak smrti u život, ona ljubav po kojoj ce se prepoznavati Kristovi ucenici i sljedbenici – ovdje u našim krajevima u ovo vrijeme ocitovala se i preko brige za 'potrebne dake srednjih i visokih škola', ocitovala se svojim prilozima, svojim milodarima u trenucima najvece radosti i veselja, u casovima kad je srce zagrijano picem, u trenucima izobilja. I to su upravo onakvi darivaoci kakve apostol Pavao preporucuje: 'Jer Bog ljubi vesela dariovaoca'. Neka ne bude ni jednog imendana, ni jednog vjencanja, ni jednog krštenja, u našim kucama i obiteljima da se u tim radosnim casovima ne sjetimo i NAPRETKA.[48]
Poteškoca je bilo i kod same uprave u susretu sa prvim neprilikama ne pokaza se dovoljno upravne spretnosti. Društveni je rad, barem u provinciji, najviše radi toga zapinjao, što je središnja uprava imala svoje sjedište u Mostaru. Mnoge podružnice i povjereništva zatajiše s radom, nisu slale clanarinu i tražile prijenos centralne uprave u Sarajevo. Sve ovo dalo je povoda, da se fra R. Glavaš ne htjede primiti ponovnoga predsjedništva, da Ante Jukic, B. Inhof i V. Pogacnik daju svoje ostavke. 
Tako, fra Radoslav Glavaš je postavio Hrvatsko potprono društvo u Mostaru na sigurne noge, protivio se sjedinjenju sa Sarajevom i 18. studenog 1903. predao upravu Društva fra Špiri Šimicu. Fra Špiro je vodio Društvo godinu dana. Skupština bira za predsjednika fra Špiru Šimica, koji ostaje samo jednu godinu. Treci predsjednik fra Nikola Šimovic, istina ostaje u istom svojstvu do konacne fuzije ŤHrvatskog potpornog društvaŤ i ŤNapretkaŤ, ali glavne poslove vodi marni, nesebicni i ustrajni prof. Jamnicki. On je bio duša društva i davao sve inicijative. Radi njegovih zasluga za društvo na skupštini 1925. biran je zacasnim clanom ŤNapretkaŤ.[49]



2. Utemeljenje Društva u Sarajevu

Cuvši za uspjeh hrvatskih rodoljuba u Mostaru u studenom 1902. godine grupa hrvatskih intelektualaca, na poticaj dr. Tugomira Alaupovica, odlucila je utemeljiti slicno potporno društvo sa sjedištem u Sarajevu. Društvo su prozvali Hrvatsko društvo za namještanje djece u zanate i trgovinu. Dana 9. studenog napisana su i pravila. Pravila je sastavio dr. Tugomir Alaupovic uz pomoc Đure Vrinjanina i Dušana Plavšica. Privremeni odbor Društva izabran je 11. studenog 1902., prihvatio je Pravila, a vec Ťsutradan su predana pravila vladinom povjereniku na odobrenjeť. Sarajevskom Društvu vlada je odugovlacila potvrdu pravila. Na odobrenje pravila cekale su se gotovo dvije godine. 
Vlada tek 6. rujna 1904. uruci Ivanu Raguzu, privremenom predsjedniku Napretka Pravila, s tim da ih primi glavna skupština i ponovno se podnesu na potvrdu. Osnivacka skupština Napretka održana je 10. rujna 1904. u prostorijama Trebevica, na kojoj su jednoglasno Pravila prihvacena i izbran prvi Odbor. Predsjedik dr. Tugomir Alaupovic, profesor; dopredsjednik i tajnik Marko Kuzmanovic, cinovnik; odbornici: Ivo Barešic, Jozo Udovicic, Anto Palandžic, Ivan Spahic, Marko Debic obrtnici i Đuro Vrinjanin, cinovnik.[50] Zanimljivo je da vec Ť30. listopada 1904. iznajmljuje Napredak sobu kod g. Josipa Udovicica za 8 kruna mjesecno i nabavlja potrebni namještaj u zajednici sa sarajevskom podružnicom Hrvatskog potpornog društva iz Mostarať.[51] Glavna je briga i jednog i drugog odbora bila kako namaknuti prihode nužne za rad društva.

3. Ujedinjenje Društava

Sve su okolnosti, piše fra Leo Petrovic, vodile koncentraciji narodnih sila u Bosni i Hercegovini. U narodnom pokretu Sarajevo je bilo posve mrtvo sve do pocetka ovoga stoljeca. Tamo su se medutim naseljavali naši ljudi, naši profesori i cinovnici, koji su poceli raditi na narodnom po­slu. Sarajevo, glavno mjesto Bosne i Hercegovine, postalo je ne samo politicko nego i kulturno središte bosansko-hercegovackih Hrvata. Narodna je potreba tražila da se i središnja uprava ŤHrvatsko potporno društvaŤ preseli u Sarajevo. To su znali odmah na pocetku rodoljubi u Mostaru. Na drugoj društvenoj skupštini, 18. list. 1903. odbor izjavljuje, da Ťje spravan u suglasju skupštine središte društva prenijeti u Sarajevo, ali je tada pozvano Sarajevo, da prije sastavi sebi podružnicu, pa da se tako u tom smislu sa središnjim odborom u Mostaru može u zdogovor stupitiŤ.
Na IV. glavnu godišnju skupštinu, držanu dne 15. sijecnja 1905., Sarajevo izašilje prof. Antuna Tandarica i vlc. Antu Alaupovica. Oni su donijeli punomoci od 380 clanova iz Travnika, Livna, Tu­zle i Sarajeva, u namjeri da ishode zakljucak, da se prenesu sjedište društva u Sarajevo. Ovaj naum nije pošao za rukom jer nije imao oslona na pravilima. ŤNapredakŤ, osnovan u rujnu 1904., imao je zadacu poma­gati samo naucnike, mijenja svoja pravila i nadodaje da ce u buduce pomagati i ucenike. Radi toga, na društvenoj skupštini Potpornog društva od 8. list. 1905. preko Đure Džamonje stavlja pri­jedlog, da i Potporno društvo preuzme dužnost pomaganja i šegrta. Ovaj ŤNovi NapredakŤ postaje u Mostaru simpaticniji, nu do fuzije još ne dolazi. Prijenosu sjedišta društva u Sarajevo neki se svom energijom protive (fra Radoslav Glavaš i Petar Nikole Ancic), vecina, pod utjecajem prof. Jamnickoga, pomalo popuštaju. Svi ipak stoje na stanovištu, da sav društveni imetak ostane u Mo­staru. Tim više to traže, buduci da su bosanske podružnice ŤHrvatsko potporno društvaŤ još prije predale ŤNapretkuŤ lijepu svotu novaca.[52] 
Misao fuzije dolazi u završnu fazu. Sada se traži pogodna baza na kojoj se ima provesti fuzija. Sarajevo predlaže: 1. da se u Mostaru osnuje ťGlavna podružnica Napretka za Hercego­vinuŤ; 2. da ova podružnica zadrži sav imetak ŤHrv. potp. društvaŤ, kojeg je ovo do casa sjedinjenja posjedovalo. Na ovoj podlozi, pod sigurnim izgledima u uspjeh fuzije, sazvana je zadnja izvanredna skupština ŤHrvatskog potpornog društvaŤ za 6. sijecnja 1907. na kojoj je vecinom glasova zakljuceno: 1. da se raspušta Hrvatsko potporno društvo i 2. da se osnuje Dobrotvorna zaklada biv­šeg Hrvatskog potpornog društva, koja ce potpomagati vrijedne a siromašne hrvat­ske dake.Ť ŤHrvatsko potporno društvo postojalo je do 20. svibnja 1907., a Napretkova podružnica u Mostaru držala je prvu konstituira­jucu skupštinu dne 20. sijecnja 1907., na kojoj je izabran slije­deci odbor: predsjednik: prof. Viktor Pogacnik, potpredsjed­nik trgovac Adam Mikacic, tajnik prof. Ante Kobacic, knji­govoda tehn. of. Marko Knežic, riznicar trgovac Ivan J. Smo­ljan, odbornik obrtnik Petar Soldo, zamjenici: trgovac Mijat Mer­džo i obrtnik Pavo Pavkovic; revizor prof. Leo Jamnicki.[53] Godine 1907. došlo je do stvarnog ujedinjenja društava u Mostaru i Sarajevu. Naime, u nedjelju 6. sijecnja 1907. gradanstvo Mostara, Hrvati iz svih stališa, vec do devet i cetvrt izjutra dupkom napuni krasnu novouredenu hrvatsku citaonicu Hrvoja. Došli su uzvelicati cin sporazumka o sjedinjenju bratskih potpornih društava: Hrvatskog potpornog društva za potrebne dake srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Mostaru i Hrvatskog društva za namještanje djece u zanate i trgovine – Napredak iz Sarajeva.[54] Tako, istice Ivan Milicevic, od znamenitih zametaka Hrvatskog potpornog društva u Mostaru i od kasnije zasnovanog Napretka, koja su se stopila u jedno, imamo danas Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Napredak, koje vrši svoju tešku zadacu onako, kako to iziskuju svakodnevno veci zahtjevi, koji se na nje stavljaju.[55] Tako, to je udruženje preimenovano u Hrvatsko kulturno društvo Napredak proširilo svoju djelatnost na srednjoškolce i studente. 
Sijecanjskim sporazumom 1907. krenulo se punim jedrima i uspjesi su postajali iz dana u dan sve znatniji, sve širi, sve mnogovrsniji, sve ucinkovitiji u svojoj humanitarnoj, gospodarskoj i kulturno-prosvjetnoj djelatnosti. Na temelju onodobnog tiska i sacuvanih arhivskih dokumenata stjece se dojam da je Napredak pronašao nacin te je razbudio ono stoljecima zatoceno rodoljublje hrvatskog puka koje je na oltar hrvatske misli prinosilo svoj obol. Svaki dar ili milodar pružila je ljubav razboritog, rodoljubnog i radosnog srca. Iako izvješca donose da se sakupljalo po gotovo svim mjestima diljem Herceg-Bosne, iz sacuvanih podataka se vidi da je ovaj obicaj bio kud i kamo izrazitiji u Hercegovini nego u Bosni. Izvan BiH imamo samo nekoliko obavijesti (Gospic, Slunj, Slano).[56] Sve te akcije dokaz su jedne osobite ljubavi prema svom bližnjem, ljubavi prema svom napacenom narodu, jednog silnog i zanosnog rodoljublja koje se brinulo svakom zgodom da bi omogucilo školovanje nadarenoj djeci koja oskudijevaju materijalnim sredstvima. Jedna tako odškolovana generacija nije zaboravila svoj dug i iz njenih redova, prvenstveno, dolazi kasnije poticaj na svim zgodnim zabavama da Hrvat prinese svoj obol, pruži dokaz svoje iskrene ljubavi prema svom puku, prema njegovoj ucecoj mladeži koja se po bijelom svijetu pati zbog neimaštine, pa nerijetko i prekida svoje studije samo zato što nema od cega živjeti. Zbog toga cu ponoviti apel koji se pojavljivao cesto na stranicama i glasila i kalendara HKD Napredak: NEKA NE BUDE NI JEDNOG IMENDANA, NI JEDNOG VJENCANJA, NI JEDNOG KRŠTENJA u našim kucama i obiteljima da se u tim radosnim casovima ne sjetimo NAPRETKA.[57] Udruga se 29. lipnja 1922. prozvala Hrvatskim kulturnim društvom Napredak s temeljnim programom Ťkulturnog jacanja hrvatskog narodať. 



4. Napretkov dom, odnosno konvikt “Kralj Petar Svacic”

Kada su rodoljubi u Mostaru, dne 14. rujna 1902. zasnovali Hrvatsko potporno društvo za siromašne dake i naucnike odmah su smišljali nacin, kako ce sigurnije postici naumljenu svrhu. Prema zakljucku sjed­nice od 9. sijecnja 1903., koji je i izvanredna skupština od 11. istog mjeseca usvojila, samo se je 1/3 cistih prihoda imala utrošiti, a 2/3 prihoda moralo se je stavljati u fond društva ili kupiti kucu za eventualno teže prilike. Kako je u ono doba bankovni kamatnjak bio dosta nizak (4%) na skup­štini od 9. listopada 1904. pada zakljucak, da se imade praviti kuca, te se daje u dužnost novomu odboru, da ima u slijedecoj društvenoj godini ovu namisao ostvariti. Vec 4. lipnja 1905. zakljucuje se kupnja zemljišta u Liski ulici, za koje se je dalo 3.600 K. prema izvještaju na skupštini od 8. listopada iste godine. Na toj je skupštini definitivno zakljuceno, da se na kupljenom zemljištu gradi kuca. Vodenje gradnje povjerava se graditelju g. Stjepa­nu Škrobicu, koji je i nacrt napravio, a dodjeljuju mu se kao gradevni odbor, uz onodobnog predsjednika fra Nikolu Šimovica, gg. ing. Drag. Kohler, ing. Brozovic, Petar Nikole Ancic i prof. V. Pogacnik. Stjepan Škrobic je za nacrt i vodenje gradnje tražio honorar 4% od cjelokupne svote izdataka, što je odbor i prihvatio, kao najpovoljniju ponudu.
U veljaci 1906. cine se sve priprave za gradnju. Odbor imade pune ruke posla, cešce drži sjednice, traži zajam od 14.000 K. piše zamolbe na sve podružnice i uglednije pojedince, da priteknu u pomoc. Na sve se strane traže sredstva, kako posao ne bi zapeo. Pod kraj ljeta zgrada je izvana bila gotova, ali zidovi nijesu bili izradeni - a i kasa je bila pra­zna. Uza sve poteškoce, prema izvještaju tajnika na skupštini od 2. pro­sinca 1906. ťkuca se je napravilaŤ.
Društvo je utrošilo cijelu svoju gotovinu u iznosu od 22.675.97 K. Buduci da je gradnja stajala 46.109 K društvo je zapalo u dug od 23.433.03 K, a odbor u veoma neugodan i težak položaj. Odbor se je sada obracao na sve strane za pomoc, tražio zajam od banaka i od privatnika. Molba je poslana i na ťNapredakŤ u Sarajevo. U pomoc su pritekli naj­pripravnije prof. V. Kolis i gda Ecija Jamnicky, koji su uz 5% kamata dali zamoljene svote. U godini 1907. ťNapredakŤ se ponudio za otplatu cijeloga duga uz intabulaciju na Dom i 6% kamata. Tako se je privreme­no moglo otpocinuti i postepeno otplacivati dugove ťDomaŤ.
Na sjednici od 27. sijecnja 1918. prof. Braticevic bio je sretan, da je mogao odbor izvijestiti, kako je ťDomŤ potpuno isplatio dugove i da nema više vjerovnika!
Konvikt je graden 1905., a nadograden 1926. godine. Pocetkom školske godine 1927./28. mogle su se koristiti sve prostorije.U Konviktu su imali smještaj i prehranu nadareni daci iz Hercegovine. Broj srednjoškolaca i studenata koji su dobivali stipendije bio je velik.[58] Od 1920. do 1942. godine u Konviktu je bilo smješteno 940 pitomaca. Za njihov duhovni odgoj brinuli su se svecenici, zvani prefekti[59], a kucanstvo su vodile casne sestra franjevke[60]. Dva hrvatska nobelovca, Ivo Andric i Vladimir Prelog, te brojni drugi poznati znanstvenici i umjetnici bili su Napretkovi stipendisti. Primjerice, samo to puno govori o dalekovidnosti hercegovcakih franjevaca i rijetkih hrvatskih rodoljuba o njihovim planovima i ostvarenjima u prvom stoljecu.


Zakljucak

Stogodišnja proš­lost Hrvatskog kulturnog društva Napredak (1902.-2002.), napose njegovi prvi poceci mo­raju zanimati svakoga njegova prijatelja naro­cito suradnika.[61] Ne bi ni lijepo bilo, kada se ovom prigodom ne bi sjetili njegovih osni­vaca njihovih napora i truda.
Hrvatsko potporno društvo, odnosno Napredak Mostar u ovoj 2002. godini slavi 100. obljetnicu svoga osnutka i djelovanja na polju potpore talentiranim osobama, u budenju nacionalne svijeti, te širenju književno­sti, prosvjete i kulture. Od davne 1902. do danas Hrvatsko potporno društvo, odnosno Napredak Mostar poslao je u hrvatski narod neizbrojiv broj opismenjenihosoba, te knjiga kojima je izgradivana i podržavana nacionalna svijest, te je njezinim knjigama izgraden hrvatski gradanski stalež u Herceg-Bosni, no­sitelj politicke misli u XX. stoljecu. 
Hrvatsko potporno društvo, odnosno Napredak Mostar nikada nije u svome radu priznavao niti društvene (klasne), niti obrazovne razlike medu Hrvatima, pa tako ni upravne ni politicke granice koje su dijelile hrvatski narod, nego je dake, ucenike i studente stipšendirao i knjige, pomocu svojih povjerenika, slao u svaku hrvatsku kucu. Pismen covjek i knjiga je uvijek u hrvatskom domu bila najbolji prijatelj i ucitelj, a pokazivala je, na najvidljiviji nacin, i društveni položaj onih koji su knjige posjedovali i voljeli.
Hrvatsko kulturno društvo Napredak Mostar, pod imenom Hrvatsko potporno društvo, osnova­no je u zrelo doba hrvatskoga narodnoga preporoda u Herceg-Bosni, kada se osjecala živa potreba za vlastitom inteligencijom i osnivanjem književno-izdavackog poduzeca koje bi tiskalo knjige i publikacije neophodne za promicanje preporodnih ideja i književnih tekstova namijenjenih citanju, recitiranju ili pjevanju na sastancima i druženjima. 
Društvene i politicke prilike poticale su takvu potrebu, osobito kad se preporod­na ideja snažno proširila i izvan Mostara, i kada su se u vecim gradovima osnivale citaonice kao središta društve­noga, književnoga i politickoga života. Zakljucak o osni­vanju društva za potrebne dake i ucenike srednjih i viših škola u BiH, te njegovanje narodnog jezika i književnosti donijeli su hercegovacki franjevci u Franjevackom samostanu u Mostaru 7. sijecnja 1902. godine. Na taj nacin podigli su živi spomenik u srcima brojnih Hrvata u Herceg-Bosni i na širem podrucju. Godine 1939. Društvo je imalo 150 podružnica i 17 povjereništava, a u razlicitim razdobljima Napredak je imao podružnice ili povjereništva u 440 mjesta. 
Napredak je ratne 1942. okupljao 21.000 clanova. Pod izgovorom da više nemaju clanstva, komunisticke su vlasti ugasila sva hrvatska društva, pa od 1. travnja 1949 i Napredak, koji je svio svoje tajno gnijezdo u srcima svih hrvatskih domoljuba i poput feniksa vinuo se u novi lijet slobodarskim nebom u jesen 1990. godine. Nakon obnove broj podružnica postepeno raste. Godine 2002. Napredak ima 66 podružnica i 3 povjereništva.
U vihoru drugoga svjetskoga rata Napredak, pr­venstveno zbog svojih povijesnih zasluga, postaje središ­njom potpornom i izdavackom kucom u Bosni i Hercegovini. Pomaže se ucecoj mladeži, smješta ih se u domove i tiskaju se nove knjige. Unatoc ratu, na visokoj je humanitarnoj razini. Napredak ni tada nije dijelio stipendije i tiskala ni jednu knjigu kojom bi bilo iznevjereno njegovo nacelo pravednosti i slobode, um­jetnosti i humaniteta. 
Proživjevši krizu iz 1949. do 1990. kada su komunisticke vlasti zabranile rad Hrvatskog kulturnog društva Napredak i prisvojile svu njegovu imovinu, tek u zoru demokracije cine se usješni koraci koji su doveli do obnove rada Napretkove središnjice u Sarajevu 29. rujna 1990., te 14. studenog iste 1990. godine i Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar i još nekoliko podružnica po Hercegovini.
Tijekom minulih dvanaest godina Hrvatsko kulturno društvo Napredak Mostar održalo je 65 tribina, objavilo 46 knjiga, priredilo 16 izložaba, proslavilo jedanaest Napretkovih Božicnica, zapocelo i ostvarilo Tjedan hrvatske kulture (- s cetiri koncerta, a u dva bili suorganizatori i objavilo cetiri Napretkova povijesna kalendara. Odradili smo ukupno 125 manifestacija. Na navedenim manifestacijama predsjednik je održao prosjecno po dva govora. 
Svecano obilježavanje Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar poceo je prigodnom Tribinom 7. sijecnja 2002. godine u Mostaru. Tijekom ove godine održali smo pet prigodnih tribina i svecanu skupštinu u Mostaru, objavili tri knjige i priredili cetvrti Napretkov povijesni kalendar za 2003. Konacno, sve je to sažeto i ilustrirano u knjizi Stoljetnica mostarskog Napretka, što je, bez ikakve sumnje, vidljivi i trajni dokaz višestruke djelatnosti nekolicine entuzijasta koji to nisu trebali biti, ali dokazuju da se Napredak voli pamcenjem i potporom.
Minulih stotinu godina postojanja Hrvatskog potpornog odnosno kulturnog društva Napredak za hrvatski narod u Bosni i Hercegoivni dar je i milost, poticaj i nadahnuce za nove izazove i nove pothvate: da budemo ponosni na svoje korijene, na svoje prede koji su s velikom mukom krocili putove kako bi poslovicno nadarenoj ali siromašnoj našoj mladeži osigurali ljepšu i sretniju buducnost, te stvorili domacu inteligenciju. 
Kroz minulih stotinu godina Hrvatsko potporno odnosno kulturno društvo Napredak Mostar proživljavalo je sve uspjehe i padove, sve nade i sumnje, sva razocaranja i uzlete koje je proživ­ljavao hrvatski narod u posljednjih stotinu godina. HKD Napredak Mostar je tako ugraden u intelektualnu i moralnu povijest hrvatskoga naroda. On je svijest i savijest hrvat­skoga naroda kroz dvadeseto i na pocetku dvadeset i prvoga stoljeca.[62] 
NEKA ŽIVI, NEKA SE ŠIRI I NEKA CVJETA HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO NAPREDAK i u slijedecem desetljecu, stoljecu, petostoljecu, tisucljecu – sve do Božje volje, jer što se s ljubavlju sije – bogato klije!







[1] Usp. Andrija Nikic, Društvene i politicke prilike u Hercegovini za vrijeme austro-ugarske vladavine (1878.-1918.), Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999., Mostar – Split, 2002., str.49.-68. 
[2] Ova studiju napisana je na temelju arhivske dokumentacije iz Franjevackog arhiva u Mostaru (Napretkovi spisi, sv. 1.i 2., Povijest, sv. 2., Spisi Provincije, sv. 2.-15.), studija iz Napretkova kalendara, posebice objavljenih studija: Leo Petrovic, Prije trideset godina, Kalendar Napredak 1932., str. 161.-166., Isti, Napretkov dacki konvikt Kralj Petar Svacic, Napretkov kalendar za 1929., str 192.-196., Antun Odic, Kratak istorijat Napretka od osnutka do fuzije Hrvat. pot. Društvu u Mostaru 1902.-1907., Napretkov kalendar, XVI./1927., str. 38.-48. Isti, Kratka povijest Napretka – Rad društva 1907. do pocetka rata, Napretkov kalendar, XVII./1928., str. 39.-45. Upozoravam na vrijedne monografije: Hrvoje Šapina, Stoljetnica Napretka, Sarajevo, 2002. i Franjo Maric, Pregled Napretkovih hrvatskih narodnih kalendara 1907.-2002., Zagreb-Sarajevo, 2002.
[3] ŤNaši otci-duhovna braca, piše fra Dujo Ostojic, boriše se 400 ljeta, nisu nikada prestali boj biti s neprijateljem. Je li ih stalo truda, muke, novca i samoga života, jest, ali svladaše s pomoci Božjom sve neprijatelje svoj uzvišene ideje. Mi imamo sada sasvim drugu borbu, t.j. borbu s nazovi katolicima, a ta je puno teža nego što je njihova bila. Svagdje su muke gore od mucila! Ali za istinu i pravdu sve, pa i glavu!ť FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 550.

[4] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva u Mostaru, Hrvatski narodni godišnjakk 2002., Sarjevo, 2002., str. 66.-67.
[5] Pocetkom dvadesetog stoljeca Hercegovina je, kao rijetko koja druga pokrajina, s pravom dobila poslovicnu karakteristiku - cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli. Ako je istina - ťu velikim narodima geniju se gnj'ezdo vijeŤ (Njegoš) - a jest, onda bi se Hercegovina morala ponositi da je iz njezina gnijezda cavjecanstvo dobi­lo dosta velikana na svim podrucjima ljudskog djelovanja. Na žalost, povijest Hercegovine je uglavnom nepoznata, a njezini velikani mrtvi. Prvi koji je socnim hrvatskim jezikom otvorio rjecita us­ta povijesti Hercegovine i njezinih zaslužnih velikana - prem­da ukratko i tematski - bio je fra Radoslav Glavaš. Glavaše­vo djelo ťSpomenicaŤ bilo je pravo otkrice. Ubrzo po izlasku navedene knjige uslijedila je i slijedeca ocjena: to je kita raz­nolikog, mirisavog, zdravog i rijetkog cvijeca, što ga je mila naša otadžbina uzgojila i sacuvala u svojim njedrima, a fra Radoslav ju je svetim ponosom pokazao, da joj se divi i sla­vi kršnu Hercegovinu. Slicno se to dagadalo i s ostalim Gla­vaševim povijesnim djelima. Usp. Andrija Nikic, Fra Radoslav Glavaš, Mostar, 1980., str. 5.-8.
[6] Leo Petrovic, Prije trideset godina, Napredak, Hrvatski narodni kalendar za prestupnu 1932., godina dvadestprva, Izdalo Hrvatsko kulturno društvo Napredak u Sarajevu, 1931., str. 161.-165.
[7] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva…, str. 69.
[8] FAM, Povijest, sv. 3., str. 548.
[9] Potrebno je prelistati godišta Osvita i ostati zadivljen nad vijestima i podacima o brizi za dake. 
[10] Fra Dujo komentira da u Mostaru postoji rišcanski list koji se zove Srpski vjestnik, njemu vlada daje godišnju potporu od dvije tisuce forinti (=cetiri tisuce kruna). FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 550.
[11] FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 550.
[12] Usp. Osvit, VIII/1905., br. 33. (prilog, Mostar, 29. travnja 1905.), str. 2.
[13] I Fra Dujo naglašava da je vlada Ťhrišcanim i turcim svima dala dobar stipendij. Eto pravde i pravicnosti, koju dieli vlada nama… Nek se Hrvati katolici progone to je deviza sadašnje naše bezbožne vlade. Jadna joj uprava! Što rišcani i turci po novinam lažu, to im ona patrocinira, a da mogu, i jedni i drugi dušu bi joj izvadili i srce iskopali. Ta to se vidi po ugovoru što su ga oni ucinili u Novom sadu proti upravi u Bosni i Hercegovini.ť FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, str. 284., citiran u Povijest, sv. 3., str. 555. 
[14] FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, str. 304., citiran u Povijest, sv. 3., str. 555. 
[15] FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 548.
[16] FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 548.
[17] FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 548.
[18] Jadna mu pamet i crno mu duši, ko što i jest! – zakljucio je fra Dujo. Isto, str., 549.
[19] To su ništarije, imenom katolici, djelom pravi pravcati muhamedanci, turci i najposlie ništa i opet ništa. Fra Dujo naslucuje da bi to mogla biti Ťjabuka od okružnika za Novu godinuť. Uz to, fra Duji se 12. prosinca iste 1901. godine pojadao fra Radoslav Glavaš da mu je cenzura zaplijenila najnoviji broj Kršcanske obitelji radi stihova: ŤOd Triglava do balkanskih gora/ Mila zemlja puna srebra, zlata/ Otacbina je ponosnih Hrvatať Isto, str. 549. To je po svoj prilici bio atak na ideju o osnutku dobrotvornog društva. Zatim je fra Radoslav nadodao da je spomenuta direktorica na Višoj djevojackoj školi , poimenice Radmila Rojal zabranila, da se Kršcanska obitelj cita u školi, i da se prima u zavod. Razlog su njih dvojica pronašli samo u sadržaju lista što je katolicki i hrvatski. A moguce da se radilo kako bi se naudilo fratrima, jer oni izdaju spomenuti list. FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 548.
[20] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva u Mostaru, str. 68.
[21] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[22] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[23] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[24] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[25] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[26] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[27] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[28] FAM, Povijest, sv. 3., str. 552.
[29] Sastavljanje pravila za Potporno društvo bilo je povjereno Anti Jukicu i Stjepanu Radulovicu. Njihov elaborat je pregledao fra Radoslav Glavaš. 
[30] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva u Mostaru, 68.
[31] Kad je ucinjen i taj korak, u Sarajevu su se probudili i zatražili Ťda se odustane od osnivanja društva u Mostaru. Vidjeli su, istice Ivan Milicevic, tek sada, da Mostarci misle i ozbiljno da izvedu davnašnju svoju zamisao, za koju nije bilo više vremena, da se s njom oteže. Uslijed toga dode do nerazumljivog unutrašnjeg spora, kada se je nakon godina i godina imala oživotvoriti najplemenitija stvar.ť Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva.., str. 68.
[32] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva…, 68.-69.
[33] Poruka odbora vladi povjerena je bila Osmanu Hadžicu. Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva…, str. 69.
[34] Leo Petrovic, Prije trideset godina, Napredak…, str. 161.-165.
[35] Usp. Arhiv Napretka, Spisi Napretka, sv. 1. Osvit pocinje biti i glasilo Društva od samog pocetka.
[36] FAM, Ostavština fra Radoslava Glavaša, sv. 3., f. 51.-52v.
[37] Arhiv HKD Napredak, Napredak, sv. 1. i 2.
[38] Usp. Antun Odic, Kratka povijest Napretka, Napredak, glasilo hrvatskog kulturnog društva 'Napredak' u Sarajevu, 2/1927., br.3.,. str. 36.
[39] Leo Petrovic, Prije trideset godina, Napredak…, str. 161.-165.
[40] FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, sv. 1., str. 319.-323., 335.-336., 338. i sv. 2., str. 7. Citirano prema Povijest, sv. 3., str. 552.
[41] Fra Bazilije Pandžic navodi da je u Sarajevu osnovana podružnica Hrvatskog potpornog društva iz Mostara 9. listopada 1903. godine. Usp. Hercegovacki franjevci. Sedam stoljeca s narodom, Mostar, 2001., str. 164.
[42] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva…, str. 69.
[43] O tome svjedoce podaci objavljivani u mostarskom Osvitu od 1901. pa dalje.
[44] Franjo Maric, Pregled Napretkovih hrvatskih narodnih kalendara 1907.-2002., Zagreb-Sarajevo, 2002., str. XIII. 
[45] Usp. Leo Petrovic, Prije trideset godina, Napredak…, str. 161.-165.
[46] Hrvoje Šapina, Stoljetnica Nparetka, Sarajevo 2002., str. 12.-13.
[47] O tome je dr. Pavo Knezovic napisao posebnu studiju: Veseli darivaoci Napretkovi, Hrvatski narodni kalendar za 1992., Izd. Napredak, Sarajevo, 1991., str. 352.-364.
[48] Usp. Pavo Knezovic, Veseli darivaoci Napretkovi, Hrvatski narodni kalendar za 1992., str. 352.-364.
[49] Usp. Leo Petrovic, Prije trideset godina, Napredak…, str. 161.-165.
[50] Usp. Antun Odic, Kratka povijest…, str. 36.
[51] Usp. Antun Odic, Kratka povijest…, str. 42.
[52] Napredak, kalendar za 1927. godinu, str. 44. 
[53] ­Osvit, Mostar, 22. I. 1907.
[54] Usp. Osvit, X/1907., br. 3. (Mostar, 8. sijecnja 1907.), str. 2. Osvit pocinje biti i glasilo Društva.
[55] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva…, str. 69.
[56] Primjerice u Osvitu iz 1905. i 1906. susrece se po desetak prigoda i darovatelja za Društvo. U Kršcanskoj obitelji, koju je pokrenuo zbor profesora Franjevacke bogoslovije u Mostaru na celu s fra Radosalvom Glavašem, objavljeno je od 1900. do 1944. pedesetak prigoda i imena dobrocinitelja. 
[57] Usp. Pavo Knezovic, Veseli darivaoci, str. 360.-364.
[58] O tome je prikupio dokumentaciju dugogodišnji predsjednik Glavne Napretkove podružnice u Mostrau dr. fra Leo Petrovic i napisao nekoliko prigodnih studija. O gradnji konvikta usp.: Dr. fra Leo Petrovic, Napretkov dacki Konvikt ťKralj Petar SvacicŤ u Mostaru, Hrvatski kalendar ťNapredakŤ za 1929. str. 192.-197.
[59] O Napretkovim prefektima vrijednu studiju je napisao dr. Tomo Vukšic.
[60] O sestrama franjevkama i njihovom djelovanju dokumentaciju je prikupio fra Leo Petrovic, Napretkov arhiv, Napredak, sv.1. i 2. 
[61] Usp. Andrija Nikic, Stoljetnica mostarskog Napretka 1902.- 14. rujna – 2002., Mostar, 2002., str. 61.-98.
[62] Iscitavajuci zasluge Mostarskog Napretka Nevenka Vucemilovic je uputila prigodnu cestitku: Covjek ne može ostati hladan nakon išcitavanja izvještaja u povodu proslave stogodišnjice Kulturnoga društva "Napredak". Još u tijeku citanja svih zamisli, nastojanja i brojnih ostvarenja koja se izlistavaju u vijencu samoga Društva osjecamo kako se grudi nadimaju ponosom, a srce puni zadovoljstvom. Dragi bosansko-hercegovacki fratri, cestitam vam na vašim gradivnim zamislima, plemenitim nastojanjima i uspjelim ostvarenjima. Treba poželjeti samo da se ovakvo sebedarje proširi, uplete u širje društveno tkivo i produži zauvijek! Usp. Andrija Nikic, Stoljetnica mostarskog Napretka 1902.- 14. rujna – 2002., Mostar, 2002., str. 16.