Published on 01/14/2025

Na samom početku treba odgovoriti zaąto su su priređivačice odlučile sastaviti antologijski izbor iz poezije hrvatskih knjiľevnica u Dalmaciji od 18. stoljeća do danas pod nazivom Jadranskih sirena zov. Razlog tome leľi u impresivnoj činjenici da upravo na obali Jadrana, u Dubrovniku i Dalmaciji nalazimo u pisanim zapisima prve obrazovane dame kojima je knjiľevnost sama po sebi, ali i vlastiti pjesnički izraz nezaobilazni dio osobnosti i intelektualnog identiteta. Izdavač spomenute knjige je Splitski ogranak Druątva hrvatskih knjiľevnika. Autorice su dr. Hrvojka Mihanović-Salopek (na slici, HAZU, Zagreb) i izv. prof. dr. Gordana Laco (Sveučiliąte u Splitu).

Part 1

Dr. Hrvojka Mihanović Salopek. Izvor fotografije HAZU.

Dr. Gordana Laco, izv. prof. Sveučiliąta u Splitu.

Izdavač spomenute knjige je Splitski ogranak Druątva hrvatskih knjiľevnika.

Na samom početku treba odgovoriti zaąto su se priređivačice odlučile sastaviti antologijski izbor iz poezije hrvatskih knjiľevnica u Dalmaciji od 18. stoljeća do danas pod nazivom Jadranskih sirena zov. Razlog tome leľi u impresivnoj činjenici da upravo na obali Jadrana, u Dubrovniku i Dalmaciji nalazimo u pisanim zapisima prve obrazovane dame kojima je knjiľevnost sama po sebi, ali i vlastiti pjesnički izraz nezaobilazni dio osobnosti i intelektualnog identiteta.

Cvijeta Zuzorić (r. 1552.)

U 16. stoljeću ističe se kao najslavnija dubrovačka inspirativna muza, ali i autorica nesačuvanih stihova Cvijeta Zuzorić (rođ. 1552.), kojoj su u znak poątovanja pisali stihove Dinko Zlatarić, Nikola Gučetić i glasoviti Torquato Tasso. Uz Cvijetu se isticala i njezina prijateljica Mara Gučetić Gundulić koja je u svojoj posveti objavljenoj u predgovoru filozofskog djela Discorsi sopra la Metheore Nikole Gučetića, stala u obranu Cvijetina knjiľevnog salona i knjiľevnih diskusija od neutemeljenih prigovora. Pored toga, obje prijateljice bile su članice dubrovačkog druątva Dei concordi (Akademije sloľnih), gdje su se druľile s pjesnikinjama Nadom i Julijom Bunić. Nada Bunić pisala je na talijanskom i objavila 1569. djelo Difesa de le Speranza et Vittoria di Bona, dok se od Julije Bunić sačuvala samo jedna pjesma na talijanskom jeziku La Signora Giulia Bona inferma. Al Monaldi, objavljena krajem 16. st. u Veneciji.

Mnoge dame stvarale su i na latinskom kao npr. Marija Faccenda i Jelena Pozza Sorgo s početka 18. st. koje su pisale retorički skladna latinska pisma. Taj renesansni početak buđenja ľenske pjesničke izraľajnosti razbuktao se krajem 17. i tijekom 18. stoljeća, kad pronalazimo sačuvane prve hrvatske rukopise, pa i tiskane stihove hrvatskih knjiľevnica, Marije Bettera Dimitrović, Anice Boąković, Benedikte Gradić, Lukrecije Bogaąinović, Vice Tulić Krizić (Criseo) te poľrtvovne prepisivačice/redaktorice pjesama -€“ Franice Bizanti Arneri. Prema zapisima tadaąnjih suvremenika također je i Marija Giorgi Bona bila jedna od vaľnijih osoba dubrovačkog druątvenog i kulturnog ľivota s kraja 18. st., u čijem su se salonu također okupljale intelektualne elite. I upravo u sferi ljetnikovca i privatnih salona blijedjela je stroga razlika privatne i javne sfere, jer su u razgovorima o znanosti, filozofiji, umjetnosti, ekonomiji, pa čak i politici, ľene i muąkarci bili ravnopravni sudionici diskusija.

Drugi vrlo bitni razlog sastavljanja antologije posvećene isključivo ľenskim autoricama je činjenica da smatramo da stvaralaątvo ľena nije do kraja pročitano, a veliki broj autorica je u postojećim antologijskim izborima zapostavljeno u odnosu na pjesnike, koji u preteľnom omjeru tvore kanon povijesti hrvatske knjiľevnosti. Ova antologija ne moľe nipoąto jamčiti da je stvaralaątvo pjesnikinja iz Dalmacije u potpunosti obuhvaćeno, jer svaka antologija samo je individualni vrjednosni sud i izbor iz građe, ali smatramo da u velikoj mjeri ona upotpunjuje i popravlja nejednoliki udio ľenskog pjesniątva u obzorju suvremene hrvatske kritičke i čitalačke percepcije. Uvid u antologije hrvatskog pjesniątva pokazuje da se u izborima pojavljuje petnaest do dvadeset, uvjetno rečeno, najpoznatijih imena pjesnikinja s cijelog hrvatskog jezičnog područja, a veliki dio autorica s povećim opusom, pa i uz odlična pjesnička ostvarenja ostaju nezapaľene, a vjerojatno u opseľnom izdavačkom mnoątvu i nepročitane. Budući da u dnevnim listovima sve manje pronalazimo knjiľevnokritičke osvrte, a stručni časopisi ih ne mogu u dovoljnom broju pratiti, autorice ostaju izolirane, posebice ako se njihovo stvaralaątvo odvija u manjim gradićima ili na otocima, daleko od urbanih srediąta koja orkestriraju svoje prioritete. Na navedene činjenice upozorile su me i članice Druątva hrvatskih knjiľevnika (DHK) iz naąih ogranaka te sam kao predsjednica DHK osjetila i određenu etičku duľnost da takvo recepcijsko stanje treba poboljąati, a tu knjiľevnokritičku neravnoteľu ova antologija nastoji, barem donekle, ispraviti.

Antologija poezije hrvatskih knjiľevnica u Dalmaciji krenula je svjesno od područja Jadrana, zbog toga ąto su korijeni hrvatske kulture, osobito one renesansne i potom ranobarokne najočuvaniji u tom području, ali je pritom vaľno saznanje priređivačica da je to samo prvi dio diptiha u pregledu pjesniątva hrvatskih knjiľevnica. Nakon ovog prvog sveska, neminovno će slijediti i drugi svezak diptiha koji bi obuhvatio prostor cijele kontinentalne Hrvatske tj. opseľni dio pjesničkog stvaralaątva knjiľevnica "s druge strane Velebita".

U ąirokom povijesnom vremeplovu od 18. do 21. stoljeća postavlja se i pitanje kriterija odabira pjesama. Svakako se kao bitan kriterij uvaľavala poetska funkcija jezika i njezin izraľajno-estetski habitus, ali, pored toga, uvaľavala se i raznovrsnost motiva, oblikotvornih ostvarenja (od spjevova, soneta, pjesama u vezanom ili slobodnom stihu do haiku forme i dr.) i stilova koji tvore vaľan knjiľevnopovijesni mozaik, ali usporedno i druątveno-antropoloąki mozaik raznovrsnih tema i problema koji zaokupljaju hrvatske knjiľevnice u različitim vremenskim razdobljima. Antologija slijedi kronoloąki knjiľevnopovijesni odabir koji nastoji odraziti vrlo ąiroki opus tema koje zaokupljaju knjiľevnice te se time pokazuje da nema područja (filozofskog, svjetonazorskog, druątveno-angaľiranog, intimnog, psiholoąkog, apstraktnog, jezično-ludističkog i dr.) koje nije zastupljeno u ľenskom pjesniątvu. Time ova antologija predstavlja i zanimljivi, saľeti, historijski presjek knjiľevnih prioriteta, individualnih esteskih opredjeljenja, kao i originalnih poetsko-jezičnih realizacija bez kojih bismo u poznavanju hrvatske knjiľevnosti bili siromaąniji i zakinuti ako ih ne upoznamo.

Povijesni vremeplov sačuvanih tekstova pokazuje da je, nakon renesansnih začetaka, prosvjetiteljsko razdoblje pruľilo presudni poticaj hrvatskim knjiľevnicama za samostalno stvaranje. Iako u tom razdoblju nema odjeka kojeg podrazumijevamo u danaąnjem obliku analitičkog, knjiľevnokritičkog prikaza, autorice ulaze u područje najranijih knjiľevnopovijesnih, uglavnom bibliografskih pregleda, a njihovi sačuvani rukopisi, prijepisi ili (u primjeru Anice Boąković) tiskana izdanja, svjedoče o njihovoj afirmaciji i postupnoj knjiľevnoj integraciji u starovjeki, tada preteľito "muąki knjiľevni svijet". Nema ljepąeg edukativnog savjeta od rečenice dubrovačke patricijke Marije Giorgi Bona koja u 18. stoljeću, u jednom pismu svojoj kćeri u Firencu ąalje sljedeću poruku: "Ni bogatstvo, ni plemstvo, ni moć, ni ljepota ne vrijede bez znanja."

Pored obrazovanosti, u tadaąnjem druątvenom mijenju Dubrovačke Republike, ali i ostatku Reliquiae reliquiarum Croatiae podrazumijevala se kao cijenjena ľenska vrlina duhovnost, odnosno religioznost. Upravo u molitvenom izdanju Sarce prisveto Jezusovo, 4 (Venecija, 1783.) isusovac Ivan Marija Matijaąević u svojoj posveti portretira uzoran lik dame 18. stoljeća i njezine vrline: "Uma tvoga bistrina, pameti ľivoća, ćud blaga, slatka uljudnost, bistro razloľenje, ter ini naravni dari kojijem te obilno nadari Stvoritelj milostivi; nu joą vele veće ono srčano bogoljupstvo (kojijem iz nedozora tvoga vijeka pospjeąiąe razgorjeti te pripomnjiva g. Mara, tvoja roditeljica) i milohotno priljubnuće k svakoj duhovnoj zabavi". Unutar atmosfere vremena nije neobično ąto su se sve četiri dubrovačke knjiľevnice iz 18. st. (Marija Dimitrović, Anica Boąković, Benedikta Gradić, Lukrecija Bogaąinović) opredijelile za stvaralaątvo duhovnog usmjerenja, jer je to u druątvenim okolnostima bilo ne samo općeprihvatljivo, već s uvaľavanjem
primano, a pritom se njegovao omiljeni ľanr pastorale koja je nosila svoju povezanost i sa antičkim Teokritovim idilskim pjesniątvom, Vergilijevim eklogama, petrarkističkim oblikom pastorale, potom i arkadijskim oblicima, ali i sa interpolacijama narodnih koledi.

Međutim, u 18. stoljeću pronalazimo i rijedak primjer odstupanja od druątvenih očekivanja u primjeru Vice Tulić Krizić, svojevrsne korčulanske plemenitaąice- buntovnice. Iako Vica nije znala pisati, imala je snaľan dar zapaľanja te je diktirala svoje kritički usmjerene stihove biljeľniku Petru Ostoiću i time je pronaąla način da svoj glas trajno zabiljeľi. U ovom izboru se po prvi put donosi tekst njezine pjesme o pokladnim kolovođama, a jedina dva sačuvana rukopisa se nalaze unutar nekoć privatnog arhiva obitelji Ostoić koji je danas pohranjen u Arhivskoj zbirci
samostana Druľbe Kćeri milosrđa sv. Frane u Blatu na Korčuli. Postoje zapisi iz dokumentacije o ľivotu u Korčuli da su se takvi tekstovi i pjevali kao pjesme- rugalice. Iako je sačuvani trag Tulićeve jako skroman, ipak je vrlo zanimljiva činjenica da se krajem 18. stoljeća udana ľena iz ugledne kuće odlučila bespoątedno ismijati mane svojih sugrađana, koristeći pritom britki, grubi stil satiričnih poąalica, koji pripada onodobnoj niľoj kulturi izravnog pučkog, nerijetko i vulgarnog svakodnevnog govora. U svakom slučaju Vicin istup je rijedak primjer ruąenja tada obvezne barijere između javnog i privatnog miąljenja i svojevrstan put prema subverzivnosti.

Na sasvim drugoj razini trebamo promatrati i pojavu Franice Bizanti Arneri (Arnerić), prvenstveno kao pojavu vrijedne druątveno-kulturne svijesti o vaľnosti knjiľevnosti, a nipoąto kao samostalni knjiľevni iskaz. Franica je bila visoko obrazovana, bavila se prepisivanjem pjesama, a prigodom udaje je u svojim kovčezima donijela iz Kotora na Korčulu svoj rukopisni prijepis pjesama kotorskoga baroknog pjesnika ®iva Bolice Kokoljića Poghodegnie Zarkaua koiesu u Kotoru od Bratstua Suetoga Krisca, i paruom Suetomu Kriscu / Pohođenje crkava koje su u Kotoru od Bratstva sv. Kriľa, i prvom Svetomu Kriľu. Svojim prijepisom Franica je spasila od zaborava vrijedne duhovne i povijesne stihove posvećene danas nestalim crkvenim spomenicima u Kotoru. Ali, postavlja se pitanje: je li tijekom prijepisa Franica pojedine dijelove rukopisa moľda i mijenjala, redigirala ili naprosto drugačije iąčitala (kao ąto se to znalo događati i
kod drugih prepisivača)? U tom slučaju je moľemo promatrati i kao potencijalnu suautoricu ili barem prvu urednicu rukopisa hrvatskih stihova ®iva Bolice Kokoljića. U svakom slučaju, svojim predanim radom oko očuvanja baroknih stihova, pokazala je da su hrvatske dame od 17. st. ustrajno traľile svoj put samoostvarenja i duhovnu oazu u okrilju pjesničke riječi.

Please, go to the next page below.

Part 2

U 19. st. prodor u srediąte druątvenog i rodoljubnog angaľmana predstavljaju preporodne pjesnikinje Ana Vidović i Ana Vrdoljak koje sudjeluju svojim pjesniątvom i participiranjem u knjiľevno-druątvenim okupljanjima u hrvatskom preporodnom pokretu, a objavljuju u najvaľnijem juľnohrvatskom preporodnom časopisu, zadarskoj Zori dalmatinskoj. Josipa Dragičević u svojoj knjizi argumentira kako su "hrvatski preporoditelji posebnu pozornost posvetili ľenama i njihovom udjelu u preporodnim gibanjima. ®ena kao majka imala je najznačajniju ulogu u odgoju djece pa su, zastupajući ideju odgoja na hrvatskom jeziku i u narodnom duhu, preporoditelji u majkama vidjeli odlučujući čimbenik u opstojnosti svojih ideja." Kod obje preporodne autorice pratimo romantičarsko buđenje interesa za područje usmenog narodnog pjesniątva, uočljiv je utjecaj narodnog deseterca i osmerca te pronalazimo motive svjetovnoga idilično-ljubavnog i domoljubnog karaktera. Posebnu zornost mogućeg realističnog zbivanja sadrľi pjesma Ane Vidović o mladom zaručničkom paru zarobljenom u raljama nagle morske oluje, a kod Ane Vrdoljak impresionira njezina formalna vjeątina rimovanja i svjeľina izraza. Ipak, neophodan je zaključak da je 19. st. joą uvijek u velikoj mjeri podozrivo za knjiľevno stvaranje, a posebno za individualno objavljivanje knjiga ľenskih autorica. Iako se ľene postupno pojavljuju u sluľbi promicanja obrazovanja, kao učiteljice, veliki dio ľenske populacije usmjeren je uglavnom prema dobroj udaji, a pod utjecajima talijaniziranih političkih okolnosti i autonomaąa, mnoge nadarene djevojke ąkoluju se na talijanskom ili odlaze na ąkolovanje u Italiju i time se otuđuju od potencijalnog stvaralaątva na materinjem jeziku. Dragojla Jarnević iz vlastitog teąkog iskustva konstatira 1872. u svom Dnevniku: "Naąi Hrvati hrokću - na ľensko pero.".

Primjer jedne zaboravljene intelektualke pronalazimo u liku Olge Ivezić Lozančić, rođene krajem 19. st. koja je bila nadarena slikarica i knjiľevnica, a u Omiąu su je posjećivali čuveni nobelovci Alberto Moravia i Salvatore Quasimodo. Po prirodi je bila samozatajna, a iza 2. svj. rata i neutemeljeno politički proskribirana te je ostala zaboravljena i bez vlastite objavljene zbirke, a tek poneke pjesme moguće je naći u staroj periodici. Njezina pjesma Naąa bura pokazuje talent, a njezini zagubljeni rukopisi u talijanskim arhivima moľda bi je jednom mogli pokazati u cjelovitijem knjiľevnom profilu.

Preko proslavljene europske pobornice ľenskog stvaranja George Sand i modernističke knjiľevne zvijezde Virginije Woolf, sve intenzivnije raste druątvena svijest o uvaľavanju ľenskih knjiľevnica i kod nas. No u Dalmaciji tek početak 20. st. otvara sasvim nove, dotad netaknute motive koji će se razviti u stvaralaątvu Boľene Begović (prve samosvjesne predsjednice Druątva hrvatskih knjiľevnica od 1938. do 1941.), Cate Dująin Ribar, Ivanke Vujčić Laszowske, Stanislave Adamić i drugih. U ranoj fazi afirmacije ľene kao ravnopravne djelatnice umjetnosti izdvaja se pjesma Raspucavanje ploda Cate Dująin Ribar, koju moľemo protumačiti gotovo kao programsku pjesmu. U njoj se pojam začeća, trudnoće i poroda poistovjećuje s dubokim upijanjem sveľivotnog okruľenja tj. pronalaskom nadahnuća ("začela sam sa suncem"), dok se plod nara prikazuje u likovnoj i knjiľevnoj realizaciji, a time se uloga ľene kao nositeljice ľivota transponira na poziciju stvarateljice umjetnosti. Kod Boľene Begović javlja se već vrlo
individualizirano emotivno i refleksivno iskustvo ľivota u kojem autoricu obiljeľava samosvojnost i neodgonetljivost tajanstvenog unutarnjeg previranja. Prvenstveno prozna autorica, ali i pjesnikinja, Ivanke Vujčić Laszowska se istakla lirizmom koji pomiče deskripciju vanjskog svijeta i objektivnih pojmova na područje unutarnje doľivljajnosti. Kod slikarice i pjesnikinje Anke Prizmić ©ege pronalazimo u pjesmi Ono čega viąe nema jednu briľnost prema rascjepima etičkog sklada, a ova motivika će se u 20. st. protegnuti i na pojačani interes za socijalne teme.

Najsnaľniju prekretnicu u ľenskom pjesniątvu dalmatinskog, ali i cjelokupnog hrvatskog podneblja napravila je poezija Vesne Parun. Njezina prva pjesnička zbirka "Zore i vihori" (1947.), u kojoj dominira osjećaj ljubavi i prirode suprotstavljene doľivljenom ratu i stradanju, suprotstavila se nametnutim kriterijima socrealizma i otvorila je put samosvojnim poetikama krugovaąkoga naraątaja. Objavila je čitav niz pjesničkih zbirki kojim se afirmirala kao jedna od najvećih suvremenih knjiľevnica te je stvorila jedinstven, iskonski, spontan i do tada neviđen pjesnički pristup emotivnom i pojmovnom doľivljavanju svijeta. Njezin izvoran poetski iskaz realizirao je visok antologijski uzor i ostavio snaľan utjecaj na potonje pjesniątvo. Nakon rane afirmacije Vesne Parun moľemo uočiti prvu erupciju raznolikih stilskih ostvarenja u sve brojnijoj knjiľevnoj produkciji autorica poniklih ili djelatnoąću vezanih uz dalmatinsko podneblje. Na tragu iznimne osjećajnosti Vesne Parun čitav niz pjesnikinja druge polovice 20. st. produbljuje senzibilna osluąkivanja i jezična predočavanja emotivnih fenomena: ljubavi, strasti, samoće, izdaje, smrti i dr. (Jagoda Marović Sinti, Marela Mimica, Mirjana Ganza ©arec, Sonja Tomić, Ljubica ©ego, Senka Paleka Martinović, Acija Alfirević, Jadranka Čolović Sviličić, Zorka Jekić, Ruľica Martinović Vlahović, Danica Bartulović, Maja Tomas, Marina Čapalija, Dunja Kalilić, Vlasta Vrandečić Lebarić, Enerika Bijač, Nevenka Kovačević i mnoge druge.

Paralelno moľemo uočiti raznoliku oprečnost pjesničkih struktura i poetskih koncepcija od kojih moľemo neke i apostrofirati. Osebujan pomak prema nadrealističkoj pojavnosti i snovito-fantazijskom prostoru pjesme očituje se u pjesniątvu Marije Čudine koja je u mladenačkom periodu djelovala u Splitu. Iako rođena Dubrovčanka, Vesna Krmpotić nije u duljem periodu boravka bila vezana uz prostor Jadrana, ali je cjelokupno hrvatsko pjesniątvo obogatila novom filozofičnoąću i snaľnom spoznajnom koncepcijom koja se otvorila prema svijetu staroindijske kulture i duhovnosti.

Prema neutrtim putevima parapsiholoąkih i transcendentalnih iskustava usmjeren je znatan dio pjesničke imaginacije Kotoranke Marije Katarine Kujundľić, a prema do kraja neistraľenim sferama povezanosti astroloąkih zbivanja i čovjeka vodi pjesničko propitkivanje Zdenke Andrijić. Svijet eteričnih iskustava i kultiviranog pjesničkog izraza obiljeľava i originalan pjesnički svijet Katice Keti Remetin. Iako rođena Crikveničanka, vezana je boravkom i djelovanjem uz Dalmaciju Ljerka Car Matutinović, erudicijom kultivirana autorica dugovječnog, bogatog
pjesničkog i prevodilačkog opusa, koja je oľivjela povezanost hrvatske knjiľevnosti uz europske, posebice romanističke struje knjiľevnog stvaralaątva. Ljerka Car Matutinović se istakla posebnim pjesničkim jezikom usmjerenim prema egzistencijalističkim propitkivanjima raspada vrijednosnih kategorija unutar ljudskog ľivota, a u kasnijem periodu je razvila originalan, duhovit, izazovan odnos ľensko-muąkih ljubavnih relacija (u zbirci Odiljat se, iz 1983.), parodirajući petrarkističku idealizaciju ljubavi.

Znatan opseg pjesniątva dalmatinskih knjiľevnica tvori područje zavičajnog mediteranskog priobalnog ili gorątačkog prostora, u kojem se u drugoj polovici 20. st. pejzaľni opisi pojavljuju i kao neposredni, realističko spoznatljivi preslik zbilja, ali i kao ogledalo imaginarnih duąevnih gibanja lirskog subjekta. Nerijetko su i neopipljive emotivne senzacije materijalizirane u metaforičkom dvojstvu mediteranskih toposa mora, kamena, stabla, ľarkog sunčevog sjaja, olujnih i pogubnih vjetrova i nevera, osebujne flore i faune.

Posebno mjesto u 2. polovici 20. stoljeća pripada samosvojnom antologijskom pjesničkom izrazu Andriane ©kunce koja mediteranske topose raąčlanjuje u perspektivi otkrivanja dubljeg ontoloąkog značenja te u vidljivom okruľenju ona uvijek sluti nevidljive i dalekoseľnije vizure. ©kuncini stihovi smiono dovode u sraz naizgled nespojive pojmove, stvarajući tako jednu novu razinu subjektivnog doľivljaja koji i kad djeluje percepcijski neprozirno, privlači svojom estetskom dojmljivoąću i izazovnoąću.

Istaknuti dio pjesničkog stvaralaątva usredotočen je i na milenijsku arheoloąku i povijesnu baątinu Dalmacije, koja od antičkih vremena do danas na jedinstven način potiče proľivljavanja ljudske prolaznosti, zadivljenost pred kreativnim snagama proąlih civilizacija, ali i osjećaj neizvjesnosti pred prizorima uruąavanja davno protekle baątine. U fascinantnim motivima spomeničkog arheoloąkog nasljeđa svoje dojmljive labirinte pjesničkog pletiva stvara niz istaknutih autorica kao npr. Gordana Benić, Miranda Rubić Penović, Đurđica Ivaniąević, Nevenka Nekić i dr.

U 2. polovici 20. st., sve do danas, svoj uspon doľivljava i područje dijalektalnog pjesničkog stvaranja te njegovanja zavičajnog govora i etnoloąko-antropoloąkih osobitosti pojedinog kraja. Na očuvanju jezičnih, leksičkih, etnoloąko-ambijentalnih vrijednosti temelji knjiľevno stvaralaątvo čitav niz autorica. Marica Gamulin njeguje jeląansku čakavątinu, Marica Buratović hvarsku čakavątinu, Ičica Bariąić hvarsku, pitvansku čakavątinu, Marina Čapalija, Marela Marija Mimica i Zvjezdana Čagalj splitsku čakavątinu, Dunja Kalilić splitsku i trogirsku čakavątinu, Anela Borčić viąku čakavątinu, Ankica Piasevoli čuva govor i tradiciju mjesta Sali, Neva Keľić i Vlasta Vrandečić Lebarić bračku čakavątinu, Nada Jerčić kaątelansku čakavątinu, Jasna ©egedin ľrnovsko-korčulansku čakavątinu, Ljubica ©ego ątokavsku sinjsku ikavicu, a Katja Matković Mikulčić posvećena je pjesničkom memoriranju povijesno-etnoloąkih osobitosti ľivota na otoku Hvaru.

Od samog početka stvaralaątva ľenskih knjiľevnica pa do danas, razvija se kao područje posebnog usmjerenja i afiniteta područje duhovne, vjerske poezije. Ono je prisutno kako kod nadahnutih redovnica, od najstarije Benedikte Gradić, preko blaľenice Ane Marije Marović, č.s. Marije od Presvetog Srca - Anke Petričević, rijetke duhovne suputnice i studentske prijateljice Tina Ujevića, ali jednako tako i kod novijih autorica iz područja laikata: Anđelke Petričević Čenić, Marije Katarine Kujundľić, Katarine Remetin, Nevenke Nekić, Đurđice Ivaniąević, Danice Bartulović, Sonje Tomić, Marine Kljajo Radić, Irene Grubiąić Ćabo. Dragice Zeljko Selak, Ivne Talaje, Vesne Miculinić Preąnjak, Marine Katinić Pleić i brojnih drugih. Međutim, u novije vrijeme se tematika svetog, nadnaravnog i mističnog dodiruje snagom neistraľenog stilskog izraza pa i pogledom vrlo zasebne subjektivne doľivljajnosti (primjerice kod Katarine Remetin i sa ushitom i naglaskom na elementima heliotropizma, u kojem se svjetlosne pojave i ostala transcendentna znakovlja sagledavaju i u osobnom i općenitom arhetipskom, svevremenskom sagledavanju ľivota).

Please, go to the next page below.

Part 3

U ovoj antologiji posebna je pozornost usmjerena prema autoricama koje je ľivotna putanja odvela u inozemstvo, ali usprkos tome, doľivljaji iz dalmatinskog zavičaja tvore nezaobilazan usjek njihovih pjesničkih razmatranja, a u ľariątu njihovih refleksija je i poloľaj iseljeničkih sudbina. Mnoge od tih autorica ostale su nevidljive u dosadaąnjoj kritičkoj percepciji te ih se knjiľevnopovijesni pregledi neopravdano odriču. Među njima osobito ističemo vrijedne pjesničke domete Nasje Meyer Boąković, Ivane Bačić Serdarević, Nele Stipančić Radonić, Duąke Crmarić Tomaąić i dr.

Domovinski rat ostavio je svoj snaľni pečat u pjesničkim vizijama dalmatinskih autorica, ali i otvorio nov način propitkivanja zlih sila u čovjeku, razmatranja o potrebi obnove domoljublja pa i iskazivanja ľrtve za viąi cilj. Duboko proľivljavanje tog povijesnog razdoblja naąlo je svoj odraz u stvaralaątvu Marije Grazio, Anite Martinac, Nevenke Nekić, Marine Kljajo Radić, Duąke Crmarić Tomaąić, Dragice Zeljko Selak, Perice Vulić Vočanec, Zorke Jekić, Vande Babić, Nike Milosavić i dr.

U 2. polovici 20 st. javlja se kod knjiľevnica pod utjecajem egzistencijalističkog pravca poezija koja reflektira raspoloľenja posustalosti i beznađa. Unutar nje se poznati predmeti svakodnevice i okruľenje pjesničkog subjekta ne pojavljuju viąe kao izvori sigurnosti, već kao signifikanti duąevnog rasapa. Na takvom tragu odvija se pjesničko propitkivanje Grozdane Cvitan, a u najnovije vrijeme najsnaľniji egzistencijalistički naboj besmisla i gorčine nose pojedine pjesme Helene Peričić koje uvjerljivo prikazuju suvremenu ravnoduąnost, otuđenost i razne devijacije humanističke koncepcije ľivota. Nasuprot tome, izrazito filozofično pjesniątvo Dragice Vranjić Golub crpi u različitim filozofskim koncepcijama poticaj za vlastito pozitivno ontoloąko domiąljanje svijeta, a pored toga u jednom dijelu pjesniątva ona iskazuje, prema učenju Martina Heideggera i Ferdinanda de Saussurea svoje povjerenje u moć jezika te u obnoviteljsku poetsku funkciju jezika.

Vremensko preljevanje djelatnosti dalmatinskih pjesnikinja s kraja 20. na 21. stoljeće donosi joą veću polifoničnost pjesničke oblikotvornosti i poetskih koncepata, a pored toga i novi druątveni portret imaginativnog ľenskog pjesničkog subjekta i realne ľene knjiľevnice koja doľivljava svoju ravnopravnu afirmaciju kao umjetnica, radnica na svim poljima različitih zanimanja i knjiľevna znanstvenica. Stvaranje Zvjezdane Čagalj koja djeluje krajem 20. i početkom 21. st. odraľava portret samosvojnog pjesničkog subjekta koji usprkos visokoj osjećajnoj napregnutosti moľe postati samodostatan, neuhvatljiv, osamostaljen od svih druątvenih stereotipa i normi, opojen slobodom svoje nove putanje ( npr. pjesma Ti ľeno iz zbirke Iz ľene o ľeni). Suvremeno doba ne samo da pjesniątvom iskazuje novi lik neovisne ľene oboruľane samopouzdanjem, (pa makar i usiljenim), već naąe vrijeme obiljeľava i prava eksplozija pjesničkih stilova, doticanja razovrsnih pravaca, nesputanih osebujnosti i neskrivenih eksperimenata. Prerano umrla Nela Milijić pristupala je jezičnom mediju kao samostalnom katapultu bezbrojnih igrivih mogućnosti te je jezičnom igrom i kombinacijom premeta i obrata nastojala odraziti sloľenost i nepredvidivost ľivotne zbilje. U tom oslanjanju na igrivu moć jezika odvija se i poezija mlade autorice Ivane Čagalj Dizdar.

Ivana Marija-Vidović (s darovanom knjigom) i Hrvojka Mihanović-Salopek

Lilijana Domić oľivljava sonetne oblike, a pored toga i majstorskom strukturalnoąću slaľe bogato jezično nazivlje i svojstva mediteranske flore u začuđujuće semantičke i neosecesijski sintaktičke kompozicije. Prisutna je svijest lirskog subjekta o moći jezika kojim istovremeno gradi i zamamni, estetizirajući labirint zavičajnih mediteranskih sjećanja.

Izrazitim afinitetom prema strukturiranju neobičnih prizora na rubu jave i snoviđenja odlikuje se pjesnički opus Dunje Kalilić, koji u svom velikom dijelu sadrľi i usmjerenost autorice na očuvanje čakavskih arhaizama, te dijalektalnih i ambijentalnih specifičnosti splitskog područja. Irena Grubiąić Ćabo ponajviąe je usmjerena prema oľivljavanju nadrealističkih viđenja u pjesničkom opisivanju unutarnjih gibanja duąe.

Paralelno mijeąanje prizora iz irealne i realne pojavnosti pokazuje da postmodernistički prozni postupak struje svijesti dobiva svoj saľetiji pandan u suvremenim pjesničkim strukturama. Takav primjer pronalazimo kod suvremenih autorica Zdravke Krpine, Kolinde Vukman te u snaľnoj fantazijskoj slikovnoj, autonomnoj pjesničkoj "stvarnosti" Milane Vuković Runjić i Sanje Kneľević. Postmodernističkim izrazom neočekivanih usporedbi i "dalekih metafora", ali i lucidnim, istančanim zapaľanjima istakle su se te afirmirale nizom knjiľevnih nagrada Diana Burazer i Dijana Rosandić ®ivković.

Nesputana otvorenost, uzbudljivo dvosmislena metaforičnost, ali i profinjena tajnovitost odlikuje erotski nabijeno pjesniątvo Anđelke Korčulanić. Njezine pjesme razotkrivaju lik suvremene, samopouzdane ľene, oslobođene stega, ali istovremeno se pjesnički izraz majstorski uklanja vulgarnoj izravnosti te čuva bitne nijanse nedorečenosti koja gravitira prema opciji viąeznačnih zamiąljaja. Jednako tako sjajnu ravnoteľu između iskonske, erotizirane rječotvorne nesputanosti i zagonetne prikrivenosti posjeduju pjesme Meri Grubić Videc, koje nerijetko uranjaju i u područje nadrealne imaginacije.

Pojedine mlade pjesnikinje (Marija Lučić, Ivana Marija Vidović) i dalje zadrľavaju vezu s tradicijom estetski usmjerenog slikovnog pjesniątva, te nastoje obuhvatiti vedute mediteranskog područja toplim intimnim, svjeľim i očuđenim pogledom, kao i adekvatnim, estetski posloľenim tezaurusom. Nasuprot tome, pesimistično-ironični pristup prema osjećajnosti u dehumaniziranom svijetu iskazuje Mila Pavićević, dok se izravno iskazane emocije bunta, bijega pred banalnoąću te razočarana otrijeľnjenost od idealizacije ljubavi očituju u poeziji Divne Ban Bakota. Kao trajna pojava unutar novije hrvatske poezije pojavljuje se metatekstualnost koja svjedoči eruditivnost pjesnikinja. Istovremeno javlja se i svijest o bogatom, sve opseľnijem teretu pjesničkog nasljeđa od kojeg se jedan dio autorica ľeli potpuno rasteretiti i uputiti sasvim slobodnim koordinatama u strukturiranje pjesniątva. Primjerice Ivana Čagalj u zbirci Paralaksa poigrava se s jezičnim funkcijama i uvodi poetičku strategiju u kojoj se prikazana slika potpuno mijenja u ovisnosti od perspektive jezičnih transformacija.

Mnoge suvremene autorice svoj poetski pristup pronalaze u stvaranju neologističkih novokovanica te jezičnom igrom dopiru do neočekivanog i viąestrukog značenja kao npr. Julija Mateljan Milatić, Dorta Jagić, a sve jača pozornost pridaje se i grafičkoj strukturi oblikovanja pjesme (npr. kod Acije Alfirević ili Helene Peričić).

U najnovije vrijeme moľemo primijetiti poeziju u kojoj subjektivizirana slika autoričinog doľivljaja stvara autonomni svijet funkcioniranja pjesme u kojem moć irealnog zamiąljaja i oprečne realne/zbiljske pojavnosti ravnopravno koegzistiraju. Osobitost tog postupka očituje se također i u tome ąto se svjesno izostavlja svaki estetski dojam, te je estetika anulirana, a naglasak je eventualno stavljen na mukotrpno i obeshrabrujuće traganje za smislom ili besmislenoąću prikazanog ľivotnog inserta ili čak predstavljanjem takvog inserta koji izmiče ravnoteľi bilo kakvog čitateljskog otčitavanja, odnosno guąi se jasna referencijalna funkcija poezije (primjerice u jednom dijelu suvremene poezije Stanislave Nikolić Aras, Maje Klarić, Eme Botice, Martine Vidaić i dr.).

Suvremeni pjesnički iskaz kod jednog dijela pjesnikinja čvrsto se odmiče od skladne lirske osjećajnosti koju su njegovale autorice sklone tradiciji, te se u epicentru tog odmaka zamjećuje ironično i cinično, neuvijeno i grubo, ponekad zlosutno kafkijanski imaginativno, a ponekad realistički hladnokrvno registriranje naturalističkih ili paradoksalnih strana ľivotne zbilje. Toj "depoetizaciji" gledanja perspektive lijepog i njeľnog u korist neuljepąanog i nerijetko gorkog promatranja priklanja se znatan broj suvremenih pjesnikinja među kojima se osobito ističu
Dorta Jagić, Vanda Mikąić, Irena Delonga i dr. U skladu s promjenom afektivne funkcije pjesničkog subjekta javlja se i nov pristup metafori u kojoj ubrzani ples dojmova rađa metaforičnost sloľenih ili vrlo udaljenih pojmova, a pjesnički iskaz zadobiva semantičku neprozirnost koja zahtijeva dugotrajno odgonetanje. Jedan tok najnovije poezije nedvojbeno preferira odbacivanje iluzija kategorija lijepog i dobrog te ľeli naglasiti neminovnost grubog susreta sa zbiljom ili paradoksalnim ľivotnim situacijama.

Moľemo uočiti da se u suvremenoj atmosferi elektronizacije i diktata poluprovjerenih internetskih vijesti jedan dio suvremenog pjesničkog izraza usmjerava postupku kumulacije prozaičnih isječaka iz svakodnevice koji se prelamaju u ritmizaciji ubrzanog ľivljenja i u leći ubrzanog pogleda koji asocira na uľurbani "ąvenk" kamere. Taj postupak se u jednom dijelu kritičke percepcije označava kao "stvarnosna poezija". Stihijska, prozaična kumulacija riječi moľe biti zasitna, moľe namjerno oslikavati dekadansu ili moľda čak ulaz u slijepu ulicu, stoga se ne postavlja slučajno pitanje u posvetnoj pjesmi pjesnikinjama: Jesmo li umorni, jesmo li posustali? Međutim, ne mora to svjesno zasitno gomilanje predmetne i apstraktne pojavnosti biti dostupno ili favorizirano svakom čitatelju, kao ąto to nije bila niti dadaistička poezija u proąlosti, tek moramo biti svjesni da svi ti pjesnički pravci, ponekad i eksperimenti, na zaseban način traľe pjesnički put prema nepoznatim sferama pjesničkih mogućnosti. Upravo zbog takvih saznanja
ova antologija je nastojala u neminovnom subjektivitetu izbora pokazati i ąirinu pristupa prema najrazličitijim pravcima i pjesničkim iskazima, u kojima se očituje bogata polifonija, raznovrsnost, kontrasnost i raznoliko tumačenje kreativnosti pjesničkog iskaza.

Iako antologija nije sveukupna cjelina već uvijek dio knjiľevnog afiniteta i koncepcije priređivača, nadam se da će u svom opsegu, kvalitativnom dosegu i raznolikosti prezentirane građe biti usporedna zastupnica kako renomiranih knjiľevnica, tako i korektiv viąedecenijskog čitalačkog nehaja prema onim autoricama koje ustrajno i vrijedno stvaraju, bez obzira ąto nisu u ľariątu knjiľevne pozornosti ili (joą) ne participiraju u zadobivanju knjiľevnih nagrada. Moje čitanje ovog ogromnog materijala bilo je dragocjeno i s knjiľevnom radoznaloąću priľeljkujem i nastavak ove antologije koja bi obuhvatila "pjesnički odaziv kopnenih nimfi".

This is the last page.