Preduvjet kvalitetnom razvoju svakog pojedinca su dobar odgoj i dobra edukacija koji omogućavaju njegovu sustavnu izgradnju, te mu u pravom trenutku na adekvatan način nude optimalne sadržaje. Stoga, sustav odgoja i školovanja treba biti primjeren pojedinačnim interesima polaznika, tj. odgoj i edukacija moraju bitii individualni.

Temeljni cilj odgoja i obrazovanja treba biti urastanje učenika u povijesni slijed zajednice, praćen njegovim samooblikovanjem u kvalitetnu jedinku. Na taj način se i zajednica oplemenjuje i afirmira kao usklađeno jedinstvo samosvojnih pojedinaca. U temeljima takva pristupa leži postavka o nuž­nosti spoznavanja samoga sebe te razvijanja odgovornosti prema sebi i drugima.

U suvremenim bogatim društvima glavna razvojna poluga društva je intelektualni kapital ljudi, a njegova vrsnost je neposredno ovisna o sustavu obrazovanja i odgoja. Osim toga, neprijeporno je da obrazovanje i odgoj  (koji angažiraju oko 20% cjelokupne populacije i oko 6% BDP-a) bitno pridonose održivom nacionalnom razvoju te poželjnom i trajnom razvoju pojedinaca. Stoga HSS smatra sustav odgoja i obrazovanja institucijama od apsolutnog nacionalnog prioriteta. Zato je razumljivo da se zalažemo za primjenu one strategije razvoja obrazovanja i odgoja, koje najprimjerenije pridonose gospodarskom, socijalnom i kulturalnom razvoju društva, te pojedinačnom boljitku svih  njegovih članova.

VIII. a) Odgoj, obrazovanje i znanost

Razvoj svih zemalja će tijekom XXI. stoljeća ovisiti o mogućnosti da kritična masa aktivnog stanovništva stekne visoku razinu nove pismenosti. Naime, "pismenost XXI. stoljeća" je preduvjet razvoju ne samo svakog pojedinca nego i općedruštvenoj dobrobiti. Zahtjevi te nove pismenosti se temelje na nužnosti usvajanja osnovnih znanja i vještina koje omogućuju kvalitetno razumijevanje prirodnih i društvenih zbivanja, te stjecanje naprednog znanja barem dvaju stranih jezika i uporabe informacijske tehnologije. Potrebno je i usvajanje  tehnološke  kulture i sustava  vrijednosti, koji omogućuju održivi razvoj, prihvaćanje nazora o nužnosti timskog rada te osposobljenost  najširih slojeva društva za trajno učenje.

Suvremena strategija obrazovanja temelji se na načelima cjeloživotnog učenja i društva koje uči. Potaknuto je činjenicom da se količina novoga znanja povećava golemom brzinom (u ovom trenutku sveukupno ljudsko znanje se udvostručuje svakih pet do osam godina), a primjena postojećeg znanja sve brže zastarijeva.    

S ciljem življenja u skladu sa zahtjevima našeg civilizacijskog kruga, nužno je učiti cijeli život, iako se tijekom cijelog života ne može pohađati škola. Zato uz uobičajene sustave školovanja mladih, obrazovanje te odgoj cijele populacije i to prvenstveno odraslih -  provode se i primjenom načela neformalnog obrazovanja te načela samoobrazovanja. Spomenuta načela moraju boiti i u Hrvatskoj temeljni principi obrazovanja, te se trebaju uklopiti u sustav cjeloživotnog učenja i odgoja.

Društva čija prosvjetna aktivnost nije utemeljena na načelu cjeloživotnog obrazovanja i na načelu društva koje uči, osuđena su na gospodarsku, kulturološku, političku i svekoliku razvojnu marginalizaciju. To se u najizravnijem smislu odnosi na postkomunističke zemlje. Naime, njihovu gospodarsku, demokratsku, socijalnu i kulturalnu tranziciju treba provesti sada aktivno stanovništvo, ne čekajući neke, na novi način obrazovane naraštaje.

Obrazovanje nam treba pomoći da razvijemo samopoštovanje, autonomnost mišljenja, vještine komunikacije, timskog rada, mirnog rješavanja sporova, argumentacije, pregovaranja, aktivnog slušanja, dakle niza socijalnih vještina koje su ranije bile zanemarene...

Demokracija je izbor, rizik i odgovornost, pa i obrazovanje mora biti tako koncipirano da učeniku osigura pravo na izbor, razvije njegovu sposobnost kritičke selekcije i ojača osjećaj odgovornosti koja proizlazi iz izbora.

 
Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje

Bude li Atena imala loše postolare, njezini će građani hodati bosi. Bude li pak imala loše učitelje, Atene neće biti.
(Platon)

Glavni cilj predškolskog odgoja i obrazovanja treba biti tjelesni, emocionalni, spoznajni i društveni razvoj djeteta. Razvoj mora biti primjeren mogućnostima djeteta te potrebama socijalizacije. Osim toga predškolski odgoj i obrazovanje trebaju pripremiti dijete za uključivanje u osnovnoškolski sustav.

Osnovno obrazovanje (primarno), mora omogućiti stjecanje vještina, znanja, stavova, navika i sustava vrijednosti koji će omogućiti nastavak strukovnog ili općeg obrazovanja te ispunjenje temeljnih društvenih zadataka i primjereno zadovoljavanje životnih potreba. Zato je osnovno obrazovanje obvezno i namijenjeno je svima.

Obveznim obrazovanjem društvo potiče dosezanje razine osposobljenosti nužne za razvitak pojedinca ali i cijeloga društva. Obvezno školovanje je razdoblje u kojemu je cilj naučiti govoriti, čitati, pisati, računati, koristiti informatičku opremu i naučiti voljeti učiti. Pamćenje činjenica mora biti sve bolje, ali time se misija obvezatnog školovanja ne završava. Naime, mora se proširiti i na učenje za kompetentnost.

Srednje (sekundarno) obrazovanje osposobljava učenika za rad i življenje. Zato se velika pozornost treba posvetiti odgoju (socijalizaciji) i pripremi učenika za nastavak cjeloživotnog obrazovanja (visoko obrazovanje je samo dio cjeloživotnog učenja).

Srednje obrazovanje treba omogućiti učeniku da istovremeno sa stjecanjem biološke zrelosti postane odgovoran za sve što čini. Zato srednje škole trebaju obučiti učenike kako će raditi i samostalno živjeti. Mora ih se naučiti da se brinu o sebi. Naime, u to doba već moraju znati kako se kreiraju realne želje i što sve treba činiti da se one i ispune na prihvatljivi način.

Završetak srednje škole je početak samostalnog kreativnog življenja, koje se može ostvariti daljnjim školovanjem ili radom, odnosno njihovom kombinacijom. Srednjoškolski sustav bi trebao osigurati produženje obvezatnog obrazovanja svima, te time pridonijeti smanjenju društvenih nejednakosti. Zato se HSS zalaže da se srednjim obrazovanjem obuhvati sveukupna populacija prije punoljetnosti. Cilj je ostvariti pedagoško načelo "Škola uspjeha za sve". Ostvaruje se brigom o učenicima koji zbog bilo kojeg razloga odustaju od daljnjeg školovanja. Naime, njihov broj je neprihvatljivo velik, a neuspjeh u školi im znantno umanjuje mogućnost zapošljavanja s mnogim gospodarsko-psihološko-socijalnim posljedicama. Neuspješnim učenicima treba pružiti drugu šansu.

Budućnost Hrvatske je u društvu koje pokreće znanje. To podrazumijeva društvo koje uči o demokraciji i za demokraciju te podupire osjećaj zajedničkih vrijednosti i zajedničke sudbine. To je društvo ne samo korisnih znanja i vještina nego i novih  pismenosti, a HSS ukazuje da se moramo orijentirati na:

- Učenje znanja i vještina s najvećom transfernom vrijednosti jer omogućava rasterećenje obrazovanja od prekomjernih informacija koje nisu bitne.

- Interdisciplinarnost programa obrazovanja je nužnost jer su životni problemi s kojima se čovjek susreće, interdisciplinarni.

- Kombinaciju različitih oblika nastave, podrazumijeva kombiniranje formalnog, neformalnog i informalnog učenja, te korištenje novih nastavnih metoda i suvremene informatičke tehnologije. Osim neposredne - afirmiraju se i posredna nastava, učenje na daljinu, programirana nastava, nastava putem rješavanja problema, kontinuirana edukacija, prema učenik. U usmjerena, integrirana nastava, nastava okrenuta prvenstveno aktualnostima dotične sredine, izborna...

- Individualizaciju učenja, sukladno individualnim razlikama u sposobnostima i sklonostima osoba koje uče. Osobitu pozornost treba posvetiti osobama s posebnim potrebama (hendikepirani te nadareni pojedinci).

- Razvijanje neautoritarne, netraumatizirajuće, podupirajuće klime.

- Jačanje funkcije profesionalnog informiranja i savjetovanja učenika i odraslih u skladu s njihovim sposobnostima, preferencijama i potrebama.

- Razvijanje sustava priznavanja osposobljenosti stečenih različitim oblicima učenja.

- Razvijanje partnerskih odnosa škola s neškolskim obrazovnim organizacijama i interesnim skupinama, te ndasve s obitelji učenika. U strukovnom obrazovanju to se ostvaruje razvojem tzv. "dualnog sustava obrazovanja".

- Načelo jednakosti u obrazovanju, što ne podrazumijeva samo jednakost šansi nego i osiguravanje uvjeta potrebnih da svatko ostvari svoj obrazovni maksimum.

- Poboljšanje dostupnosit obrazovanja.

- Poboljšanje fleksibilnosti sustava. Sastoji se u osjetljivosti na promjenljive potrebe okoline i osobne potrebe učenika, odnosno odraslih polaznika.

Cilj nam je stvoriti obrazovni sustav u kome će biti usklađena svrha obrazovanja s mogućnostima i sklonostima pojedinog učenika; te određeno mjerljivo znanje, vještine i razumijevanje koje kvalificira učenika za prijelaz na viši stupanj obrazovanja. Poduka i ritam kojim učenici prelaze iz nižeg u viši stupanj obrazovnog programa treba uskladiti s brzinom razvitka i mogućnostima svakog učenika. Program mora voditi računa o jednakim šansama dječaka i djevojčica, o etničkim razlikama u pojedinoj školskoj sredini i društvu općenito.

Visokoškolsko obrazovanje  i znanost

 
Znanstveno-nastavna i znanstveno-istraživačka djelatnost, koja se provodi u visokoškolskim institucijama, vrlo je složena i strateški značajna. Složenost joj se ogledava u činjenicama da tu radi osoblje s najvišim stupnjem obrazovanja i to najrazličitijih usmjerenja i interesa u mnogim područjima znanosti, te u edukaciji i odgoju, umjetničkom i stručno-tehničkom stvaralaštvu. Budući da je u većem dijelu zemalja golema većina znanstveno-istraživačkih potencijala koncentrirana na sveučilištima, očito je da tu rade najznačajniji kreatori demokratske kulture i svijesti. U visokoškolskim institucijama se provodi najvažniji dio fundamentalnih znanstvenih istraživanja, a i istraživanja razvoj­nog tipa, te onih koja su u neposrednoj vezi s primjenom znanstvenog znanja i njegova transfera u proizvodnju i s visokom tehnologijom.

Nekada su ljudi obrazovani sa ciljem da nauče primjeniti već poznate metode u poslovima koje će obnašati, od primjerice u poljoprivredi, obrtu ili ratovanju, do u industriji. Danas, u društvu znanja nužno je steći znanje i vještine koje će omogućiti obavljanje poslova koje nitko još nije radio i koji će se tek u budućnosti pojaviti kao realnost a danas im još ne znamo ni ime niti sadržaj.

Danas je temeljni resurs čovjek i njegovo znanje, a bitna razlika prema svim ostalim povijesno najznačajnijim resursima leži u činjenici da se znanje ne može potrošiti. Štoviše, korištenje i primjena znanja te podjela znanja s drugima, povećava mogućnost stjecanja novog, provjere postojećega i primjene svih vrsta znanja. Zato znanost bitno doprinosi izgradnji slobodnog, otvorenog, demokratskog društva s minimumom formalnih struktura i barijera, te pruža šansu svakoj zemlji da izgradi društveni ustroj najprimjereniji lokalnoj tradiciji, potrebama i mogućnostima.    

Smatra se da je ljudsko znanje pridonosilo ukupnom privređivanju na razini zanatskog načina proizvodnje 10%, a tijekom industrijskog načina proizvodnje 25%. U doba visokih tehnologija i transfera novih znanja u proiz­vodnju, doprinosi ljudskog znanja iznose više od 70%, a na ostale oblike ljudskog rada otpada 5%-10%, te na uloženi kapital 20%-25%.

U SAD-u se ekspan­zija bruto nacionalnog dohotka u početku XX. stoljeća temeljila uglavnom na kvantitativnim čimbenicima. Do 1929. godine 50% povećanja stope rasta bazi­ralo se na uvećavanju radne snage i investiranog kapitala. U kasnijem razdoblju, do zaključno 1957. kvantitativni čimbenici su imali 30% utjecaja. Zatim su dominantni poticaj na povećanje bruto nacionalnog dohotka preuzeli, rast opće izobrazbe i uvođenje tehničkih novina. Znači da su edukacija i znanost postali najznačajniji čimbenici gospodarskog i društvenog razvoja, a temeljni problem postaje nedostatak kvalificiranih ljudi, čiji manjak će biti dugoročan.

Posljedično opisanome, jasni su razlozi nestajanja mnogih ljudskih djelatnosti i grana privređivanja te nicanja novih. Očito je prestrukturiranje društvene proizvodnje i reprodukcije, nazadovanje primarnog i sekundarnog sektora te uzlet tercijarnog (uslužne djelatnosti) i informatičkog sektora. Primjerice, u SAD-u je tijekom posljednjih 100 godina broj zaposlenih u poljoprivredi pao od 50% na 3%, u industriji sa 35% na 25% - dok je u uslužnim djelatnostima porastao s 25% na 35%, te u informacijskim aktivnostima s 5% na 45% od sveukupno zaposlene populacije. U razvijenim zemljama naglo se povećava i broj zaposlenih u znanstveno-istraživačkim i razvojnim djelatnostima. U mnogima sada doseže 5%, a na početku XXI. stoljeća će iznositi 10%, te sredinom XXI. više od 20%. Posljedično kazanome, značajno se mijenja i obrazovna struktura zaposlenih. Drastično se smanjuje broj nekvalificiranih i nisko kvalificiranih radnika (tijekom posljednjih 100 godina je pao od 82% na 35%), a bitno se povećava broj visokoškolovanih, koji je porastao od 2% na 30%. Stoga nastaju značajni problemi zbog porasta nezaposlenosti niskoškolovanih kadrova, te potražnje za raznolikim visokoškolovanim subspecijalistima.

SAD su tijekom razdoblja 1930. - 1956.  povećale investicije u srednjoškolsko obrazovanje s 18 milijuna na 10 944 milijuna dolara, a u sveučilišta i koledže od 90 milijuna na 9 903 milijuna dolara godišnje. Posljedično tome, vrijednost obrazov­nog kapitala sadržanog u radnoj snazi tijekom opisanog razdoblja, porasla je sa 63 milijarde na 353 milijarde dolara. Taj trend je prisutan i u kasnijem periodu. To je uzrokovalo da se "ljudski kapital" od 22% povećao na 42% ukupnog SAD kapitala, tijekom razdoblja od 1957. do 1990.

Golema ostvarenja znanosti, istraživanja, tehnike, informacijsko komunikacijskih aktivnosti i obrazovanja, uzdižu sustav znanja na razinu najvažnijeg resursa današnjice, te potiču globalizaciju i fascinantne mijene. Znanje postaje bitni pokretač suvremenoga društa, a u interakciji s kulturalnim datostima povezuje pojedinačno i opće, prošlo i sadašnje te sve to zajedno s budućim. Očito znanje izrasta u dinamički i otvoreni milje u kome se stvara novo doba, novi odnosi i novi sustav vrijednosti.

Mnogi pokazatelji upućuju na visok stupanj pozitivne korelacije između stope rasta proizvodnje i znanstveno-tehničkog razvoja, u razvijenim zemljama svijeta. I porast realnog nacionalnog dohotka razvijenih zemalja tijekom XX. stoljeća kretao se upravno proporcionalno s porastom izdvajanja za obrazovanje. Očito da povećano ulaganje u edukaciju, pridonosi porastu nacionalnog dohotka. Do 1949. je bilo rentabilnije ulagati u srednje nego u visoko obrazovanje, a zatim se stanje preokrenulo. Stoga će znanstvene, istraži­vačke i nastavne djelatnosti koje se ostvaruju dominantno u visoko­školskim institucijama, biti temelj sveukupnog razvoja čovječanstva u razdoblju koje je pred nama.

Ulaganje u obrazovanje na cijelom svijetu je golemo i stalno se povećava. Primjerice, 1998. su javni troškovi za obrazovanje činili 5,5% bruto poiz­voda na razini našeg planeta, te, 6,5% u Americi, 5,4% u Europi... Povećanje ulaganja u obrazovanje je u razdoblju od 1975. do 1988. poraslo na razini planeta za 294%, a u Europi za 279,2% itd. To se ogledava i u pove­ćanju broja učenika i nastavnika. Primjerice, u Europi je broj učenika u razdoblju od 1975. do 1988. povećan za 2,8% a nastavnika za 11,8%, pri čemu je najviše porastao broj nastavnika u visokom obrazovanju. Za 30,6%. Broj studenata i nastavnika u visokoškolskom sustavu se na cijelom svijetu poveća­vao sljedećom dinamikom: od 1975. preko 1980. i 1985. do zaključno 1987. godine - broj studenata je rastao od 39,5 milijuna, na 47,4 milijuna, 56,1 milijun odnosno 59,3 milijuna. Broj nastavnika kretao se od 2,8 milijuna, preko 3,4 milijuna, 3,9 milijuna do 4,1 milijun. Demokratizacija obrazovanja je rezultirala i sve širem obuhvaćanju ženske populacije edukacijskim programima, kao i uključivanjem sve većeg broja žena u nastavnička zvanja.

Devedesetih godina XX. stoljeća na svijetu je bilo 110 760 000 znanstvenika i tehničara, što je bilo povećanje od golemih 10% u odnosu na 1980. Istovremeno je bio prisutan izraziti rast investiranja u znanstveno-istraži­vačku aktivnost u gotovo svim državama svijeta, tijekom posljednjih 20 godina. Naročiti rast je bio prisutan u visoko razvijenim zemljama i u mnogima je dosegao razinu od preko 3% društvenog bruto proizvoda.

         
Budući da znanost bitno pridonosi kvalitetnom planiranju, izradi, primjeni i provjeravanju političkih odluka u industriji, gospodarstvu, upravljanju krizama, sustavu obrane, zaštiti okoliša, socijali itd.; poticanje znanosti postaje pretpostavka održivoj sadašnjosti i poželjnoj budućnosti. Promičući kritičnost, informiranost i spremnost na promjene, znanost oplemenjuje kulturalnu situaciju društva u cjelini, pridonoseći demokraciji, miru i međunarodnoj suradnji. Budući je u našoj domovini aktualna razina učinkovitosti, kreativnosti, kompetentnosti, odgovornosti... uopće društvene korisnosti, u nesrazmjeru s zahtjevima brzog razvoja zemlje; nužno je postići nacionalni konsenzus o bitnoj ulozi znanosti u dugoročnom razvoju Hrvatske. Zato treba redefinirati misiju i odgovornost svih znanstvenih ali i najznačajnijih političkih, gospodarskih i financijskih subjekata u zemlji te kvalitetnije informirati i educirati javnost o korisnosti znanja, znanosti, obrazovanja i tehnike. To uključuje nužnost veće transparentnosti znanstvena rada i izraženijega društvenog utjecaja znanosti. Kazano podrazumijeva osiguranje dugoročnih obnoviteljskih uvjeta za hrvatsku znanost, što mora sadržavati i uključivanje hrvatskih znanstvenika koji žive i rade u inozemstvu. Osim toga, treba poticati pokretljivost mladih visokoobrazovanih osoba i to naročito iz područja znanosti u gospodarstvo, pri čemu je posebno važno stimulirati zapošljavanje nakon doktorata. Optimizam glede poželjnih ostvarenja ako se budu poštivale navedene mjere, HSS gradi i na sljedećim činjenicama: potražnja za visokostručnim znalcima i za znanstvenicima je diljem svijeta sve izraženija što daje nove šanse proaktivnim znanstvenim sredinama, u Hrvatskoj je područje visoke tehnologije još nezasićeno pa je mogućnost učinkovitog uskakanja u brzi transfer znanja i hitnu primjenu inovacija realna. Naime, u Hrvatskoj postoji pozitivna tradicija i visokokvalitetna jezgra ljudi, institucija, opreme i ideja, na kojima treba graditi poželjni iskorak u budućnost.

Ali, treba biti realan u procijeni naših mogućnosti i potreba. Uspješna akcija se treba temeljiti na SWOT (engl. strenghts, weaknesses, opportunities i threats) analizi snage, slabosti, mogućnosti i opasnosti. Primjerice, temeljem popisa stanovništva u Hrvatskoj iz 2001. godine očit je golemi nedostatak visokoškolovanih osoba. Jer, visoku školu, prvi stupanj fakulteta ili stručni studij završilo je 150 167 (4,1%) stanovnika Lijepe naše, a fakultet, umjetničku akademiju ili sveučilišni studij 24 715 (7,8%).  Samo 7 443 osobe ima doktorat znanosti (na žalost, većina ih je u dobi između 45 i 70 godina), a 12 539 ima magisterij. Zato do 2010. godine treba povećati broj studenata u Hrvatskoj na 200 000, broj visokoobrazovanih treba podići na 600 000, broj znanstvenika na 20 000...

Ni jedan oblik obrazovanja ili istraživanja nije moguće kvalitetno ostvariti u isključivo nacionalnom kontekstu. Jer su lokalne osobitosti nadvišene globalizacijom visoke kompleksnosti. Naime, globalizacija se ne događa samo u gospodarstvu, već i na planu razmjene informacija, ideja i ljudi. Nezaobilazna je uloga visokog obrazovanja u stvaranju društva čije su temeljne osobitosti pravda, demokracija, sloboda, mir i jednakost. Naime, visoko obrazovanje je izraslo u bitnu pretpostavku poželjnoga sociogospodarskog, ekološki održivog i kulturnog razvitka čovječanstva, nacija, regija, gradova, sela, obitelji i pojedinca. Od visokog obrazovanja se očekuje pomoć u stvaranju poželjnog, novog i produhovljenoga vrijednosnog sustava, kojim će se korigirati posvemašnje zapadanje u materijalističko-potrošački svjetonazor. Da bi visoko obrazovanje moglo ostvariti spomenutu misiju, mora sačuvati vlastite temeljne vrijednosti. Znanstvenu strogoću i istinitost, njegovanje izvrsnosti, humanizma i solidarnosti te internacionalnu dimenziju. Osobitu pozornost treba posvetiti obrazovanju u siromašnim sredinama spriječiti "odljev mozgova".

Zato se HSS zajedno s drugim društvenim snagama zalaže za energično promicanje principa bez kojih se navedeno ne može ostvariti, te izjavljuje:

- Primjereno obrazovanje i istraživački programi unutar znanosti i tehnike, zahtijevaju stalnu potporu vlade i privrednog sektora.

- Obrazovanje u području znanosti na svim razinama i bez diskriminacije je temeljna pretpostavka demokraciji. To je prepostavka ostvarenja cjelokupnih ljudskih intelektualnih mogućnosti.

- Rasprostranjena znanstvena pismenost, sposobnosti i vještine, te poštivanje etičkih vrijednosti, nužni su za unaprjeđenje javnog odlučivanja o znanstvenim temama.

- Olakšana regionalna i međunarodna suradnja su potrebna potpora rastu znanstvenih kapaciteta.

- Potrebne su nove inicijative za interdisciplinarnu suradnju i suradnju različitih sektora uključenih u stvaranje i korištenje znanstvenih znanja. Pozornost se treba posvetiti strategijama održivog razvoja kroz integraciju gospodarskih, društvenih, kulturalnih i ekoloških dimenzija.

- Treba širiti korištenje informacijskih i komunikacijskih tehnika s ciljem slobodnog protoka znanja.

- Moraju se štititi intelektualna vlasnička prava. Nužni su novi pravni okviri.

HSS podržava "Bolonjski proces" koji treba završiti do 2004., ali smo svjesni da tada neće završiti mijenjajnje obrazovnog sustava. Dapače, brzina mjene će tada biti još veća nego danas. Cilj "Bolonjskog proces" je omogućiti rast međunarodne konkurentnosti europskoga visokoškolskog i znanstvenog sustava, jer bi u protivnome vitalnost i učinkovitost europskog kulturalnoga kruga bila bitno ugrožena. Zato se za ovaj projekt zahtijeva politička te stalna financijska i druga društvena potpora. To uključuje primjereni nadzor i prilagođavanje okolnostima koje su pred nama, pa su definirani sljedeći ciljevi:

- prihvaćanje zajedničkoga europskog sustava preddiplomskog i poslijediplomskog obrazovanja.

- prihvaćanje bodovnog sustava kojim se treba omogućiti stjecanje bodova i izvan uobičajenih visokoškolskih institucija tijekom cjeloživotnog učenja.

- olakšati pokretljivost studenata i nastavnika diljem Europe.      

- uvesti sustav jednostavnog prepoznavanja, uspoređivanja i priznavanja akademskih stupnjeva, titula i zvanja s ciljem olakšanog zapošljavanja ljudi i podizanja konkurentnosti europskog sustava znanja na svjetskoj razini.

- promicati međunarodnu suradnju i podizanje kvalitete visokoškolskog sustava u Europi, te ostvariti još primjerenije jedinstvo obrazovanja i istraživanja.

- osmišljenim reformama harmonizirati Europski sustav visokog obrazovanja.

Cjeloživotno učenje

 Teška kriza obrazovanja i odgoja zadesila je suvremeni svijet šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, unatoč tome što su gotovo sve zemlje enormno povećale brigu za obrazovanje i ulaganje u školstvo. Kriza obrazovanja i odgoja, kako u razvijenim tako i u nerazvijenim zemljama, uvjetovana je dvama glavnim razlozima:

- količina ljudskog znanja postala je pregolema da bi se mogla steći školovanjem. Na toj činjenici je utemeljena i preopterećenost učenika u školi.

- proizvodnja novog znanja (ali i stavova, navika te vrijednosti) stalno se i u sve većoj mjeri ubrzava. Zato praktična primjena znanja sve brže zastarijeva. Budući da nova otkrića i nova znanja nije moguće unaprijed sagledati, nije ih moguće ni unaprijed ugraditi u obrazovne i odgojne strategije, planove i programe.

Do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kriza obrazovanja i odgoja pokušavala se nadvisiti produživanjem i intenzifikacijom procesa školovanja. Neučinkovitost na spomenutim načelima utemeljenih reformi, kao i golemi porast troškova obrazovanja, potaknuli su afirmiranje načela cjeloživotnog učenja. Treba istaknuti da je u posljednje spomenuto načelo uključena i ideja neformalnog učenja, te se time nudi izglednije rješavanje svekoliko prisutne obrazovne i odgojne krize. Pri tom načelo jednake dostupnosti cjeloživotnog učenja svima, treba biti kamen temeljac prosvjetne politike u  zemljama diljem  svijeta.

HSS ističe načelo uske povezanosti obrazovanja i društvene zajednice - te princip cjeloživotnog učenja kojim se ljudima  trajno omogućuje ravnopravno sudjelovanje u burnim gibanjima suvremenog društva. Zalaže se za afirmaciju principa društva koje uči -  te se sve češće ističe činjenica da škola gubi monopolsku ulogu u sustavu učenja. Škola postaje samo jednom od sastavnica u procesu cjeloživotnog učenja.

Zbog sve bržih tehnoloških mijena, kontinuirano učenje odraslih izrasta u osnovni uvjet zadržavanja postojećeg zaposlenja, te stjecanja nove osposobljenosti za neko novo zaposlenje. Na taj način trajno učenje postaje bitan čimbenik zapošljivosti, a radna organizacija postaje izuzetno važna institucija neškolskog obrazovanja raznih kategorija zaposlenih. Naime, radna organizacija mora izrasti u "organizaciju koja uči", jer samo takva organizacija može biti na tržištu konkurentna.

Mi u Hrvatskoj moramo istovremeno odraditi golemi posao: restrukturirati gospodarstvo i plasirati proizvode na međunarodno tržište. Osim toga trebamo provesti demokratsku i kulturalnu mijenu u smjeru usvajanja zapadnjačkog vrijednosnog sustava od strane kritične mase vlastitog stanovništva. Uz to, ubrzava se trend preusmjeravanja stanovništva iz poljoprivrednog sektora u industrijski, te u sektor usluga. Spomenuti procesi će u golemoj mjeri obilježiti gospodarski sustav RH jer će se masovnija industrijalizacija zamijeniti razvojem informatičkog društva. Navedene goleme mijene moramo započeti i odraditi upravo mi. I to što brže. A približavanje zapadnim integracijama je neprijeporno uvjetovano i mogućnošću odraslog stanovništva da se ponaša i živi u skladu sa standardima zapadne demokracije.

Zato je unapređivanje cjeloživotnog učenja nužno za uspješnu tranziciju prema društvu i gospodarstvu utemeljenima na znanju. Očito  da cjeloživotno učenje nije više samo jedan vid obrazovanja i osposobljavanja, već postaje vodeće načelo u sudjelovanju u cjelokupnom kontekstu učenja/usvajanja znanja. Stoga HSS (u skladu s proklamacijama EU) definira šest temeljnih poruka:

1. Nove temeljne vještine svima. Cilj ove poruke je jamčenje potpunog i stalnog pristupa učenju, kako bi svi obnovili i stekli vještine potrebne za uspješan život. Uz informatičke vještine, znanje stranih jezika i tehničku kuturu, ističu se poduzetničke sposobnosti i društvena kvaliteta. Npr. samopouzdanje, samousmjerenje i spremnost preuzimanja rizika.

2. Veće ulaganje u ljudske resurse. Cilj je bitno povećati značenje najvećeg bogatstva Europe - njenih građana. To se ostvaruje raznim poticajnim mjerama. Od plaćanja troškova za obrazovanje, do dodatnih potpora i poreznih olakšica.

3. Inovacije u učenju i podučavanju. Cilj je napustiti zastarjele sustave obrazovanja i usavršavanja te ih zamijeniti učinkovitijima. Naime, puno je lakše nekoga naučiti nego odgojiti, jer lakše je nešto znati nego netko biti.

4. Vrijednost obrazovanja. Cilj je bitno poboljšati vrsnost obrazovanja, te povećati razumijevanje i cijenjenje obrazovanja.

5. Unaprijediti upravljanje i savjetovanje u obrazovanju.

6. Približavanje obrazovanja mjestu stanovanja.
 
Učenje odraslih je danas postalo jednako važno kao i zdravlje, okoliš i mir. Došli smo do prekretnice u povijesti obrazovanja - mnogo je veći broj polaznika obrazovanja/učenja odraslih od broja tradicionalne studentske populacije, i razlika će biti sve veća u korist onih prvih. Moglo bi se već govoriti o tihoj revoluciji u području obrazovanja/učenja odraslih, koja je dovela do brojnih promjena, kao što su: veći postotak žena u radno aktivnoj populaciji; trajna/polagana promjena uloge žena i muškaraca u privatnom životu; stalno podizanje razine (formalnog) obrazovanja odrasle populacije; stalna tiha i sve veća uporaba pisane komunikacije na radnim mjestima i u životu; rast informacija, ali i sredstava koja ih čine dostupnima; skraćivanje radnog vremena i produljenje ljudskog života. Ove katkada male, ali kumulativno velike i znatne promjene, koje su se dogodile u zadnja dva desetljeća prošloga stoljeća, dovele su do ubrzanog rasta potražnje za učenjem u odrasloj populaciji, dovele su do eksplozije učenja u odrasloj dobi.

Obrazovanje odraslih u Hrvatskoj, ima neke dodatne, specifične zadaće i karakteristike. Posebno su naglašene  potrebe u obrazovanju/učenju odraslih u području restrukturiranja gospodarstva: prekvalifikacija zaposlenih radi zadržavanja zaposlenja, prekvalifikacija ili dokvalifikacija iznimno velikog broja nezaposlenih, daljim obrazovanjem brojne braniteljske populacije, osposobljavanjem i daljnjom trajnom izobrazbom hrvatskih poduzetnika i managera, potom naglašene potrebe u području socijalne sfere: osposobljavanje odrasloga stanovništva za realizaciju posebnih projekata, kao što su projekti za mir, demokraciju i suživot u EU.
                                                  
Izazovi sadašnjice u Hrvatskoj

Znanje je moć.
(F. Bacon)

Aktualno stanje školskog i neškolskog sustava obrazovanja u Republici Hrvatskoj, bez obzira na mnoge visokokvalitetne domete u raznim segmentima, ne prati zahtjeve razvijenog društva. Naime, osnovno i obvezno školovanje je u nas u mnogim dijelovima strukturno i sadržajno inkompatibilno s istovrsnim školovanjem u zemljama zapadne Europe.

Misija obrazovanja i odgoja u Republici Hrvatskoj mora polaziti od toga da tijekom svoga života pojedinac mora "učiti znati", "učiti činiti", "učiti zajedno živjeti" i "učiti biti" (Delors, 1997.). Prvi princip "učiti znati" sastoji se u učenju znanja koje osposobljava ljude za razumijevanje svoje okoline, znanja za samostalne kritičke prosudbe, tzv. kvalitetnog znanja. Drugi stup obrazovanja "učiti činiti" okrenut je praktičnoj primjeni naučenoga, osposobljavanju ljudi za praktične akcije koje vode općem dobru. Treći stup obrazovanja "učiti živjeti zajedno" je i obrazovni i odgojni istodobno.
On se sastoji u učenju vrjednota: tolerancije, mira i suživota, multikulturalizma, razumijevanja drugih i drugačijih, osposobljavanja za zajedničko djelovanje. I, konačno, četvrti stup obrazovanja "učiti biti" treba pridonijeti razvoju područja ljudske ličnosti, prije svega: čuvstvenom, kognitivnom, karakternom i tjelesnom, kako bi ljudi zadržali kontrolu nad svojim životom. Koncepcija cjeloživotnog obrazovanja/učenja pretpostavlja da se mora učiti čitav život, ali ne i da se ide u školu čitav život. Stoga se obrazovanje/učenje ne odvija samo u školskim, nego u izvanškolskim ustanovama, na radnom mjestu, u sredinama u kojima žive i rade u društvu koje uči.
 
Visoko je obrazovanje u Hrvatskoj nedovoljno učinkovito. Neprihvatljivo je malen broj visokoobrazovanih u odnosu prema europskom prosjeku (19% od ukupnog stanovništva) i nedopustivo je niska učinkovitost studiranja. Samo 13% studenata diplomira u redovitom roku. Svega tridesetak posto studenata završi studij, a oni koji završe sveučilišni studij u prosjeku studiraju oko sedam godina, dok oni koji završe veleučilišni studij studiraju oko pet godina. Stoga treba povećati visokoškolsku učinkovitost studiranja, što uključuje i nužnost energične reforme kurikuluma, jačanje poslijediplomskog stručnog i znanstvenog studija, dosljednu kontrolu vrsnosti, intenzivniju međunarodnu suradnju visokih učilišta, jačanje autonomije akademske zajednice, učinkovitije upravljanje te veće investiranje u visoko obrazovanje i znanost. Naime, u znanost treba ulagati oko 2% BDP, a kvalitetnije treba i raspoređivati novac unutar akademske zajednice što uključuje izradu prioriteta i primjerenih kriterija, valja poticati jezgre izvrsnosti itd. Cilj nam je intenzivirati međunarodnu razmjenu znanja, vrsnosti, učitelja i učenika, raznih projekata (obrazovnih, znanstvenih i stručnih) te opreme, novca... te u krajnjem smislu učinkovitije sudjelovati u međunarodnoj podjeli moći, demokracije i kulture. Unapređivati treba principe koji omogućuju usporedivost i prepoznatljivost obrazovnog sustava Republike Hrvatske s istovrsnim sustavima naprednog svijeta. Jer to je preduvjet međunarodnog priznavanja naših diploma i potvrda o kvaliteti naših proizvoda u raznim područjima. To je preduvjet harmonizacije naše zemlje sa svijetom, slobodnije pokretljivosti ljudi i ideja. A pod tim podrazumijevam i intenzivniju sustavnu podršku principima koji štite raznovrsnost, te ne pridonose odlasku naše intelektualne elite (dominantno mladih visokoškolovanih ljudi) iz domovine. Naime, "odljev mozgova" iznimno je velika opasnost za malu i osiromašenu zemlju, jer nam bitno umanjuje šanse za dosezanje održive budućnosti u pojedinačnom i opće nacionalnom smislu. Nažalost, Hrvatsku je tijekom posljednjih 12 godina napustilo nekoliko desetaka tisuća mladih, poglavito visokoškolovanih ljudi. 

Neprijeporno je težnja pojedinih segmenata edukacije (npr. za magisterij i doktorat znanosti) razviti izvrsnost, čime se potiče ekskluzivnost i elitizam. Ali, edukacija kao sustav mora pomoći svim ljudima da maksimalno razviju vlastite sposobnosti, koje u mnogih i nisu vrhunske. Stoga, u prvo spomenutoj situaciji dominiraju utjecaji natjecanja s ostalim učenicima i stremljenje vlastitom rastu, a u drugoj samo posljednje spomenuto.
 
Udio neškolovanih ljudi u Hrvatskoj u populaciji odraslih (neškolovanima se smatraju osobe starije od 15 godina koje nemaju obrazovanje više od osnovnoškolskog), prema popisu stanovništva iz 1991. godine iznosi približno 55%. Popis stanovništva iz 2001. godine upozorava da je čak 40% stanovnika Republike Hrvatske bez ikakve škole, ili s nezavršenom ili završenom osnovnom školom. Zatim, da je od 47% osoba sa završenom srednjom školom čak tri petine završilo samo trogodišnju strukovnu školu. Spomenuto upućuje na potrebu kompenzacijskog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja velikog broja odraslih. To je u skladu s postojećom razinom gospodarske razvijenosti Hrvatske, ali je nedovoljno za poželjnu brzinu i kvalitetu društvenog razvoja naše domovine, te za naše ravnopravno sudjelovanje u građenju zajedničke budućnosti Europskih zemalja. Nažalost, evidentan je i problem da u Republici Hrvatskoj s jedne strane postoji višak nekih obrazovanih profila koje tržište ne prihvaća, a s druge strane je očit manjak drugih profila školovanog  kadra.

Reformu obrazovanja treba temeljito stručno i znanstveno osmisliti, a sredstva za osnovno i srednje obrazovanje povećavati kako bi državna novčana izdvajanja što prije s 3,5% podigli na  6% BDP.

Ne znamo niti jednu zemlju na svijetu koja je zadovoljna vlastitim sustavom obrazovanja. Ne spominjemo to kako bi relativizirali probleme u Hrvatskoj i tražili opravdanje za nedjelovanje. Dapače, HSS potiče energične, hitre -  ali ne ishitrene, već mudre i sustavne promjene. U izradi strategije i plana našeg djelovanja moramo koristiti razne oblike i sadržaje obrazovnih sustava razvijenih zemalja, te usuglašene smjernice EU. Cilj nam je biti dio najnaprednijeg svijeta, sudjelovati u globalizacijskim procesima - ali, ne smijemo pri tome izgubiti sebe. Nužno je sačuvati sve temeljne i pozitivne osobitosti naše tradicije i zaštititi interese naše zemlje i naših građana. Stoga valja kvalitetno definirati ciljeve Republike Hrvatske, jer ako ne znamo kamo idemo -  doći ćemo gdje nismo željeli.

U Hrvatskoj je zbog teških problema koji prate restrukturiranje gospodarstva, osobito izražena potreba za prekvalifikacijom nezaposlenih. Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj iznimno je visoka (preko 20%), a golemi su i zahtjevi za dodatnim obrazovanjem odraslih s ciljem očuvanja zaposlenja. Osim toga, kao posebno važnu kategoriju ljudi koja zahtijeva pomoć izdvajam braniteljsku populaciju, ali ništa manje značajni nisu ni golemi problemi u područjima od posebne državne skrbi. U njima su posljedice rata najteže, pa treba intenzivno osposobljavati stanovništvo za realiziranje primjerenih razvojnih projekata.

VIII. b) Tehnologija

 
Treće znanstveno-tehnološko doba je postindustrijsko informatičko-tehnološko vrijeme u kome dominiraju učinci visokih tehnologija među kojima se ističu informacijska i računarska te znanstveno-istraživačka postig­nuća. Aktualna znanstveno tehnička revolucija, uvodi nas u nastajanje četvrtog znanstveno-tehnološkog doba - u  "znanstvenu civilizaciju". Njene temeljne značajke su znanstveno-istraživački pothvati u području fotonike i njihova primjena u dobivanju energije, u području fuzije i razbijanja atoma te do­bi­vanja energije, u području umjetne inteligencije i njene primjene u robotizaciji proizvodnje i kompjutorskim tehnikama. Istaknuti treba i proizvodnju biočipova na osnovi bioloških procesa u algama, nova znanja i njihovu primjenu u području biogenetike, proizvodnji hrane, izradi novih poluvodiča, vodiča i umjetnih vlakana, nove postupke u telekomunikacijama i korištenju novih resursa, pri čemu golemu važnost ima more... HSS smatra da ćemo se u "znanstvenoj civilizaciji" susresti s bitno novim društvenim odnosima, novim izazovima u pogledu pojedinačnih i društvenih sloboda, novim načinima proizvodnje i društvene reprodukcije te, vjerojatno, s novim svjetonazorom. Smatramo da će u četvrtom znanstveno tehničkom dobu, znanost i umjetnost postati najznačajnije ljudske djelatnosti, te da će se otvoriti mogućnosti univerzalnog razvoja svakog pojedinca u fizičkom i intelektualnom smislu.

Preduvjet takvim pomacima je stvaranje visokokvalitetnih ljudskih inte­lektual­nih resursa (ljudskog kapitala) - tj. postojanje visoko obrazovanih znanstvenika, istraživača i tehničara, koji će stvarati i koristiti nova ljudska znanja, navike, vještine i umijeća. Visoko obrazovani kadrovi, tj. ljudski potencijal u kome su sadržani inteligencija, kreativnost, imaginacija i obrazo­vanje postaju glavni nositelji razvoja i blagostanja - stupovi novoga doba.

Prvu tehničku (industrijsku) revoluciju je pred dvjesto godina izazvala primjena parne energije u industriji i prometu. Druga tehnička revolucija je uslijedila pred sto godina. Obilježena je primjenom električne energije u telekomunikacijama, industriji i brojnim pomagalima za svakodnevno korištenje te napretkom kemije.

S iznesenim je u uskoj vezi i razvitak gospodarstva o čemu kazuju zbivanja u najmoćnijoj državi današnjice - SAD-u, koja se mogu podijeliti u tri razdoblja:

"razdoblje poljoprivrednog društva koje je trajalo do 1906. godine. Tijekom njega se približno polovica ukupnog stanovništva neposredno bavila zemljoradnjom, a osnovne gospodarske aktivnosti su bile poljoprivreda i ekstraktivna industrija (šumarstvo, rudarstvo, ribarstvo i sl.).

"razdoblje industrijskog društva koje je trajalo do 1954. Tada su se SAD tehnički razvile, pa je oko 40% zaposlenih radilo u industriji. Porasla je sveopća ovisnost o energiji, a sveukupno društvo se temeljilo na velikim tvrtkama, državnoj upravi i snažnim mass-medijima. Razvijani su montažni lanci i standardizirana je masovna proizvodnja, iz čega je izviralo društvo mase u kome dominira potrošačko-konformistički stil života.

Gospodarski rast tadašnjeg svijeta se temeljio na intenzivnoj elektrifikaciji i primjeni električne energije u industriji i domaćinstvima, te u velikom rastu metalurgije i kemijske industrije. Ova posljednja je omogućila proizvodnju novih lijekova te sintezu umjetnih masa i umjetnih gnojiva, a uz proizvodnju kvalitetnih agrarnih strojeva bila je bitan poticaj sveopćoj populacijskoj eksploziji i urbanizaciji. Važan napredak je ostvaren i u prometu čemu su najvažniji doprinos pridonijeli masovna proizvodnja automobila i sustav novih cesta, te gradnja velikih, brzih i sigurnih brodova, djelatna željeznička mreža i fascinantan razvoj zračnog prometa.

"razdoblje informacijskog društva. Nastaje nakon 1954., jer od tada dominiraju uslužne aktivnosti s izraženom potporom razvijene tehnike i elektroničke obrade informacija. Sada se težište gospodarskih aktivnosti i tehničkih promjena prebacuje s proizvodnje materijalnih dobara na proizvo­dnju, obradu, pohranu i distribuciju informacija. Primjerice, već 1977. god. je preko 46% zaposlenih bilo vezano uz informatičku aktivnost i oni su ostvarivali više od 48% bruto društvenog proizvoda. Spomenute osobe su radile u proizvodnji informatičke opreme ili telekomunikacijskih sustava, u bibliotekarstvu, obrazo­vanju, znanosti, sredstvima javnog informiranja...

Posljedično tome nastaje integralna proizvodnja. Karakterizira ju smanjenje razlika između fizičkog i umnog rada, a znanost postaje temeljna proizvodna snaga. Proizvodnji nije više osnovni poticaj osiguranje gole egzistencije, sve je intenzivnija razmjena informacija među ljudima itd. Najznačajnije transformacije u području tehnike i industrije nastaju u informatici, biotehnici, stvaranju novih materijala i novih energija, ambijentalnom inženjerstvu i aero-svemirskoj tehnologiji.

Izlaskom iz industrijskog doba SAD te Kanada, Zapadna Europa, Japan i Istočna Azija - kroz transformaciju vlastita gospodarstva i društva, usmjeravaju cijelo čovje­čanstvo prema novoj budućnosti velikih individualnih sloboda. Mijenjanjem vrijednosnog sustava radikalno se mijenja svjetska politika, pa geopolitičke principe zamjenjuju geoekonomski. Umjesto nekadašnjih borbi za osvajanje teritorija, kolonija i područja utjecaja - sada je prisutno natjecanje za tehničku dominaciju i prevlast na globalnim tržištima visokih tehnologija. Ekonomski prioriteti postaju sve ogoljenija i silovitija pokretačka snaga svijeta.

Kao i sve revolucije, i informatička preraspodjeljuje moć i bogatstvo. Cilj svake zemlje postaje razvoj i proizvodnja novih dobara i usluga visoke tehnologije, te da svome stanovništvu osigura najinteresantnija i najbolje plaćena radna mjesta. Ovakvi interesi mogu ugroziti odnose među zainteresiranim partnerima, što se ogledava u tehnološkom ratu i borbi za tržišta. Takvi sukobi mogu ugroziti i globalni mir te dovesti pod upitnik realizaciju zajedničkih napora da se i u drugim zemljama potakne demokracija, tržišna ekonomija te gospodarski, znanstveni i kulturološki razvitak, zaštita okoliša... Zato mir postaje pretpo­stavkom ispunjenju odgovornosti koju nosimo na leđima zbog budućnosti svijeta. Ali, ne valja stvari nepotrebno idealizirati jer u današnje doba razvijene zemlje dominiraju u unaprjeđivanju, proizvodnji, prodaji i korištenju informacijske opreme i usluga - pa njihova hegemonija u ovom strateški značajnom području izrasta u informatički imperijalizam.

Budući ne želimo zaostati u tehničkom napretku, vlast treba afirmirati i pomagati razvoj te se neposredo uključiti u stvaranje informatičkog društva i ekološke ekonomije visokih tehnologija. Hrvatska vlada mora biti moderator sustavnog dogovaranja države, industrije, znanosti i društvenih snaga u izgradnji zajedničke budućnosti. Treba definirati i potpomagati prioritetna, strateški značajna područja (engl. "technology push") i zahtijevati inovacijske proizvode (engl. "technology pull"). Vlada treba aktivno pomoći u izgradnji inftrastrukture na kojoj se temelji razvitak društva. Tu se ubrajaju komunikacijske mreže koje će omogućiti multimedijsko povezivanje, elektronički sustavi kontrole prometa s usmjerenjem prema integrativnim procesima različitih prijevoznih sredstava te integrirani sustavi energetske opskrbe koji kombiniraju fosilna goriva s obnovljivim izvorima energije.

Znanstvenici, tehničari i drugi stručnjaci u Hrvatskoj trebaju sustavno razvijati interdisciplinarnu i multidisciplinarnu suradnju, te pomoći da se znanje, istraživanje, znanost i tehnika metnu u funkciju gospodarskog napretka zemlje. To nezaobilazno zahtjeva suradnju i povezivanje različitih tvrtki u saveze i mreže.

Nužno je razvijati nacionalni inovacijski sustav koji mora postati pokretačka sila razvoja. Naime, većina novih radnih mjesta je u razvijenom svijetu vezana uz visoke tehnologije, pa je otklonjen strah da će razvoj znanosti i tehnike dokidati radna mjesta. To aktualizira potrebu za mrežom tehnoloških razvojnih središta, koja bi olakšala nadvladavanje mnogih problema u postojećim tvrtkama i omogućila rad novoutemeljenih. Ta središta trebaju biti dio usustavljenog koncepta razvoja privatnog i državnog sektora, a osnovna svrha njihova postojanja je pružanje ekspertne pomoći u uspostavljanju, razvoju i vođenju tvrtki. Valja osigurati ekspertne usluge gospodarstvu, državnim tjelima i sl., što pretpostavlja utemeljenje virtualnih think tank-ova, izgradnje infrastrukture za osnivanje start up poduzeća, te privlačenje poduzetničkog kapitala. Sve rečeno ima za cilj poticanje i omogućivanje:

- stvaranja i primjene znanstvenih, tehničkih i organizacijskih znanja, te

razvoja industrije utemeljene na znanju i rada visoko učinkovitog tržišta kapitala,

- prijenosa znanja i tehnologija iz drugih zemalja, pri čemu ističemo značenje prijenosa znanja sa sveučilišta u industriju,

- rada visokostručnog nacionalnog savjetodavnog tijela. Ono bi prosuđivalo različite projekte s gledišta znanstveno-tehničke, financijske, gospodarske, ekološke, nacionalno-sigurnosne, industrijske itd.  korisnosti.

- stalnog praćenja i analiziranja suvremenih trendova, te temeljem evaluacije redefiniranja prioriteta i sveukupne znanstveno-tehničke i razvojne politike.

- definiranja misije i organizacije resornih ministarstava po uzoru na EU.

- nadvisivanja oštrih granica između temeljnih i primijenjenih znanstvenih istraživanja.

- poticanja projekata koji se temelje na timskom radu.

- preuzimanja individualne odgovornosti u različitim aspektima djelovanja, čime će se nadvladati sklonost "državnom paternalizmu" i stavu da će probleme rješavati "nadležni".

- menadžerskih i liderskih znanja i vještina u znanosti i tehnici.

- selekcije kojom će se najboljim kandidatima osigurati radna mjesta u sustavu znanosti, tehnike i svih ostalih djelatnosti.

- lokalnoj upravi i samoupravi poticanje projekata koji su regijonalno interesantni.

HSS, u skladu sa stavom "Hrvatske akademije tehničkih znanosti" proklamira: "Gospodarstvo i temeljni model poslovanja transformiraju se danas u cijelome svijetu. Nastaje metakapitalizam, gospodarski oslonjen na elektroničko poslovanje i novo promišljanje uloge znanja. Postojeće tvrtke imaju vrlo malo vremena da se prilagode promjenama, najviše nekoliko idućih godina. Ne prilagode li se, nestat će.

Glavno je pitanje: Kako će se mala država poput Hrvatske sa svojim gospodarstvom, bilo sama ili udružena sa srodnim ili komplementarnim zemljama, snaći u tim prilikama i sačuvati svoj identitet i gospodarski opstanak, održati sudjelatnost i konkurentnost na svjetskom tržištu?...

Potrebno je razvijati nove vrjednote i norme ponašanja ljudi, uz stvaranje svijesti da su u vlastitoj državi i da svako njihovo djelovanje utječe na kvalitetu života cjelokupne zajednice, da je ona organizam s tisućama i milijunima malih i na prvi pogled nebitnih ali ipak važnih djelovanja koja zajednicu čine životno sposobnom.

           
Zagovaramo sustavno promišljanje gospodarstva, mudro i prilagodljivo vođenje gospodarskih funkcija i državu koja podupire poslovne djelatnosti. S pomoću sustavnih metoda potrebno je najprije točno procijeniti polazne uvjete, tržišne prilike, vlastitu moć i slabosti: resurse, infrastrukturu, opskrbljivače, proizvođače, potrošače, distributere itd.; proučiti prilike u okolini, tuđe strategije te izabrati najbolji raspoloživi put kojim će se postići revitalizacija gospodarstva, a zatim i gospodarski napredak s osloncem na gospodarstvo znanja. Poticanjem inovacijskog procesa, stvaranjem poduzetničkog ozračja, jačanjem poduzetničkog kapitala, valja stvarati nova radna mjesta, nadvladavati nezaposlenost...

Iznad svega je važno mudro i odgovorno vođenje. Svima nama mora biti jasno da... idućih 20 godina, uz odgovarajuću stopu rasta vlastitim naporima želimo dostići 20 000 USD po glavi stanovnika. Sadašnji nacionalni dohodak od 22 milijarde USD treba narasti na 100 milijardi USD, a to se može postići...

Treba provesti niz  istraživanja i uz pomoć scenarija odrediti grubu orijentaciju za ostvarivanje predloženoga razvojnog cilja. Na primjer, u orijentacijskom okviru za podupiranje znanosti, istraživanja i razvoja udjeli pojedinih segmenata mogli bi biti sljedeći: prirodni izvori 5-10%, proizvodnja i industrija 30-50%, uslužne djelatnosti 50-60%. 

...Znamo da Hrvatska mora postati svjesna da svoj opstanak traži u svjetskom drušvu znanja, da svoju težnju možemo ostvariti povezivanjem obrazovanosti i stručnosti s raspolaganjem suvremenim znanjima i tehnologijama, smišljenom upotrebom znanja. Da su temelj zdravog gospodarstva proizvodnja i visokorazvijena institucijska infrastruktura. Da dugoročno možemo živjeti dobro, ako dobro proizvodimo. Da je središnje pitanje napretka stvaranje opće strategije razvoja polazeći od sustavskog mišljenja i pristupa. Da svoj položaj i svoje ponašanje možemo poboljšati i postati još bolji, ako znamo kakvi smo i ako razumijemo svoju okolinu. Da valja veću pozornost posvetiti mladima i njihovoj orijentaciji prema proizvodnji te obrazovanju na području tehničkih i biotehničkih znanosti."

Ljubazna urota - granice i upozorenja

Posljednjih je godina ubrzanje promjena otišlo tako daleko da nijedno pretjerivanje, nijedna hiperbola ne može realistički opisati širinu i zamah mijene. Zapravo, čini se da bi samo pretjerivanje moglo biti ispravno.
(W. Bennis)

 
F. Fukuyama piše: "... biotehnologija, za razliku od mnogih drugih znanstvenih dostignuća, miješa očite koristi sa skrivenim štetama donoseći ih zajedno, u jednom, bešavnom pakiranju." To je razumljivo jer su izazovi i učinkovitost, primjerice, genetičkog inženjerstva golemi, te predstavljaju jedan od primjera etičkih dilema koje pred nas postavlja veličanstveni bljesak znanstvenih dostignuća. HSS smatra da čovjeku nije dopušteno činiti sve što može, pa se danas, kao nikada do sada, od čovjeka traži mudrost i strpljivost kako bi osigurao lijepu budućnost. Primjerice, kloniranje ukazujući na goleme mogućnosti znanosti, potiče pitanja: Hoće li čovjek postati Faber sui ipsius, dizajner novih ljudi? Hoće li Homo sapiens postati Homo fabricatus - osoba klonirana iz stanica odrasla čovjeka? Hoćemo li osim patentiranih novih biljaka i životinja, imati i patenti­rane nove tipove ljudi - kopije koje će netko uzgajati, prodavati, koristiti? Zamisliti se može čak i stvaranje vlastite kopije, koja bi mogla služiti kao spremnik rezervnih organa.

Treba li stremiti stvaranju "idealnog" čovjeka? Kakve bi njegove osobito­sti morale biti? Usmjerene prema uzorima prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti? Tko će ih odrediti - možda pojedinačni znanstvenici, vlade, zainteresirane insti­tucije ili kupci? Može li netko zlorabiti ta znanja i stvoriti novog Franken­steina? Što će se učiniti s pogrješno dizajniranim ljudima? Kako će se Homo fabricatus ponašati, kako će se osjećati i odnositi prema jedinki jednakog genoma, tj. prema vlastitoj kopiji? Hoće li takav Homo futurus biti Superman, Übermensch, harmo­nična ličnost osobnog identiteta, ili skup proteza? Naime, HSS smatra da čovjek nije samo sveukupnost bioloških i društvenih komponenti, već mnogo više od toga. Stoga su biološka i sociološka znanja nužnost razumijevanja čovjeka, ali nisu dostatna - pa moraju uključiti i filozofska i teološka promišlja­nja. Tako se približavamo holističkom stavu o fizičko-duhovnom jedinstvu čovjeka, u kome su sadržani: biološki principi prolaznosti i smrtnosti tijela, mogućnost razliko­vanja dobra od zla, sloboda djelovanja i samoodređenja, odgovornost za počinjena djela, moralne, umjetničke, religijske i druge osobitosti koje pomažu da sebe prepoznamo subjektom i individuom s razvijenim osjećajem ponosa.

Zato je Papa Ivan Pavao II. 1987. i 1991. godine, označio korištenje ljudskog embrija kao objekta eksperimentiranja i izvora materijala za transplantaciju napadom na ljudsko dostojanstvo i ljudsku rasu, jer embrio smatra legalnim subjektom. Zahtijeva da intervencije u cijelosti poštuju nepovrjedivost individuuma tijekom svih faza njegova razvitka, kao i nepovrje­di­vost sveukupnoga svijeta. Evo dijela njegove poruke: "...čovjek ne smije biti podčinjen ni uporabljen kao puko sredstvo, bilo za ljudski rod  ili za društvo. On ima vrijednost po sebi. Čovjek je osoba. Ima razum i volju. Sposoban je ulaziti u odnose zajedništva, solidarnosti i samoprijegora prema svojim bližnjima..." 

HSS, u suglasju s prije spomenutim podržava deklaraciju Vijeća Europe: "Instrumentalizacija ljudskih bića namjernim stvaranjem istovjetnih ljudi suprotna je ljudskom dostojanstvu te prema tome predstavlja zlouporabu medicine i biologije."

Što će čovjek dobiti ako osvoji cijeli svijet, a pritom izgubi sebe? Otvara li se nekim genetičkim istraživanjima beskrupulozni put glupana prema vječnim frustracijama, pogrješkama i konačnoj nesreći?

S obzirom na to da je Historia magistra vitae, svjesni smo relativnosti ispravnog postupanja i najmudrijih i najsposobnijih među nama - kao i pogrje­šaka na koje ni najpozitivniji oblici ljudske tradicije, iskustva i mudrosti zdravog razuma nisu imuni. Zato smo užasnuti zbog straha od krive procjene odnosa: između rizika i koristi, između cijene i dobitka. Jer posljedice za novostvorenu jedinku, njene karakteristike i identitet - posljedice za njene bliske i daleke potomke te sveopću životnu sredinu teško su sagledive. A HSS već 100 godina proklamira da je najveća civilizacijska, kulturalna, politička, etička, znanstvena, tehnička... ljudska vrijednost: čovjek.