Visokoškolsko obrazovanje  i znanost

 
Znanstveno-nastavna i znanstveno-istraživačka djelatnost, koja se provodi u visokoškolskim institucijama, vrlo je složena i strateški značajna. Složenost joj se ogledava u činjenicama da tu radi osoblje s najvišim stupnjem obrazovanja i to najrazličitijih usmjerenja i interesa u mnogim područjima znanosti, te u edukaciji i odgoju, umjetničkom i stručno-tehničkom stvaralaštvu. Budući da je u većem dijelu zemalja golema većina znanstveno-istraživačkih potencijala koncentrirana na sveučilištima, očito je da tu rade najznačajniji kreatori demokratske kulture i svijesti. U visokoškolskim institucijama se provodi najvažniji dio fundamentalnih znanstvenih istraživanja, a i istraživanja razvoj­nog tipa, te onih koja su u neposrednoj vezi s primjenom znanstvenog znanja i njegova transfera u proizvodnju i s visokom tehnologijom.

Nekada su ljudi obrazovani sa ciljem da nauče primjeniti već poznate metode u poslovima koje će obnašati, od primjerice u poljoprivredi, obrtu ili ratovanju, do u industriji. Danas, u društvu znanja nužno je steći znanje i vještine koje će omogućiti obavljanje poslova koje nitko još nije radio i koji će se tek u budućnosti pojaviti kao realnost a danas im još ne znamo ni ime niti sadržaj.

Danas je temeljni resurs čovjek i njegovo znanje, a bitna razlika prema svim ostalim povijesno najznačajnijim resursima leži u činjenici da se znanje ne može potrošiti. Štoviše, korištenje i primjena znanja te podjela znanja s drugima, povećava mogućnost stjecanja novog, provjere postojećega i primjene svih vrsta znanja. Zato znanost bitno doprinosi izgradnji slobodnog, otvorenog, demokratskog društva s minimumom formalnih struktura i barijera, te pruža šansu svakoj zemlji da izgradi društveni ustroj najprimjereniji lokalnoj tradiciji, potrebama i mogućnostima.    

Smatra se da je ljudsko znanje pridonosilo ukupnom privređivanju na razini zanatskog načina proizvodnje 10%, a tijekom industrijskog načina proizvodnje 25%. U doba visokih tehnologija i transfera novih znanja u proiz­vodnju, doprinosi ljudskog znanja iznose više od 70%, a na ostale oblike ljudskog rada otpada 5%-10%, te na uloženi kapital 20%-25%.

U SAD-u se ekspan­zija bruto nacionalnog dohotka u početku XX. stoljeća temeljila uglavnom na kvantitativnim čimbenicima. Do 1929. godine 50% povećanja stope rasta bazi­ralo se na uvećavanju radne snage i investiranog kapitala. U kasnijem razdoblju, do zaključno 1957. kvantitativni čimbenici su imali 30% utjecaja. Zatim su dominantni poticaj na povećanje bruto nacionalnog dohotka preuzeli, rast opće izobrazbe i uvođenje tehničkih novina. Znači da su edukacija i znanost postali najznačajniji čimbenici gospodarskog i društvenog razvoja, a temeljni problem postaje nedostatak kvalificiranih ljudi, čiji manjak će biti dugoročan.

Posljedično opisanome, jasni su razlozi nestajanja mnogih ljudskih djelatnosti i grana privređivanja te nicanja novih. Očito je prestrukturiranje društvene proizvodnje i reprodukcije, nazadovanje primarnog i sekundarnog sektora te uzlet tercijarnog (uslužne djelatnosti) i informatičkog sektora. Primjerice, u SAD-u je tijekom posljednjih 100 godina broj zaposlenih u poljoprivredi pao od 50% na 3%, u industriji sa 35% na 25% - dok je u uslužnim djelatnostima porastao s 25% na 35%, te u informacijskim aktivnostima s 5% na 45% od sveukupno zaposlene populacije. U razvijenim zemljama naglo se povećava i broj zaposlenih u znanstveno-istraživačkim i razvojnim djelatnostima. U mnogima sada doseže 5%, a na početku XXI. stoljeća će iznositi 10%, te sredinom XXI. više od 20%. Posljedično kazanome, značajno se mijenja i obrazovna struktura zaposlenih. Drastično se smanjuje broj nekvalificiranih i nisko kvalificiranih radnika (tijekom posljednjih 100 godina je pao od 82% na 35%), a bitno se povećava broj visokoškolovanih, koji je porastao od 2% na 30%. Stoga nastaju značajni problemi zbog porasta nezaposlenosti niskoškolovanih kadrova, te potražnje za raznolikim visokoškolovanim subspecijalistima.

SAD su tijekom razdoblja 1930. - 1956.  povećale investicije u srednjoškolsko obrazovanje s 18 milijuna na 10 944 milijuna dolara, a u sveučilišta i koledže od 90 milijuna na 9 903 milijuna dolara godišnje. Posljedično tome, vrijednost obrazov­nog kapitala sadržanog u radnoj snazi tijekom opisanog razdoblja, porasla je sa 63 milijarde na 353 milijarde dolara. Taj trend je prisutan i u kasnijem periodu. To je uzrokovalo da se "ljudski kapital" od 22% povećao na 42% ukupnog SAD kapitala, tijekom razdoblja od 1957. do 1990.

Golema ostvarenja znanosti, istraživanja, tehnike, informacijsko komunikacijskih aktivnosti i obrazovanja, uzdižu sustav znanja na razinu najvažnijeg resursa današnjice, te potiču globalizaciju i fascinantne mijene. Znanje postaje bitni pokretač suvremenoga društa, a u interakciji s kulturalnim datostima povezuje pojedinačno i opće, prošlo i sadašnje te sve to zajedno s budućim. Očito znanje izrasta u dinamički i otvoreni milje u kome se stvara novo doba, novi odnosi i novi sustav vrijednosti.

Mnogi pokazatelji upućuju na visok stupanj pozitivne korelacije između stope rasta proizvodnje i znanstveno-tehničkog razvoja, u razvijenim zemljama svijeta. I porast realnog nacionalnog dohotka razvijenih zemalja tijekom XX. stoljeća kretao se upravno proporcionalno s porastom izdvajanja za obrazovanje. Očito da povećano ulaganje u edukaciju, pridonosi porastu nacionalnog dohotka. Do 1949. je bilo rentabilnije ulagati u srednje nego u visoko obrazovanje, a zatim se stanje preokrenulo. Stoga će znanstvene, istraži­vačke i nastavne djelatnosti koje se ostvaruju dominantno u visoko­školskim institucijama, biti temelj sveukupnog razvoja čovječanstva u razdoblju koje je pred nama.

Ulaganje u obrazovanje na cijelom svijetu je golemo i stalno se povećava. Primjerice, 1998. su javni troškovi za obrazovanje činili 5,5% bruto poiz­voda na razini našeg planeta, te, 6,5% u Americi, 5,4% u Europi... Povećanje ulaganja u obrazovanje je u razdoblju od 1975. do 1988. poraslo na razini planeta za 294%, a u Europi za 279,2% itd. To se ogledava i u pove­ćanju broja učenika i nastavnika. Primjerice, u Europi je broj učenika u razdoblju od 1975. do 1988. povećan za 2,8% a nastavnika za 11,8%, pri čemu je najviše porastao broj nastavnika u visokom obrazovanju. Za 30,6%. Broj studenata i nastavnika u visokoškolskom sustavu se na cijelom svijetu poveća­vao sljedećom dinamikom: od 1975. preko 1980. i 1985. do zaključno 1987. godine - broj studenata je rastao od 39,5 milijuna, na 47,4 milijuna, 56,1 milijun odnosno 59,3 milijuna. Broj nastavnika kretao se od 2,8 milijuna, preko 3,4 milijuna, 3,9 milijuna do 4,1 milijun. Demokratizacija obrazovanja je rezultirala i sve širem obuhvaćanju ženske populacije edukacijskim programima, kao i uključivanjem sve većeg broja žena u nastavnička zvanja.

Devedesetih godina XX. stoljeća na svijetu je bilo 110 760 000 znanstvenika i tehničara, što je bilo povećanje od golemih 10% u odnosu na 1980. Istovremeno je bio prisutan izraziti rast investiranja u znanstveno-istraži­vačku aktivnost u gotovo svim državama svijeta, tijekom posljednjih 20 godina. Naročiti rast je bio prisutan u visoko razvijenim zemljama i u mnogima je dosegao razinu od preko 3% društvenog bruto proizvoda.

         
Budući da znanost bitno pridonosi kvalitetnom planiranju, izradi, primjeni i provjeravanju političkih odluka u industriji, gospodarstvu, upravljanju krizama, sustavu obrane, zaštiti okoliša, socijali itd.; poticanje znanosti postaje pretpostavka održivoj sadašnjosti i poželjnoj budućnosti. Promičući kritičnost, informiranost i spremnost na promjene, znanost oplemenjuje kulturalnu situaciju društva u cjelini, pridonoseći demokraciji, miru i međunarodnoj suradnji. Budući je u našoj domovini aktualna razina učinkovitosti, kreativnosti, kompetentnosti, odgovornosti... uopće društvene korisnosti, u nesrazmjeru s zahtjevima brzog razvoja zemlje; nužno je postići nacionalni konsenzus o bitnoj ulozi znanosti u dugoročnom razvoju Hrvatske. Zato treba redefinirati misiju i odgovornost svih znanstvenih ali i najznačajnijih političkih, gospodarskih i financijskih subjekata u zemlji te kvalitetnije informirati i educirati javnost o korisnosti znanja, znanosti, obrazovanja i tehnike. To uključuje nužnost veće transparentnosti znanstvena rada i izraženijega društvenog utjecaja znanosti. Kazano podrazumijeva osiguranje dugoročnih obnoviteljskih uvjeta za hrvatsku znanost, što mora sadržavati i uključivanje hrvatskih znanstvenika koji žive i rade u inozemstvu. Osim toga, treba poticati pokretljivost mladih visokoobrazovanih osoba i to naročito iz područja znanosti u gospodarstvo, pri čemu je posebno važno stimulirati zapošljavanje nakon doktorata. Optimizam glede poželjnih ostvarenja ako se budu poštivale navedene mjere, HSS gradi i na sljedećim činjenicama: potražnja za visokostručnim znalcima i za znanstvenicima je diljem svijeta sve izraženija što daje nove šanse proaktivnim znanstvenim sredinama, u Hrvatskoj je područje visoke tehnologije još nezasićeno pa je mogućnost učinkovitog uskakanja u brzi transfer znanja i hitnu primjenu inovacija realna. Naime, u Hrvatskoj postoji pozitivna tradicija i visokokvalitetna jezgra ljudi, institucija, opreme i ideja, na kojima treba graditi poželjni iskorak u budućnost.

Ali, treba biti realan u procijeni naših mogućnosti i potreba. Uspješna akcija se treba temeljiti na SWOT (engl. strenghts, weaknesses, opportunities i threats) analizi snage, slabosti, mogućnosti i opasnosti. Primjerice, temeljem popisa stanovništva u Hrvatskoj iz 2001. godine očit je golemi nedostatak visokoškolovanih osoba. Jer, visoku školu, prvi stupanj fakulteta ili stručni studij završilo je 150 167 (4,1%) stanovnika Lijepe naše, a fakultet, umjetničku akademiju ili sveučilišni studij 24 715 (7,8%).  Samo 7 443 osobe ima doktorat znanosti (na žalost, većina ih je u dobi između 45 i 70 godina), a 12 539 ima magisterij. Zato do 2010. godine treba povećati broj studenata u Hrvatskoj na 200 000, broj visokoobrazovanih treba podići na 600 000, broj znanstvenika na 20 000...

Ni jedan oblik obrazovanja ili istraživanja nije moguće kvalitetno ostvariti u isključivo nacionalnom kontekstu. Jer su lokalne osobitosti nadvišene globalizacijom visoke kompleksnosti. Naime, globalizacija se ne događa samo u gospodarstvu, već i na planu razmjene informacija, ideja i ljudi. Nezaobilazna je uloga visokog obrazovanja u stvaranju društva čije su temeljne osobitosti pravda, demokracija, sloboda, mir i jednakost. Naime, visoko obrazovanje je izraslo u bitnu pretpostavku poželjnoga sociogospodarskog, ekološki održivog i kulturnog razvitka čovječanstva, nacija, regija, gradova, sela, obitelji i pojedinca. Od visokog obrazovanja se očekuje pomoć u stvaranju poželjnog, novog i produhovljenoga vrijednosnog sustava, kojim će se korigirati posvemašnje zapadanje u materijalističko-potrošački svjetonazor. Da bi visoko obrazovanje moglo ostvariti spomenutu misiju, mora sačuvati vlastite temeljne vrijednosti. Znanstvenu strogoću i istinitost, njegovanje izvrsnosti, humanizma i solidarnosti te internacionalnu dimenziju. Osobitu pozornost treba posvetiti obrazovanju u siromašnim sredinama spriječiti "odljev mozgova".

Zato se HSS zajedno s drugim društvenim snagama zalaže za energično promicanje principa bez kojih se navedeno ne može ostvariti, te izjavljuje:

- Primjereno obrazovanje i istraživački programi unutar znanosti i tehnike, zahtijevaju stalnu potporu vlade i privrednog sektora.

- Obrazovanje u području znanosti na svim razinama i bez diskriminacije je temeljna pretpostavka demokraciji. To je prepostavka ostvarenja cjelokupnih ljudskih intelektualnih mogućnosti.

- Rasprostranjena znanstvena pismenost, sposobnosti i vještine, te poštivanje etičkih vrijednosti, nužni su za unaprjeđenje javnog odlučivanja o znanstvenim temama.

- Olakšana regionalna i međunarodna suradnja su potrebna potpora rastu znanstvenih kapaciteta.

- Potrebne su nove inicijative za interdisciplinarnu suradnju i suradnju različitih sektora uključenih u stvaranje i korištenje znanstvenih znanja. Pozornost se treba posvetiti strategijama održivog razvoja kroz integraciju gospodarskih, društvenih, kulturalnih i ekoloških dimenzija.

- Treba širiti korištenje informacijskih i komunikacijskih tehnika s ciljem slobodnog protoka znanja.

- Moraju se štititi intelektualna vlasnička prava. Nužni su novi pravni okviri.

HSS podržava "Bolonjski proces" koji treba završiti do 2004., ali smo svjesni da tada neće završiti mijenjajnje obrazovnog sustava. Dapače, brzina mjene će tada biti još veća nego danas. Cilj "Bolonjskog proces" je omogućiti rast međunarodne konkurentnosti europskoga visokoškolskog i znanstvenog sustava, jer bi u protivnome vitalnost i učinkovitost europskog kulturalnoga kruga bila bitno ugrožena. Zato se za ovaj projekt zahtijeva politička te stalna financijska i druga društvena potpora. To uključuje primjereni nadzor i prilagođavanje okolnostima koje su pred nama, pa su definirani sljedeći ciljevi:

- prihvaćanje zajedničkoga europskog sustava preddiplomskog i poslijediplomskog obrazovanja.

- prihvaćanje bodovnog sustava kojim se treba omogućiti stjecanje bodova i izvan uobičajenih visokoškolskih institucija tijekom cjeloživotnog učenja.

- olakšati pokretljivost studenata i nastavnika diljem Europe.      

- uvesti sustav jednostavnog prepoznavanja, uspoređivanja i priznavanja akademskih stupnjeva, titula i zvanja s ciljem olakšanog zapošljavanja ljudi i podizanja konkurentnosti europskog sustava znanja na svjetskoj razini.

- promicati međunarodnu suradnju i podizanje kvalitete visokoškolskog sustava u Europi, te ostvariti još primjerenije jedinstvo obrazovanja i istraživanja.

- osmišljenim reformama harmonizirati Europski sustav visokog obrazovanja.