Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  In Memoriam  »  Dr. Slaven Letica: Vukovar ili hrvatska knjiga postanka. Gdje zlo ne otima NADU.
 »  Home  »  History  »  Dr. Slaven Letica: Vukovar ili hrvatska knjiga postanka. Gdje zlo ne otima NADU.
Dr. Slaven Letica: Vukovar ili hrvatska knjiga postanka. Gdje zlo ne otima NADU.
By Prof.Dr. Slaven Letica | Published  11/17/2008 | In Memoriam , History | Unrated
Vukovarski poučak ili Odvažnost hrvatske nade


Vukovar: ponos grada kojem ZLO nije otelo NADU

 

Vukovar ili Hrvatska knjiga postanka

Mnogi sociolozi kulture i religije smatraju da početak Svetog pisma isto toliko odražava stanje nakon apokalipse, propasti, koliko i zametak nečega novoga. To je paradoks. Bez mnogo mašte riječi "Knjige postanka", s kojima započinje Stari zavjet, mogle bi biti napisane danas u - Vukovaru. "U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodom." Zar, doista, ne bi neki strani novinar mogao tako početi svoju prvu reportažu iz Vukovara? Kasno uvečer, dok se zlokobna tama prostire nad bezdanom opustjelog, srušenog, spaljenog i smrtno ranjenog grada, u kojem su Sotone i Demoni (oklopne i ljudske, JNA i četničke nemani) ubili ili iz njega istjerali svaki život i nadu, Duh Božji (kao izraz nade u novi gradski i ljudski postanak) može doista lebdjeti samo nad vodom. Nad rijekama - Vukom i Dunavom.

Možda je Vukovar prilika, ili čak intelektualna obveza, da se, u povodu odlaska u izgnanstvo njegovih heroja i mučenika, napiše neka vrsta skice za Knjigu (novog) hrvatskog postanka ili makar skica za budući Vukovarski mit. Na takav način vukovarskih stotinu dana apokalipse mogli bi udahnuti novu moralnu snagu Vukovarcima, ali i cijelom hrvatskom narodu. Jer, ono što se dogodilo u Vukovaru premašuje, svojom moralnom vrijednošću, važnost sigetskog mita (za Hrvate), ili kosovskog mita (za Srbe), ili Alama (za Amerikance). Nažalost, "pad" Vukovara nije razumno i moralno prihvaćen od strane Vrhovništva i HTV-a. Onoga dana kad je vukovarska epopeja (ne bih koristio pojam tragedija) dosegla vrhunac, 18. studenoga 1991. uvečer, kad su pijani srbijanski soldati puščanom paljbom i šljivovicom proslavljali "oslobođenje" Vukovara od svakoga života u njemu, hrvatska je državna televizija pustila, bez riječi komentara, "Zlatne dukate"! Hipokrizija i staljinističko-ravničarsko mediokritetstvo naše državne televizije (kojom vlada trijumvirat: Vrdoljak - Lilić - Marčinko) time su dovedeni do krajnjega apsurda: narodu je uskraćeno pravo na vijesti koje pobuđuju osjećaj nemoći, suze i tugu, ali i bijes i ponos. Ponuđena im je krasna slavonska balada, pisana za neka, nadajmo se, skora i bolja vukovarska i hrvatska vremena. Na sličan se korak odlučila i vlast.

Umjesto da Predsjednik Republike, ili Vlade, vlastitom narodu, u izravnom obraćanju, udahne vukovarsku moralnu snagu i nadu - upozoravajući na herojstvo kakvo možda ne poznaje europska ratna povijest (herojstvo u kojem dvije ili tri tisuće samoniklih vojnika i deset tisuća civila stotinu dana odolijevaju napadima tisuću tenkova, topova, haubica, raketnih bacača, stotina zrakoplova i stotine tisuća pješaka), oni su se odlučili na jedno nepojmljivo prijeteće birokratsko priopćenje. Mediji su tako pučanstvu priopćili da je: "Predsjednik Republike donio odluku o osnivanju komisije koja treba izvršiti analizu i podnijeti izvješće o svim akcijama koje su poduzeli pojedini organi hrvatske vlasti u obrani Vukovara, kao i razotkrivanju inicijatora i sudionika u pokušaju rušenja ustavnog poretka Republike Hrvatske."

Nastranu to što je u Komisiji pet policajaca (Manolić, Šušak, Vekić, Mustać i Perković) i tri pravnika (Ramljak, Olujić, Herceg) i što su svi iz vladajuće stranke. Nastranu i to što u Komisiji nema predstavnika opozicijskih stranaka, nezavisnih intelektualaca, običnih građana, kao ni predstavnika vojske i civila koji su mjesecima branili Vukovar i stradavali u njemu. Ostavimo, dakle, sve to postrani. Postavimo jedno hitnije pitanje: zašto, u jednom ovako svetom trenutku naše povijesti, javnost treba opterećivati spektakularnim sumnjama o zavjeri, a ne ponuditi joj Vukovar kao simbol moralne snage, političke zrelosti, te vojničke i građanske hrabrosti, kao i herojstvo Grada i Naroda? To, dakako, ne znači da javni tužitelj i Policija ne mogu i ne moraju raditi svoj posao. Onaj posao za koji su plaćeni - otkrivanje kriminalaca, pa i veleizdajnika. Ali vrijeme, povod i, pogotovu, način nisu mudro i moralno izabrani! Da se razumijemo, paranoja ili manija proganjanja univerzalne su odlike svake, pa i hrvatske, vlasti. Svijest o urotama i zavjerama kad je u pitanju hrvatska vlast ne temelji se na mašti i spekulacijama nego na činjenicama.

Od pokušaja predizbornog atentata na dr. Franju Tuđmana do bombardiranja Banskih dvora, prostire se mnoštvo činjenica koje opravdavaju uvjerenje Vlasti da se druga strana nipošto ne šali i da je spremna na sve da bi srušila vlast i ustavni poredak Republike. Međutim, u danim okolnostima, kad je u pitanju bio Vukovar, imenovanje Komisije upućuje na sebičnost i inherentni cinizam vlasti. Jer, Srbija i JNA odavna ne prijete samo vlasti nego i cijelom narodu: spremajući mu uloge poniženog sluge i podanika, ritualno zaklane žrtve ili trajnoga prognanika.

Eto zato, ovom prigodom, molim Vas, gospodine Predsjedniče Republike, da opozovete Vašu istražiteljsko-policijsku Komisiju, te da osnujete intelektualnu i moralnu komisiju koja bi napisala svojevrsno vukovarsko (i hrvatsko) Sveto pismo. Koja bi mogla, i umjela, sebi, nama i svijetu pokazati i dokazati kako je Vukovar naša Guernica, naš Alamo, naš novovjekovni Siget i naše Kosovo. Možda u detaljima ta komisija neće biti precizna. Možda će, zbog nedostatka vijesti, pretjerati u procjeni snage neprijatelja. Možda će nekoga slatkorječivoga probisvijeta proglasiti herojem, a nekoga tihog heroja podmuklim izdajicom. Možda čudesna dr. Vesna Bosanac neće ispuniti baš sve uvjete za ulogu Majke Terezije (usput: Medicinski fakultet u Zagrebu već razmatra ideju da je predloži za Nobelovu nagradu za mir), Ivane Orleanske ili Vile Velebita. Ali Hrvatskoj danas grozničavo treba vukovarska epopeja i mit kao moralna i ljudska okrepa i inspiracija: pred sobom samom, pred Europom i pred svijetom, ali i pred neprijateljem. U najmanju ruku, Vukovar nije zaslužio poniženje da se njime bave samo vladajući policajci i pravnici. Moleći Vas, gospodine Predsjedniče, da ukinete Vašu Komisiju, svakako računam na Vaš pozitivni odgovor.

U nekim davnim i boljim danima mi bismo se lako složili da su naše osobne sudbine potpuno nevažne za prostor na kojem živimo, na kojem su nam povijesne prilike dodijelile stanovite uloge. Složili bismo se, također, da su ljudske slobode i prava svakoga građanina i cijeloga našeg naroda (mislim na sve građane Hrvatske), kao i mogućnost da napokon steknemo pravo na svoju državu, važnije od svake i, pogotovu, od "naše" osobne vlasti i životne sudbine. Vi, nadam se, također dobro znate da i onda kad mislim sve najgore o nekoj Vašoj konkretnoj političkoj odluci, možda i o čitavoj političkoj strategiji, o Vama kao osobi rijetko kad, gotovo nikad, ne mislim loše. Jer, naprosto znani kako duboko doživljavate tragičnost prilika koje su nam nametnute. U ime toga, molim Vas da ukinete Komisiju.

Povišeni glasovi kritike na metaforički "Zagreb" što su često dolazili iz Vukovara stizali su iz mješavine ljubavi i mržnje koju ćute svi očajnici. Činjenice su pritom, kao i obično, potpuno nevažne. Ljudi, vojnici i vojskovođe - koje su paklenske prilike tri, pet ili šest mjeseci praktički držale pokopanima pod zemljom - nemaju, i ne mogu imati, zbiljsku predodžbu o "Zagrebu" o kojem su govorili. Njihov govor pravnici i policajci, stoga, nemaju pravo (moralno pravo) istraživati. Čovjek kojemu ubijaju bebu od tri mjeseca, brata, ženu, sestru, prijatelja, susjeda, sugrađanina... kojem dan za danom ubijaju dušu, razum i nagon za životom... ima pravo na svaki govor kojem je strana mržnja i osveta. Bolje je, i ljudskije je, što su za svoju tragediju optužili "Zagreb", tj. Vas, mene, i naše sugrađane, negoli da su izabrali put mržnje i zločina. Oni koji su ostali u Vukovaru ostali su ondje iz ljubavi - u prvom redu prema svojoj obitelji i domu, a potom i prema Gradu i Domovini - i radi naše slobode. Zato poričem pravo svakom članu Vaše Komisije na istragu nad njihovim mislima, riječima i savješću. Pogotovo to pravo odričem policajcima, činovnicima i pravnicima. Vas pak molim za razumijevanje i razboritost.

U već spomenutu "komisiju" za Knjigu (novog) hrvatskog i vukovarskog postanka predlažem Vam, primjerice, gospodine Predsjedniče, književnika Pavla Pavličića, Vukovarca koji zna kakav je Vukovar bio prije Potopa; dr. Vesnu Bosanac, koja zna kako su ljudi patili i umirali; francuskog filozofa i poljskog Židova Alaina Finkielkrauta, koji zna povijest i filozofiju ljudskog i nacionalnog stradanja; Milana Kunderu, nobelovca koji poznaje demonsku snagu i bestijalnost tuđinske komunističke soldateske; Ines Sabalić, novinarku koja pozna narav ovog rata i ljubav Vukovaraca prema Vukovaru; dopukovnika Milu Dedakovića-Jastreba, arhitekta vukovarske obrane; ratne reportere Sinišu Glavaševića[2], Alemku Mirković, Višnju Kamenski i Josipa Estereichera, te pet ili šest "običnih" Vukovaraca koji doista znaju što znači rat i ratna nesreća. Ovi ili slični časni ljudi vrlo dobro znaju da se istina o ratu i Vukovaru ne može ni približno točno iskazati riječima.

Riječi ne mogu razgovijetno iskazati očaj ni čudesnu moralnu moć vukovarske epopeje. Ali one, makar i nesavršeno, ipak mogu prenijeti poruku o Vukovaru u vremenskoj dimenziji, tj. u budućnost hrvatskoga naroda, i u prostornoj dimenziji, tj. i najdaljim krajevima svijeta. Jer, Vukovar je za Hrvatsku i hrvatski narod stvorio djelić sudbinski važne "korisne povijesti" (taj je pojam osmislio povjesničar Henry Steele Commager), koja je osnova za uspjeh bilo kojega društva i naroda. Naime, iako hrvatski narod u svojoj prošlosti nipošto nije činio nimalo veće zločine ili zla od drugih balkanskih ili europskih naroda (pogotovu ne od onih čije mu vođe danas čitaju lekcije iz povijesnog i političkog ćudoređa i koji su, iz najsebičnijih probitaka, prolili nekad potoke ljudske krvi na svim kontinentima), nad njegovom je političkom svakodnevicom stalno ležala teška sjena ustaških zločina. U Vukovaru, danas - drugi su bili "ustaše"! JNA, četnici, beli orlovi, hadžićevci, arkanovci i ini, do zuba naoružani osvajači i barbari, prodrli su u tuđu zemlju da provode teror i masovni zločin. Bilo ih je stotinu na jednog, i nisu poštovali norme prirodnoga ili ratnog prava. U narodnom sjećanju to nikada neće izblijedjeti.

Vukovarci su na vukovarskim zgarištima izgubili sve što su imali, ali nisu izgubili ono što su bili. Nisu izgubili svoju dušu. Srbi - osvajači izgubili su ondje upravo to - svoju dušu. Mnogi među njima još toga nisu ni svjesni. Jer su omađijani ideologijom nepravednoga velikosrpskoga rata i zločina. Ali će to, kad-tad, proći. Kad se rasane iz krvavoga trijumfalističkog transa i kad na svojim rukama ugledaju nevinu krv svojih susjeda, ti će zaslijepljeni srbijanski uniformirani bijednici, možda, shvatiti da su do temelja srušili jedan divni grad i da su desecima tisuća ljudi u goste doveli najgore jahače apokalipse: rat, smrt, bolest, glad, strah i beznađe. Čak ako oni to sami sebi i oproste, savjest čovječanstva, a ni Hrvatska, neće im oprostiti.

Dakako, kao i u svakom ratnom mitu i epopeji, uvijek će živjeti dvije priče: branitelja i napadača. I tako mora biti. Nijedan agresor ne može do krajnjih konzekvencija dovesti vlastitu svijest da je nešto bilo zlo i uzalud. Jer, valja znati i to da je na vukovarskim bojištima poginulo višestruko više osvajača negoli branitelja. Aritmetika smrti može se, dakle, sad naknadno uspostaviti samo zločinima i kukavičkim klanjem civila. Nadajmo se, ipak, da se to neće dogoditi.

Ali, da bi sve to bilo onako kako mislim da bi valjalo, Vukovar ne smije biti izvor podjela i sukoba u Hrvatskoj, traženja urotnika i izdajnika. O njemu moraju pisati pisci knjiga postanka i pjesnici, a ne pravnici i policajci.

Što da se rekne u zaključku ovoga, možda pretencioznog zapisa na koji, možda, sam nemam pravo, jer nikad nisam bio u Vukovaru i nisam ga oružjem branio. Nisam osjetio zvuk i miris njegovih ljubavi, strahova i herojstava. Ovo je jedan od onih zapisa što ih kazuje u pero priprosta ljudska slabost i ponos koje je svakom građaninu Hrvatske Vukovar zauvijek udahnuo i za koji bih htio da postane dijelom zajedničke korisne prošlosti i budućnosti. Mi, dakako, danas ne znamo koliko će ovaj strašni i veliki oslobodilački rat trajati. Mi, danas, možemo postavljati samo retorička pitanja i nuditi takve odgovore.

Označuje li trenutak u kojem živimo kraj ili pak novi početak hrvatske povijesti? Smije li se uopće utopijski misliti hrvatska budućnost? Umjesto odgovora na ta retorička pitanja - koje bi trebali pružiti članovi "komisije" što sam je predložio - završit ću s pukim povijesnim konstatacijama.

Intelektualci, proroci i mesije u načelu su čudne zvjerke. Pretenciozni su, uporni u nastojanju da maštanjem i razmišljanjem prodru u budućnost u kojoj neće živjeti, i zato na nju nemaju pravo! Oni su, često, intelektualni apsolutisti i tirani. Pa ipak, usuđujemo se nagađati da je vukovarski mit već tu i da treba samo napisati Knjigu novoga hrvatskog postanka njime nadahnutu. Vrijeme je za to idealno. Takva su djela, da se vratimo na početak ovoga zapisa, ionako prečesto nastajala upravo nakon beznađa i očaja apokalipse. Kad je samo Bog lebdio nad prazninom.

Slaven Letica, Zagreb, 1991.

Objavljeno u Globusu 22. studenog 1991. godine. Ovaj esej naknadno posvećujem uspomeni na Velimira Kvesića, jednog od rijetkih branitelja Vukovara koja je na prvoj crti bio do 21. studenog 1991. godine.

U vrijeme pisanja ovog eseja vjerovao sam da je Siniša Glavašević živ.



Vukovarska golubica

 

Vukovarski poučak ili Odvažnost hrvatske nade

Ono što se posljednjih dana događa i naslućuje, moglo se i moralo odavno očekivati: nakon što je potresla Aziju, Sjevernu Amerike i Zapadnu Europe, globalna financijska kriza napokon je zakucala i na hrvatska vrata.

Koliko do jučer, naši su nas svjetovni vrhovnici gorljivo i nasmiješeno uvjeravali kako ih svi slomovi svjetskih burzi i financijskih tržišta nimalo ne brinu, jer je Lijepa naša mala, ali, navodno, vrlo stabilna, gospodarska lađa, koja čvrsto brodi po uzburkanim i podivljalim europskim i svjetskim financijskim morima i oceanima. Uvjeravali su nas i da je ta, svjetski unikatna, financijska stabilnost, posljedica njihove nadnaravne političke i gospodarske providnosti i mudrost. 

Onda se, u jednom jedinom danu, na "veliku" srijedu 12. studenoga 2008. godine zbio veliki preokret u glavama naših vrhovnika!

Predsjednik naše Vlade dr. Ivo Sanader panično je pozvao narod na svekolika odricanja i štednju: na jednogodišnje zamrzavanje plaća, izrade kriznih programa u tvrtkama, ukidanja običaja darivanja za Božić. U ime Vlade narod je poziva na sveopću štednju, na odricanje, na pripremu za mogući gubitak posla i siromašniji život.

Predsjednik Republike Stjepan Mesić otišao je korak dalje u poslovično površnoj, ciničnoj, ali - ovog puta i - paničnoj reakciji. Očigledno očekujući Veliku i dugotrajnu depresiju - sličnu onoj koju je Amerika iskusila od 1929. do 1933. godine - založio za žurno pokretanje hrvatske inačicu američke "Nove pogodbe" (New Deal) iz 30-tih godina kojom je, organizirajući javne radove sama sebe postupno i mukotrpno izvlačila iz nezaposlenosti, sloma gospodarstva, ali iz kolektivnog osjećaja beznađa, straha i panike.

Iako nije na meni da našim uzoritim svjetovnim prvacima dijelim lekcije (oni, nažalost, narodu previše često dijele lekcije), ali ih, kad već spominju "Veliku krizu", moram podsjetiti da je ključnu poruku u njenom svladavanju imala velika poruka NADE koju je američki predsjednik Franklin D. Roosevelt  iskazao u slavnoj rečenici: "Jedino čega se moramo bojati je strah sam" (Only Thing We Have to Fear Is Fear Itself)

Na smisao i poruke NADE - vjerske i svjetovne - potrebno je podsjetiti baš u ovom tjednu SJEĆANJA NA VUKOVAR, jer je upravo čvrsta NADA njegovih branitelja  - održavana vjerom u Boga, Slobodu i Domovinu - spasila naš narod, našu slobodu i našu državu.

Podsjećajući najviše državne dužnost na krepost nade, mi im ne želimo sugerirati usvajanje kršćanskog, bogoslovnog poimanja, po kojem su nada, vjera i milosrđe dar Božji. 

Naši vrhovnici nadahnuća, uvjerenje i snagu nade mogu temeljiti i na vjeri u vlastiti narod, vlastitu sposobnost i poštenje ili na istinskoj i dubokoj spoznaji prirode ekonomske, političke i moralne krize hrvatskog društva. Nadu mogu crpiti i iz svijesti o vlastitoj odgovornosti za te krize i iz odlučnosti da promijene vlastito ponašanje. Mogu je temeljiti i na znanju i istraživanju korijena kriza i putovima izlaska iz njih.

Nadahnuće i snagu nade mogu i moraju crpiti iz iskustva Vukovara, njegovih građana i branitelja, koji ni u najtežim trenucima nisu gubili nadu.

Javno širenje straha, na koje su se, možda sasvim nesvjesno, odlučili naši svjetovni vrhovnici, može samo produbiti osjećaje tjeskobe, nesigurnosti i straha, a ti osjećaji paraliziraju volju za rad, stvaranje, poduzetništvo, istraživanje i razvoj. Štoviše, može izravno izazvati financijsku paniku, s katastrofalnim posljedicama za bankarski i financijski sustav.
 
Poslanje vođa - svjetovnih i vjerskih - testira se u teškim i kriznim vremenima. Oni moraju ponuditi intelektualno, političko, moralno, ali i OSJEĆAJNO (EMOCIONALNO) vodstvo.

A da je tome tako ne svjedoči tek primjer navedene Rooseveltove izjave, već i velika izborna pobjeda novog američkog predsjednika Baracka Obame. S porukama nade osvojio je srca i nastoji pokrenuti uplašeni američki narod, a naslov njegove knjige "Odvažnost nade" hoće kazati kako je nada: ili Božji dar ili vrlina mudrih, odgovornih i - hrabrih.   

Slaven Letica, Zagreb, 2008.





How would you rate the quality of this article?

Verification:
Enter the security code shown below:
imgRegenerate Image


Add comment
Related Articles
Related Links
Comments
  • Comment #1 (Posted by Ing.Vladimir Polgar)

    Drago mi je citati clanke Dr.Slavena Letice kao i svih onih intelektualaca i politicara koji u danasnje vrijeme ne zaboravljaju dogadjaje kad se Hrvatska branila od nasrtaja onih koji su je zeljeli potpuno unistiti i izbrisati stoljetnu kulturu jednog od najstarijih Europskih naroda.Nazalost tu su dobili pomoc od velikih sila koje su brze-bolje nametnuli Hrvatskoj embargo na oruzje,dakle misleci da ce je daleko nadmocnija sila tako uspjeti brzo unistiti i pokoriti.Srecom duse hrvatskih ljudi i jedinstvo svih Hrvata za vrijeme tih kriticnih godina bile su jace od agresora iz Srbije i Crne Gore koji su nas zeljeli potpuno unistiti.
    Nazalost danas mnogi zaboravljaju zasluge anonimnih Hrvata i ostalih gradjana Hrvatske koji su spasili Lijepu nasu zrtvujuci vlastite zivote ili zdravlje za obranu zemlje.Mnogi politicari danas su postali 'tajkuni' nastoje svim silama samo povecati svoju osobnu materijalnu bazu,a Hrvatska i Hrvati su im samo usputno poglavlje do njihovog osobnog bogacenja.Mnogi idu tako daleko da tesko stecenu samostalnost Hrvatske nastoje svim silama 'prodati' za nekoliko srebrnjaka.To me boli i kad promatram hrvatsku svakodnevnicu,onda vidim da osim rijetkih izmnimaka u Svijetu i Hrvatskoj koji jos nisu prodali svoje ideale,ostali tonu u sivilo i beznadje.No ima nade i optimizam je sada kao i za vrijeme agresije na Hrvatsku ne samo moguc nego i potreban,pogotovo za mladje generacije koje se lako zavedu svim onime sto ih moze zabaviti da nemoraju misliti na buducnost Hrvatske i Hrvata.Jos jednom hvala Dr.Letici za clanak.Pozdrav svima iz Kanade.
     
Submit Comment


Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
  2. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. Violi Calvert: Nenad Bach in China to be interviewed by China Radio International
  5. Potres u Zagrebu - Earthquake in Zagreb, Croatia 28 listopad 2006 u 16:15 3.7 on a Richter
No popular articles found.