Prof. dr. fra Andrija Nikic

UTEMELJENJE HRVATSKOG POTPORNOG DRUŠTVA,ODNOSNO NAPRETKA

Uvod

Godine Gospodnje 2002. Matica hrvatska slavi 160. rodendan, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 135 godina rada i Hrvatsko kulturno društvo Napredak sto ljeta od utemeljenja. Te tri krunske kulturne institucije su tijekom pet država mijenjale svoja imena, ali su nas zadužili s ukupno 395 godina karitativnog, socijalnog i kulturnog djelovanja.
Teške prilike i potrebe inteligencije koja bi djelovala u puckim srednjim i višim školama, te uredima i novinarstvu, davali su prvi poticaj dalekovidnim predstavnicima hrvatskog naroda u Herceg-Bosni za vrijeme Austro­-Ugarske,[1] te kumovale osnivanju Hrvatskoga potpornog društva u Mostaru. Navedena i slicna zvanja poticala su, nadalje, da se prvotna zamisao dobrocinitelja i zagovornika ostvari. Potporno društvo se tada moralo osnovati. Hrvati, naime, u Hercegovini i Bosni našli su se i poslije austrougarskog zaposjednuca u teškom položaju. Kako nisu imali svoje domace inteligencije, vrata su bila otvorena strancima, a to je bilo na veliku štetu domacem stanovništvu.[2] 
Mostar je bio u neku ruku središte hrvatskog kulturnog života u Bosni i Hercegovini pocevši od 1870. do 1900. godine.[3] Godine 1870. pocinju pripreme za nabavku Tiskare, kojoj je duša bio fra Franjo Milicevic koji je zavšio slagarski zanat u tiskari Spiridiona u Zadru. Nakon dobivene koncesije za rad fra Franjo izdaje u Mostaru knjige – prva knjiga je Pravopis za nižje ucione katolicke u Hercegovini, druga Bakulin Šematizam za 1873. i kalendar Mladi Hercegovac. Zbog onovremenih ustanickih nemira rad je zastao i godine 1883. fra Franjo pokrece hrvatski nezavisni list u Mostaru pod imenom Hercegovacki bosiljak. Od toga razdoblja život u Mostaru postaje vatreniji i življi. Dvije godine kasnije mostarski gradani osnivaju pjevacko društvo, dok ono nešto omladine poglavito sa sarajevske gimnazije i preparandije i s drugih strana pokušavaju se baviti književnim radom. Tako se u Bosiljku pojavljuju potpisani prilozi Ive Cipika. Iz Sarajeva su slali svoje priloge Ivan Milicevic, Ivan Zovko i Nikola Buconjic, a u Mostaru se isticu fra Ambro Miletic, Petar Markov Ancic i Petar Nikolin Ancic i drugi. Za taj rad mladih rado se zanimao biskup fra Paškal Buconjic i don Franjo Milicevic. U tim krugovima narocito se pretresalo i pitanje odgoja domaceg podmlatka. Naime, u srednjim školama bili su vrlo slabo zastupani i katolici i muslimani u razmjeru prema njihovom ukupnom broju pucanstva. Ovo pitanje postalo je aktualnije nakon otvaranja gimnazije u Mostaru i dijeljenja stipendija što ih je davala Vlada u Sarajevu.[4]
Želeci se oduprijeti strancima, rektor Franjevacke bogoslovije u Mostaru fra Radoslav Glavaš, hercegovacki provincijal fra Augustin Zubac, biskup fra Paškal Buco­njic i još nekoliko uglednih ljudi iz Mostara, okupilo je oko sebe dalekovidne ljude i predložili im da treba organizirati Potporno društvo, koje ce omoguciti siromašnoj mladeži da završi škole. Pošlo se i dalje od obrtnickog cilja, što ga je nudilo Društvo za obskrbu muške sirocadi. Tre­balo je odgojiti vlastitu inteligenciju.[5] To je cudo entuzijasta koji to nisu trebali biti. Imajuci na srcu šire potrebe, a ne samo lokalne, organizatori su uputili poziv širom Herceg-Bosne na sva društva, a i preko Biokova, Save i Dinare da podupru taj plemeniti pothvat. Apel je djelomicno uspio.

1. Hrvatsko potporno društvu u Mostaru

Odavno se je osjecala potreba da se osnuje potporno dru­štvo za našu ucecu mladež, jer je i bijeda bila velika. Najviše su patili naši visokoškolci u Zagrebu, Becu i Gracu.[6] Istu misao izrazio je i Ivan Milicevic rijecima: stara je ideja stvaranja hrvatskog društva za podupiranje daka, a do njenog ranijeg ostvarenja nije moglo doci zbog ondašnjih teško podnošljivih prilika.[7] Pripreme za osnutak društva jace se kristilariziraju u vremenskom razdoblju izmedu 1897. i 1901. godine. Bosanska je vlada htjela zaprijeciti osnivanje takvog društva ili mu barem oduzeti svako hrvatsko obilježje.[8] Još u godini 1901. mostarski tjednik Osvit otvorio je rubriku, u kojoj je oglašivao sve darovatelje za pomoc naših daka.[9]
Ne samo u javnim glasilima nego i medu profesorima na Franjevackoj bogosloviji zapodijevali su se razgovori o odgoju hrvatske inteligencije. Prije 13. prosinca 1901. rektor Franjevacke bogoslovije fra Radoslav Glavaš je predao zamolbu gradskom predstojniku Brodniku u Mostaru, da «mogu držati skupštinu u korist osnutka družtva za podpomaganje sirotinje, osobito daka na sveucilištu». Predstojnik je, nastavlja fra Dujo, danas (13. prosinca) pred podne zovnuo sve odbornike: fra Radoslava Glavaša, Stjepana Radulovica, Juru Smoljana 'Crnoga' i Blaža Merdžu te im rekao, da im ne može dozvoliti skupštinu, pošto su lani pitali Srbi, odnosno rišcani, dozvolu za takvo jedno družtvo – to obstoji, premda nema potvrde - drugo, jer takvo družtvo nema svrhe po njihovu mišljenju, premda je humanitarno.»[10] Tako se državna vlast suprotstavila predstavnicima hrvatskog naroda koji su na zakonit nacin cinili korak po korak za dobrobit hrvatske inteligencije, a kroz prste je gledala na društvo što su ga osnovali predstavnici srpskog naroda bez dozvole. Vlada je pomagala Srbima velikim donacijama za Srpski vjestnik, a fra Dujo istice da se ta pomoc podigla do 40.000 forinti, «da se bore protiv Hrvatim». Nadalje, vlada uzdržaje muslimanski list Bošnjak «koji brani bošnjaštvo, samo neka su jedni protiv drugim žešci».[11] 

1.1. Povod utemeljenju Društva

Neposredni povod za osnutak Hrvatskog potpornog društva, piše u mostarskom Osvitu, «dala je prva matura u velikoj gimnaziji mostarskoj godine 1901.»[12] Tada je maturiralo sedam Hrvata a ni jedan nije dobio Vladinu stipendiju za daljnje školovanje, dok su iste godine 6 srpskih i jedan muslimanski maturant iz Mostara dobili takve stipendije. Da bi se pomoglo buducim sveucilištarcima franjevci su 14. listopada 1901. kupili milodare za mostarske maturante, kojim ni ciglomu od katolika nije vlada dala stipendiju, da mogu nastaviti svoje nauke na sveucilištu.[13] Skupljanje za abituriente, «kojim nije gubava vlada podielila stipendija», nastavljeno je i 15. listopada. «Opet su naši fratri dali dvaput više nego svi naši gradani, premda ih ima, pa vicu proti fratrim, a kad im što treba, hajde k fratrim. Biskup fra Paškal Buconjic je dao 20 kruna, Franjevacki samostan 10, fra Radoslav Glavaš 8, a fra Dujo Ostojic 5 kruna. Ukupno 43 krune. Neka opet fratara. Nek se znade i ovo, što je bilo – nadodao je fra Dujo Ostojic.[14]
Provincijal i tajnik biskupa fra Paškala Buconjica fra Dujo Ostojic je u svom dnevniku potanko zapisao vrijedne podatke koji su pratili osnutak Hrvatskog potpornog društva. Da se omete da hrvatska rodoljubna ideja Vlada pokrece akciju da osnuje Gospojinsko društvo. Dana 2. prosinca 1901., zapisao je fra Dujo, da je kod biskupa bila žena baruna Pitnera, okružnoga predstojnika, zatim žena gimnazijalnog direktora Karla Kudlicha, da kupe clanove za potporu siromašnih grada Mostara. Društvo ce se zvati Gospojinsko družtvo. Clan placa godišnje cetiri krune. Fra Dujo komentira da bi bolje bilo, da se je ustanovilo katolicko društvo nego ovako bez odredenog naziva.[15] Pet dana kasnije fra Dujo je zapisao: «Ovih prošastih dana potakao je fra Ambro Miletic da se osnuje hrvatsko katolicko družtvo za podpomaganje siromašne katolike u cieloj našoj Hercegovini: onda su njeki tom prigodom potakli, da se osnuje družtvo, koje ce podpomagati siromašne ucenike, osobito one, koji uce na sveucilištu u Zagrebu. To bi se družtvo imalo proširiti po cieloj Bosni i Hercegovini.»[16] Kad je za to saznao «naš vezir, okružni predstojnik baron Pitnera - možda migom ostalih turskih ulizica – potaknu oni tako zvano gospojinsko družtvo u Mostaru za podupiranje u obce sirotinje, ko bajagi da ce u to družtvo stupiti turci (muslimani), rišcani i katolici. Tada se prihvatiše velike agitacije, osobito žena barona Pitnera kao tobožnja pokroviteljica, onda dat bezbeli nalog, da se i druge uplivne žene zauzmu za tu svrhu, kao Rojal, upraviteljica više djevojacke škole, zatim žena direktora gimnazije Karla Kudlicha, žena Draga Ko'lera, gradskog inžinjera, onda žena Ivke Bašadura. Svi ti, piše fra Dujo, rade svim silama, da ubiju ta dva nauma što su ih katolici potakli. To više, što svi ti jesu crno katolici, pa bi htjeli, da odmah u zametku uguše taj naš pokret. Da je srece, oni bi nastojali poput drugih katolika po svietu, da se osnuje katolicko družtvo, ali oni naši rade nami na zator».[17] Tom prigodom, «u svojoj velikoj covjekoljubnosti, sudac napiše jedan clanak, u kome spominje tri velika reformatora: Mojsija, Isusa i Muhameda. Liepo! Kršcanstvo se bori tisucu godina protiv tomu turskom fanatizmu i divljaštvu, a ovaj katolik sudac zove Muhameda velikim reformatorom! Taj sudac nije nitko drugi nego Pajitoni, koji u svojoj prevelikoj ljubavi za cifute - koji su svagdje framazuni – i za Turke, koji i jesu protiv krstu uobce i svagdje, pa ga još mieša sa svojim Spasiteljem!» [18] 
Tako vladina milostiva ruka koja, reklo bi se da gladi Hrvate, ali cim hoce štogod za sebe uciniti «odmah znade naci nacina, da uduši u nami katolicima svaku klicu za bolju buducnost i naš napredak».[19] 

1.2. Prva sjednica

Profesori Franjevacke bogoslovije na celu s fra Radoslavom Glavašem zapazili su navedenu Vladinu politiku i zakljucili da sami moraju tražiti materijalnu pomoc svršenim maturantima i buducim studentima kako bi stvorili hrvatsku inteligenciju. Oformili su posebni odbor ad hoc i tiskanom zamolbom zamolili pucanstvo u Bosni i Hercegovini da odboru saopce svoje mišljenje. Oni su dobili mnogo izjava i pisama, da svi pristaju uz rad odbora ad hoc.[20] Od ideje, uvjetovane Vladinom protuhrvatskom politikom prešlo se na konkretna rješenja. Hercegovacki franjevci, pod predsjedanjem provincijala fra Augustina Zupca i u nazocnosti nekolicine mostarskih rodoljuba, okupili su se 7. sijecnja 1902. u provincijalatu franjevackog samostana u Mostaru i donijeli odluku o osnutku Društva. Evo kako je to suvremenik zapisao: «Sinovi hrvatskog naroda - franjevci - osjetili su potrebu da se nadu kakva sredstva kojima bi se omogucio sigurniji napredak naše ucece mladosti po školama. Franjevcima su se pridružili rijetki rodoljubi. Njihovi predstavnici sastadoše se u sijecnju (7.) 1902. Najsigurnije mjesto njihova sastanka bio je Franjevacki samostan, a najpouzdanije osobe biskup fra Paškal Buconjic i provincijal fra Augustin Zubac. U samostanu naših franjevaca u Mostaru okupili su se na dogovor, kako bi se moglo pomoci našim dacima. Sastanku je pretsjedao provincijal fra Augustin Zubac, te iza duga i ozbiljna raspravljanja zakljuciše sastaviti društvo za siromašne dake. Dana 16. sijecnja 1902. biskupov tajnik fra Dujo Ostojic je zapisao: “Danas su bili ovdje kod biskupa fra Ilario (Radoslav) Glavaš i (Stojan) Radulovic, koji hoce uz pomoc biskupa i provincijala da osnuju Hrvatsko podporno družtvo zapotrebne dake srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine. Vlada im je to odbila preko gradske oblasti po nalogu samog okružnog barona Petnera. Nu odbor se je tomu usprotivio te im zaprijetio, da ce stvar cerati do same vlade u Sarajevu, onda do samoga cara u Becu. Još im je natuknuo, da ce izdati brošuru ili predstavku caru i ministru, u kojoj ce iznijeti sva gravamina (=optužbe), koja je vlada ucinila katolicima kroz dvadeset i dvije godine. Zatim da ce svi katolici stupiti u opoziociju protiv vladi.[21] Cini se da je navedena prijetnja iznudila pozitivno rješenje. Medutim, pojedini hrvatski intelektualci iz Sarajeva poslali su savjet biskupu fra Paškalu Buconjicu i rektoru Franjevacke bogoslovije fra Radoslavu Glavašu. Naime, dr. Nikola Mandic i dr. Tugomir Alaupovic su pisali u Mostar “da o tome sada šutimo mi u Mostaru, ce bajagi biti bolje tamo u Sarajevu poslije”.[22] Vjerojatno na nagovor spomenutih iz Sarajeva je hrvatskim rodoljubima u Mostar upuceno i drugo pismo. To pismu su potpisali Petar Zelenika (Mostarac), Udovic i družina Pordušic. U Mostaru su prepoznali da je to vladino maslo “jer što oni pišu, to je isto nami govorio gradski predstojnik Franjo Brodnik, koga rišcani zovu Juretom Zagorcem”.[23] 
Da se riješe odugovlacenja i bacanja luga u oci biskup fra Paškal Buconjic je 16. sijecnja 1902. napisao službeno pismo okružnoj oblasti u Mostar tužeci se na nepravdu, da rišcanskih stipendista ima u mostarskoj gimnaziji 33 s 12.000 kruna, dok katolika ima samo 13 s 2.200 kruna, a od tih je 5 cinovnickih sinova! Dakle samo 8 daka katolika hercegovackih, premda je mnogo više katolika u Hercegovini nego rišcana, a (imaju) samo 4 viecnika”.[24] Nadalje, isti biskup se tuži na nepravdu prema katolicima koja se cini u upravi. Naime, “u gradskom viecu je samo 3.800 rišcana, a imaju 6 viecnika, dok katolika ima 3.400, a imaju samo 4 viecnika”.[25] Nadalje, prilikom zapošaljavanja vrši se nepravda prema katolicima, “svršeni preparandisti ne mogu odmah dobiti uciteljsko mjesto, vlada ih ne ce da namjesti, vec ih mnogo godina drži, da gladuju, a njihovu placu ždere. Naprotiv rišcani su odmah namiješteni a nisu još ni svršili preparandiju”.[26] Nadalje je biskup upozorio na politicku pozadinu pri namještanju rišcanskih ucitelja, koji se namještaju “tamo gdje u školi ima više katolicke djece ili barem polovica, kao na primjer u Bijelom Polju, gdje ima dvaput više katolika. Barem onih, koji mogu školu polaziti. Isto tako u Ljubuškom ima jedan rišcanin ucitelj, a gotovo nijedno rišcasko dijete u školi. U mostarskoj ženskoj školi ima dvoje rišcanske djece i rišcanska uciteljica i jedna cifutka – Mandolfo kod stotinu katolicke djece. Onda u višoj djevojackoj školi isto tako nepravedno” se protežiraju pravoslavni ucitelji i uciteljice s ciljem da šire pravoslavnu kulturu i pismenost na štetu hrvatske.[27] 
Desetak dana kasnije, tocnije 25. sijecnja 1902. fra Radoslav Glavaš je posjetio biskupa fra Paškala Buconjica i donio mu odgovor na pismo što su uputila videnija lica iz Sarajeva radi utemeljenja Hrvatskog potpornog društva. On im je odgovorio “da mi u sporazumu s biskupom ne možemo pristati na njihove zahtjeve, tim više, pošto su oni iskljucili dake viših škola, što je nama bila upravo glavna zadaca”. To stajalište potpisao je cijeli odbor ad hoc.[28] 

1.3. Pravila Društva

Što se smislilo, to se brzo i ucinilo, te se sastavila pravila[29], koja su uz biskupa fra Paškala Buconjica i provincijala fra Augustina Zubca potpisala još dvanaestorica rodoljuba. Zadužili su nekoliko osoba da sastave Pravila društva. To su bili ucitelj Ante Jukic i Stojan Radulovic. Njihov tekst je pregledao i dotjerao fra Radoslav Glavaš.[30] Nakon potvrde javnog mnijenja o planiranom koraku pravila su poslana Vladi na potvrdu. Pravila su sastavljena i poslana Zemaljskoj vladi u Sarajevo.[31] Priredivacki odbor poslije prvoga sastanka pošalje pravila Zemaljskoj Vladi na odobrenje. 
Protivljenju nekih Sarajlija pridružio se i biskup fra Paškal Buconjic: “okolnosti i razloge moram uvažiti, pa molim i Vas (vjerojatno dr. Mandica), da ih ozbiljno uzmete u obzir”.[32] Glas o sastavu društva, stoji u daljnjem tekstu, proširila se brzo širom naše domovine, te je osnivajuci odbor dobio iz svih vecih mjesta Herceg-Bosne pouzdanice i želje, da se Društvo što prije i kod njih osnuje. Kako su mjeseci prolazili a potvrda pravila iz Sarajeva nije stizala, u Mostaru su se pobojali da bi vlada mogla preko uprave u Sarajevu, gdje ima i ovisnih ljudi, nekako djelovati na rad društva. Radi zatezanja s odobrenjem pravila došlo je do jaceg istupa odbora ad hoc u Mostaru protiv vlade, jer je odbor bio stavljen u kušnju, cekajuci uzalud pravila.[33] Na cešce požurivanje rodoljuba pred­ložena pravila biše odobrena na dan sv. Cirila i Metoda, 5. srpnja 1902.[34] Odobrenje pravila radi onodobnih prilika uslijedilo je iznenada. Prema Pravilima Društvo je dobilo ime: HRVATSKO POTPORNO DRUŠTVO ZA POTREBNE ĐAKE SREDNJIH I VISOKIH ŠKOLA IZ BOSNE I HERCEGOVINE SA SJEDIŠTEM U MOSTARU.”[35] 
Istovremeno fra Radoslav Glavaš traži materijalnu pomoc kod dobrocinitelja i radi na osnivanju »Hrvatskog potpornog društva« za pomoc siromašnim dacima srednjih i visokih škola. U odzivu prijatelja cuo se i prijedlog da se u svakom vecem mjestu osnuje filijala tog društva. Tako bi se »našao na okupu cijeli narod, i to: boga­tiji kao dionicari, srednji kao clanovi, a sjeromašni putem sa­kupljanja milostinje u nedilju i svetkovine (u crkvi)«. Na taj nacin bi ovo društvo postalo »prava blagodat za naš narod«.[36] Tako se zapocelo preko Osvita i nastavilo preko Kršcanske obitelji pripremati širu javnost za podržanje i dugovjecnost planitranog Društva na vecu uhar naše vrijedne mladeži. Zamisao fra Radoslava Glavaša za osnivanje navedenog društva, bez ikakve sumnje, svjedoci o Glavaševu neiscrpnom duhu inicijative, te iskrenom i praktic­nom rodoljublju. Bio je covjek koji je težio velikim djelima i pothvatima, a osobitto je bio tankocutan spram nepravdama i slobodi, odlikujuci se pravdoljubivošcu, što mu je zasigurno priskrbilo mnoge prijatelje, ali i neprijatelje. Bio je covjek privlacne vanjštine, ugladena govora, a stekao je zavidnu filozofsku i teološku, te književnu i povijesnu naobrazbu, kao humanist bio je covjek velikog znanja i umijeca. Fra Radoslav Glavaš bio je, ne rubni promatrac, nego pokretac i graditelj povijesti. Cinio je cudesa hrabrosti zauzimajuci se slovom i tvorom za odgoj hrvatske inteligencije.[37]

1.4. Izborna skupština

Cim su stigla odobrena pravila odmah se je pocelo pripremati za prvu, konstituirajucu skupštinu, koja bi zaka­zana za 14. rujna 1902. godine. Dana 14. rujna 1902. održana je konstituirajuca skupština na kojoj je izabran upravni odbor. Neopisivo je bilo veselje, jedno­dušan odaziv na ovu skupštinu na koju su svi listom došli. U smislu društvenih pravila § 10. per acclamationem bijahu iza­brani: za predsjednika: fra Radoslav Glavaš, prof. bogoslovije. Tajnim glasanjem za potpredsjednika je izabran Martin Cule, trgovac; za I. tajnika prof. Bartol Inhof; za II. tajnika ucitelj Ante Ju­kic, za I. blagajnika prof. Leo Jamnicki, za II. blagajnika trgovac Blaž Merdžo, za odbornike gradani: Ilija Ivankovic, Petar Smoljan, Toma Kovac, Mato Smoljan, te prof. Kosta Urumovic i sud. prislušnik Janko Ašperger; za revizore: ing. Drag. Kohler i trgovac Nikola Smoljan.[38] U pocetku su se clanovi, prema visini novcanog doprinosa razvrstavali u dobrotvore, utemeljitelje i podupirajuce (redovite) clanove. Kasnije se pojavljuju pocasni clanovi, zakladnici i veliki dobrotvori. Na istoj skupštini jednoglasno je biran za pokrovitelja HRVATSKOG POTPORNOG DRUŠTVA biskup fra Paškal Buconjic. Broj utemeljitelja se polagano povecavao. Tako se 1910.ili 1911. vec spominju: Fišic Angja, Galic Marijan, Fra Radoslav Glavaš, Ante Kvesic, Blaž Merdžo, Merdžo Josip Mijatov, Adam Mikacic, Fila Šandrk, Samostan Franjevaca u Mostaru, Ivan Sliškovic i Stjepan Sukic.
Prva odborska sjednica držana je 21. rujna 1902. u jednoj sobi biskupskog konsistorija, koju je biskup Buconjic besplatno ustupio u staroj biskupiji (Vukodolu). Na sjednicu su došli svi odbornici potpuno spremni. Na njoj su stavljeni prijedlozi i stvarani zakljucci programatickog sadržaja. Zakljuceno je, da se tiskaju društvena pravila u 500 primjeraka; 500 komada poziva rodoljubima po Bosni i Hercegovini, da se prime povjereništva i da osnivaju podružnice, 200 komada poziva odlicnim rodoljubima, da se upišu kao do­brotvori ili utemeljitelji; 100 komada poziva pjevackim dru­štvima i citaonicama, da se upišu kao utemeljitelji i da prirede po jednu zabavu u korist društva. Na istoj sjednici svaki odbornik prima na se dužnost za koju ce se skrbiti tako da svaki mora na sjednicama odgova­rati za dio posla kojega se je primio. Medu odbornicima je vla­dalo posvemašnje povjerenje, ljubav i suglasnost u svim pita­njima, koja zasijecaju u interese društva.
Odbor se cesto sastaje i smišlja nacina, kako bi povecao prihode. Na pocetku pomišlja na izdavanje šibica, cigar-papira i na proizvodnju sapuna pod društvenim imenom. Od izdavanja šibica odustaje na molbu Cirilo-Metodskog društva, premda su vec bili u korespondenciji sa domacim tvrtkama.
Odbor se je obracao na pojedince da se zauzmu i da osnivanja podorganizacije, ali je to slabo uspijevalo. Pomišljali su na iza­šiljanje pouzdanih ljudi u pojedine krajeve, napose u Dalma­ciju i Hrvatsku. Za Hrvatsku i Slavoniju odbor opunomocuje Mehmeda Džal. Kurta, pravnika u Zagrebu, da prikuplja uteme­ljitelje i dobrotvore i da imenuje povjerenike. U samom Zagrebu upisano je 34 utemeljitelja i 186 clanova. Lijep je odaziv bio i u svim ostalim mjestima Hrvatske i Slavonije. Docim se je Dalmacija vrlo slabo odazvala osim nekoliko istaknutijih licno­sti. Odbor je sa povjerenikom, g. Kurtom, koji je požrtvovno svoj posao vršio, skrupulozno obracune svidao.[39]
Otadžbenici su srdacno pozdravili osnutak Hrvatskog potpornog društva u Mostaru. Društvo je svoj rad pocelo 1. listopada 1902. godine. Dana 2. listopada iste 1902. godine fra Dujo Ostojic je potvrdio postojanje Hrvatskog potpornog društva u Mostaru i naglasio da su To Društvo utemeljili hercegovacki fratri svojim prilozima. Medu utemeljiteljima se nalaze: biskup fra Paškal Buconjic s prilogom od 100 kruna, Franjevacki samostan u Mostaru sa 100 kruna, Kršcanska obitelj sa 100 kruna, fra Dujo Ostojic sa 100 kruna, fra Pio Knezovic sa 100 kruna. Tako je pet fratara utemeljitelja dalo ukupno 500 kruna.[40] Hrvatsko potporno društvo se raširilo u sve slojeve i u sve zemlje hrvatske, te je pozvano svecenstvo i uciteljstvo, da u svojim mjestima porade za raširenje Društva. Ideja mostarskog društva brzo se širila podružnicama i povjereništvima po Bosni i Hercegovini pa i po Hrvatskoj (u Zagrebu, Zemunu, Senju), i kao prva potvrdena je 3. svibnja 1903. podružnica u Tuzli, a istom 9. listopada 1904. podružnica u Sarajevu.[41] Za osnutak podružnice Hrvatskog potpornog društva u Mostaru, u Sarajevu posebno su zaslužni Ante Palandžic i Jozo Udovicic. Oni su bili medu prvima, koji su i od prije uveli u Sarajevu spomenutu podružnicu.[42] 
Glavna je briga odbora bila kako namaci prihode nužne za rad društva. Obratili su se hrvatskom pucanstvu koje se, iako je živjelo u krajnjoj bijedi, izvrsno odazivalo u svojim mogucnostima.[43] Na koncu prve godine djelovanja Društvo je imalo: 1. dobrotvora (biskup Josip Juraj Strossmayer), 174 utemeljitelja i 564 redovnih clanova sa znatnim prihodima. Krajem 1903. Društvo je imalo preko 600 clanova; prihodi i glavnice stalno rastu: vec u drugoj društvenoj godini prireduje društvo svoju prvu društvenu zabavu (8. studenog 1903.), izdaje svoj kalendar Hrvoje i zakljucuje godinu s ukupnim prihodom od 16.062.46 K i gotovinom od 14.204.32 Krune od cega ostaje za temeljnu glavnicu 12.062.52 K, a kad se u trecoj godini prihodi digoše do 18.953.14 i glavnica do 13.146.16 K, dana 9. rujna 1904. zakljuci društvo graditi svoju kucu i kupi potrebno zemljište za 3.600 K. U isto vrijeme zakljuceno je izdavati društvene šibice i polovicu cistoga dobitka od toga davati družbi Cirila i Metoda.[44] 
Prva društvena go­dina bila je najaktivnija a i najplodonosnija. Uprava društva nije po­puštala u svom prvom, žaru, nego su se pocele javljati poteškoce sa strane. Rijeci Ante Jukica na II. društvenoj skup­štini imaju vrijednosti i danas: "Mnogi naši lju­di nijesu zapravo ni shvatili cilja ovoga društva, te se je trebalo bo­riti sa mnogim predra­sudama, dok si je dru­štvo bar donekle prokr­cilo put u sve slojeve na­šega naroda. Mnogi su shvatili cilj društva je­dnostrano i sebicno, te su stupili u društvo je­dino radi toga, da sebi - odnosno svojoj djeci - odatle koristi crpu, a nijesu imali na umu vi­šeg cilja...., da radi narodne stvari treba svoju korist podvrgnuti opcoj i da je društvu cilj potpomoci one mladice, koji imaju mara i volje za nauku a sredstva nemaju". Predsjednik fra Radoslav Glavaš otvarajuci skupštinu aludira na poteškoce, koje su kocile društveni rad. "U nas, rekao je predsjednik Glavaš, vlada velika dezorganizacija, u nas se svakom poslu podmecu klipovi, pa je tako bilo i s našim društvom . . . Mi imamo puno deklamatora, ali malo radnika."[45]
Iz Hrvatskog potpornog društva, s vremenom, potekla je i ideja o organiziranju dobrotvornih zabava koje ce kasnije postati tradicija. Prva takva zabava organizirana je u Mostaru 8. studenog 1903. godine. Odbor Hrvatskog potpornog društva nastojao je i na druge nacine povecati prihode. Tamo su potekle ideje o proizvodnji žigica, cigaret-papira i sapuna pod društvenim imenom.
Prva podružnica koju je osnovalo Hrvatsko potporno društvo bila je u Donjoj Tuzli koja je potvrdena od Vlade 3. svibnja 1903. godine, a ubrzo i u Sarajevu.[46] 
Dobiva se dojam da je pronaden nacin te je razbudio ono stoljecima zatoceno rodoljublje hrvatskog puka koje je na oltar hrvatske misli prinosilo svoj obol. Prikupljanje prihoda za Društvo kroz desetljeca u raznim prigodama[47] je dokaz «osobite ljubavi prema svom bližnjem, ljubavi prema svom napacenom narodu, jednog silnog i zanosnog rodoljublja koje se brinulo svakom zgodom da bi omogucilo školovanje nadarenoj djeci koja oskudijeva materijalnim sredstvima. Jedna tako odškolovana generacija nije zaboravila svoj dug zgodnim zabavama da Hrvat prinese svoj obol, pruži dokaz svoje iskrene ljubavi prema svom puku, prema njegovoj 'ucenoj mladeži' koja se po bijelom svijetu pati zbog neimaštine, pa nerijetko i prekida svoje studije samo zato što nema od cega živjeti. Istinska ljubav, ljubav koja nikad ne prestaje, ljubav koja je pokretac dogadanja, koja je pomak smrti u život, ona ljubav po kojoj ce se prepoznavati Kristovi ucenici i sljedbenici – ovdje u našim krajevima u ovo vrijeme ocitovala se i preko brige za 'potrebne dake srednjih i visokih škola', ocitovala se svojim prilozima, svojim milodarima u trenucima najvece radosti i veselja, u casovima kad je srce zagrijano picem, u trenucima izobilja. I to su upravo onakvi darivaoci kakve apostol Pavao preporucuje: 'Jer Bog ljubi vesela dariovaoca'. Neka ne bude ni jednog imendana, ni jednog vjencanja, ni jednog krštenja, u našim kucama i obiteljima da se u tim radosnim casovima ne sjetimo i NAPRETKA.[48]
Poteškoca je bilo i kod same uprave u susretu sa prvim neprilikama ne pokaza se dovoljno upravne spretnosti. Društveni je rad, barem u provinciji, najviše radi toga zapinjao, što je središnja uprava imala svoje sjedište u Mostaru. Mnoge podružnice i povjereništva zatajiše s radom, nisu slale clanarinu i tražile prijenos centralne uprave u Sarajevo. Sve ovo dalo je povoda, da se fra R. Glavaš ne htjede primiti ponovnoga predsjedništva, da Ante Jukic, B. Inhof i V. Pogacnik daju svoje ostavke. 
Tako, fra Radoslav Glavaš je postavio Hrvatsko potprono društvo u Mostaru na sigurne noge, protivio se sjedinjenju sa Sarajevom i 18. studenog 1903. predao upravu Društva fra Špiri Šimicu. Fra Špiro je vodio Društvo godinu dana. Skupština bira za predsjednika fra Špiru Šimica, koji ostaje samo jednu godinu. Treci predsjednik fra Nikola Šimovic, istina ostaje u istom svojstvu do konacne fuzije «Hrvatskog potpornog društva« i «Napretka«, ali glavne poslove vodi marni, nesebicni i ustrajni prof. Jamnicki. On je bio duša društva i davao sve inicijative. Radi njegovih zasluga za društvo na skupštini 1925. biran je zacasnim clanom «Napretka«.[49]



2. Utemeljenje Društva u Sarajevu

Cuvši za uspjeh hrvatskih rodoljuba u Mostaru u studenom 1902. godine grupa hrvatskih intelektualaca, na poticaj dr. Tugomira Alaupovica, odlucila je utemeljiti slicno potporno društvo sa sjedištem u Sarajevu. Društvo su prozvali Hrvatsko društvo za namještanje djece u zanate i trgovinu. Dana 9. studenog napisana su i pravila. Pravila je sastavio dr. Tugomir Alaupovic uz pomoc Đure Vrinjanina i Dušana Plavšica. Privremeni odbor Društva izabran je 11. studenog 1902., prihvatio je Pravila, a vec «sutradan su predana pravila vladinom povjereniku na odobrenje». Sarajevskom Društvu vlada je odugovlacila potvrdu pravila. Na odobrenje pravila cekale su se gotovo dvije godine. 
Vlada tek 6. rujna 1904. uruci Ivanu Raguzu, privremenom predsjedniku Napretka Pravila, s tim da ih primi glavna skupština i ponovno se podnesu na potvrdu. Osnivacka skupština Napretka održana je 10. rujna 1904. u prostorijama Trebevica, na kojoj su jednoglasno Pravila prihvacena i izbran prvi Odbor. Predsjedik dr. Tugomir Alaupovic, profesor; dopredsjednik i tajnik Marko Kuzmanovic, cinovnik; odbornici: Ivo Barešic, Jozo Udovicic, Anto Palandžic, Ivan Spahic, Marko Debic obrtnici i Đuro Vrinjanin, cinovnik.[50] Zanimljivo je da vec «30. listopada 1904. iznajmljuje Napredak sobu kod g. Josipa Udovicica za 8 kruna mjesecno i nabavlja potrebni namještaj u zajednici sa sarajevskom podružnicom Hrvatskog potpornog društva iz Mostara».[51] Glavna je briga i jednog i drugog odbora bila kako namaknuti prihode nužne za rad društva.

3. Ujedinjenje Društava

Sve su okolnosti, piše fra Leo Petrovic, vodile koncentraciji narodnih sila u Bosni i Hercegovini. U narodnom pokretu Sarajevo je bilo posve mrtvo sve do pocetka ovoga stoljeca. Tamo su se medutim naseljavali naši ljudi, naši profesori i cinovnici, koji su poceli raditi na narodnom po­slu. Sarajevo, glavno mjesto Bosne i Hercegovine, postalo je ne samo politicko nego i kulturno središte bosansko-hercegovackih Hrvata. Narodna je potreba tražila da se i središnja uprava «Hrvatsko potporno društva« preseli u Sarajevo. To su znali odmah na pocetku rodoljubi u Mostaru. Na drugoj društvenoj skupštini, 18. list. 1903. odbor izjavljuje, da «je spravan u suglasju skupštine središte društva prenijeti u Sarajevo, ali je tada pozvano Sarajevo, da prije sastavi sebi podružnicu, pa da se tako u tom smislu sa središnjim odborom u Mostaru može u zdogovor stupiti«.
Na IV. glavnu godišnju skupštinu, držanu dne 15. sijecnja 1905., Sarajevo izašilje prof. Antuna Tandarica i vlc. Antu Alaupovica. Oni su donijeli punomoci od 380 clanova iz Travnika, Livna, Tu­zle i Sarajeva, u namjeri da ishode zakljucak, da se prenesu sjedište društva u Sarajevo. Ovaj naum nije pošao za rukom jer nije imao oslona na pravilima. «Napredak«, osnovan u rujnu 1904., imao je zadacu poma­gati samo naucnike, mijenja svoja pravila i nadodaje da ce u buduce pomagati i ucenike. Radi toga, na društvenoj skupštini Potpornog društva od 8. list. 1905. preko Đure Džamonje stavlja pri­jedlog, da i Potporno društvo preuzme dužnost pomaganja i šegrta. Ovaj «Novi Napredak« postaje u Mostaru simpaticniji, nu do fuzije još ne dolazi. Prijenosu sjedišta društva u Sarajevo neki se svom energijom protive (fra Radoslav Glavaš i Petar Nikole Ancic), vecina, pod utjecajem prof. Jamnickoga, pomalo popuštaju. Svi ipak stoje na stanovištu, da sav društveni imetak ostane u Mo­staru. Tim više to traže, buduci da su bosanske podružnice «Hrvatsko potporno društva« još prije predale «Napretku« lijepu svotu novaca.[52] 
Misao fuzije dolazi u završnu fazu. Sada se traži pogodna baza na kojoj se ima provesti fuzija. Sarajevo predlaže: 1. da se u Mostaru osnuje »Glavna podružnica Napretka za Hercego­vinu«; 2. da ova podružnica zadrži sav imetak «Hrv. potp. društva«, kojeg je ovo do casa sjedinjenja posjedovalo. Na ovoj podlozi, pod sigurnim izgledima u uspjeh fuzije, sazvana je zadnja izvanredna skupština «Hrvatskog potpornog društva« za 6. sijecnja 1907. na kojoj je vecinom glasova zakljuceno: 1. da se raspušta Hrvatsko potporno društvo i 2. da se osnuje Dobrotvorna zaklada biv­šeg Hrvatskog potpornog društva, koja ce potpomagati vrijedne a siromašne hrvat­ske dake.« «Hrvatsko potporno društvo postojalo je do 20. svibnja 1907., a Napretkova podružnica u Mostaru držala je prvu konstituira­jucu skupštinu dne 20. sijecnja 1907., na kojoj je izabran slije­deci odbor: predsjednik: prof. Viktor Pogacnik, potpredsjed­nik trgovac Adam Mikacic, tajnik prof. Ante Kobacic, knji­govoda tehn. of. Marko Knežic, riznicar trgovac Ivan J. Smo­ljan, odbornik obrtnik Petar Soldo, zamjenici: trgovac Mijat Mer­džo i obrtnik Pavo Pavkovic; revizor prof. Leo Jamnicki.[53] Godine 1907. došlo je do stvarnog ujedinjenja društava u Mostaru i Sarajevu. Naime, u nedjelju 6. sijecnja 1907. gradanstvo Mostara, Hrvati iz svih stališa, vec do devet i cetvrt izjutra dupkom napuni krasnu novouredenu hrvatsku citaonicu Hrvoja. Došli su uzvelicati cin sporazumka o sjedinjenju bratskih potpornih društava: Hrvatskog potpornog društva za potrebne dake srednjih i visokih škola iz Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Mostaru i Hrvatskog društva za namještanje djece u zanate i trgovine – Napredak iz Sarajeva.[54] Tako, istice Ivan Milicevic, od znamenitih zametaka Hrvatskog potpornog društva u Mostaru i od kasnije zasnovanog Napretka, koja su se stopila u jedno, imamo danas Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Napredak, koje vrši svoju tešku zadacu onako, kako to iziskuju svakodnevno veci zahtjevi, koji se na nje stavljaju.[55] Tako, to je udruženje preimenovano u Hrvatsko kulturno društvo Napredak proširilo svoju djelatnost na srednjoškolce i studente. 
Sijecanjskim sporazumom 1907. krenulo se punim jedrima i uspjesi su postajali iz dana u dan sve znatniji, sve širi, sve mnogovrsniji, sve ucinkovitiji u svojoj humanitarnoj, gospodarskoj i kulturno-prosvjetnoj djelatnosti. Na temelju onodobnog tiska i sacuvanih arhivskih dokumenata stjece se dojam da je Napredak pronašao nacin te je razbudio ono stoljecima zatoceno rodoljublje hrvatskog puka koje je na oltar hrvatske misli prinosilo svoj obol. Svaki dar ili milodar pružila je ljubav razboritog, rodoljubnog i radosnog srca. Iako izvješca donose da se sakupljalo po gotovo svim mjestima diljem Herceg-Bosne, iz sacuvanih podataka se vidi da je ovaj obicaj bio kud i kamo izrazitiji u Hercegovini nego u Bosni. Izvan BiH imamo samo nekoliko obavijesti (Gospic, Slunj, Slano).[56] Sve te akcije dokaz su jedne osobite ljubavi prema svom bližnjem, ljubavi prema svom napacenom narodu, jednog silnog i zanosnog rodoljublja koje se brinulo svakom zgodom da bi omogucilo školovanje nadarenoj djeci koja oskudijevaju materijalnim sredstvima. Jedna tako odškolovana generacija nije zaboravila svoj dug i iz njenih redova, prvenstveno, dolazi kasnije poticaj na svim zgodnim zabavama da Hrvat prinese svoj obol, pruži dokaz svoje iskrene ljubavi prema svom puku, prema njegovoj ucecoj mladeži koja se po bijelom svijetu pati zbog neimaštine, pa nerijetko i prekida svoje studije samo zato što nema od cega živjeti. Zbog toga cu ponoviti apel koji se pojavljivao cesto na stranicama i glasila i kalendara HKD Napredak: NEKA NE BUDE NI JEDNOG IMENDANA, NI JEDNOG VJENCANJA, NI JEDNOG KRŠTENJA u našim kucama i obiteljima da se u tim radosnim casovima ne sjetimo NAPRETKA.[57] Udruga se 29. lipnja 1922. prozvala Hrvatskim kulturnim društvom Napredak s temeljnim programom «kulturnog jacanja hrvatskog naroda». 



4. Napretkov dom, odnosno konvikt “Kralj Petar Svacic”

Kada su rodoljubi u Mostaru, dne 14. rujna 1902. zasnovali Hrvatsko potporno društvo za siromašne dake i naucnike odmah su smišljali nacin, kako ce sigurnije postici naumljenu svrhu. Prema zakljucku sjed­nice od 9. sijecnja 1903., koji je i izvanredna skupština od 11. istog mjeseca usvojila, samo se je 1/3 cistih prihoda imala utrošiti, a 2/3 prihoda moralo se je stavljati u fond društva ili kupiti kucu za eventualno teže prilike. Kako je u ono doba bankovni kamatnjak bio dosta nizak (4%) na skup­štini od 9. listopada 1904. pada zakljucak, da se imade praviti kuca, te se daje u dužnost novomu odboru, da ima u slijedecoj društvenoj godini ovu namisao ostvariti. Vec 4. lipnja 1905. zakljucuje se kupnja zemljišta u Liski ulici, za koje se je dalo 3.600 K. prema izvještaju na skupštini od 8. listopada iste godine. Na toj je skupštini definitivno zakljuceno, da se na kupljenom zemljištu gradi kuca. Vodenje gradnje povjerava se graditelju g. Stjepa­nu Škrobicu, koji je i nacrt napravio, a dodjeljuju mu se kao gradevni odbor, uz onodobnog predsjednika fra Nikolu Šimovica, gg. ing. Drag. Kohler, ing. Brozovic, Petar Nikole Ancic i prof. V. Pogacnik. Stjepan Škrobic je za nacrt i vodenje gradnje tražio honorar 4% od cjelokupne svote izdataka, što je odbor i prihvatio, kao najpovoljniju ponudu.
U veljaci 1906. cine se sve priprave za gradnju. Odbor imade pune ruke posla, cešce drži sjednice, traži zajam od 14.000 K. piše zamolbe na sve podružnice i uglednije pojedince, da priteknu u pomoc. Na sve se strane traže sredstva, kako posao ne bi zapeo. Pod kraj ljeta zgrada je izvana bila gotova, ali zidovi nijesu bili izradeni - a i kasa je bila pra­zna. Uza sve poteškoce, prema izvještaju tajnika na skupštini od 2. pro­sinca 1906. »kuca se je napravila«.
Društvo je utrošilo cijelu svoju gotovinu u iznosu od 22.675.97 K. Buduci da je gradnja stajala 46.109 K društvo je zapalo u dug od 23.433.03 K, a odbor u veoma neugodan i težak položaj. Odbor se je sada obracao na sve strane za pomoc, tražio zajam od banaka i od privatnika. Molba je poslana i na »Napredak« u Sarajevo. U pomoc su pritekli naj­pripravnije prof. V. Kolis i gda Ecija Jamnicky, koji su uz 5% kamata dali zamoljene svote. U godini 1907. »Napredak« se ponudio za otplatu cijeloga duga uz intabulaciju na Dom i 6% kamata. Tako se je privreme­no moglo otpocinuti i postepeno otplacivati dugove »Doma«.
Na sjednici od 27. sijecnja 1918. prof. Braticevic bio je sretan, da je mogao odbor izvijestiti, kako je »Dom« potpuno isplatio dugove i da nema više vjerovnika!
Konvikt je graden 1905., a nadograden 1926. godine. Pocetkom školske godine 1927./28. mogle su se koristiti sve prostorije.U Konviktu su imali smještaj i prehranu nadareni daci iz Hercegovine. Broj srednjoškolaca i studenata koji su dobivali stipendije bio je velik.[58] Od 1920. do 1942. godine u Konviktu je bilo smješteno 940 pitomaca. Za njihov duhovni odgoj brinuli su se svecenici, zvani prefekti[59], a kucanstvo su vodile casne sestra franjevke[60]. Dva hrvatska nobelovca, Ivo Andric i Vladimir Prelog, te brojni drugi poznati znanstvenici i umjetnici bili su Napretkovi stipendisti. Primjerice, samo to puno govori o dalekovidnosti hercegovcakih franjevaca i rijetkih hrvatskih rodoljuba o njihovim planovima i ostvarenjima u prvom stoljecu.


Zakljucak

Stogodišnja proš­lost Hrvatskog kulturnog društva Napredak (1902.-2002.), napose njegovi prvi poceci mo­raju zanimati svakoga njegova prijatelja naro­cito suradnika.[61] Ne bi ni lijepo bilo, kada se ovom prigodom ne bi sjetili njegovih osni­vaca njihovih napora i truda.
Hrvatsko potporno društvo, odnosno Napredak Mostar u ovoj 2002. godini slavi 100. obljetnicu svoga osnutka i djelovanja na polju potpore talentiranim osobama, u budenju nacionalne svijeti, te širenju književno­sti, prosvjete i kulture. Od davne 1902. do danas Hrvatsko potporno društvo, odnosno Napredak Mostar poslao je u hrvatski narod neizbrojiv broj opismenjenihosoba, te knjiga kojima je izgradivana i podržavana nacionalna svijest, te je njezinim knjigama izgraden hrvatski gradanski stalež u Herceg-Bosni, no­sitelj politicke misli u XX. stoljecu. 
Hrvatsko potporno društvo, odnosno Napredak Mostar nikada nije u svome radu priznavao niti društvene (klasne), niti obrazovne razlike medu Hrvatima, pa tako ni upravne ni politicke granice koje su dijelile hrvatski narod, nego je dake, ucenike i studente stipšendirao i knjige, pomocu svojih povjerenika, slao u svaku hrvatsku kucu. Pismen covjek i knjiga je uvijek u hrvatskom domu bila najbolji prijatelj i ucitelj, a pokazivala je, na najvidljiviji nacin, i društveni položaj onih koji su knjige posjedovali i voljeli.
Hrvatsko kulturno društvo Napredak Mostar, pod imenom Hrvatsko potporno društvo, osnova­no je u zrelo doba hrvatskoga narodnoga preporoda u Herceg-Bosni, kada se osjecala živa potreba za vlastitom inteligencijom i osnivanjem književno-izdavackog poduzeca koje bi tiskalo knjige i publikacije neophodne za promicanje preporodnih ideja i književnih tekstova namijenjenih citanju, recitiranju ili pjevanju na sastancima i druženjima. 
Društvene i politicke prilike poticale su takvu potrebu, osobito kad se preporod­na ideja snažno proširila i izvan Mostara, i kada su se u vecim gradovima osnivale citaonice kao središta društve­noga, književnoga i politickoga života. Zakljucak o osni­vanju društva za potrebne dake i ucenike srednjih i viših škola u BiH, te njegovanje narodnog jezika i književnosti donijeli su hercegovacki franjevci u Franjevackom samostanu u Mostaru 7. sijecnja 1902. godine. Na taj nacin podigli su živi spomenik u srcima brojnih Hrvata u Herceg-Bosni i na širem podrucju. Godine 1939. Društvo je imalo 150 podružnica i 17 povjereništava, a u razlicitim razdobljima Napredak je imao podružnice ili povjereništva u 440 mjesta. 
Napredak je ratne 1942. okupljao 21.000 clanova. Pod izgovorom da više nemaju clanstva, komunisticke su vlasti ugasila sva hrvatska društva, pa od 1. travnja 1949 i Napredak, koji je svio svoje tajno gnijezdo u srcima svih hrvatskih domoljuba i poput feniksa vinuo se u novi lijet slobodarskim nebom u jesen 1990. godine. Nakon obnove broj podružnica postepeno raste. Godine 2002. Napredak ima 66 podružnica i 3 povjereništva.
U vihoru drugoga svjetskoga rata Napredak, pr­venstveno zbog svojih povijesnih zasluga, postaje središ­njom potpornom i izdavackom kucom u Bosni i Hercegovini. Pomaže se ucecoj mladeži, smješta ih se u domove i tiskaju se nove knjige. Unatoc ratu, na visokoj je humanitarnoj razini. Napredak ni tada nije dijelio stipendije i tiskala ni jednu knjigu kojom bi bilo iznevjereno njegovo nacelo pravednosti i slobode, um­jetnosti i humaniteta. 
Proživjevši krizu iz 1949. do 1990. kada su komunisticke vlasti zabranile rad Hrvatskog kulturnog društva Napredak i prisvojile svu njegovu imovinu, tek u zoru demokracije cine se usješni koraci koji su doveli do obnove rada Napretkove središnjice u Sarajevu 29. rujna 1990., te 14. studenog iste 1990. godine i Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar i još nekoliko podružnica po Hercegovini.
Tijekom minulih dvanaest godina Hrvatsko kulturno društvo Napredak Mostar održalo je 65 tribina, objavilo 46 knjiga, priredilo 16 izložaba, proslavilo jedanaest Napretkovih Božicnica, zapocelo i ostvarilo Tjedan hrvatske kulture (- s cetiri koncerta, a u dva bili suorganizatori i objavilo cetiri Napretkova povijesna kalendara. Odradili smo ukupno 125 manifestacija. Na navedenim manifestacijama predsjednik je održao prosjecno po dva govora. 
Svecano obilježavanje Hrvatskog kulturnog društva Napredak Mostar poceo je prigodnom Tribinom 7. sijecnja 2002. godine u Mostaru. Tijekom ove godine održali smo pet prigodnih tribina i svecanu skupštinu u Mostaru, objavili tri knjige i priredili cetvrti Napretkov povijesni kalendar za 2003. Konacno, sve je to sažeto i ilustrirano u knjizi Stoljetnica mostarskog Napretka, što je, bez ikakve sumnje, vidljivi i trajni dokaz višestruke djelatnosti nekolicine entuzijasta koji to nisu trebali biti, ali dokazuju da se Napredak voli pamcenjem i potporom.
Minulih stotinu godina postojanja Hrvatskog potpornog odnosno kulturnog društva Napredak za hrvatski narod u Bosni i Hercegoivni dar je i milost, poticaj i nadahnuce za nove izazove i nove pothvate: da budemo ponosni na svoje korijene, na svoje prede koji su s velikom mukom krocili putove kako bi poslovicno nadarenoj ali siromašnoj našoj mladeži osigurali ljepšu i sretniju buducnost, te stvorili domacu inteligenciju. 
Kroz minulih stotinu godina Hrvatsko potporno odnosno kulturno društvo Napredak Mostar proživljavalo je sve uspjehe i padove, sve nade i sumnje, sva razocaranja i uzlete koje je proživ­ljavao hrvatski narod u posljednjih stotinu godina. HKD Napredak Mostar je tako ugraden u intelektualnu i moralnu povijest hrvatskoga naroda. On je svijest i savijest hrvat­skoga naroda kroz dvadeseto i na pocetku dvadeset i prvoga stoljeca.[62] 
NEKA ŽIVI, NEKA SE ŠIRI I NEKA CVJETA HRVATSKO KULTURNO DRUŠTVO NAPREDAK i u slijedecem desetljecu, stoljecu, petostoljecu, tisucljecu – sve do Božje volje, jer što se s ljubavlju sije – bogato klije!







[1] Usp. Andrija Nikic, Društvene i politicke prilike u Hercegovini za vrijeme austro-ugarske vladavine (1878.-1918.), Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999., Mostar – Split, 2002., str.49.-68. 
[2] Ova studiju napisana je na temelju arhivske dokumentacije iz Franjevackog arhiva u Mostaru (Napretkovi spisi, sv. 1.i 2., Povijest, sv. 2., Spisi Provincije, sv. 2.-15.), studija iz Napretkova kalendara, posebice objavljenih studija: Leo Petrovic, Prije trideset godina, Kalendar Napredak 1932., str. 161.-166., Isti, Napretkov dacki konvikt Kralj Petar Svacic, Napretkov kalendar za 1929., str 192.-196., Antun Odic, Kratak istorijat Napretka od osnutka do fuzije Hrvat. pot. Društvu u Mostaru 1902.-1907., Napretkov kalendar, XVI./1927., str. 38.-48. Isti, Kratka povijest Napretka – Rad društva 1907. do pocetka rata, Napretkov kalendar, XVII./1928., str. 39.-45. Upozoravam na vrijedne monografije: Hrvoje Šapina, Stoljetnica Napretka, Sarajevo, 2002. i Franjo Maric, Pregled Napretkovih hrvatskih narodnih kalendara 1907.-2002., Zagreb-Sarajevo, 2002.
[3] «Naši otci-duhovna braca, piše fra Dujo Ostojic, boriše se 400 ljeta, nisu nikada prestali boj biti s neprijateljem. Je li ih stalo truda, muke, novca i samoga života, jest, ali svladaše s pomoci Božjom sve neprijatelje svoj uzvišene ideje. Mi imamo sada sasvim drugu borbu, t.j. borbu s nazovi katolicima, a ta je puno teža nego što je njihova bila. Svagdje su muke gore od mucila! Ali za istinu i pravdu sve, pa i glavu!» FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 550.

[4] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva u Mostaru, Hrvatski narodni godišnjakk 2002., Sarjevo, 2002., str. 66.-67.
[5] Pocetkom dvadesetog stoljeca Hercegovina je, kao rijetko koja druga pokrajina, s pravom dobila poslovicnu karakteristiku - cijeli svijet naseli, a sebe ne raseli. Ako je istina - »u velikim narodima geniju se gnj'ezdo vije« (Njegoš) - a jest, onda bi se Hercegovina morala ponositi da je iz njezina gnijezda cavjecanstvo dobi­lo dosta velikana na svim podrucjima ljudskog djelovanja. Na žalost, povijest Hercegovine je uglavnom nepoznata, a njezini velikani mrtvi. Prvi koji je socnim hrvatskim jezikom otvorio rjecita us­ta povijesti Hercegovine i njezinih zaslužnih velikana - prem­da ukratko i tematski - bio je fra Radoslav Glavaš. Glavaše­vo djelo »Spomenica« bilo je pravo otkrice. Ubrzo po izlasku navedene knjige uslijedila je i slijedeca ocjena: to je kita raz­nolikog, mirisavog, zdravog i rijetkog cvijeca, što ga je mila naša otadžbina uzgojila i sacuvala u svojim njedrima, a fra Radoslav ju je svetim ponosom pokazao, da joj se divi i sla­vi kršnu Hercegovinu. Slicno se to dagadalo i s ostalim Gla­vaševim povijesnim djelima. Usp. Andrija Nikic, Fra Radoslav Glavaš, Mostar, 1980., str. 5.-8.
[6] Leo Petrovic, Prije trideset godina, Napredak, Hrvatski narodni kalendar za prestupnu 1932., godina dvadestprva, Izdalo Hrvatsko kulturno društvo Napredak u Sarajevu, 1931., str. 161.-165.
[7] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva…, str. 69.
[8] FAM, Povijest, sv. 3., str. 548.
[9] Potrebno je prelistati godišta Osvita i ostati zadivljen nad vijestima i podacima o brizi za dake. 
[10] Fra Dujo komentira da u Mostaru postoji rišcanski list koji se zove Srpski vjestnik, njemu vlada daje godišnju potporu od dvije tisuce forinti (=cetiri tisuce kruna). FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 550.
[11] FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 550.
[12] Usp. Osvit, VIII/1905., br. 33. (prilog, Mostar, 29. travnja 1905.), str. 2.
[13] I Fra Dujo naglašava da je vlada «hrišcanim i turcim svima dala dobar stipendij. Eto pravde i pravicnosti, koju dieli vlada nama… Nek se Hrvati katolici progone to je deviza sadašnje naše bezbožne vlade. Jadna joj uprava! Što rišcani i turci po novinam lažu, to im ona patrocinira, a da mogu, i jedni i drugi dušu bi joj izvadili i srce iskopali. Ta to se vidi po ugovoru što su ga oni ucinili u Novom sadu proti upravi u Bosni i Hercegovini.» FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, str. 284., citiran u Povijest, sv. 3., str. 555. 
[14] FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, str. 304., citiran u Povijest, sv. 3., str. 555. 
[15] FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 548.
[16] FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 548.
[17] FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 548.
[18] Jadna mu pamet i crno mu duši, ko što i jest! – zakljucio je fra Dujo. Isto, str., 549.
[19] To su ništarije, imenom katolici, djelom pravi pravcati muhamedanci, turci i najposlie ništa i opet ništa. Fra Dujo naslucuje da bi to mogla biti «jabuka od okružnika za Novu godinu». Uz to, fra Duji se 12. prosinca iste 1901. godine pojadao fra Radoslav Glavaš da mu je cenzura zaplijenila najnoviji broj Kršcanske obitelji radi stihova: «Od Triglava do balkanskih gora/ Mila zemlja puna srebra, zlata/ Otacbina je ponosnih Hrvata» Isto, str. 549. To je po svoj prilici bio atak na ideju o osnutku dobrotvornog društva. Zatim je fra Radoslav nadodao da je spomenuta direktorica na Višoj djevojackoj školi , poimenice Radmila Rojal zabranila, da se Kršcanska obitelj cita u školi, i da se prima u zavod. Razlog su njih dvojica pronašli samo u sadržaju lista što je katolicki i hrvatski. A moguce da se radilo kako bi se naudilo fratrima, jer oni izdaju spomenuti list. FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, citiran u Povijest, sv. 3., str. 548.
[20] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva u Mostaru, str. 68.
[21] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[22] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[23] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[24] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[25] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[26] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[27] FAM, Povijest, sv. 3., str. 551.
[28] FAM, Povijest, sv. 3., str. 552.
[29] Sastavljanje pravila za Potporno društvo bilo je povjereno Anti Jukicu i Stjepanu Radulovicu. Njihov elaborat je pregledao fra Radoslav Glavaš. 
[30] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva u Mostaru, 68.
[31] Kad je ucinjen i taj korak, u Sarajevu su se probudili i zatražili «da se odustane od osnivanja društva u Mostaru. Vidjeli su, istice Ivan Milicevic, tek sada, da Mostarci misle i ozbiljno da izvedu davnašnju svoju zamisao, za koju nije bilo više vremena, da se s njom oteže. Uslijed toga dode do nerazumljivog unutrašnjeg spora, kada se je nakon godina i godina imala oživotvoriti najplemenitija stvar.» Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva.., str. 68.
[32] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva…, 68.-69.
[33] Poruka odbora vladi povjerena je bila Osmanu Hadžicu. Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva…, str. 69.
[34] Leo Petrovic, Prije trideset godina, Napredak…, str. 161.-165.
[35] Usp. Arhiv Napretka, Spisi Napretka, sv. 1. Osvit pocinje biti i glasilo Društva od samog pocetka.
[36] FAM, Ostavština fra Radoslava Glavaša, sv. 3., f. 51.-52v.
[37] Arhiv HKD Napredak, Napredak, sv. 1. i 2.
[38] Usp. Antun Odic, Kratka povijest Napretka, Napredak, glasilo hrvatskog kulturnog društva 'Napredak' u Sarajevu, 2/1927., br.3.,. str. 36.
[39] Leo Petrovic, Prije trideset godina, Napredak…, str. 161.-165.
[40] FAM, Dnevnik fra Duje Ostojica, sv. 1., str. 319.-323., 335.-336., 338. i sv. 2., str. 7. Citirano prema Povijest, sv. 3., str. 552.
[41] Fra Bazilije Pandžic navodi da je u Sarajevu osnovana podružnica Hrvatskog potpornog društva iz Mostara 9. listopada 1903. godine. Usp. Hercegovacki franjevci. Sedam stoljeca s narodom, Mostar, 2001., str. 164.
[42] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva…, str. 69.
[43] O tome svjedoce podaci objavljivani u mostarskom Osvitu od 1901. pa dalje.
[44] Franjo Maric, Pregled Napretkovih hrvatskih narodnih kalendara 1907.-2002., Zagreb-Sarajevo, 2002., str. XIII. 
[45] Usp. Leo Petrovic, Prije trideset godina, Napredak…, str. 161.-165.
[46] Hrvoje Šapina, Stoljetnica Nparetka, Sarajevo 2002., str. 12.-13.
[47] O tome je dr. Pavo Knezovic napisao posebnu studiju: Veseli darivaoci Napretkovi, Hrvatski narodni kalendar za 1992., Izd. Napredak, Sarajevo, 1991., str. 352.-364.
[48] Usp. Pavo Knezovic, Veseli darivaoci Napretkovi, Hrvatski narodni kalendar za 1992., str. 352.-364.
[49] Usp. Leo Petrovic, Prije trideset godina, Napredak…, str. 161.-165.
[50] Usp. Antun Odic, Kratka povijest…, str. 36.
[51] Usp. Antun Odic, Kratka povijest…, str. 42.
[52] Napredak, kalendar za 1927. godinu, str. 44. 
[53] ­Osvit, Mostar, 22. I. 1907.
[54] Usp. Osvit, X/1907., br. 3. (Mostar, 8. sijecnja 1907.), str. 2. Osvit pocinje biti i glasilo Društva.
[55] Usp. Ivan A. Milicevic, Kako je došlo do osnivanja Hrvatskog potpornog društva…, str. 69.
[56] Primjerice u Osvitu iz 1905. i 1906. susrece se po desetak prigoda i darovatelja za Društvo. U Kršcanskoj obitelji, koju je pokrenuo zbor profesora Franjevacke bogoslovije u Mostaru na celu s fra Radosalvom Glavašem, objavljeno je od 1900. do 1944. pedesetak prigoda i imena dobrocinitelja. 
[57] Usp. Pavo Knezovic, Veseli darivaoci, str. 360.-364.
[58] O tome je prikupio dokumentaciju dugogodišnji predsjednik Glavne Napretkove podružnice u Mostrau dr. fra Leo Petrovic i napisao nekoliko prigodnih studija. O gradnji konvikta usp.: Dr. fra Leo Petrovic, Napretkov dacki Konvikt »Kralj Petar Svacic« u Mostaru, Hrvatski kalendar »Napredak« za 1929. str. 192.-197.
[59] O Napretkovim prefektima vrijednu studiju je napisao dr. Tomo Vukšic.
[60] O sestrama franjevkama i njihovom djelovanju dokumentaciju je prikupio fra Leo Petrovic, Napretkov arhiv, Napredak, sv.1. i 2. 
[61] Usp. Andrija Nikic, Stoljetnica mostarskog Napretka 1902.- 14. rujna – 2002., Mostar, 2002., str. 61.-98.
[62] Iscitavajuci zasluge Mostarskog Napretka Nevenka Vucemilovic je uputila prigodnu cestitku: Covjek ne može ostati hladan nakon išcitavanja izvještaja u povodu proslave stogodišnjice Kulturnoga društva "Napredak". Još u tijeku citanja svih zamisli, nastojanja i brojnih ostvarenja koja se izlistavaju u vijencu samoga Društva osjecamo kako se grudi nadimaju ponosom, a srce puni zadovoljstvom. Dragi bosansko-hercegovacki fratri, cestitam vam na vašim gradivnim zamislima, plemenitim nastojanjima i uspjelim ostvarenjima. Treba poželjeti samo da se ovakvo sebedarje proširi, uplete u širje društveno tkivo i produži zauvijek! Usp. Andrija Nikic, Stoljetnica mostarskog Napretka 1902.- 14. rujna – 2002., Mostar, 2002., str. 16.