Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  Croatian Language  »  Hrvojka Mihanović-Salopek i Gordana Laco: Jadranskih sirena zov, 2024.
 »  Home  »  Poetry  »  Hrvojka Mihanović-Salopek i Gordana Laco: Jadranskih sirena zov, 2024.
Hrvojka Mihanović-Salopek i Gordana Laco: Jadranskih sirena zov, 2024.
By Nenad N. Bach and Darko Žubrinić | Published  01/14/2025 | Croatian Language , Poetry | Unrated
Part 1


Dr. Hrvojka Mihanović Salopek. Izvor fotografije HAZU.

Dr. Gordana Laco, izv. prof. Sveučilišta u Splitu.
Izdavač spomenute knjige je Splitski ogranak Društva hrvatskih književnika.



Na samom početku treba odgovoriti zašto su se priređivačice odlučile sastaviti antologijski izbor iz poezije hrvatskih književnica u Dalmaciji od 18. stoljeća do danas pod nazivom Jadranskih sirena zov. Razlog tome leži u impresivnoj činjenici da upravo na obali Jadrana, u Dubrovniku i Dalmaciji nalazimo u pisanim zapisima prve obrazovane dame kojima je književnost sama po sebi, ali i vlastiti pjesnički izraz nezaobilazni dio osobnosti i intelektualnog identiteta.

Cvijeta Zuzorić (r. 1552.)

U 16. stoljeću ističe se kao najslavnija dubrovačka inspirativna muza, ali i autorica nesačuvanih stihova Cvijeta Zuzorić (rođ. 1552.), kojoj su u znak poštovanja pisali stihove Dinko Zlatarić, Nikola Gučetić i glasoviti Torquato Tasso. Uz Cvijetu se isticala i njezina prijateljica Mara Gučetić Gundulić koja je u svojoj posveti objavljenoj u predgovoru filozofskog djela Discorsi sopra la Metheore Nikole Gučetića, stala u obranu Cvijetina književnog salona i književnih diskusija od neutemeljenih prigovora. Pored toga, obje prijateljice bile su članice dubrovačkog društva Dei concordi (Akademije složnih), gdje su se družile s pjesnikinjama Nadom i Julijom Bunić. Nada Bunić pisala je na talijanskom i objavila 1569. djelo Difesa de le Speranza et Vittoria di Bona, dok se od Julije Bunić sačuvala samo jedna pjesma na talijanskom jeziku La Signora Giulia Bona inferma. Al Monaldi, objavljena krajem 16. st. u Veneciji.

Mnoge dame stvarale su i na latinskom kao npr. Marija Faccenda i Jelena Pozza Sorgo s početka 18. st. koje su pisale retorički skladna latinska pisma. Taj renesansni početak buđenja ženske pjesničke izražajnosti razbuktao se krajem 17. i tijekom 18. stoljeća, kad pronalazimo sačuvane prve hrvatske rukopise, pa i tiskane stihove hrvatskih književnica, Marije Bettera Dimitrović, Anice Bošković, Benedikte Gradić, Lukrecije Bogašinović, Vice Tulić Krizić (Criseo) te požrtvovne prepisivačice/redaktorice pjesama -€“ Franice Bizanti Arneri. Prema zapisima tadašnjih suvremenika također je i Marija Giorgi Bona bila jedna od važnijih osoba dubrovačkog društvenog i kulturnog života s kraja 18. st., u čijem su se salonu također okupljale intelektualne elite. I upravo u sferi ljetnikovca i privatnih salona blijedjela je stroga razlika privatne i javne sfere, jer su u razgovorima o znanosti, filozofiji, umjetnosti, ekonomiji, pa čak i politici, žene i muškarci bili ravnopravni sudionici diskusija.

Drugi vrlo bitni razlog sastavljanja antologije posvećene isključivo ženskim autoricama je činjenica da smatramo da stvaralaštvo žena nije do kraja pročitano, a veliki broj autorica je u postojećim antologijskim izborima zapostavljeno u odnosu na pjesnike, koji u pretežnom omjeru tvore kanon povijesti hrvatske književnosti. Ova antologija ne može nipošto jamčiti da je stvaralaštvo pjesnikinja iz Dalmacije u potpunosti obuhvaćeno, jer svaka antologija samo je individualni vrjednosni sud i izbor iz građe, ali smatramo da u velikoj mjeri ona upotpunjuje i popravlja nejednoliki udio ženskog pjesništva u obzorju suvremene hrvatske kritičke i čitalačke percepcije. Uvid u antologije hrvatskog pjesništva pokazuje da se u izborima pojavljuje petnaest do dvadeset, uvjetno rečeno, najpoznatijih imena pjesnikinja s cijelog hrvatskog jezičnog područja, a veliki dio autorica s povećim opusom, pa i uz odlična pjesnička ostvarenja ostaju nezapažene, a vjerojatno u opsežnom izdavačkom mnoštvu i nepročitane. Budući da u dnevnim listovima sve manje pronalazimo književnokritičke osvrte, a stručni časopisi ih ne mogu u dovoljnom broju pratiti, autorice ostaju izolirane, posebice ako se njihovo stvaralaštvo odvija u manjim gradićima ili na otocima, daleko od urbanih središta koja orkestriraju svoje prioritete. Na navedene činjenice upozorile su me i članice Društva hrvatskih književnika (DHK) iz naših ogranaka te sam kao predsjednica DHK osjetila i određenu etičku dužnost da takvo recepcijsko stanje treba poboljšati, a tu književnokritičku neravnotežu ova antologija nastoji, barem donekle, ispraviti.



Antologija poezije hrvatskih književnica u Dalmaciji krenula je svjesno od područja Jadrana, zbog toga što su korijeni hrvatske kulture, osobito one renesansne i potom ranobarokne najočuvaniji u tom području, ali je pritom važno saznanje priređivačica da je to samo prvi dio diptiha u pregledu pjesništva hrvatskih književnica. Nakon ovog prvog sveska, neminovno će slijediti i drugi svezak diptiha koji bi obuhvatio prostor cijele kontinentalne Hrvatske tj. opsežni dio pjesničkog stvaralaštva književnica "s druge strane Velebita".

U širokom povijesnom vremeplovu od 18. do 21. stoljeća postavlja se i pitanje kriterija odabira pjesama. Svakako se kao bitan kriterij uvažavala poetska funkcija jezika i njezin izražajno-estetski habitus, ali, pored toga, uvažavala se i raznovrsnost motiva, oblikotvornih ostvarenja (od spjevova, soneta, pjesama u vezanom ili slobodnom stihu do haiku forme i dr.) i stilova koji tvore važan književnopovijesni mozaik, ali usporedno i društveno-antropološki mozaik raznovrsnih tema i problema koji zaokupljaju hrvatske književnice u različitim vremenskim razdobljima. Antologija slijedi kronološki književnopovijesni odabir koji nastoji odraziti vrlo široki opus tema koje zaokupljaju književnice te se time pokazuje da nema područja (filozofskog, svjetonazorskog, društveno-angažiranog, intimnog, psihološkog, apstraktnog, jezično-ludističkog i dr.) koje nije zastupljeno u ženskom pjesništvu. Time ova antologija predstavlja i zanimljivi, sažeti, historijski presjek književnih prioriteta, individualnih esteskih opredjeljenja, kao i originalnih poetsko-jezičnih realizacija bez kojih bismo u poznavanju hrvatske književnosti bili siromašniji i zakinuti ako ih ne upoznamo.

Povijesni vremeplov sačuvanih tekstova pokazuje da je, nakon renesansnih začetaka, prosvjetiteljsko razdoblje pružilo presudni poticaj hrvatskim književnicama za samostalno stvaranje. Iako u tom razdoblju nema odjeka kojeg podrazumijevamo u današnjem obliku analitičkog, književnokritičkog prikaza, autorice ulaze u područje najranijih književnopovijesnih, uglavnom bibliografskih pregleda, a njihovi sačuvani rukopisi, prijepisi ili (u primjeru Anice Bošković) tiskana izdanja, svjedoče o njihovoj afirmaciji i postupnoj književnoj integraciji u starovjeki, tada pretežito "muški književni svijet". Nema ljepšeg edukativnog savjeta od rečenice dubrovačke patricijke Marije Giorgi Bona koja u 18. stoljeću, u jednom pismu svojoj kćeri u Firencu šalje sljedeću poruku: "Ni bogatstvo, ni plemstvo, ni moć, ni ljepota ne vrijede bez znanja."



Pored obrazovanosti, u tadašnjem društvenom mijenju Dubrovačke Republike, ali i ostatku Reliquiae reliquiarum Croatiae podrazumijevala se kao cijenjena ženska vrlina duhovnost, odnosno religioznost. Upravo u molitvenom izdanju Sarce prisveto Jezusovo, 4 (Venecija, 1783.) isusovac Ivan Marija Matijašević u svojoj posveti portretira uzoran lik dame 18. stoljeća i njezine vrline: "Uma tvoga bistrina, pameti živoća, ćud blaga, slatka uljudnost, bistro razloženje, ter ini naravni dari kojijem te obilno nadari Stvoritelj milostivi; nu još vele veće ono srčano bogoljupstvo (kojijem iz nedozora tvoga vijeka pospješiše razgorjeti te pripomnjiva g. Mara, tvoja roditeljica) i milohotno priljubnuće k svakoj duhovnoj zabavi". Unutar atmosfere vremena nije neobično što su se sve četiri dubrovačke književnice iz 18. st. (Marija Dimitrović, Anica Bošković, Benedikta Gradić, Lukrecija Bogašinović) opredijelile za stvaralaštvo duhovnog usmjerenja, jer je to u društvenim okolnostima bilo ne samo općeprihvatljivo, već s uvažavanjem
primano, a pritom se njegovao omiljeni žanr pastorale koja je nosila svoju povezanost i sa antičkim Teokritovim idilskim pjesništvom, Vergilijevim eklogama, petrarkističkim oblikom pastorale, potom i arkadijskim oblicima, ali i sa interpolacijama narodnih koledi.

Međutim, u 18. stoljeću pronalazimo i rijedak primjer odstupanja od društvenih očekivanja u primjeru Vice Tulić Krizić, svojevrsne korčulanske plemenitašice- buntovnice. Iako Vica nije znala pisati, imala je snažan dar zapažanja te je diktirala svoje kritički usmjerene stihove bilježniku Petru Ostoiću i time je pronašla način da svoj glas trajno zabilježi. U ovom izboru se po prvi put donosi tekst njezine pjesme o pokladnim kolovođama, a jedina dva sačuvana rukopisa se nalaze unutar nekoć privatnog arhiva obitelji Ostoić koji je danas pohranjen u Arhivskoj zbirci
samostana Družbe Kćeri milosrđa sv. Frane u Blatu na Korčuli. Postoje zapisi iz dokumentacije o životu u Korčuli da su se takvi tekstovi i pjevali kao pjesme- rugalice. Iako je sačuvani trag Tulićeve jako skroman, ipak je vrlo zanimljiva činjenica da se krajem 18. stoljeća udana žena iz ugledne kuće odlučila bespoštedno ismijati mane svojih sugrađana, koristeći pritom britki, grubi stil satiričnih pošalica, koji pripada onodobnoj nižoj kulturi izravnog pučkog, nerijetko i vulgarnog svakodnevnog govora. U svakom slučaju Vicin istup je rijedak primjer rušenja tada obvezne barijere između javnog i privatnog mišljenja i svojevrstan put prema subverzivnosti.

Na sasvim drugoj razini trebamo promatrati i pojavu Franice Bizanti Arneri (Arnerić), prvenstveno kao pojavu vrijedne društveno-kulturne svijesti o važnosti književnosti, a nipošto kao samostalni književni iskaz. Franica je bila visoko obrazovana, bavila se prepisivanjem pjesama, a prigodom udaje je u svojim kovčezima donijela iz Kotora na Korčulu svoj rukopisni prijepis pjesama kotorskoga baroknog pjesnika Živa Bolice Kokoljića Poghodegnie Zarkaua koiesu u Kotoru od Bratstua Suetoga Krisca, i paruom Suetomu Kriscu / Pohođenje crkava koje su u Kotoru od Bratstva sv. Križa, i prvom Svetomu Križu. Svojim prijepisom Franica je spasila od zaborava vrijedne duhovne i povijesne stihove posvećene danas nestalim crkvenim spomenicima u Kotoru. Ali, postavlja se pitanje: je li tijekom prijepisa Franica pojedine dijelove rukopisa možda i mijenjala, redigirala ili naprosto drugačije iščitala (kao što se to znalo događati i
kod drugih prepisivača)? U tom slučaju je možemo promatrati i kao potencijalnu suautoricu ili barem prvu urednicu rukopisa hrvatskih stihova Živa Bolice Kokoljića. U svakom slučaju, svojim predanim radom oko očuvanja baroknih stihova, pokazala je da su hrvatske dame od 17. st. ustrajno tražile svoj put samoostvarenja i duhovnu oazu u okrilju pjesničke riječi.



Please, go to the next page below.


Comments


Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  2. (E) Croatian Book Club-Mike Celizic
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. Nenad Bach singing without his hat in 1978 in Croatia's capital Zagreb
  5. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
No popular articles found.