Nedjeljko Fabrio
- Dobitnik Herderove nagrade -
Uglednu Herderovu nagradu utemeljilo je prije više desetljeca Sveucilište u Becu, a namijenjena je "njegovanju i unaprjedivanju kulturnih odnosa s istocnim i jugoistocnim narodima i dodjeljuje se osobama koje svojim primjerom pridonose održanju i povecanju europske kulturne baštine u skladu s miroljubivim sporazumijevanjem medu narodima". Nedavno je obznanjeno da je ovogodišnji dobitnik književnik i akademik Nedjeljko Fabrio za svoj svekolik književni rad. Time se Fabrio uvrstio u niz hrvatskih znacajnika iz podrucja književnosti i humanistickih znanosti (Miroslav Krleža, Maja Boškovic Stulli, Dunja Auguštin, Vjenceslav Richter, Zdenko Škreb, Ivo Frangeš, Viktor Žmegac, Branko Fucic) koji su do sad odlikovani tim prestižnim europskim priznanjem. Poslije Krleže Fabrio je, dakle, drugi hrvatski pisac koji je ovjencan tom nagradom.
Fabriovo književno pismo vec cetrdeset punih ljeta, u raznovrsnim žanrovskim diskurzima i stilovima (pripovijednom, dramskom, esejistickom, znanstvenom, prevoditeljskom) traje kao neporeciva i stamena vrijednost suvremene hrvatske književnosti. U punom smislu ono uvjerljivo opovrgava nerijetko izricane teze o njezinu provincijalnu, ruralnu i rubnu znacaju i znacenju. Rodenjem i životnim bivanjem, ali i cijelim svojim duhovnim bicem, uronjen u prebogat i složen svijet dviju kljucnih povijesnih i kulturalnih sastavnica hrvatskoga etimona - Sredozemlja i srednje Europe - Nedjeljko je Fabrio tim prevažnim prostorima europskoga i svjetskog univerzuma posvetio cio svoj stvaralacki vijek.
Vec su u prvima, eksperimentalnim, Partitama za prozu (1966.) - u kojima je uocljiv izrazit autorov osjecaj i nerv za glazbu što ce ga stalno pratiti da bi maestralno bio oknjižen prije nekoliko godina u Maestru i njegovu šegrtu - došle do izražaja dubinske poveznice s hrvatskom mediteranskom baštinom. Navod iz Zoranicevih Planina, u jednoj od tih ranih proza - I mi bismo od ovud pobigli, dali nas slatkost bašcine uzdrži - o tome puno govori. Drame: Reformatori (1968.), gdje se strjelica europskoga usuda prijelomne prve polovice XVI. stoljeca s Matijom Vlacicem Ilirikom odapinje iz hrvatske Istre u srce njemacke, Lutherove, reformacije; Cujete li svinje kako rokcu u ljetnikovcu naših gospara koja iznova aktualizira najranjivija mjesta hrvatske novije povijesti i njezine tragicne ožiljke na covjeku pojedincu; Meštar koji ispisuje dramu umjetnika; nikad neizveden Magnificat (1970.), dramska alegorija o izloženosti kazališta gruboj (politickoj, dakako) zbilji. U razdoblju duge hrvatske šutnje, poslije sloma Hrvatskoga proljeca, zašutjevši kao dramatik, Fabrio piše i objavljuje brojne novele, talijanisticke i kroatisticke eseje i studije (Apeninski eseji, Štavljenje štiva), ustrajno prevodi talijanske prozaike XX. stoljeca, stvara nenadmašne glazbene medaljone.
U strašnom je i sudbonosnom vremenu rata za neovisnu Hrvatsku u dva mandata predsjednikom Društva hrvatskih književnika. Svojim je neumornim djelovanjem i odlucnim istupima tada inkarnirao neslomljivu volju i svijest hrvatskih pisaca u zajedništvu sa svojim narodom, poticuci nadu i vjeru u Domovinu i neuništivost njezine tisucljetne kulture i onda kad je izgledalo da nikakve nade nema. Iz toga je proizašao kratki roman Smrt Vronskog (objavljen još za Domovinskoga rata 1994.), gdje se carobnom formulom pišceve imaginacije Tolstojev junak dovodi u samo srce vukovarskog pakla. Jedna od najvelicajnijih prica cjelokupne svjetske prozne književnosti spojena je s pjesnickim poniranjem u sudbinski aktualan trenutak nacionalne egzistencije i ugroze sama opstanka.
Stvaralac maniristicke cistoce i jasno cizelirane recenice (kako napisa Zdravko Zima), baveci se kljucnim pitanjima egzistencije pojedinca i kolektiva (Velimir Viskovic), tvorac dotjerana stila, osobito lomljenja recenice (Josip Pavicic) koja se pretapa u melankolicnu i baladicnu sucutnost (Božidar Petrac), Nedjeljko je Fabrio ponad svega vjeciti tragac za ljepotom rijeci i izraza. Sam je, u Reformatorima, znakovito, zapisao: Ništa nije što kroz rijec ne prode. Opsjednut pak ludilom Povijesti (jedan mu je od leitmotiva, poantiran u završetku Vježbanja života, da 'Povijest je ludilo, jalovost i smrt'), s podkožno ucijepljenjim resantimanom spram hrvatstva, mediteranstva i srednjoeuropejstva, morao je Fabrio konacno stici do svoje Jadranske duologije (koja ce se, skorašnjim objavljivanjem novog romana, Trimeron/Roman einer kroatischen Passion, pretvoriti u trilogiju).
Kronisterija Vježbanje života i Familienfuge Berenikina kosa nisu samo idejni i estetski vrhunac i svojevrsna sinteza Fabriova književnog djela, one su impresivno pjesnicko svjedocanstvo o bitnim, odredujucim silnicama povijesnih tijekova na hrvatskome tlu kroza posljednja dva stoljeca. Stapanje krajnje akribicno istražene dokumentarne grade s poetski izmaštanim i višestruko izukrštanim ljudskim sudbinama - a koje su i opet, u ishodištu i konacnici, prokleto uvjetovane politikom; jer ona je, na nesrecu, kako kaza Napoleon Goetheu u Weimaru godine Gospodnje 1809., sudbina moderna covjeka - vodi dubinski u paradigmatican svijet našega užeg i šireg povijesnog, kulturalnog i zemljopisnog prostora. A da je on prepoznat i u tim širim razmjerima, dokazuju prijevodi na madarski (Varos az Adrian) i njemacki (Das Haar der Berenice), naskoro i na ruski (Smrt Vronskog).
Pocetkom 1990. vratio se Fabrio rijeckim uprizorenjem Vježbanja života trijumfalno na hrvatsku pozornicu s koje prakticki bje izgnan prije dvadeset godina. Slijedila je Bereninika kosa koju je, kao i Vježbanje, u zagrebackom HNK-u 1994. režirao Georgij Paro. Dosadašnju ukazalištenu romanesknu trilogiju zakljucuje Smrt Vronskog u rijeckome HNK-u Ivana pl. Zajca 1995. u prilagodbi i režiji Ivice Boban. A Vježbanjem života u hrvatsko glumište je usješno i uzorno uveden model integralna kazališnog spektakla.
Mi zato, stostruko, klicemo casnom laureatu: Ad multos et faustissimos annos!
Darko GAŠPAROVIC
Fabrijev raskosni knjizevni kozmos
Ove godine to prestizno medjunarodno priznanje pripalo je i
jednom od nasih vodecih suvremenih pisaca - Nedjeljku Fabriju,
koji je to odlicje na ceremoniji dodjele primio iz ruku
rektora Beckog sveucilista.
BEC, 3. svibnja - Svecana dvorana drevnog beckog Sveucilista
sredisnje je mjesto dodjele Herderove nagrade i proslave
svakoga od sedam Europljana nagradjenika na velikom prostoru,
od Baltickog do Crnog i Egejskog mora. Po svome znacaju ta
nagrada, sto se dodjeljuje za umjetnost i humanisticke
znanosti, naziva se jos i malim Nobelom, a dodjeljuje je
Zaklada F. V. S. sto ju je 1963. godine utemeljila recena
zaklada Alfreda Toepfera.
Ove godine to prestizno medjunarodno priznanje pripalo je i
jednom od nasih vodecih suvremenih pisaca - Nedjeljku Fabriju,
koji je ovo odlicje na ceremoniji dodjele - sto je protekla uz
zvukove fanfara i rektorski zbor u togama koji je pratio tu
tradicionalnu i rijetku svetkovinu - primio iz ruku rektora
Beckog sveucilista. U pozdravnom govoru rektor prof. dr. Georg
Winckler upozorio je da se ovogodisnja dodjela Herderove
nagrade dogadja u teske dane Beckog sveucilista kada je vlada
uvela restrikcije na visoko obrazovanje. Tako su nas na ulazu
docekali prosvjedni golemi natpisi i studenti koji su dijelili
letke.
Laudaciju "sedam velicanstvenih" za govornicom slavnog Beckog
sveucilista procitao je medjunarodno priznati slavist s
göttingenskog sveucilista prof. dr. Reinhard Lauer, isticuci
humanitarni znacaj profila te nagrade koja promice osobitost
malih jezika i kultura. Socijalno i demokratsko ujedinjenje
srednje, istocne i jugoistocne Europe moze uspjeti, ali sto ce
biti s kulturama tog podrucja? - pita se dr. Lauer.
Ovogodisnji su dobitnici Herderove nagrade grcki lingvist
prof. dr. George Demetrius Babiniotis, bugarska politologinja
prof. dr. Radost Todorova Novoivanova, rumunjski kompozitor
Aurel Stroë, poljska povjesnicarka prof. dr. Lech
Trzeciakowski i trojica knjizevnika. Latvijac Maris Caklais,
Madjar Peter Esperhazy i hrvatski knjizevnik Nedjeljko Fabrio
komu je medju nagradjenicima dan upravo najvece znacenje.
Receno je tom zgodom da je Fabrio jednako plodonosan pisac na
svim podrucjima te da njegova djela pokrivaju sveukupan
knjizevni kozmos. Kao takva presnaznosna i prevelika da bi
ostala zatvorena samo u granice Hrvatske - istaknuo je dr.
Lauer i dodao: "Fabrio je nedvojbeno najveci suvremeni
hrvatski pisac", pa i ova nagrada dolazi u prave ruke noseci
mu priznanje za svekoliki knjizevni opus, koji je ispisan
briljantnim stilom neogranicenih dosega a obaseze obiteljsku i
drustvenu kroniku povezanu sa sudbinama malih ljudi i
tragedijama koje im donosi povijest kao izvor nesrece. U
korpusu jadranske duologije, posebno se osvrnuo na njegov
najnoviji roman "Triemeron" izricuci mu sve superlative i
najavljujuci njegovu blistavu buducnost. Na kraju te rijetke
europske svetkovine duha u ime laureata zahvalio je Peter
Esterhazy.
Vecer uoci dodjele Herderove nagrade ugledna becka knjizevna
institucija "Literatur Haus" posvetila je svojoj redovitoj
publici susret s ovogodisnjim dobitnikom te nagrade, hrvatskim
knjizevnikom Nedjeljkom Fabrijom i njegovim dugogodisnjim
prevoditeljem na njemacki Klausom Detlefom Olofom, dobitnikom
austrijske drzavne nagrade za prevodjenje. Fabrio je uvodno
kazao da dolazi u ime literature koja je pisana na cak deset
svjetskih jezika i koja je toliko europska, da je od ranoga
srednjeg vijeka do postmoderne ponavljala i osebujno
interpretirala sve europske stilske formacije.
- Bec je grad koji je zauzeo vidno mjesto na stranicama
jadranske trilogije, i to iz povijesnih, ali i romanesknih
razloga. To se ponavlja i u "Triemeronu", mom najnovijem
romanu, s jednakim resantimanom, iako se povijest i tu
potrudila da uzburka odnose carskoga grada spram svih, pa tako
i spram hrvatskog naroda u carevini - kazao je Fabrio, a Olof
procitao poglavlje o Jelacicevoj obrani Beca, sto je ovaj put
izazvalo znatizelju jer obicni gradjani znaju premalo o sudbini
vlastita grada. Tako se ponovo zavrtjelo kolo u kome su se
javili i hrvatski ban i Karl Marx i madjarski revolucionari i
ono sto Fabrio zove "ludilom povijesti".
Na vise od 1200 stranica, sada vec zavrsene jadranske
trilogije, obrce se bezbroj ljudskih sudbina koje dodiruju sve
zemlje ovoga prostora, ali uz zajednicku kob koja ih uvlaci u
propast u trenutku kada i sami pomisle stvarati veliku
povijest - dodaje Fabrio.
Pristup pun razumijevanja i sucuti prema tim malim ljudskim
sudbinama u nacerenom zrcalu povijesti u kome se zele vidjeti,
otvorio je piscu put do dvije velike europske nagrade, jedne u
Madjarskoj 1993., a druge u Austriji 2002. koje su zacudo
istovrsne po ocjeni njegova opusa, a to je promicanje suzivota
u srednjoj i jugoistocnoj Europi. Stoga i ne cudi, kako je
kazao Nedjeljko Fabrio na kraju knjizevne veceri, da su
zavrsne rijeci Trilogije preuzete iz srednjovjekovnih misnih
tekstova a glase: "Dona nobis pace" ili Gospode daruj nam mir
- sto je publika prihvatila dugim pljeskom. Medju mnogobrojnim
novinarima austrijskog radija i televizije u publici je toplo
pozdravljena nazocnost hrvatskog veleposlanika u Becu Drazena
Vukova-Colica.
Branka Dzebic
