Sponsored Ads
|
» Home
» Croatian Language » Hrvojka Mihanović-Salopek i Gordana Laco: Jadranskih sirena zov, 2024.
» Home
» Poetry » Hrvojka Mihanović-Salopek i Gordana Laco: Jadranskih sirena zov, 2024.
| Hrvojka Mihanović-Salopek i Gordana Laco: Jadranskih sirena zov, 2024. |
| By Nenad N. Bach and Darko Žubrinić |
Published
01/14/2025
|
Croatian Language , Poetry
|
Unrated
|
|
|
|
Part 3
U ovoj antologiji posebna je pozornost usmjerena prema autoricama koje je životna putanja odvela u inozemstvo, ali usprkos tome, doživljaji iz dalmatinskog zavičaja tvore nezaobilazan usjek njihovih pjesničkih razmatranja, a u žarištu njihovih refleksija je i položaj iseljeničkih sudbina. Mnoge od tih autorica ostale su nevidljive u dosadašnjoj kritičkoj percepciji te ih se književnopovijesni pregledi neopravdano odriču. Među njima osobito ističemo vrijedne pjesničke domete Nasje Meyer Bošković, Ivane Bačić Serdarević, Nele Stipančić Radonić, Duške Crmarić Tomašić i dr.
Domovinski rat ostavio je svoj snažni pečat u pjesničkim vizijama dalmatinskih autorica, ali i otvorio nov način propitkivanja zlih sila u čovjeku, razmatranja o potrebi obnove domoljublja pa i iskazivanja žrtve za viši cilj. Duboko proživljavanje tog povijesnog razdoblja našlo je svoj odraz u stvaralaštvu Marije Grazio, Anite Martinac, Nevenke Nekić, Marine Kljajo Radić, Duške Crmarić Tomašić, Dragice Zeljko Selak, Perice Vulić Vočanec, Zorke Jekić, Vande Babić, Nike Milosavić i dr.
U 2. polovici 20 st. javlja se kod književnica pod utjecajem egzistencijalističkog pravca poezija koja reflektira raspoloženja posustalosti i beznađa. Unutar nje se poznati predmeti svakodnevice i okruženje pjesničkog subjekta ne pojavljuju više kao izvori sigurnosti, već kao signifikanti duševnog rasapa. Na takvom tragu odvija se pjesničko propitkivanje Grozdane Cvitan, a u najnovije vrijeme najsnažniji egzistencijalistički naboj besmisla i gorčine nose pojedine pjesme Helene Peričić koje uvjerljivo prikazuju suvremenu ravnodušnost, otuđenost i razne devijacije humanističke koncepcije života. Nasuprot tome, izrazito filozofično pjesništvo Dragice Vranjić Golub crpi u različitim filozofskim koncepcijama poticaj za vlastito pozitivno ontološko domišljanje svijeta, a pored toga u jednom dijelu pjesništva ona iskazuje, prema učenju Martina Heideggera i Ferdinanda de Saussurea svoje povjerenje u moć jezika te u obnoviteljsku poetsku funkciju jezika.
Vremensko preljevanje djelatnosti dalmatinskih pjesnikinja s kraja 20. na 21. stoljeće donosi još veću polifoničnost pjesničke oblikotvornosti i poetskih koncepata, a pored toga i novi društveni portret imaginativnog ženskog pjesničkog subjekta i realne žene književnice koja doživljava svoju ravnopravnu afirmaciju kao umjetnica, radnica na svim poljima različitih zanimanja i književna znanstvenica. Stvaranje Zvjezdane Čagalj koja djeluje krajem 20. i početkom 21. st. odražava portret samosvojnog pjesničkog subjekta koji usprkos visokoj osjećajnoj napregnutosti može postati samodostatan, neuhvatljiv, osamostaljen od svih društvenih stereotipa i normi, opojen slobodom svoje nove putanje ( npr. pjesma Ti ženo iz zbirke Iz žene o ženi). Suvremeno doba ne samo da pjesništvom iskazuje novi lik neovisne žene oboružane samopouzdanjem, (pa makar i usiljenim), već naše vrijeme obilježava i prava eksplozija pjesničkih stilova, doticanja razovrsnih pravaca, nesputanih osebujnosti i neskrivenih eksperimenata. Prerano umrla Nela Milijić pristupala je jezičnom mediju kao samostalnom katapultu bezbrojnih igrivih mogućnosti te je jezičnom igrom i kombinacijom premeta i obrata nastojala odraziti složenost i nepredvidivost životne zbilje. U tom oslanjanju na igrivu moć jezika odvija se i poezija mlade autorice Ivane Čagalj Dizdar.
| Ivana Marija-Vidović (s darovanom knjigom) i Hrvojka Mihanović-Salopek
Lilijana Domić oživljava sonetne oblike, a pored toga i majstorskom strukturalnošću slaže bogato jezično nazivlje i svojstva mediteranske flore u začuđujuće semantičke i neosecesijski sintaktičke kompozicije. Prisutna je svijest lirskog subjekta o moći jezika kojim istovremeno gradi i zamamni, estetizirajući labirint zavičajnih mediteranskih sjećanja.
Izrazitim afinitetom prema strukturiranju neobičnih prizora na rubu jave i snoviđenja odlikuje se pjesnički opus Dunje Kalilić, koji u svom velikom dijelu sadrži i usmjerenost autorice na očuvanje čakavskih arhaizama, te dijalektalnih i ambijentalnih specifičnosti splitskog područja. Irena Grubišić Ćabo ponajviše je usmjerena prema oživljavanju nadrealističkih viđenja u pjesničkom opisivanju unutarnjih gibanja duše.
Paralelno miješanje prizora iz irealne i realne pojavnosti pokazuje da postmodernistički prozni postupak struje svijesti dobiva svoj sažetiji pandan u suvremenim pjesničkim strukturama. Takav primjer pronalazimo kod suvremenih autorica Zdravke Krpine, Kolinde Vukman te u snažnoj fantazijskoj slikovnoj, autonomnoj pjesničkoj "stvarnosti" Milane Vuković Runjić i Sanje Knežević. Postmodernističkim izrazom neočekivanih usporedbi i "dalekih metafora", ali i lucidnim, istančanim zapažanjima istakle su se te afirmirale nizom književnih nagrada Diana Burazer i Dijana Rosandić Živković.
Nesputana otvorenost, uzbudljivo dvosmislena metaforičnost, ali i profinjena tajnovitost odlikuje erotski nabijeno pjesništvo Anđelke Korčulanić. Njezine pjesme razotkrivaju lik suvremene, samopouzdane žene, oslobođene stega, ali istovremeno se pjesnički izraz majstorski uklanja vulgarnoj izravnosti te čuva bitne nijanse nedorečenosti koja gravitira prema opciji višeznačnih zamišljaja. Jednako tako sjajnu ravnotežu između iskonske, erotizirane rječotvorne nesputanosti i zagonetne prikrivenosti posjeduju pjesme Meri Grubić Videc, koje nerijetko uranjaju i u područje nadrealne imaginacije.
Pojedine mlade pjesnikinje (Marija Lučić, Ivana Marija Vidović) i dalje zadržavaju vezu s tradicijom estetski usmjerenog slikovnog pjesništva, te nastoje obuhvatiti vedute mediteranskog područja toplim intimnim, svježim i očuđenim pogledom, kao i adekvatnim, estetski posloženim tezaurusom. Nasuprot tome, pesimistično-ironični pristup prema osjećajnosti u dehumaniziranom svijetu iskazuje Mila Pavićević, dok se izravno iskazane emocije bunta, bijega pred banalnošću te razočarana otriježnjenost od idealizacije ljubavi očituju u poeziji Divne Ban Bakota. Kao trajna pojava unutar novije hrvatske poezije pojavljuje se metatekstualnost koja svjedoči eruditivnost pjesnikinja. Istovremeno javlja se i svijest o bogatom, sve opsežnijem teretu pjesničkog nasljeđa od kojeg se jedan dio autorica želi potpuno rasteretiti i uputiti sasvim slobodnim koordinatama u strukturiranje pjesništva. Primjerice Ivana Čagalj u zbirci Paralaksa poigrava se s jezičnim funkcijama i uvodi poetičku strategiju u kojoj se prikazana slika potpuno mijenja u ovisnosti od perspektive jezičnih transformacija.
|
Mnoge suvremene autorice svoj poetski pristup pronalaze u stvaranju neologističkih novokovanica te jezičnom igrom dopiru do neočekivanog i višestrukog značenja kao npr. Julija Mateljan Milatić, Dorta Jagić, a sve jača pozornost pridaje se i grafičkoj strukturi oblikovanja pjesme (npr. kod Acije Alfirević ili Helene Peričić).
U najnovije vrijeme možemo primijetiti poeziju u kojoj subjektivizirana slika autoričinog doživljaja stvara autonomni svijet funkcioniranja pjesme u kojem moć irealnog zamišljaja i oprečne realne/zbiljske pojavnosti ravnopravno koegzistiraju. Osobitost tog postupka očituje se također i u tome što se svjesno izostavlja svaki estetski dojam, te je estetika anulirana, a naglasak je eventualno stavljen na mukotrpno i obeshrabrujuće traganje za smislom ili besmislenošću prikazanog životnog inserta ili čak predstavljanjem takvog inserta koji izmiče ravnoteži bilo kakvog čitateljskog otčitavanja, odnosno guši se jasna referencijalna funkcija poezije (primjerice u jednom dijelu suvremene poezije Stanislave Nikolić Aras, Maje Klarić, Eme Botice, Martine Vidaić i dr.).
Suvremeni pjesnički iskaz kod jednog dijela pjesnikinja čvrsto se odmiče od skladne lirske osjećajnosti koju su njegovale autorice sklone tradiciji, te se u epicentru tog odmaka zamjećuje ironično i cinično, neuvijeno i grubo, ponekad zlosutno kafkijanski imaginativno, a ponekad realistički hladnokrvno registriranje naturalističkih ili paradoksalnih strana životne zbilje. Toj "depoetizaciji" gledanja perspektive lijepog i nježnog u korist neuljepšanog i nerijetko gorkog promatranja priklanja se znatan broj suvremenih pjesnikinja među kojima se osobito ističu
Dorta Jagić, Vanda Mikšić, Irena Delonga i dr. U skladu s promjenom afektivne funkcije pjesničkog subjekta javlja se i nov pristup metafori u kojoj ubrzani ples dojmova rađa metaforičnost složenih ili vrlo udaljenih pojmova, a pjesnički iskaz zadobiva semantičku neprozirnost koja zahtijeva dugotrajno odgonetanje. Jedan tok najnovije poezije nedvojbeno preferira odbacivanje iluzija kategorija lijepog i dobrog te želi naglasiti neminovnost grubog susreta sa zbiljom ili paradoksalnim životnim situacijama.
Možemo uočiti da se u suvremenoj atmosferi elektronizacije i diktata poluprovjerenih internetskih vijesti jedan dio suvremenog pjesničkog izraza usmjerava postupku kumulacije prozaičnih isječaka iz svakodnevice koji se prelamaju u ritmizaciji ubrzanog življenja i u leći ubrzanog pogleda koji asocira na užurbani "švenk" kamere. Taj postupak se u jednom dijelu kritičke percepcije označava kao "stvarnosna poezija". Stihijska, prozaična kumulacija riječi može biti zasitna, može namjerno oslikavati dekadansu ili možda čak ulaz u slijepu ulicu, stoga se ne postavlja slučajno pitanje u posvetnoj pjesmi pjesnikinjama: Jesmo li umorni, jesmo li posustali? Međutim, ne mora to svjesno zasitno gomilanje predmetne i apstraktne pojavnosti biti dostupno ili favorizirano svakom čitatelju, kao što to nije bila niti dadaistička poezija u prošlosti, tek moramo biti svjesni da svi ti pjesnički pravci, ponekad i eksperimenti, na zaseban način traže pjesnički put prema nepoznatim sferama pjesničkih mogućnosti. Upravo zbog takvih saznanja
ova antologija je nastojala u neminovnom subjektivitetu izbora pokazati i širinu pristupa prema najrazličitijim pravcima i pjesničkim iskazima, u kojima se očituje bogata polifonija, raznovrsnost, kontrasnost i raznoliko tumačenje kreativnosti pjesničkog iskaza.
Iako antologija nije sveukupna cjelina već uvijek dio književnog afiniteta i koncepcije priređivača, nadam se da će u svom opsegu, kvalitativnom dosegu i raznolikosti prezentirane građe biti usporedna zastupnica kako renomiranih književnica, tako i korektiv višedecenijskog čitalačkog nehaja prema onim autoricama koje ustrajno i vrijedno stvaraju, bez obzira što nisu u žarištu književne pozornosti ili (još) ne participiraju u zadobivanju književnih nagrada. Moje čitanje ovog ogromnog materijala bilo je dragocjeno i s književnom radoznalošću priželjkujem i nastavak ove antologije koja bi obuhvatila "pjesnički odaziv kopnenih nimfi".
|
|
Pages: « Back 1 2 3 Next »
|
Related Articles
Related Links
|
|
