| U današnje doba su evidentne fascinantne mogućnosti proizvodnje, relativno velika platežna moć kupaca u razvijenim zemljama, visoko organizirana dostupnost raznovrsnih proizvoda, učinkovita marketinška aktivnost, svjetonazor koji potiče trošenje... |  |
Prof.Dr. Ante Simonić
VI. HSS smatra da se poželjna budućnost temelji na gospodarstvu
U današnje doba su evidentne fascinantne mogućnosti proizvodnje, relativno velika platežna moć kupaca u razvijenim zemljama, visoko organizirana dostupnost raznovrsnih proizvoda, učinkovita marketinška aktivnost, svjetonazor koji potiče trošenje... i evo možemo svjedočiti o golemom uzletu potrošačkog društva. Zato, gotovo cijeli svijet, a poglavito Zapad, prolaze kroz goleme mijene kakve nadilaze sve znano u dosadašnjoj ljudskoj povijesti. Na osnovi znanstveno-tehničkih učinaka stvoreni su moćni sustavi vlasti i izvori energije, te ostala sredstva što bitno utječu na način življenja. Posljedično tome, izrastaju i nove etičke dileme u odnosu prema tehnici. O tome K. Boulding kaže: "Čitavi nizovi statističkih podataka što se odnose na ljudske djelatnosti pokazuju da upravo naše generacije žive u trenutku koji povijest čovječanstva dijeli na dva jednaka dijela", jer "današnji svijet je toliko različit od svijeta u kojem sam rođen, kao što se taj svijet razlikuje od svijeta Julija Cezara. Grubo govoreći, rođen sam na polovici ljudske povijesti. Otad se gotovo isto toliko toga dogodilo kao i dotad." Reprezentativno se to iskazuje mnogim zbivanjima na polju poljoprivrede, tehnike, znanosti i gospodarstva, koje silovitom snagom izazivaju zamah ubrzanja. Primjerice, narodi za narodom u vrlo kratkom razdoblju prestaju nalaziti uporište vlastite opstojnosti i razvoja u do tada tijekom tisuća godina neprijeporno dominirajućem poljodjelstvu. Brzo i grubo, u tijeku stoljeća do dva, prelaze na industrijalizaciju - da bi zatim još brže i intenzivnije ušli u informatičku eru. Od sedamdesetih godina XX. stoljeća, u većini vodećih naroda se manje od 15% aktivnog stanovništva bavi zemljoradnjom. U SAD-u oko 3% populacije prehranjuje cijelu zemlju, a i mnoge stanovnike drugih država. Od preostalog stanovništva većina ne nosi plava radna odijela, već bijele okovratnike - oni rade u administraciji, prometu, trgovini, obrazovanju, znanosti itd. Stoga A. Toffler piše: "U jednom te istom razdoblju, društvo prvi put u ljudskoj povijesti odbacuje ne samo jaram zemljoradnje, već uspijeva u nekoliko desetljeća zbaciti također i jaram manualnog rada." Pokojni glavni tajnik UN-a, S. U Thant je vizionarski dodao: "Središnja velika istina o razvijenim ekonomijama danas leži u činjenici da one mogu imati u bilo kojem, ali vrlo kratkom roku, svaku vrst izvora i odabira sirovina koje odluče imati... Izvori više ne ograničavaju odluke. Odluka je ona koja proizvodi izvore. To je temeljna revolucionarna mijena - vjerojatno najvažnija od svih koje je čovjek ikada upoznao."
Naše doba mora ponuditi nova rješenja aktualnih problema i definirati nove zadatke gospodarastvu. Naime, pritišću nas problemi koje kreira "teška industrija", tj. ona koja troši prirodne zalihe i koja je antiekološka - tj. tehnika koja izaziva društvene sukobe, remeti pravednu raspodjelu vrijednosti i moći. Stoga se HSS zalaže za pronalaženje "gospodarstva i ekonomskih odnosa s ljudskim licem". Treba obuzdati svaki rast - od tehničkog, do industrijskog, vojnog i gospodarsko-korporacijskog - koji kada preraste neku kritičnu veličinu, izrasta u nepotrebnu i štetnu instituciju. Odnosi se to i na rast velikih gradova, porast korištenja lijekova i umjetnih gnojiva, na rast sveučilišta, crkava, vlada i država. Primjerice, mnoge nacionalne i internacionalne korporacije postaju dominirajuća snaga na globalnoj sceni. Financijska moć im često nadilazi snagu države ugrožavajući joj suverenost, globalnom sustavu monetarnu i vojnu stabilnost, a pojedincima i skupinama temeljna ljudska prava. Jer spomenute korporacije su utemeljene na principima koristi, profita, natjecanja, eksploatacije i prinude - pa humane elemente potiskuju nastojanjima neograničene ekspanzije. Kada takve korporacije prerastu kritičnu veličinu, bit im postaje poput one u stroja, te gube karakteristike ljudskih institucija čak probijajući zakonske okvire. Često djeluju izvan vrijednosnih sustava, iznad etičkih normi, ne prihvaćajući nikakvu ili samo minimalnu odgovornost za posljedice vlastita djelovanja. Stoga su učinci njihove moći sveprisutni, od onih u najmoćnijim zemljama, do najčešće katastrofalnih u siromašnim državama.
U sveukupnosti ljudskog djelovanja, ekonomska se ostvarenja - privređivanje i gospodarenje pokazuju nužnim, ali ne i dostatnim uvjetom ostvarivanja poželjnog načina življenja. Ekonomsko područje djelovanja je mjesto susreta osoba od posjeda, funkcije, profesije, vlasti, institucije, karijere... Nošeni različitim interesima - kapitala, vlasništva, tržišta, rada, politike, nacije, lokalne sredine - svi se kreću u okruženju raznih oblika dohotka: profita, rente, kamate, najamnine, dividende. Spomenuti ekonomski kompleks u sebi sadrži brojne suprotnosti i napetosti koje se nužno šire na sva druga područja ljudskog stvaranja: od socijalnog, organizacijskog, političkog, pravnog, kulturalog do tehnološkog, znanstvenog, ekološkog... Kroz sve njih ostvaruje se aktualna materijalizirano-potrošačka civilizacija, pri čemu poduzeće kao gospodarska i razvojna jedinica društva može opstati samo kao akcijski i inovacijski subjekt.
Današnje vrijeme je opterećeno veličanjem pojmova djelotvornosti, profita i proizvodnosti. Ali često su djelotvornost, profit i/ili proizvodnost pojedinca ili nekog sustava u suprotnosti s istim principima drugog sustava. Ako se jedan obogati obično to ide na štetu drugoga, ako jedan proizvede drugome ostaje zaprljana priroda itd. Stoga treba uskladiti te principe, jer često uzrokuju nesmiljeno iscrpljivanje prirodnih resursa, nezaposlenost i siromaštvo, sukob pojedinačnog i skupnog. Treba uravnotežiti spomenute ciljeve, putove njihova ostvarenja, posljedice itd. I to ne samo među ekonomistima i političarima već i među filozofima, tehničarima, znanstvenicima, svećenicima, umjetnicima, aktivistima mnogih neprofitnih i nevladinih organizacija, među mladima i starima, ženama i muškarcima. Među svim zainteresiranim pojedincima i skupinama. Na taj način će se pomoći u stvaranju novih vrijednosnih sustava, što je nužno za uspostavljanje pravednijih, ekološkijih, humanijih i etičnijih odnosa među ljudima, narodima, rasama, spolovima, vjerama i zemljama.
Opsjednuti institucijom razvoja - idealom industrijskog čovjeka - kopamo tunele, jurimo automobilima i avionima, na proizvodnim trakama sklapamo sve kompliciranije strojeve, obrađujemo zemlju sve sofisticiranijim tehnikama, kupujemo sve veću količinu često i nepotrebnih roba, trošimo sve više novca i energetskih resursa, sa strepnjom pratimo burzovne transakcije, zagađujemo okoliš, veličamo radost u radu... Danas je "razvoj" kategorija vezana za politiku, gospodarstvo, sociologiju i što sve ne! Ali, kada se izgubi osjećaj za mjeru, kada se čovječanstvo počne nekritički diviti vlastitoj kreaciji i djelu, kada počinje obožavanje industrijske proizvodnje i masovne potrošnje, začinje se opasno veličanje sebe samoga. Sebi narcisoidno pripisujemo moći koje nemamo, pa postoji realna opasnost od sveopćeg uništenja zbog brzopletih htijenja i učinaka. Zato su u suvremenom svijetu sve glasniji stavovi da čovječanstvo postaje ovisnikom razvojne ideologije, koja ne samo da često ne donosi kvalitetni napredak već ga i bitno ugrožava.
J.M.Keynes i većina ekonomista gotovo dogmom proglašavaju potrebu za stalnim ekonomskim rastom. Tvrde da je to preduvjet materijalnom bogaćenju na kome se temelji sveukupna društvena nadgradnja. Naime, nešto će "kapnuti" siromašnima i onima koji neposredno ne proizvode nove materijalne vrijednosti, samo ako se stvori moćna materijalna baza. Ali, svjedoci smo da visoke stope gospodarskog rasta mogu povećati nezaposlenost, pogoršati socijalnu situaciju, povećati rasipničko ponašanje, poticati aroganciju i demonstraciju sile, opustošiti prirodne resurse, zaprljati vodu, zemlju i zrak... Pa zar i pokraj goleme snage suvremene tehnike mnogi naši suvremenici ne gladuju? Njihova glad je uglavnom uzrokovana neprihvatljivom raspodjelom hrane, pri čemu je naš temeljni zadatak preraspodijeliti nadzor nad hranom na globalnom planetarnom planu. Proizvodnja i dostupnost kvalitetne hrane svima mora biti apsolutni prioritet za sveukupnu ljudsku zajednicu, a trgovački kanoni, zakonitosti tržišta i dobit moraju biti u funkciji tog prioriteta.
Realni porast BNP je u svjetskim razmjerima u stalnom porastu. Primjerice 1995. god. je povećan za 3,7% u odnosu na prethodnu godinu. Trgovinska razmjena je u svjetskim razmjerima porasla za 8%, a prosjek porasta za posljednjih 10 god. je 5,5%.
Danas je uobičajeno da se ekonomska politika poistovjećuje s uspješnom gospodarskom politikom, a to je velika opasnost za socijalnu strukturu društva i potencijalna opasnost za stabilnost države. Široko je rasprostranjena nelagoda izazvana izrazitim pritiskom koji zahtijeva što veće iskorištavanje radnog vremena. Strah od gubitka radnog mjesta prisutan ne samo u zemljama u tranziciji, iznuđuje od zaposlenih mnoge ustupke pa stoga oni bivaju često zloupotrebljavani. Od njih se zahtijeva vrhunska kvaliteta i brza prilagodba novim okolnostima što podrazumijeva svestranu raspoloživost, jeftinoću, brzinu i produktivnost. Tempo se sve više ubrzava, a najznačajniji razlog tome je sprega suvremene tehnike i poslovne filozofije koja ima za cilj maksimiziranje profita kako bi se preživjelo na tržištu globalne konkurencije. Ako se ne ostvari poželjna profitabilnost, multinacionalne kompanije zatvaraju pogone i sele ih u druge zemlje. Masovni otkazi se eufemistički nazivaju "racionalizacijskim mjerama", a preseljenje proizvodnje je zbog visoko ograniziranih sustava transporta za gazde niskorizično te, štoviše, često podiže vrijednost dionica.
Svjesni smo značenja slobodne trgovine za dobrobit današnjeg čovječanstva, ali ne valja zaboraviti da potpuno slobodne trgovine nema. Razlog tome je što svatko želi kupiti na najjeftinijem tržištu a prodati na najskupljem, te nastojanje za bogaćenjem koje ovisi o razlici cijena. Međutim, HSS se zaslaže za napuštanje neoliberalističkog principa, po kome je apsolutni i nedodirljivi pokretač sveukupnog društva slobodno tržište. Država mora osigurati stabilnost općih pravila ekonomske igre, te vizionarski poticati učinkovite mjere kako bi uravnotežila gospodarske tijekove. Osim toga mora štititi opće interese demonstrirajući socijalnu osjetljivost i pravednost, ali ne kompromitirajući Adam Smithovo načelom osobnog interesa u ekonomiji. Jer:"Ako pekar peče kruh iz ljubavi prema građanima, svi ćemo biti gladni. Ali, ako ga peče iz svog osobnog interesa, svi ćemo biti siti."
Oko nas bjesni "treći svjetski rat" za najmoderniju tehnologiju i znanje, za komunikacije i profit, za osvajanje svjetske javnosti sredstvima informiranja i za tržišta. Globalizacija odnosa na našem planetu postaje pogodan prostor za manipulaciju i razmjenu. Ako se ne proširi i na područje demokracije i slobode u odnosima među državama, narodima i pojedincima - ovakav trend globalizacije neće izrasti u sveopće zajedništvo, u novu svjetsku zajednicu - već će stimulirati prvenstveno kretanje kapitala i prisvajanje novih vrijednosti i stjecanje još većeg profita. A ljudima treba globalno i pojedinačno poštenje, svijest, etičnost, kvalitetno znanje, sloboda, snaga za kvalitetno djelovanje...
Ekonomija znanja izrasta u planetarni hit. Rast udjela znanja u svjetskoj robnoj razmjeni bilježi fascinantne trendove. Prema podatcima Svjetske banke, tijekom razdoblja od 1976. do 1996. je udio srednjih i visokih tehnologija u svjetskoj robnoj razmjeni gotovo udvostručen (u posljednjih pet godina se trend dodatno ubrzava). Naime 1976. god., proizvodi koji se temelje na prirodnim resursima te ostali primarni proizvodi činili su 45% svjetske robne razmjene. Proizvodi temeljeni na niskim tehnologijama činili su 21%, temeljeni na srednjim tehnologijama 22%, te na visokim tehnologijama 11% svjetske robne razmjene. Dvadeset godina kasnije, proizvodi temeljeni na resursima i ostali primarni proizvodi pali su na 23%, a oni temeljeni na niskoj tehnologiji na 18% svjetske robne razmjene. Nasuprot tome, proizvodi bazirani na srednjoj tehnologiji se popeše na 32%, a proizvodi temeljeni na visokoj tehnologiji na 22% svjetske robne razmjene.
Informatizirana proizvodnja integrirana s tržištem
HSS ukazuje na važnost industrijske informacijske tehnike (IIT) za Hrvatsku - sustava koji integrira visokorazvijenu informatizaciju i robotizaciju, te cjelokupno gospodarstvo, poduzetništvo, trgovinu... u internetiziranim i "e-poduzetničkim uvjetima". U takvoj poslovnoj sredini se ostvaruje fascinantna prilagodba željama kupca. Skraćuje se vrijeme čekanja na isporuku, smanjuje cijena usluge i čuva vrhunska kvaliteta proizvoda. Naziv za informatiziranu tehniku u kojoj računalo, integrirano kolo i robot odrađuju gotovo sve poslove koje su nekada izvršavali ljudi i strojevi, nazivano "visokom tehnikom " humanom komunikacijom" (engl. High tech - high touch).
O eksplozivnom trendu IIT paradigme govori činjenica da naručitelj može i vizualno sudjelovati u stvaranju naručena proizvoda, a da pritom ne prijeđe prag tvornice. Isporuku standardnog proizvoda računa se u satima, a nestandardnog u danima, putem e-tržišta nuditi se on-line stotine milijuna tipova proizvoda.
Ističemo da je cijena industrijskog robota posljednjeg desetljeća pala 80%, i dalje se smanjuje. Istodobno je cijena rada porasla u Europi i Americi za oko 40% i nastavlja rasti. Stoga će posljedice uvođenja i provedbe IIT koncepta sljedećih desetljeća biti opadanje broja zaposlenih u industriji i porast umirovljenika.
Uostalom, zar već nismo svjedoci golemog civilizacijskog potresa o kome kazuju mnoge činjenice. Npr., u SAD-u oko 90% zaposlenika radi izvan materijalne proizvodnje. Rade u gospodarstvu znanja. U Nizozemskoj je 1995. godine 70,8% zaposlenih radilo u uslužnim djelatnostima, a u ukupnom nacionalnom proizvodu su znanje i informacije sudjelovali s 69%, a industrija tek s 26%. Među 10 najbogatijih ljudi na svijetu na prvih pet mjesta su proizvođači informacija i znanja.
Japan je tijekom 1995. godine patentirao 3,22 puta više pronalazaka (72 385) nego SAD i Njemačka zajedno (22 448). Ističem da Japan ima samo četvrtinu pučanstva u odnosu na zajednički potencijal dviju prije spomenutih država. Informatizirana proizvodnja npr. automobila omogućuje prosječnom Japancu zaposlenom u automobilskoj industriji da godišnje proizvede 73,2 automobila, a Nijemcu samo 21,3 automobila. Očito je temeljni resurs na kojem se danas temelji poželjni razvoj, znanje. Zatim slijede ljudi koji znanje znaju primjeniti, pa organiziranost društva i tek za njima dolazi novac. Materijalna bogatstva - materijalni agrarni proizvodi i zemlja koji bijahu najcjenjenija strateška vrijednost agrarnog društva, te industrijski materijalni proizvodi koji su bili temelj nacionalnog blagostanja i napretka u industrijskom društvu - su na ljestvici nacionalnog bogatstva bitno niže rangirana. Stoga u 38 visoko razvijenih zemalja, a one su ujedno i najuspješniji proizvođači hrane, je prisutnost poljoprivrede u sveukupnom BDP 1992. bila ispod 6%. Štoviše, evidentan je i trend dodatnog smanjenja u razdoblju koje slijedi, ali se u spomenutim zemljama ostvaruje sve viši BDP u sekundarnom i tercijarnom sektoru. Primjerice, u Nizozemskoj koja je upola manja od Hrvatske a ima tri puta više stanovnika i jedna je od najuspješnijih proizvođača hrane na svijetu, poljoprivreda ostvaruje samo 5% BDP-a. Valja istaknuti da je u Nizozemskoj samo 4,5% radnog stanovništva zaposleno u poljoprivredi
Mnogi će s velikom pažnjom proučavati intrigantne podatke o npr. smanjenju utjecaja zapadnih zemalja na svjetska zbivanja. Primjerice, 1920. je u zemljama Zapada živjelo 48,1% svjetskog stanovništva, a 1995. samo 13,1%. Procjena je da će Zapad uskoro ostvarivati samo 30% svjetske proizvodnje, a 1992. je stvarao 48,6%, te 1928. godine čak 84,2%. Je li istina da su razvijene zemlje Zapada prvenstveno zainteresirane za eksploataciju radne snage i sirovina Istočne Europe, a ne za njihov razvitak? Imaju li zemlje Zapadne Europe interes da istočni dio Starog kontinenta ostane nerazvijen itd.? Naime, strategija je sljedeća: zemlje koje žele brzi razvoj trebaju najveću društvenu pažnju i investiranje usmjeriti prema vlastitim nematerijalnim, intelektualnim resursima. Prema stvaranju, čuvanju, prenošenju i korištenju znanja, te prema samozapošljavanju kao što primjerice rade Azijski tigrovi, Japan i Nizozemska. Priključak na spomenute trendove golemih ulaganja u obrazovanje i znanost, tj. u "nove pismenosti" (npr. u informatičku pismenost, u znanje stranih jezika, u sposobnost timskog rada i samoedukaciju) traži i SAD. O tom kazuje podatak da su 1998. njihova poduzeća uložila u obrazovanje vlastitih djelatnika 65,2 milijarde dolara.
Početak XXI. stoljeća, je doba "dinamičke kompleksnosti" obilježeno mnogim "adaptivnim izazovima". Suočavamo se s eksplozijom raznolikosti i kompleksnosti stotinu puta većom nego što se danas može i zamisliti.
U odnosu na aktualna zbivanja koja potresaju cijeli svijet, siromašne zemlje i one u tranziciji, iskazuju bolnu nesposobnost prilagođivanja. Konkurentsko zaostajanje uz više ili manje izraženu krizu (gospodarsku, socijalnu, kulturalnu, znanstvenu, tehničku, političku, sigurnosnu, moralnu...) na razini poduzeća, raznovrsnih sektora pa i cjelokupnoga nacionalnoga gospodarstva, u odnosu na razvijene zemlje, sve je izrazitije.
HSS smatra da je učinkovita mjera za smanjivanje konkurentskog zaostajanja sustavna izgradnja "učećih organizacija". Koristiti treba koncepcije koje su se usavršavale u mnogim institucijama diljem svijeta tijekom četrdesetak godina.
Treba trazvijati sposobnosti uočavanja, razumijevanja i rješavanja problema, jer one potiču "svjesnost i osjetljivost" ljudi. Oni nauče drukčije doživljavati i tumačiti izazove s kojima se susreću. Primjerice, odbaciti stav da je uvijek netko drugi kriv za naše nelagode i na novi način interpretirati vlastitu misiju te ulogu u nastajanju problema i iznalaženju rješenja. Nauče se suočiti s nužnošću preuzimanja odgovornosti za vlastitu i opću sudbinu. Sve to omogućuje nastajanje novih stavova i uvjerenja, što potiče prihvaćanje novih sustava vrijednosti te novih pravila ponašanja. Mnogi stoga zamjeraju i zemljama suvremene liberalne demokracije ne samo pojavu političkih prljavština, već ih optužuju i za strateški neprihvatljiva opredjeljenja. Naime, najčešće se u takvim zemljama protežira gospodarski liberalizam koji dovodi do samodopadne samoživosti, do bujanja netolerantne ili u najbolju ruku potpuno društveno nezainteresirane individualnosti. Suvremena liberalna vlast prvenstveno vodi računa o redu, toleranciji i političkom pluralitetu - što često dovodi do odsutnosti bilo kakvog političkog, vjerskog, filozofskog ili npr. umjetničkog uvjerenja. Mnogima se duh anestezira u dosadi, te prijeti opasnost da ljudi izgube smisao postojanja, a budućnost postade monotono ponavljanje sadašnjosti.
Često govorimo o postindustrijskom društvu, ili o trećoj industrijskoj revoluciji, ili o društvu informacija. Ukazuje da je industrijsko društvo bilo utemeljeno na odnosima rada i kapitala, a postindustrijsko se bazira na informacijama i znanju. Vrijednost rada definirana Smithovim i Marxovim kriterijima prepušta primat znanju, iza kojeg također stoji rad ali dominantno intelektualni. Stoga tehnologiju stroja, koja je dominirala u industrijskoj eri, zamjenjuje intelektualna tehnologija, pa se u sve jasnijim konturama iskazuju još neke opće osobitosti tehnoloških era. Istićemo najznačajnije:
Brzo zastarijevanje. Do suvremene tehnološke ere, kontinuitet je predstavljao normu, a tradicija kvalitetu. Najcjenjenije bijaše ono što se generacijama provjeravalo, a sada je zbog brzine mijena prisutno sve brže i sveobuhvatnije zastarijevanje. Što je brži razvoj, to je brže zastarijevanje.
Tehnika ne samo da rješava postojeće probleme i zadovoljava potrebe - ona i stvara nove. Primjerice osim zagađenja, tehnika često umnožava i niskopotrebne ili nepotrebne stvari. Naime, tehnika je u uskoj sprezi sa sustavom marketinga, pa nas reklamiranje često uvjeri da do sada nismo ni znali što nam sve treba. Stoga, aktualno doba stvara i potrebu za nepotrebnim.
Tehnika potiče daljnji razvoj društva i sebe same. Stoga nam prijeti opasnost da se ugušimo u vlastitim prohtjevima, ukusima i egoizmima. Tehnika može otežati ili prekinuti našu povezanost s prirodom, društvenom okolinom i našim korijenima. Jureći u automobilima ili avionima, buljeći u TV ili radeći cijeli dan za industrijskim strojem ili računalom, vezujemo se za nove vrijednosti, stvaramo novi svjetonazor, stječemo nove navike i ponašamo se na neki novi način.
VI. a) Globalizacija
Globalizacijski procesi se mogu sagledati u najgrubljem obliku u SAD-u. Tu je 500 gigantskih monopola obračunalo 92% ukupnog nacionalnog dohotka tijekom 1999. godine. Približno 0,5% najbogatijih američkih obitelji posjeduje polovicu financijskih aktiva u privatnom vlasništvu
a najbogatiji djelić američke populacije je povećao vlastito učešće u nacionalnome dohotku sa 17,6% u 1978., na fascinantnih 36,3% u 1989. Na svjetskoj razini pak, tisuću najvećih kompanija imalo je profit od približno osam milijardi dolara, što je ekvivalent trećini svjetskog profita. Petsto najvećih kompanija ostvaruje 70% svjetske trgovine, a između 100 najvećih svjetskih gospodarskih sustava nalazi se 51 transnacionalna korporacija. Dvjesto transnacionalnih korporacija zapošljava 0,75% svjetske radne snage ali ostvaruje 28% svjetske gospodarske aktivnosti.
Globalizacija, piše akademik I.Šlaus: "...se zbiva u svim aspektima: političkim, gospodarskim, društvenim, kulturalnim i biološkim, s pozitivnim i negativnim posljedicama. Globalizacija je pod utjecajem brzih mjena. Mnoge vrste promjene se iskazuju istovremeno, ali se razvijaju različitom brzinom. Prvi puta u povijesti se bitne promjene zbivaju u razdobljima koja su kraća od trajanja pojedinog ljudskog života, uzrokujući nam goleme probleme u adaptaciji na posljedice koje proizlaze. Brze mijene i globalizacija kojoj smo danas izloženi, uzrokovane su znanošću... Procesi globalizacije i tranzicije su neizbježni. Puni su opasnosti i izazova ali pružaju goleme mogućnosti."
Neprijeporno je proces centralizacije i koncentracije kapitala dosegnuo neslućene razmjere. Broj preuzimanja je u mnogim zemljama poprimio osobitosti epidemije. Primjerice, "Mitsubishi Bank"i "Bank of Tokiyo" su se spojile u najveću banku na svijetu, a sjedinjavanjem "Chase Manhattan" i "Chemical Bank" utemeljena je najmoćnija bankarska skupina u SAD-u s ukupnim rezervama od 297 milijardi USD.
Mnogi slučajevi koncentracije moći, nažalost su često povezani s različitim oblicima monopola, lobiranja, pritisaka, namještaljki, prijevare, falsificiranja i drugim vrstama mutnih radnji, ucjena, obmana i razbojstva. O tome fascinantne podatke iznose M.Jošt i Th.S.Cox: "Koncentracija korporacija će biti glavna snaga uništenja životnih izvora uključujući i ljudskog. U prehrambenom sektoru proizvodnja sirovine i prerađivačka industrija spojit će se s velikim trgovinskim lancima (kao npr. "Wal-Mart").
U području zdravstva, će se proizvođači lijekova i medicinska njega spojiti s prehrambenim sektorom. A tim poduzetništvom utemeljenim na biokemiji, dominirat će industrija osiguranja.
Danas, nakon dešifriranja ljudskog genoma.... pitamo se: Što će biti s genetskom privatnošću ako je vaš liječnik istodobno agent osiguranja? Ako nosite nasljednu bolest, nemate šansu za životno osiguranje... Globalizacija je sofisticirana inačica hegemonizma i imperijalizma. Sukladno tome, genetičko inženjerstvo danas postaje sinonim biotehnološkog imperijalizma. Globalizacija nas vodi natrag, u feudalno doba, kada su moć i bogatstvo bili u rukama malobrojne bogate elite ili još dalje, u vrijeme Rimskog Carstva. No sada umjesto imperatora i rimskih legija imamo Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), s pratećim agencijama - Međunarodni monetarni fond (IMF), Svjetsku banku (WB) i tehnološki izvanredno opremljene US/NATO udarne snage. Puk nekada suverene nacije svodi se sada na konzumenta ´kruha i igara´, te poslušnog sljednika imperijalnih naloga...
Iako deklarativno ističu programe protiv siromaštva, akcije Svjetske banke i IMF-a u stvarnosti pokazuju gdje su njihovi stvarni interesi. Tijekom protekle dvije godine nestabilnost globanog financijskog tržišta, udružena s poraznim intervencijama IMF-a, gurnula je milijune ljudi u siromaštvo. Zato su najbolji izgledi za reforme ipak na nacionalnoj razini, a ne unutar kolonijalnih, nadnacionalnih institucija... Kina je najbolji primjer. Ona je zadržala autonomiju u makroekonomskoj politici te posljednjih godina ostvaruje ekonomski rast od 7,8%. Njezin je financijski sustav domaće vlasništvo, kontroliran od države s malo stranog udjela, pa Kina donedavno nije trebala naloge IMF-a...
Popis zemalja koje poduzimaju mjere zaštite od globalnog financijskog tržišta sve je duži: Malezija, Hong Kong, Čile, Kolumbija. Iako umjerene, te reforme pokazuju kako male zemlje ne moraju podleći hirovima međunarodnog financijskog tržišta, te da je NACIONALNI EKONOMSKI SUVERENITET JEDAN OD NAJVAŽNIJIH PREDUVJETA ZA OSTVARENJE SOCIJALNOG I EKONOMSKOG NAPRETKA... neoliberalni pokus je promašio više no što je to općepoznato. Da podsjetim: ekonomski porast Latinske Amerike od čak 70% po glavi stanovnika prije dva desetljeća sveden je danas na nulu, a Argentina (uz SAD i Kanadu treći najveći proizvođač genetički modificiranih usjeva), danas je u golemim ekonomskim i socijalnim neprilikama. U Meksiku se siromaštvo širi uz istovremeni porast broja milijardera... Sav ekonomski uspjeh latinskoameričkih država (za sada s iznimkom Brazila, ali izgleda ne zadugo) zaustavio je Washington preko IMF-a koji donosi glavne ekonomske odluke za gotovo osamdesetak zemalja. Svjetska banka ima istu ulogu odbijajući kredite zemljama koje pružaju otpor IMF-ovim ubitačnim makroekonomskim receptima... Trgovinska globalizacija stavlja sitne poljske poduzetnike pred zid,... samo 600 tisuća od ukupno dva milijuna seoskih gospodarstava ima šansu preživjeti priključenje Poljske WTO-u. Kolaps malih seoskih gospodarstava prijeti i ostalim zemljama kandidatima ili novim članovima... Oni u toj zajednici nisu tretirani kao partneri, nego jednostavno kao odlagalište za proizvodne viškove Zapada...
Godine 1993. samo 300 transnacionalnih korporacija ostvarilo je 25% svjetske proizvodnje. U njihovom okrutnom svijetu preživjeti može samo najveći. Proždirući (kupujući) manje ili ujedinjujući se sa sebi jednakim postaju veće i snažnije, a njihov se broj svakodnevno smanjuje. Danas je moć nekih od njih veća od moći mnogih država svijeta, a njihov utjecaj na odluke vlade SAD-a nije nevažan... kemijske kompanije, kupuju najčešće sjemenske tvrtke, ili se s njima udružuju... Svaka od njih želi postati u svijetu biotehnologije ono što je Microsoft u svijetu informatike, a sva ta kretanja su novi izazov antitrust i antimonopol zakonodavstvu.
Otkako su se 1970. spojile kompanije Ciba... i Geigy.... u Ciba-Geigy, spajanja se nastavljaju. Ciba-Geigy 1974. kupuje Funk Seed Int... Drugi Švicarski div Sandoz... kupio je Rogers Seed Co., Northtrup King, The Dutch Zaadunie-Group i švedsku sjemensku kompaniju Hilleshog. Dva švicarska diva, Sandoz i Ciba-Geigy, spajanjem u novu tvrtku Novartis (1996.), postaju druga po veličini tvrtka u farmaceutskoj industriji. Već iduće godine Novartis je pripojio dio za zaštitu bilja korporacije Merck, a potom osnovao Institut za poljoprivredna istraživanja, danas vjerojatno najjači institut posvećen poljoprivrednoj genomici.
...najagresivnija je multinacionalna kompanija Monsanto sa sjedištem u St. Louisu u Missouriju. U ljeto 2000. najavljeno je spajanje s drugim divom American Home Product iz New Yorka (vrijednim 33,5 milijarde USD) čime bi postala vodeća svjetska kemijska korporacija u poljoprivredi, druga sjemenska kompanija, te četvrti najveći farmaceutski koncern.
No još prije toga, 1998., USDA (američko Ministarstvo poljoprivrede) prihvaća patent ´terminator tehnologije´ tvrtke Delta&Pine Land Co.´Terminator´ je najučinkovitiji mehanizam monopola ikada poznat u poljodjelstvu, ali i najočitiji primjer pogrešno usmjerenog genetičkog inženjerstva i biotehnologije. Vrijednost patenta procijenjena je na više od milijardu dolara, stoga ne čudi da je već dva mjeseca nakon oglašavanja patenta veća riba pokušala pojesti manju - točnije Monsanto je pokušao kupiti vlasnika - Delta&Pine Land Co., zajedno s patentom, po cijeni od 1,8 milijardi američkih dolara, ali u tome nije uspio.
...Monsanto je, zbog patenta na genetički modificirane biljke iz porodice Brassica (ogrštica, brokula, cvjetača i sl.), kupio tvrtku Calgene Inc. iz Kalifornije zajedno s patentom čiji je bila vlasnik. Zatim je kupnjom Stoneville Pedigree Seed, koji je kontrolirao 12% američkog tržišta sjemena pamuka, Monsanto trebao osigurati apsolutnu prevlast na poljima pamuka u Americi. Kad je sjeme pamuka u pitanju, Monsanto ima dominatan položaj u Australiji, Meksiku i Kini, a bori se za tržište Argentine i Južne Afrike... Monsanto... kupuje britansku kompaniju PBA (525 milijuna američkih dolara), koja se specijalizirala za hibridnu pšenicu, te najavljuje kupnju jedne od vodećih kompanija za sjemenski kukuruz - Cargill (1,4 milijarde dolara). Uz prethodno kupljene: Dekalb za 2,5 milijardi dolara (druga po veličini sjemenska kompanija u proizvodnji kukuruza), Holdens Foundation Seeds (pokriva 25-35% američkog tržišta osnovnim sjemenom kukuruza) i Brzilia´s Sementes Agroceres, stiče apsolutnu prevlast i na poljima Argentine. Novonastali ´monstrum´ postaje šesta po veličini multinacionalna korporacija na svijetu, s godišnjom prodajom na razini 23 milijarde američkih dolara i s ukupno više od 22 milijuna hektara (kao pola Francuske) zasijanih njezinim transgenim sjemenom, te planovima za udvostručenje tih površina u iduće dvije godine. Od sveukupno zasijanog transgenog sjemena na nju otpada 50% pamuka, 40% soje i 20% kukuruza. Time je Monsanto pretekao do 2000. godine vodeći koncern Novartis. U 1999. tri najveće multinacionalne kompanije: DuPont, Monsanto i Novartis kontroliraju 88% svjetske proizvodnje sjemena kukuruza, a samo dvije: Delta&Land Pine Co. i Stoneville Pedigree Seed kontroliraju oko 87% svjetske proizvodnje sjemena pamuka...
Samo nekoliko multinacionalnih korporacija kontrolira 60% globalnog tržišta pesticidima i više od 23% globalnog tržišta sjemenom... DuPont, jedna od najvećih, uglavnom kemijskih korporacija sa sjedištem u američkoj saveznoj državi Delaware i godišnjom prodajom kemijskih proizvoda u vrijednosti 35 milijardi dolara, zapošljava više od polovice stanovnika države Delaware, pa ta korporacija praktično posjeduje tu državu. Jezgra DuPont obitelji, njih samo pedesetak, posjedovalo je (prema podatcima iz 1984.) kapital od 211 milijardi američkih dolara. Njihova ruka se već 40 godina osjeća u Washingtonu. Kao predstavnici savezne države Delaware u oba doma Kongresa, senatori, pravobranitelji SAD-a, pa ministri obrane, direktori CIA-e, čak i Vrhovnog suda pravde, članovi DuPont obitelji imali su snažan utjecaj na formiranje politike SAD-a...
DuPont je najveći proizvođač kloriranih fluorougljika odgovornih za nastanak ozonskih rupa, a tu proizvodnju planira nastaviti do 2030. godine... DuPont je imao važnu ulogu u proizvodnji prve atomske bombe u sklopu Manhattan projekta, pa hidrogenske bombe, a danas je jedini proizvođač teške vode, tricija i plutonija, te najodgovorniji za probleme nastale zbog odlaganja radioaktivnog otpada. U vlasništvu jedne od sestrinskih kompanija (Continental Oil Company) nalaze se najveće rezerve urana i postrojenja za njegovu preradu u SAD-u. DuPont je suvlasnik atomske elektrane na rijeci Delaware okrivljene za propuštanje radioaktivne vode... DuPont kupnjom 1999. postaje vlasnik dijela dionica tvrtke Pioneer, najveće svjetske korporacije za proizvodnju sjemena hibridnog kukuruza...
Borba za prevlast, ali nekome i za opstanak, nepoštedna je...
U ovom ludom globalizacijskom vrtlogu krajem sada već davne 1998. u SAD-u je trideset korporacija na području biotehnologije posjedovalo 1 370 patenata. Tri četvrtine tih patenata bilo je vlasništvo samo šest kompanija, a samo DuPont i Monsanto bili su vlasnici 41% ili 566 patenata. Bilo je za očekivati da se ta dva diva udruže i postanu apsolutni gospodari planeta. No, čak i u SAD-u antitrust pravila bi udruživanje takvog razmjera proglasila neprihvatljivim. Stoga sada vodeće gigantske korporacije radije biraju savez no udruživanje. DuPont i Monsanto su u travnju 2002. umjesto udružibanja sklopile savez koji je obuhvatio patente poljoprivredne biotehnologije, uključujući sjeme i pesticide...Tako nazvanim DINC-s (Double Income-No Controls), te pregoleme korporacije štite se od antitrust pritisaka. Najveće svjetske multinacionalne korporacije su tijekom razdoblja 1996-98. zasnovale više od 20 000 takvih saveza. Time su transnacionalni monstrumi uspjeli formirati kartele globalne tehnologije koji posluju izvan dometa radara antitrust regulatora. Više od jedne petine prihoda multinacionalki potiče danas iz tih saveza...
No da se ne radi o igri, već krvavoj borbi grabežljivih ´zvjeri´, ukazuje činjenica da je polog vrijedan 500 milijardi američkih dolara. Naime na toliko se procjenjuje godišnji profit od kontrole biljnog genoma svijeta, ili jedostavnije rečeno - toliko je teško svjetsko tržište sjemena. U odnosu na tu sumu, vrijednost svjetskog tržišta kemijskih zaštitnih sredstava za poljoprivredu od nešto više od 30 milijardi američkih dolara zanemariva je svota..."
VI. b) Rastrošnost budi nemir
Približno polovica energije koju su ljudi potrošili tijekom posljednjih 2 000 godina potrošena je u posljednjih sto godina. Energetsko rasipanje je enormno, a izvori nama upotrebljive energije su ograničeni. To rezultira drastičnim promjenama vrijednosti raznih resursa, primjerice nafte. Zato je jasno da se zbog enormnog porasta cijene nafte, te činjenice da su njene količine ograničene, traže novi izvori energije.
Međunarodna energetska kriza potaknuta šokantnim podizanjem cijene nafte sredinom 1970-ih, pokrenula je nezaustavljiv prodor visokih tehnologija i proces tehničkog prestrukturiranja. Stoga je bivala sve izrazitija kriza u području tradicionalnih industrija temeljenih na klasičnim tehnologijama: metalurgiji, lakoj industriji, petrokemiji, brodogradnji, automobilskoj industriji... Istodobno je sve intenzivniji bio rast elektronike i informatike, kao i eksplozivni uspon novih industrijskih grana koje primjenjuju znanstvena dostignuća, znanje, izume i inovacije. Te "znanstveno intenzivne grane" štede sirovine, materijal, energiju i rad - bitno uvećavajući produktivnost rada, učinkovitost proizvodnje te rentabilnost. Te visoke tehnologije postaju simbolom današnjice. U njih ubrajamo elektroniku i to napose mikroelektroniku, nanotehnologiju*, kompjutorizaciju, informatizaciju, robotizaciju i automatizaciju; te zatim biotehnologiju; nove materijale; fleksibilne tehnologije; telekomunikaciju; nuklearnu energetiku; podmorsku tehnologiju, mehanotroniku i astronautiku. Njihova ostvarenja se uvode u industriju, poljoprivredu, transport, građevinarstvo, trgovinu i u mnoge društvene djelatnosti. Time se snižavaju troškovi proizvodnje, popravlja kvaliteta proizvoda i širi asortiman, povećava međunarodna konkurentnost i akumulacija, te potiče zaposlenost. Stoga se povećava gospodarska, kulturalna, financijska, politička i ostala međunarodna međuzavisnost, ali i dominacija razvijenih zemalja, te produbljuje siromaštvo i politička ovisnost onih koji ne prihvaćaju nove tehnološke trendove.
*to je tehnologija submikroskopskih čestica - konstrukcija živih i neživih materijala, od atoma pa naviše. Obuhvaća informatiku, robotiku, senzore, svemirske materijale, neuronsku znanost itd. Na njen razvoj OECD danas troši više od 1,5 milijardu USD godišnje, očekuje se udruživanje biotehnologije i nanotehnologije...
U današnje vrijeme, npr. u SAD-u, hranu proizvodi samo 3% aktivnog stanovništva, a u industriji radi 16% uspijevajući proizvesti i mnoge potpuno nepotrebne stvari. Stoga se i u najrazvijenijim zemljama sve više ističe problem viška radne snage, potreba prekvalifikacije, izmišljanje nepotrebnih radnih mjesta i sl., s posljedičnim sve većim otuđenjem golemog broja ljudi. Niz najvažnijih proizvoda o kojima ovisi egzistencija ljudi, kao što je npr. pšenica, gubi status osnovnih proizvoda. Zato se njihova cijena ne mijenja u vezi sa stvarnim prehrambenim potrebama ljudi, već ovisno o cijeni na tržištu. Istovrsna je situacija s drugim vrstama hrane i vodom, te npr. lijekovima i naftom. Na svjetskoj razini u najvećoj mjeri se proizvode i prodaju lijekovi koje potrebuju bogati ljudi (jer ih mogu platiti), umjesto lijekova koje zahtijeva mnogostruko veće mnoštvo siromašnih bolesnika. Tržišna cijena nafte, sirovine čije su rezerve ograničene i o kojoj ovisi veliki dio naše današnje civilizacije, niža je od cijene mineralne vode. Kako ne spomenuti visoko organiziranu proizvodnju goleme količine npr. duhana, kojim se truju milijuni ljudi...
VI. c) Institucionalizirana štetnost
Pedesete godine XX. stoljeća iznjedrile su stav o veličanstvenim sveprožimajućim moćima tehnike. Na Zapadu, dominantno u SAD-u, u prvi plan se nametnuše glasnogovornici naivnog poimanja konačnog blagostanja čovječanstva zasnovanog na uvjerenju da tehnika može riješiti sve probleme. Narcisoidno kazivahu da je čovječanstvo definitivno izašlo iz barbarizma, da smo stekli snagu i moć koje osiguravaju sveopću pravdu, sigurnost, zdravlje i visoko humanu kulturu - pravo na obrazovanje, bezbrižnu mladost i udobnu starost, te da smo postali gospodari društvene i biološke evolucije. Ali, duboke moralne dileme koje su se nadvile nad nas šezdesetih godina, potakle su rađanje novog svjetonazora. Time je prethodno opisani postao barbarski smiješan, a po općecivilizacijsku budućnost opasno uobražen. Naime, ubrzane tehničke mijene radikalno utječu na ravnotežu između do tada poznatih i novih okolnosti. Biološke i psihološke posljedice takvih kretanja su goleme, pa A. Toffler kazuje o "šoku budućnosti", a E. Erikson dodaje: "U našem društvu današnji "prirodni tijek događaja" se zapravo sastoji u tome što se stopa mijene nastavlja ubrzavati do još nedostignute granice ljudske i institucionalne prilagodljivosti." Sve većim udaljavanjem od prirode, čovjek se odmiče i od obaveza prema njoj, ali i prema samome sebi. Ogledava se to i u sve manjoj osobnoj brizi za vlastitu edukaciju, život i zdravlje, jer se odgovornost za sve to prepušta institucijama i profesionaliziranim specijalistima. Postupno postajemo o njima sve ovisniji, a naša sudbina se prenosi u njihove ruke. Školovanje, rođenje, ili umiranje kod kuće: postali su pokazatelj siromaštva, primitivnosti ili pak posebne privilegije. Školovanje, rađanje i npr. umiranje, postadoše dio institucionalizirane djelatnosti školskog sustava, medicine i pogrebnika. Primjerice, u mnogim sredinama obrazovanje se nažalost suviše formalizira, pa postoji sklonost da izraste u instituciju koja je sama sebi svrhom. Sve veći broj ljudi poistovjećuje nastavu s učenjem, posjedovanje diplome s obrazovanošću i stručnošću a samoukima se uskraćuje kompetentnost. Birokratizacija obrazovanja stremi profesionalnom, političkom i financijskom monopolu na edukaciju, koja postaje potrošno dobro - artikl, kome tehnokrati određuju sadržaj i cijenu na tržištu. A I. Ilić upozorava da su škole i medicina stekli iracionalni gotovo okultni status, te da provode mnoge aktivnosti koje imaju značajke obreda i da ih resi neučinkovitost, te dodaje "Liječenje se brka s brigom o zdravlju, socijalni rad s boljim životom zajednice, policijska zaštita sa sigurnošću, vojna ravnoteža s nacionalnom slobodom, jurnjava za novcem s plodonosnim radom."
U strahu su da se medicina kao i mnoge ostale institucije izrodila, postala autonomnim sustavom koji je sam sebi svrhom. Stoga sve manje služi ljudima, a sve više samoj sebi. Pokazuju da npr. školstvo i zdravstvo, gutajući enormna, sve veća sredstva - bez obzira na to što su nastali iz ljudskih potreba - ljudima služe sve slabije. Svi društveni slojevi postaju sve ovisniji o spomenutim sustavima, a korist od njih za pojedinca i društvo u sveukupnosti postaje sve upitnija. Ali, još uvijek većina ljudi vjeruje da se količina zdravlja može stjecati proporcionalno uloženim financijskim sredstvima, da se društvena korisnost pojedinca može procijeniti brojem diploma koje posjeduje, stupanj uspješnosti visinom bankovnog računa, a prihvatljivost političkih opredjeljenja količinom vojne podrške. Još se uvijek vjeruje liječniku i npr. učitelju, koji imaju ključeve za zdravlje i npr. edukaciju. Ali, ipak su prisutne mnoge dileme u pogledu potreba i mogućnosti reorganiziranja sustava zdravstva i npr. edukacije. Kako ih financirati? Putem fondova, ili iz pojedinačna bolesnikova džepa? Kako im provjeravati rad? Moraju li učitelji ili npr. liječnici raditi pojedinačno ili skupno? Trebaju li politiku edukacije i zdravstvenog osiguranja određivati pojedinci ili zajednica - ili pak samo profesionalci iz školstva i zdravstva?
O aktualnoj situaciji, primjerice u hrvatskom školstvu, vrlo kritički piše i A. T. Rehak: "Najveći problem koji se nameće... je materijalni. Mnogi su uvjereni kako će rješenjem materijalnog problema biti unaprijeđena škola. Bit će unaprijeđena zgrada, oprema i stvari u njima, ali ništa to ne znači za uspješne i neuspješne učenike. Materijalna strana je važna komponenta, ali... osnovna teškoća škole je gomila neuspješne djece, koja odlazi u odrastanje bez kvalitetne pripreme da bi mogli kvalitetno živjeti...
Cijeli procesi su tako postavljeni da je školski sustav okrenut naopako. Djeca su u školi zbog učitelja, učitelji zbog ravnatelja, a svi oni zbog prosvjetnih vlasti. U svemu tome stradavaju djeca a kasnije i cijelo društvo...
Ono što se uči u školama nije relevantno svijetu u kojem žive djeca. Ono što je relevantno za svijet djece nije predmetom poučavanja u školama. Ono što djeca smatraju relevantnim sama uče... Škola zahtijeva od učenika da uče ono što su im nametnuli odrasli. Svaki pokušaj da učenici u tim programima nalaze ono što njih zanima nije dobrodošao... 'Školarenje' je proces u kojem samo škola zna čemu služi sve ono što se uči. To je izvorom neuspješnih učenika, a ne materijalna strana školskog sustava..."
U naše doba se prvi put u povijesti ostvarila mogućnost da zadovoljavanje nagona za užitkom prestane biti privilegija male skupine izdvojenih. Zadovoljenje nagona sad može ostvariti većina. Ali, svjedoci smo da pronalaženje užitka na opisani način ne proizvodi sreću. Uzrok tome su temelji ljudskog ustroja - čovječje prirode - pa stoga naši suvremenici pate od osamljenosti, utučenosti, zabrinutosti, nedostatka motivacije, proganjaju ih destruktivne misli... Teorijska i praktička besmislenost postavke da poticanje egoizma dovodi do mira i dobrobiti je očita. Iz spomenute premise proizlazi golema opasnost za pojedinca i cijelo društvo, jer se nastoji zadovoljstvo ostvariti stjecanjem, a ne djelovanjem. Očito da nas to dovodi u sukob s drugima koji imaju jednaki svjetonazor, što potiče ratovanje bez kraja - a sami u sebi nikada ne možemo naći mir, jer se naše želje i nezajažljivost potiču do nezasitnosti. Stoga E. Fromm zaključuje: "Pohlepa i mir uzajamno se isključuju."
Naime, u industrijaliziranom, tehniciranom, potrošačkom društvu roba se idolatrizira. Postaje svjetovno božanstvo. Stoga industrijsko-tehnička suvremenost afirmira čin posjedovanja kao važniji od postojanja - pa je među ljudima sve prisutniji "imalački karakter". Zakoni tržišta, bespoštedna konkurencija, bezobzirni odnos prema drugim ljudima ako to donosi materijalnu dobit, propadanje poduzeća, nezaposlenost i sl. - su postali ekonomskom nužnošću, koja je posljedica zakonitosti što su izvan ljudskog dosega.