Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  Culture And Arts  »  (H) HRVATSKA ARHITEKTURA IZVOZNI ARTIKL
(H) HRVATSKA ARHITEKTURA IZVOZNI ARTIKL
By Nenad N. Bach | Published  03/26/2004 | Culture And Arts | Unrated
(H) HRVATSKA ARHITEKTURA IZVOZNI ARTIKL

 

HRVATSKA JE ARHITEKTURA PRVORAZREDNI IZVOZNI ARTIKL

Leo Modrcin, americki arhitekt podrijetlom iz Kraljevice, u povodu otvorenja kazališne zgrade 59E59 Theaters u New Yorku

Arhitekt Leo Modrcin, podrijetlom iz Kraljevice, autor je pocetkom ove godine otvorenog kazališta 59E59 u New Yorku. Modrcin je završio Arhitektonski fakultet u Zagrebu i Pratt Institute u Brooklynu, a danas radi u njujorškom »Ured Architecture«.
Zgrada 59E59 Theaters izgradena je na inicijativu fondacije Elysabeth Kleinhans. U kakvom se okruženju taj objekt nalazi i kakvi su zahtjevi bili postavljeni pred arhitekta?
– Zgrada je rezultat vizije gospode Kleinhans koja je iskoristila prodaju povijesnog hotela Delmonico iz zbirke istaknutih ikona njujorške arhitekture u vlasništvu svoje obitelji. Prilikom prodaje glavne zgrade hotela, mali postojeci objekt koji je bio fuzioniran s velikom zgradom ponovno je razdvojen i cijelim nizom složenih transakcija osloboden za izgradnju neprofitnog centra za kazališnu umjetnost u najstrožem komercijalnom središtu grada.
Kazališta u New Yorku, takoder i ona komercijalna na Broadwayu, nisu prepoznatljiva svojom arhitekturom vec svjetlosnim znakovima, dok su ona za avangardni teatar obicno skrivena u improviziranim prostorima u više boemskim, »kreativnim« dijelovima grada. Ovim projektom gospoda Kleinhans objedinjuje svoje veliko iskustvo u upravljanju nekretninama sa strašcu i bavljenjem kazališnom umjetnošcu, te tako zapravo mijenja kazališne navike grada i uvodi kazalište u novi teritorij. S njom sam suradivao na nizu preinaka u hotelu i na projektu rezidencije u Centralnom parku, te sam tako stekao njeno povjerenje i za projekt kazališta.

Bliski kontakt gledatelja i glumaca

Možete li u kratkim crtama opisati projekt? Što ovaj kazališni centar nudi posjetiteljima?
– Kompleks sadrži tri scenska prostora ciji je kapacitet odreden pravilima glumackog sindikata koji regulira honorare glumaca i obveze producenata prema velicini auditorija. Glavno kazalište ima 199 sjedala i spada u off-Broadway kategoriju. Ova dvorana zauzima tri razine zgrade tako da je gledalište istovremeno i intimno, jer omogucuje bliski kontakt gledalaca i glumaca, ali je i monumentalno zbog visoke pozornice i strmog gledališta koje omogucuje izvrsne linije gledanja. Na višem katu su dvije manje dvorane, jedna fleksibilna s 99 sjedala na teleskopskoj tribini te manja dvorana s 50 sjedala. Glavni javni prostor zgrade otvoreno je predvorje sa stubištem koje povezuje svih pet razina, a priljubljeno je uz samu staklenu fasadu zgrade tako da se posjetitelji doimaju poput izvodaca unutar animirane fasade.
Kakvi su danas opcenito trendovi u izgradnji/obnovi kazališnih zgrada?
– Kazališta nisu u današnje vrijeme centralni sadržaj kojim se izražavaju aspiracije pojedinih gradova ili država, kao što je to slucaj s muzejima suvremene umjetnosti ili cak »preživjelim« koncertnim dvoranama ili knjižnicama, a koje postaju surogati otvorenih javnih prostora. Cini se da se i kazališna umjetnost stoga koristi iskustvima drugih popularnijih, i ako se može tako reci, relevantnijih formi kulture i zabave da bi privukla pažnju. Izgleda da se to trenutno dogada i u Rijeci, a korisno je da se grad probudi iz zimskoga sna i postane receptivan i za avangardne pomake.
Ono pravo, eksperimentalno kazalište, gdje se ocekuju iskoraci u teatarskoj formi, na neki se nacin povuklo u anonimnost svoga scenskog prostora, i da bi ponovno bilo relevantno vraca se svojim prapocecima, a to su rijec i izvedba glumca. Drugi suvremeni mediji poput internet arta, filma i video umjetnosti, plesa i performansa oduzeli su kazalištu važnost kao medij vizualne magije, koja je još osamdesetih godina prošlog stoljeca inspirirala eksperimente Roberta Wilsona i Roberta Lapagea. Današnja arhitektura kazališta oslobodena je koncepta mašine za izvedbe i projekcije, koji je bio temeljem modernistickih eksperimenata kazališne arhitekture, kao što su neizvedeni projekti naših arhitekata Strižica, Turine, ruskih konstruktivistickih projekata i bauhausovskih primjera Gropiusa ili Mehanickog kazališta americkog arhitekta Johna Johansena u šezdesetim godima.


Naseljena kazališna zavjesa

U mojem projektu sve tri kazališne dvorane neutralne su crne kutije, projektirane po strogim propisima za sigurnost, udobnost i promatranje predstava, uz vrhunsku tehnicku opremu za produkcije. Arhitektonski napor koncentriran je na zajednicke, vanjske prostore predvorja, na ulicnom platnu zgrade, na kojem je stubište integrirano u staklenu zavjesu procelja. Vokabular arhitektonskih elemenata i materijala bliži je ulicnoj arhitekturi svojstvenoj New Yorku, sa svojim celicnim stepeništima obješenim na proceljima, pa cak i podzemnoj željeznici, nego tradicionalnom poimanju reprezentativnog teatra.
Kazališna zgrada tako postaje dio urbanog eksterijera, novi javni prostor bliži po svojoj tektonici Downtownu Manhattana nego svom neposrednom uzvišenom okruženju na 59-toj ulici, uz sam Centralni park. Materijali su svedeni na elementarni, nezašticeni celik, aluminijske rešetkaste stepenice, uglacani beton i stropove od drvenih dasaka koje u ovom slucaju znace toplinu. Sami posjetitelji penjanjem i spuštanjem po transparentnom stubištu postaju sudionici u dramaticnom urbanom ritualu u kojemu se ispreplece odnos promatraca i promatranih.
Na neki su nacin tradicionalni elementi kazališne arhitekture, poput proscenija, scenskog tornja s mostovima i dizalima za scenografiju i rasvjetu izvuceni iz svog konteksta te premješteni na svjetlo dana. Staklena fasada kazališta 59E59 tako se može shvatiti kao naseljena kazališna zavjesa satkana od trostruko laminiranog, »tradicionalnog« žicanog stakla, poput zaslona katodne cijevi kroz koju se posjetitelji krecu poput Duchampove gole dame koja se spušta stepenicama.
Želim vjerovati i da su na izbor arhitektonskih elemenata utjecali i maritimni elementi s kojima sam odrastao, kraj brodogradilišta u kojem su porinuca brodova bila središnja uzbudenja djetinstva. Ja sam ipak unuk brodskog tesara te unuk i sin pomorskih kapetana, ciji me je utjecaj i doveo, doduše zrakoplovom, u New York.

Hrvatska veza

U kojoj je mjeri investitor utjecao na realizaciju projekta?
– Uloga gospode Kleinhans bila je kljucna. Ona je bila idealni investitor: od direktnog utjecaja na proces izgradnje i koordinacije s izvodacima, do neposredne suradnje s mojim uredom u donošenju projektantskih odluka. Po samoj prirodi zadatka, kazalište zahtijeva cijeli tim strucnjaka – od teatarskog konzaltinga, akustike, kontrole klime, složene zakonske regulative po kojoj je New York poznat i tako dalje.
Buduci da je ovaj zadatak bio veliki iskorak u mojoj profesionalnoj praksi, pojacao sam se snažnim timom sastavljenim od deset vrhunskih njujorških tvrtki. Moj »Ured Architecture« bio je nositelj projekta, u tandemu s arhitektonskom tvrtkom Franke Gottsegen Cox. Konzultantski tim predvodio je istaknuti inženjer Guy Nordenson, koji suraduje s vodecim svjetskim arhitektima, a trenutno se po njegovom projektu projektira Toranj slobode na ruševinama WTC-a.
Izvodaci su bili kljucni za ovako složeni posao, a zanimljivo je spomenuti da je uz glavnog izvodaca, tvrtku Yorke, glavni doprinos gradnji dala i vodeca njujorška tvrtka za arhitektonsku bravariju i ostakljenje Aval, u vlasništvu Vlade Blaškovica, uspješnog poslovnog covjeka podrijetlom iz Labina. Hrvatsku vezu u projektu zaokružuje tvrtka IP Group, projektant instalacija zgrade koju vodi iTorpedo bih dodijelio Palachu
Možete li navesti neke inozemne primjere ocuvanja industrijske baštine?
– New York je pun primjera transformacije cijele industrijske infrastrukture i, iako je mjerilo neusporedivo, ima mnoge slicnosti s Rijekom. Nastao je kao luka ulaza i ljudi i roba u americki kontinent, jedan prototipski otvoreni grad. Sva su lucka postrojenja pretvorena ili se još pretvaraju u javne sadržaje, a industrijske su cetvrti sustavno kolonizirane od urbanih pionira u stalnoj potrazi za jeftinijim prostorom za život i rad. To su obicno kreativni tipovi, umjetnici, galeristi, hackeri kojima se isplati da sami ugrade instalacije, vodu, struju, kanalizaciju, samo da bi živjeli u fleksibilnom radnom prostoru. Nakon nekoliko godina zakonitosti tržišta ih potjeraju, neki se usput i obogate, a zatim se preseljavaju u nove, još neosvojene cetvrti. U rijeckim okolnostima, ja bih Torpedo dodijelio Palachu i za deset bi godina cijeli potez luke postao Montmartre s novim Muzejom suvremene umjetnosti i ostatkom kompleksa Rikarda Bencica kao sidrom.
Zanimljiv je i primjer razvojne organizacije Artspace Project iz Minnessote (www.artspaceusa.org). To je neprofitna investicijska banka koja svoja sredstva ulaže u obnovu napuštenih industrijskih, skladišnih i trgovackih zgrada, koje daje na korištenje za rad i stanovanje umjetnika uz subvencionirane stanarine. Njih slijede kafici, knjižare, trgovine, imucni ljudi koji žele živjeti u takvom susjedstvu. Model se pokazao izuzetno uspješnim. U našim okolnostima zapravo vec imamo prototip takve sprege javne i tržišne investicijske suradnje, a to je POS, koji bi trebalo proširiti za transformaciju industrijske arhitekture upravo po ovom modelu.

Inženjer Ivan Pollak iz Zagreba.
Kakve su bile reakcije kad je 59E59 otvoren i kakav je sad život tog prostora?
– Glavna dvorana kazališta otvorena je sredinom veljace s praizvedbom dvije jednocinke Terrenca McNallyja, pod zajednickim nazivom »Stendhalov sindrom«, a u produkciji trupe Primary Stages, koja ce biti i glavni stanar kompleksa. Zvijezde predstave su Isabella Rossellini, kojoj je ovo prvo pojavljivanje na kazališnim daskama u New Yorku, i Richard Thomas, veliki televizijski star koji je ovom ulogom dokazao da je vrhunski kazališni glumac.
Bolji start kazališta nije se mogao ocekivati. Predstava je dobila jako pozitivne kritike i produžena je dodatnim izvedbana, a i samo kazalište spomenuto je kao dobrodošla premijera. Zanimljivo ce biti vidjeti da li jedan ovako mali projekt može izazvati odjek i u arhitektonskoj strucnoj javnosti, u doba kad se New York bavi puno vecim, kapitalnim i emotivno važnim projektima.
Kako su sad završene i ostale dvorane, u travnju pocinje ambiciozni festival nove britanske drame, izbor najzanimljivijih kazališnih ostvarenja s edinburškog Festivala Fringe. Moram spomenuti da je Elysabeth Kleinhans prošlo ljeto posjetila i Hrvatsku, u kratkoj izvidackoj turi, pa se lako može zamisliti i gostovanje našeg teatra u New Yorku. Još nisam imao prilike posjetiti rijecki Festival malih scena, ali možda cu to moci uciniti u mom kazalištu!?

Novi most i stare uspomene

Godine 1996. osvojili ste prvu nagradu na natjecaju Membrane Design Competition u Japanu za konceptualni projekt razorenog Starog mosta u Mostaru. Obnovljeni most nedavno je otvoren. Kakvo je vaše mišljenje o njegovom sadašnjem izgledu? Je li vaša vizija bila drugacija?
– Natjecajni projekt nastao je u kraljevickom Frankopanu, u ljeto te godine, iako je ideja postojala odmah nakon samog rušenja pred 11 godina. Projekt je most zamijenio svojom slikom, ili barem digitalnim zaslonom još neostvarene tehnologije. Slika je zamijenila most dok se on ne izgradi. Poslije mi je palo na pamet da bi taj digitalni plašt mogao funkcionirati i nakon obnove, i to tako da se na njemu projicira CNN-ov video zapis samog granatiranja, kao vjecni podsjetnik da se takvo što ne ponovi. Okolnosti oko toga rada bile su potpuno paradoksalne, i osobno i šire.
Njegovo objavljivanje služilo je kao svojevrsna katarza za još svježe rane, tragediju koja je na neki nacin moj vlastiti rad zauvijek obilježila u pozitivnom smjeru. Iako je sad most popravljen, krivci se privode pravdi, a Hrvatska je potpuno »in« kao turisticka destinacija, u ovoj sredini, kao doduše i kod nas, tragovi i percepcije o ratu još su prisutni. Obnovljeni most nisam vidio i mogu zamisliti da je izvrstan, a iskreno cijenim strucni i gradevinski napor koji je bio potreban da se most obnovi. Medutim, i pismeno sam se obavezao u eseju koji prati studentske radove s urbanog dizajna sveucilišta Columbija posvecenom Mostaru, da necu posjetiti grad dok ne zažive osnovne pretpostavke tih studentskih projekata, koje, kako možete zamisliti, nikako ne ukljucuju pojam podijeljenog grada.
Dugujem to i jednoj izvanrednoj generaciji mladih i kreativnih Mostaraca s obje strane Neretve s kojima se srecem u New Yorku, koji su uspjeli tragediju urbicida i svoje izgnanstvo pretvoriti u vlastiti kreativni napor. Ovakav stav možda samo odražava nemoc arhitekture da bitno utjece na život, jer se pravi mostovi moraju obnoviti tek u glavama ljudi. Ipak, moramo vjerovati da je uloga arhitekture da isprovocira uvijek nove oblike humanizma. Do novog, ujedinjenog urbaniteta Mostara, novi ce kamen posivjeti pa ce tek tada biti zanimljivo usporediti novi Stari most s uspomenama..

Tretman zemlje »treceg svijeta«

Pretpostavljam da su vam poznati i pokušaji oko ocuvanja i revitalizacije rijecke industrijske arhitekture. Kako biste valorizirali taj segment?
– Iako je New York vec osamnaest godina glavna baza moga djelovanja, trudim se biti dijelom hrvatske arhitektonske scene – kroz projekte, natjecaje, kriticke napise o arhitekturi, i to ne samo zbog obiteljskih, emocionalnih razloga, vec i kreativnih i poslovnih.
Hrvatsku u ovom trenutku doživljavam kao zemlju izvanrednih prilika, a hrvatsku arhitekturu kao jednu od najvibrantnijih arhitektonskih kultura, kojoj je u Europi možda jedino ravna Nizozemska. Cak se i Kina kao ekonomski stroj svijeta okrece uvozu arhitekture, za razliku od nas koji imamo izuzetnu autohtonu arhitekturu, a koja je oduvijek u komunikaciji s ostatkom svijeta.
Rezultati te kvalitete pomalo se prepoznaju i držim da je naša arhitektura prvorazredni izvozni artikl, a domace joj je tržište potpuno premalo. A sve to uz tranzicijske porodajne muke, tradicionalnu arhitektonsku edukaciju koju uvijek želimo unaprijediti. Tu malo »solim pamet«, ali mi moja pozicija »ni tu ni tamo« to omogucava. Radim to ponajviše iz respekta prema ovoj sredini koju tek možete dijagnosticirati kad se od nje malo odmaknete.
Zato me i razocarava kad vidim da si dopuštamo tretman zemlje »treceg svijeta«, i to za kratkorocni i zapravo sitni profit. Umjesto da doživljavamo Rijeku kao Miami, odakle bijela flota krece u mediteranske Karibe, a imamo i svoj South Beach u glamuroznoj Opatiji, mi gradimo lucka postrojenja usred grada i nadamo se da cemo nadoknaditi propušteno u odnosu na ostale luke na sjevernom Jadranu.
Umjesto da reduciramo preradu nafte, mi cemo je preradivati i za treca tržišta, i u tih trideset godina koliko još traju rezerve uništiti jedine resurse koje imamo, a to su obala i ljudi. Da ne govorimo o apsurdnosti naftovoda, koji zbog potreba dnevne geostrategije postaje tempirana bomba koja prije ili kasnije može uništiti cijelu sjevernu obalu Jadrana, ako ništa drugo po zakonu vjerojatnosti i po sve jacim burama. Drugi, pametniji gradovi, na vrijeme su se riješili prljavih postrojenja i revitalizirali industrijske dijelove pretvorivši ih u najelitnije dijelove grada. Rijecka industrijska i lucka postrojenja najveci su kapital koji grad ima, no bojim se da ce se stvari dok ne zaživi tržište nekretnina još dogadati dekretom i uzrokovati nepopravljive greške.

Spasiti lucka skladišta

Kakav je, konkretno, vaš stav o povijesnim rijeckim luckim skladištima, od kojih su neka predvidena za rušenje? Postoji li takva praksa i u svijetu ili se ondje drugacije odnose prema svojoj graditeljskoj baštini?
– Sam New York se teško opekao u sedamdesetim godima kada je srušena prekrasna stara željeznicka stanica Pennsylvanija, a peroni zakopani pod zemlju ispod Madison Square Gardena, a sve na racun progresa. No to je izazvalo strahovitu pobunu javnosti i pokret za zaštitu spomenika roden je kao reakcija. Sada su svaka povijesno ili ambijentalno vrijedna zgrada, cetvrt ili pak interijer zašticeni, i to tako da se prije svake, pa i najmanje preinake, mora prvo dobiti odobrenje Povjerenstva za povijesno naslijede.
Na greškama se uci, pa se nova moderna stanica slicnih prostornih kvaliteta rekonstruira nasuprot stare lokacije. Neka sjecanja se ne mogu izbrisati iz memorije grada i neshvatljivo je da mi opet ponavljamo greške jednog manje demokraticnog doba ili da pak svjesno dozvoljavamo rušenje objekata koje nikad necemo moci nadoknaditi, a unaprijed znamo da griješimo.
Što je najbolje, postoji potpuna sukladnost mišljenja u strucnoj javnosti za spašavanje luckih skladišta pod vodstvom arhitekata poput Nane Palinic ili Hrvoja Giaconija, koji je kao talentirani projektant prava osoba za brigu i transformaciju povijesnog naslijeda. No dojam je, ovako iz daljine, da forumi na kojima se odlucuje nemaju sluha za ono što se strucnjacima cini kao zdravi razum.
To mi je narocito žao zbog izvanredne arhitektonske tradicije Rijeke koja je dala velike prilike svojim arhitektima, od samih pocetaka kako je to monumentalno dokumentirano izložbama i knjigama pod vodstvom Berislava Valušeka, do samih modernih i postmodernih majstora poput Kucana i Emilija, te Borisa Magaša koji je uz antologijski stadion u Poljudu i Rijeku obilježio svojim izgradenim i neizgradenim djelima, pa do tranzicijskih neimara Idisa Turata i Saše Randica koji usred Rijeke operiraju na potpuno svjetskoj razini, a Randic sad i doslovno vodi cijelu hrvatsku arhitekturu kao aktivisticki predsjednik strukovne organizacije. Lista se nastavlja do Silvija Novaka, rijecke podružnice Studija 3LHD zaslužnog za projekt Mosta hrvatskih branitelja koji je svrstao Rijeku medu najavangardnije gradove na svijetu, do Zoke Skorup odnosno Zoke Zole cija je kuca u Chicagu pobrala vrhunske nagrade za stambenu arhitekturu u SAD-u, arhitektice Sonje Miculinic u Ljubljani, pa sve do arhitektonskog novaka Petra Miškovica koji je upravo podijelio Veliku nagradu Zagrebackog salona za projekt preinake rijeckog Muzeja Nevena Šegvica, a osim toga je sa suradnicima izgradio jedan od najistaknutijih projekata POS-a u Đakovu.
Lista se nastavlja jer Rijeka je sa svojim kozmopolitizmom uvijek bila rasadnikom vrhunske arhitekture. Osim toga ima vrhunsku službu za urbano planiranje, a oduvijek je, s iznimkom nesretnog a genijalnog Josipa Picmana, bila otvorena i za kvalitetne došljake. U takvom je okruženju neshvatljivo da se grad gura u jednu preživjelu urbanu realnost koja ce ga paralizirati za barem jednu generaciju. Osim ako i mi arhitekti sami ne doprinosimo porivu da se sve treba isplanirati kroz kampanju ili sljedecu olimpijadu, da jedini pristup gradu treba biti neka utopija za koju unaprijed znamo da se nece ostvariti. Grad možda najbolje živi ako se u njega nitko odozgo ne miješa, ako se stvari jednostavno dogode dišpetom pojedinacnih interesa, poput one stare disko-olupine na rivi koja je više pridonijela obnovi urbane Rijeke nego sve banke svijeta.
Kim CUCULIC

http://www.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285A28602863285B2863285A28582858

285C28632895288D288C286328632861285C2859285B286128632863286328592863B

How would you rate the quality of this article?

Verification:
Enter the security code shown below:
imgRegenerate Image


Add comment
Comments


Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  2. (E) Croatian Book Club-Mike Celizic
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
  5. Nenad Bach singing without his hat in 1978 in Croatia's capital Zagreb
No popular articles found.