Sponsored Ads
|
» Home
» Croatian Language » Hrvojka Mihanović-Salopek i Gordana Laco: Jadranskih sirena zov, 2024.
» Home
» Poetry » Hrvojka Mihanović-Salopek i Gordana Laco: Jadranskih sirena zov, 2024.
| Hrvojka Mihanović-Salopek i Gordana Laco: Jadranskih sirena zov, 2024. |
| By Nenad N. Bach and Darko Žubrinić |
Published
01/14/2025
|
Croatian Language , Poetry
|
Unrated
|
|
|
|
Part 2
U 19. st. prodor u središte društvenog i rodoljubnog angažmana predstavljaju preporodne pjesnikinje Ana Vidović i Ana Vrdoljak koje sudjeluju svojim pjesništvom i participiranjem u književno-društvenim okupljanjima u hrvatskom preporodnom pokretu, a objavljuju u najvažnijem južnohrvatskom preporodnom časopisu, zadarskoj Zori dalmatinskoj. Josipa Dragičević u svojoj knjizi argumentira kako su "hrvatski preporoditelji posebnu pozornost posvetili ženama i njihovom udjelu u preporodnim gibanjima. Žena kao majka imala je najznačajniju ulogu u odgoju djece pa su, zastupajući ideju odgoja na hrvatskom jeziku i u narodnom duhu, preporoditelji u majkama vidjeli odlučujući čimbenik u opstojnosti svojih ideja." Kod obje preporodne autorice pratimo romantičarsko buđenje interesa za područje usmenog narodnog pjesništva, uočljiv je utjecaj narodnog deseterca i osmerca te pronalazimo motive svjetovnoga idilično-ljubavnog i domoljubnog karaktera. Posebnu zornost mogućeg realističnog zbivanja sadrži pjesma Ane Vidović o mladom zaručničkom paru zarobljenom u raljama nagle morske oluje, a kod Ane Vrdoljak impresionira njezina formalna vještina rimovanja i svježina izraza. Ipak, neophodan je zaključak da je 19. st. još uvijek u velikoj mjeri podozrivo za književno stvaranje, a posebno za individualno objavljivanje knjiga ženskih autorica. Iako se žene postupno pojavljuju u službi promicanja obrazovanja, kao učiteljice, veliki dio ženske populacije usmjeren je uglavnom prema dobroj udaji, a pod utjecajima talijaniziranih političkih okolnosti i autonomaša, mnoge nadarene djevojke školuju se na talijanskom ili odlaze na školovanje u Italiju i time se otuđuju od potencijalnog stvaralaštva na materinjem jeziku. Dragojla Jarnević iz vlastitog teškog iskustva konstatira 1872. u svom Dnevniku: "Naši Hrvati hrokću - na žensko pero.".
Primjer jedne zaboravljene intelektualke pronalazimo u liku Olge Ivezić Lozančić, rođene krajem 19. st. koja je bila nadarena slikarica i književnica, a u Omišu su je posjećivali čuveni nobelovci Alberto Moravia i Salvatore Quasimodo. Po prirodi je bila samozatajna, a iza 2. svj. rata i neutemeljeno politički proskribirana te je ostala zaboravljena i bez vlastite objavljene zbirke, a tek poneke pjesme moguće je naći u staroj periodici. Njezina pjesma Naša bura pokazuje talent, a njezini zagubljeni rukopisi u talijanskim arhivima možda bi je jednom mogli pokazati u cjelovitijem književnom profilu.
Preko proslavljene europske pobornice ženskog stvaranja George Sand i modernističke književne zvijezde Virginije Woolf, sve intenzivnije raste društvena svijest o uvažavanju ženskih književnica i kod nas. No u Dalmaciji tek početak 20. st. otvara sasvim nove, dotad netaknute motive koji će se razviti u stvaralaštvu Božene Begović (prve samosvjesne predsjednice Društva hrvatskih književnica od 1938. do 1941.), Cate Dujšin Ribar, Ivanke Vujčić Laszowske, Stanislave Adamić i drugih. U ranoj fazi afirmacije žene kao ravnopravne djelatnice umjetnosti izdvaja se pjesma Raspucavanje ploda Cate Dujšin Ribar, koju možemo protumačiti gotovo kao programsku pjesmu. U njoj se pojam začeća, trudnoće i poroda poistovjećuje s dubokim upijanjem sveživotnog okruženja tj. pronalaskom nadahnuća ("začela sam sa suncem"), dok se plod nara prikazuje u likovnoj i književnoj realizaciji, a time se uloga žene kao nositeljice života transponira na poziciju stvarateljice umjetnosti. Kod Božene Begović javlja se već vrlo
individualizirano emotivno i refleksivno iskustvo života u kojem autoricu obilježava samosvojnost i neodgonetljivost tajanstvenog unutarnjeg previranja. Prvenstveno prozna autorica, ali i pjesnikinja, Ivanke Vujčić Laszowska se istakla lirizmom koji pomiče deskripciju vanjskog svijeta i objektivnih pojmova na područje unutarnje doživljajnosti. Kod slikarice i pjesnikinje Anke Prizmić Šege pronalazimo u pjesmi Ono čega više nema jednu brižnost prema rascjepima etičkog sklada, a ova motivika će se u 20. st. protegnuti i na pojačani interes za socijalne teme.
|
Najsnažniju prekretnicu u ženskom pjesništvu dalmatinskog, ali i cjelokupnog hrvatskog podneblja napravila je poezija Vesne Parun. Njezina prva pjesnička zbirka "Zore i vihori" (1947.), u kojoj dominira osjećaj ljubavi i prirode suprotstavljene doživljenom ratu i stradanju, suprotstavila se nametnutim kriterijima socrealizma i otvorila je put samosvojnim poetikama krugovaškoga naraštaja. Objavila je čitav niz pjesničkih zbirki kojim se afirmirala kao jedna od najvećih suvremenih književnica te je stvorila jedinstven, iskonski, spontan i do tada neviđen pjesnički pristup emotivnom i pojmovnom doživljavanju svijeta. Njezin izvoran poetski iskaz realizirao je visok antologijski uzor i ostavio snažan utjecaj na potonje pjesništvo. Nakon rane afirmacije Vesne Parun možemo uočiti prvu erupciju raznolikih stilskih ostvarenja u sve brojnijoj književnoj produkciji autorica poniklih ili djelatnošću vezanih uz dalmatinsko podneblje. Na tragu iznimne osjećajnosti Vesne Parun čitav niz pjesnikinja druge polovice 20. st. produbljuje senzibilna osluškivanja i jezična predočavanja emotivnih fenomena: ljubavi, strasti, samoće, izdaje, smrti i dr. (Jagoda Marović Sinti, Marela Mimica, Mirjana Ganza Šarec, Sonja Tomić, Ljubica Šego, Senka Paleka Martinović, Acija Alfirević, Jadranka Čolović Sviličić, Zorka Jekić, Ružica Martinović Vlahović, Danica Bartulović, Maja Tomas, Marina Čapalija, Dunja Kalilić, Vlasta Vrandečić Lebarić, Enerika Bijač, Nevenka Kovačević i mnoge druge.
Paralelno možemo uočiti raznoliku oprečnost pjesničkih struktura i poetskih koncepcija od kojih možemo neke i apostrofirati. Osebujan pomak prema nadrealističkoj pojavnosti i snovito-fantazijskom prostoru pjesme očituje se u pjesništvu Marije Čudine koja je u mladenačkom periodu djelovala u Splitu. Iako rođena Dubrovčanka, Vesna Krmpotić nije u duljem periodu boravka bila vezana uz prostor Jadrana, ali je cjelokupno hrvatsko pjesništvo obogatila novom filozofičnošću i snažnom spoznajnom koncepcijom koja se otvorila prema svijetu staroindijske kulture i duhovnosti.
Prema neutrtim putevima parapsiholoških i transcendentalnih iskustava usmjeren je znatan dio pjesničke imaginacije Kotoranke Marije Katarine Kujundžić, a prema do kraja neistraženim sferama povezanosti astroloških zbivanja i čovjeka vodi pjesničko propitkivanje Zdenke Andrijić. Svijet eteričnih iskustava i kultiviranog pjesničkog izraza obilježava i originalan pjesnički svijet Katice Keti Remetin. Iako rođena Crikveničanka, vezana je boravkom i djelovanjem uz Dalmaciju Ljerka Car Matutinović, erudicijom kultivirana autorica dugovječnog, bogatog
pjesničkog i prevodilačkog opusa, koja je oživjela povezanost hrvatske književnosti uz europske, posebice romanističke struje književnog stvaralaštva. Ljerka Car Matutinović se istakla posebnim pjesničkim jezikom usmjerenim prema egzistencijalističkim propitkivanjima raspada vrijednosnih kategorija unutar ljudskog života, a u kasnijem periodu je razvila originalan, duhovit, izazovan odnos žensko-muških ljubavnih relacija (u zbirci Odiljat se, iz 1983.), parodirajući petrarkističku idealizaciju ljubavi.
|
Znatan opseg pjesništva dalmatinskih književnica tvori područje zavičajnog mediteranskog priobalnog ili gorštačkog prostora, u kojem se u drugoj polovici 20. st. pejzažni opisi pojavljuju i kao neposredni, realističko spoznatljivi preslik zbilja, ali i kao ogledalo imaginarnih duševnih gibanja lirskog subjekta. Nerijetko su i neopipljive emotivne senzacije materijalizirane u metaforičkom dvojstvu mediteranskih toposa mora, kamena, stabla, žarkog sunčevog sjaja, olujnih i pogubnih vjetrova i nevera, osebujne flore i faune.
Posebno mjesto u 2. polovici 20. stoljeća pripada samosvojnom antologijskom pjesničkom izrazu Andriane Škunce koja mediteranske topose raščlanjuje u perspektivi otkrivanja dubljeg ontološkog značenja te u vidljivom okruženju ona uvijek sluti nevidljive i dalekosežnije vizure. Škuncini stihovi smiono dovode u sraz naizgled nespojive pojmove, stvarajući tako jednu novu razinu subjektivnog doživljaja koji i kad djeluje percepcijski neprozirno, privlači svojom estetskom dojmljivošću i izazovnošću.
Istaknuti dio pjesničkog stvaralaštva usredotočen je i na milenijsku arheološku i povijesnu baštinu Dalmacije, koja od antičkih vremena do danas na jedinstven način potiče proživljavanja ljudske prolaznosti, zadivljenost pred kreativnim snagama prošlih civilizacija, ali i osjećaj neizvjesnosti pred prizorima urušavanja davno protekle baštine. U fascinantnim motivima spomeničkog arheološkog nasljeđa svoje dojmljive labirinte pjesničkog pletiva stvara niz istaknutih autorica kao npr. Gordana Benić, Miranda Rubić Penović, Đurđica Ivanišević, Nevenka Nekić i dr.
U 2. polovici 20. st., sve do danas, svoj uspon doživljava i područje dijalektalnog pjesničkog stvaranja te njegovanja zavičajnog govora i etnološko-antropoloških osobitosti pojedinog kraja. Na očuvanju jezičnih, leksičkih, etnološko-ambijentalnih vrijednosti temelji književno stvaralaštvo čitav niz autorica. Marica Gamulin njeguje jelšansku čakavštinu, Marica Buratović hvarsku čakavštinu, Ičica Barišić hvarsku, pitvansku čakavštinu, Marina Čapalija, Marela Marija Mimica i Zvjezdana Čagalj splitsku čakavštinu, Dunja Kalilić splitsku i trogirsku čakavštinu, Anela Borčić višku čakavštinu, Ankica Piasevoli čuva govor i tradiciju mjesta Sali, Neva Kežić i Vlasta Vrandečić Lebarić bračku čakavštinu, Nada Jerčić kaštelansku čakavštinu, Jasna Šegedin žrnovsko-korčulansku čakavštinu, Ljubica Šego štokavsku sinjsku ikavicu, a Katja Matković Mikulčić posvećena je pjesničkom memoriranju povijesno-etnoloških osobitosti života na otoku Hvaru.
Od samog početka stvaralaštva ženskih književnica pa do danas, razvija se kao područje posebnog usmjerenja i afiniteta područje duhovne, vjerske poezije. Ono je prisutno kako kod nadahnutih redovnica, od najstarije Benedikte Gradić, preko blaženice Ane Marije Marović, č.s. Marije od Presvetog Srca - Anke Petričević, rijetke duhovne suputnice i studentske prijateljice Tina Ujevića, ali jednako tako i kod novijih autorica iz područja laikata: Anđelke Petričević Čenić, Marije Katarine Kujundžić, Katarine Remetin, Nevenke Nekić, Đurđice Ivanišević, Danice Bartulović, Sonje Tomić, Marine Kljajo Radić, Irene Grubišić Ćabo. Dragice Zeljko Selak, Ivne Talaje, Vesne Miculinić Prešnjak, Marine Katinić Pleić i brojnih drugih. Međutim, u novije vrijeme se tematika svetog, nadnaravnog i mističnog dodiruje snagom neistraženog stilskog izraza pa i pogledom vrlo zasebne subjektivne doživljajnosti (primjerice kod Katarine Remetin i sa ushitom i naglaskom na elementima heliotropizma, u kojem se svjetlosne pojave i ostala transcendentna znakovlja sagledavaju i u osobnom i općenitom arhetipskom, svevremenskom sagledavanju života).
|
Please, go to the next page below.
|
|
|
|
|
