Cjeloživotno učenje

 Teška kriza obrazovanja i odgoja zadesila je suvremeni svijet šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, unatoč tome što su gotovo sve zemlje enormno povećale brigu za obrazovanje i ulaganje u školstvo. Kriza obrazovanja i odgoja, kako u razvijenim tako i u nerazvijenim zemljama, uvjetovana je dvama glavnim razlozima:

- količina ljudskog znanja postala je pregolema da bi se mogla steći školovanjem. Na toj činjenici je utemeljena i preopterećenost učenika u školi.

- proizvodnja novog znanja (ali i stavova, navika te vrijednosti) stalno se i u sve većoj mjeri ubrzava. Zato praktična primjena znanja sve brže zastarijeva. Budući da nova otkrića i nova znanja nije moguće unaprijed sagledati, nije ih moguće ni unaprijed ugraditi u obrazovne i odgojne strategije, planove i programe.

Do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kriza obrazovanja i odgoja pokušavala se nadvisiti produživanjem i intenzifikacijom procesa školovanja. Neučinkovitost na spomenutim načelima utemeljenih reformi, kao i golemi porast troškova obrazovanja, potaknuli su afirmiranje načela cjeloživotnog učenja. Treba istaknuti da je u posljednje spomenuto načelo uključena i ideja neformalnog učenja, te se time nudi izglednije rješavanje svekoliko prisutne obrazovne i odgojne krize. Pri tom načelo jednake dostupnosti cjeloživotnog učenja svima, treba biti kamen temeljac prosvjetne politike u  zemljama diljem  svijeta.

HSS ističe načelo uske povezanosti obrazovanja i društvene zajednice - te princip cjeloživotnog učenja kojim se ljudima  trajno omogućuje ravnopravno sudjelovanje u burnim gibanjima suvremenog društva. Zalaže se za afirmaciju principa društva koje uči -  te se sve češće ističe činjenica da škola gubi monopolsku ulogu u sustavu učenja. Škola postaje samo jednom od sastavnica u procesu cjeloživotnog učenja.

Zbog sve bržih tehnoloških mijena, kontinuirano učenje odraslih izrasta u osnovni uvjet zadržavanja postojećeg zaposlenja, te stjecanja nove osposobljenosti za neko novo zaposlenje. Na taj način trajno učenje postaje bitan čimbenik zapošljivosti, a radna organizacija postaje izuzetno važna institucija neškolskog obrazovanja raznih kategorija zaposlenih. Naime, radna organizacija mora izrasti u "organizaciju koja uči", jer samo takva organizacija može biti na tržištu konkurentna.

Mi u Hrvatskoj moramo istovremeno odraditi golemi posao: restrukturirati gospodarstvo i plasirati proizvode na međunarodno tržište. Osim toga trebamo provesti demokratsku i kulturalnu mijenu u smjeru usvajanja zapadnjačkog vrijednosnog sustava od strane kritične mase vlastitog stanovništva. Uz to, ubrzava se trend preusmjeravanja stanovništva iz poljoprivrednog sektora u industrijski, te u sektor usluga. Spomenuti procesi će u golemoj mjeri obilježiti gospodarski sustav RH jer će se masovnija industrijalizacija zamijeniti razvojem informatičkog društva. Navedene goleme mijene moramo započeti i odraditi upravo mi. I to što brže. A približavanje zapadnim integracijama je neprijeporno uvjetovano i mogućnošću odraslog stanovništva da se ponaša i živi u skladu sa standardima zapadne demokracije.

Zato je unapređivanje cjeloživotnog učenja nužno za uspješnu tranziciju prema društvu i gospodarstvu utemeljenima na znanju. Očito  da cjeloživotno učenje nije više samo jedan vid obrazovanja i osposobljavanja, već postaje vodeće načelo u sudjelovanju u cjelokupnom kontekstu učenja/usvajanja znanja. Stoga HSS (u skladu s proklamacijama EU) definira šest temeljnih poruka:

1. Nove temeljne vještine svima. Cilj ove poruke je jamčenje potpunog i stalnog pristupa učenju, kako bi svi obnovili i stekli vještine potrebne za uspješan život. Uz informatičke vještine, znanje stranih jezika i tehničku kuturu, ističu se poduzetničke sposobnosti i društvena kvaliteta. Npr. samopouzdanje, samousmjerenje i spremnost preuzimanja rizika.

2. Veće ulaganje u ljudske resurse. Cilj je bitno povećati značenje najvećeg bogatstva Europe - njenih građana. To se ostvaruje raznim poticajnim mjerama. Od plaćanja troškova za obrazovanje, do dodatnih potpora i poreznih olakšica.

3. Inovacije u učenju i podučavanju. Cilj je napustiti zastarjele sustave obrazovanja i usavršavanja te ih zamijeniti učinkovitijima. Naime, puno je lakše nekoga naučiti nego odgojiti, jer lakše je nešto znati nego netko biti.

4. Vrijednost obrazovanja. Cilj je bitno poboljšati vrsnost obrazovanja, te povećati razumijevanje i cijenjenje obrazovanja.

5. Unaprijediti upravljanje i savjetovanje u obrazovanju.

6. Približavanje obrazovanja mjestu stanovanja.
 
Učenje odraslih je danas postalo jednako važno kao i zdravlje, okoliš i mir. Došli smo do prekretnice u povijesti obrazovanja - mnogo je veći broj polaznika obrazovanja/učenja odraslih od broja tradicionalne studentske populacije, i razlika će biti sve veća u korist onih prvih. Moglo bi se već govoriti o tihoj revoluciji u području obrazovanja/učenja odraslih, koja je dovela do brojnih promjena, kao što su: veći postotak žena u radno aktivnoj populaciji; trajna/polagana promjena uloge žena i muškaraca u privatnom životu; stalno podizanje razine (formalnog) obrazovanja odrasle populacije; stalna tiha i sve veća uporaba pisane komunikacije na radnim mjestima i u životu; rast informacija, ali i sredstava koja ih čine dostupnima; skraćivanje radnog vremena i produljenje ljudskog života. Ove katkada male, ali kumulativno velike i znatne promjene, koje su se dogodile u zadnja dva desetljeća prošloga stoljeća, dovele su do ubrzanog rasta potražnje za učenjem u odrasloj populaciji, dovele su do eksplozije učenja u odrasloj dobi.

Obrazovanje odraslih u Hrvatskoj, ima neke dodatne, specifične zadaće i karakteristike. Posebno su naglašene  potrebe u obrazovanju/učenju odraslih u području restrukturiranja gospodarstva: prekvalifikacija zaposlenih radi zadržavanja zaposlenja, prekvalifikacija ili dokvalifikacija iznimno velikog broja nezaposlenih, daljim obrazovanjem brojne braniteljske populacije, osposobljavanjem i daljnjom trajnom izobrazbom hrvatskih poduzetnika i managera, potom naglašene potrebe u području socijalne sfere: osposobljavanje odrasloga stanovništva za realizaciju posebnih projekata, kao što su projekti za mir, demokraciju i suživot u EU.
                                                  
Izazovi sadašnjice u Hrvatskoj

Znanje je moć.
(F. Bacon)

Aktualno stanje školskog i neškolskog sustava obrazovanja u Republici Hrvatskoj, bez obzira na mnoge visokokvalitetne domete u raznim segmentima, ne prati zahtjeve razvijenog društva. Naime, osnovno i obvezno školovanje je u nas u mnogim dijelovima strukturno i sadržajno inkompatibilno s istovrsnim školovanjem u zemljama zapadne Europe.

Misija obrazovanja i odgoja u Republici Hrvatskoj mora polaziti od toga da tijekom svoga života pojedinac mora "učiti znati", "učiti činiti", "učiti zajedno živjeti" i "učiti biti" (Delors, 1997.). Prvi princip "učiti znati" sastoji se u učenju znanja koje osposobljava ljude za razumijevanje svoje okoline, znanja za samostalne kritičke prosudbe, tzv. kvalitetnog znanja. Drugi stup obrazovanja "učiti činiti" okrenut je praktičnoj primjeni naučenoga, osposobljavanju ljudi za praktične akcije koje vode općem dobru. Treći stup obrazovanja "učiti živjeti zajedno" je i obrazovni i odgojni istodobno.
On se sastoji u učenju vrjednota: tolerancije, mira i suživota, multikulturalizma, razumijevanja drugih i drugačijih, osposobljavanja za zajedničko djelovanje. I, konačno, četvrti stup obrazovanja "učiti biti" treba pridonijeti razvoju područja ljudske ličnosti, prije svega: čuvstvenom, kognitivnom, karakternom i tjelesnom, kako bi ljudi zadržali kontrolu nad svojim životom. Koncepcija cjeloživotnog obrazovanja/učenja pretpostavlja da se mora učiti čitav život, ali ne i da se ide u školu čitav život. Stoga se obrazovanje/učenje ne odvija samo u školskim, nego u izvanškolskim ustanovama, na radnom mjestu, u sredinama u kojima žive i rade u društvu koje uči.
 
Visoko je obrazovanje u Hrvatskoj nedovoljno učinkovito. Neprihvatljivo je malen broj visokoobrazovanih u odnosu prema europskom prosjeku (19% od ukupnog stanovništva) i nedopustivo je niska učinkovitost studiranja. Samo 13% studenata diplomira u redovitom roku. Svega tridesetak posto studenata završi studij, a oni koji završe sveučilišni studij u prosjeku studiraju oko sedam godina, dok oni koji završe veleučilišni studij studiraju oko pet godina. Stoga treba povećati visokoškolsku učinkovitost studiranja, što uključuje i nužnost energične reforme kurikuluma, jačanje poslijediplomskog stručnog i znanstvenog studija, dosljednu kontrolu vrsnosti, intenzivniju međunarodnu suradnju visokih učilišta, jačanje autonomije akademske zajednice, učinkovitije upravljanje te veće investiranje u visoko obrazovanje i znanost. Naime, u znanost treba ulagati oko 2% BDP, a kvalitetnije treba i raspoređivati novac unutar akademske zajednice što uključuje izradu prioriteta i primjerenih kriterija, valja poticati jezgre izvrsnosti itd. Cilj nam je intenzivirati međunarodnu razmjenu znanja, vrsnosti, učitelja i učenika, raznih projekata (obrazovnih, znanstvenih i stručnih) te opreme, novca... te u krajnjem smislu učinkovitije sudjelovati u međunarodnoj podjeli moći, demokracije i kulture. Unapređivati treba principe koji omogućuju usporedivost i prepoznatljivost obrazovnog sustava Republike Hrvatske s istovrsnim sustavima naprednog svijeta. Jer to je preduvjet međunarodnog priznavanja naših diploma i potvrda o kvaliteti naših proizvoda u raznim područjima. To je preduvjet harmonizacije naše zemlje sa svijetom, slobodnije pokretljivosti ljudi i ideja. A pod tim podrazumijevam i intenzivniju sustavnu podršku principima koji štite raznovrsnost, te ne pridonose odlasku naše intelektualne elite (dominantno mladih visokoškolovanih ljudi) iz domovine. Naime, "odljev mozgova" iznimno je velika opasnost za malu i osiromašenu zemlju, jer nam bitno umanjuje šanse za dosezanje održive budućnosti u pojedinačnom i opće nacionalnom smislu. Nažalost, Hrvatsku je tijekom posljednjih 12 godina napustilo nekoliko desetaka tisuća mladih, poglavito visokoškolovanih ljudi. 

Neprijeporno je težnja pojedinih segmenata edukacije (npr. za magisterij i doktorat znanosti) razviti izvrsnost, čime se potiče ekskluzivnost i elitizam. Ali, edukacija kao sustav mora pomoći svim ljudima da maksimalno razviju vlastite sposobnosti, koje u mnogih i nisu vrhunske. Stoga, u prvo spomenutoj situaciji dominiraju utjecaji natjecanja s ostalim učenicima i stremljenje vlastitom rastu, a u drugoj samo posljednje spomenuto.
 
Udio neškolovanih ljudi u Hrvatskoj u populaciji odraslih (neškolovanima se smatraju osobe starije od 15 godina koje nemaju obrazovanje više od osnovnoškolskog), prema popisu stanovništva iz 1991. godine iznosi približno 55%. Popis stanovništva iz 2001. godine upozorava da je čak 40% stanovnika Republike Hrvatske bez ikakve škole, ili s nezavršenom ili završenom osnovnom školom. Zatim, da je od 47% osoba sa završenom srednjom školom čak tri petine završilo samo trogodišnju strukovnu školu. Spomenuto upućuje na potrebu kompenzacijskog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja velikog broja odraslih. To je u skladu s postojećom razinom gospodarske razvijenosti Hrvatske, ali je nedovoljno za poželjnu brzinu i kvalitetu društvenog razvoja naše domovine, te za naše ravnopravno sudjelovanje u građenju zajedničke budućnosti Europskih zemalja. Nažalost, evidentan je i problem da u Republici Hrvatskoj s jedne strane postoji višak nekih obrazovanih profila koje tržište ne prihvaća, a s druge strane je očit manjak drugih profila školovanog  kadra.

Reformu obrazovanja treba temeljito stručno i znanstveno osmisliti, a sredstva za osnovno i srednje obrazovanje povećavati kako bi državna novčana izdvajanja što prije s 3,5% podigli na  6% BDP.

Ne znamo niti jednu zemlju na svijetu koja je zadovoljna vlastitim sustavom obrazovanja. Ne spominjemo to kako bi relativizirali probleme u Hrvatskoj i tražili opravdanje za nedjelovanje. Dapače, HSS potiče energične, hitre -  ali ne ishitrene, već mudre i sustavne promjene. U izradi strategije i plana našeg djelovanja moramo koristiti razne oblike i sadržaje obrazovnih sustava razvijenih zemalja, te usuglašene smjernice EU. Cilj nam je biti dio najnaprednijeg svijeta, sudjelovati u globalizacijskim procesima - ali, ne smijemo pri tome izgubiti sebe. Nužno je sačuvati sve temeljne i pozitivne osobitosti naše tradicije i zaštititi interese naše zemlje i naših građana. Stoga valja kvalitetno definirati ciljeve Republike Hrvatske, jer ako ne znamo kamo idemo -  doći ćemo gdje nismo željeli.

U Hrvatskoj je zbog teških problema koji prate restrukturiranje gospodarstva, osobito izražena potreba za prekvalifikacijom nezaposlenih. Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj iznimno je visoka (preko 20%), a golemi su i zahtjevi za dodatnim obrazovanjem odraslih s ciljem očuvanja zaposlenja. Osim toga, kao posebno važnu kategoriju ljudi koja zahtijeva pomoć izdvajam braniteljsku populaciju, ali ništa manje značajni nisu ni golemi problemi u područjima od posebne državne skrbi. U njima su posljedice rata najteže, pa treba intenzivno osposobljavati stanovništvo za realiziranje primjerenih razvojnih projekata.