Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  Croatian Language  »  Days of the Croatian Language celebrated 11-17th March each year
 »  Home  »  Education  »  Days of the Croatian Language celebrated 11-17th March each year
Days of the Croatian Language celebrated 11-17th March each year
By Nenad N. Bach and Darko Žubrinić | Published  03/17/2017 | Croatian Language , Education | Unrated
Commemorating the Declaration on the Status and Name of the Croatian Standard Language from 1967

Eleven Centuries of Croatian Literacy

The Baska Tablet from arround the year 1100 (i.e., four centuries before the discovery of America), 2 m wide,
weighing 800 kg, containing 400 exotic Croatian Glagolitic characters

 
Days of the Croatian Language

Days of the Croatian Language (in Croatian, Dani hrvatskoga jezika) is an annual week-long cultural event established by Matica hrvatska (Matrix Croatica) which celebrates the Croatian language. It is held from March 11 to March 17.

It was first organized upon Croatian independence in 1991. In 1997 the Croatian Parliament (Sabor) declared that this week would officially commemorate the Declaration on the Status and Name of the Croatian Standard Language published exactly thirty years earlier, in 1967.

The week is marked by cultural and literary events across Croatia, as well as among the Croats of Bosnia and Herzegovina.

Source Wikipedia


Istarski razvod

The Istrian Boundary, legal document from 1275, which mentions Croatian language about a dozen of times.

The Vinodol Code

The Vinodol Code from 1288, written in Croatian Glagolitic Script, which explicitely mentions Croatian language.


 
Marko Marulić, Croatian Renaissance writer

Among Croatian Latinists and writers in Croatian a central place is occupied by Marko Marulic, who is the "father of Croatian literature" (born in Split, 1450-1524). He was the most famous spiritual writer of his time in Europe, and also the first who defined and used the notion of psychology, which is today in current use.

Source

His book De institutione bene vivendi (six volumes, 64 chapters), published in Venice in 1506, had fifteen editions until 1686 and was translated from Latin into

  • Italian
  • German (five editions between 1583 and 1614, all in Köln, in parts already in 1568)
  • French (7 editions, the first one in 1585)
  • Flemish
  • Japanese (in Nagasaki, in parts, 1585)
  • Portuguese and
  • Czech,

altogether 40 editions. It is well known that St. Francis Xaver had taken only two books on his long pilgrimage to the East (India, Japan and China): the Bible and De institutione. Furthermore, in his testament St. Francis Xaver asked that Marulic's book be buried with him. Therefore we may conclude that Marulic was a spiritual father of St. Francis Xaver. St. Francis Xaver's personal sample of Marulic's book was kept in Madrid in a collection of valuables until 1937, when it had dissapeared. St. Ignazio Loyola included De Insitutione into the list of basic references for the formation of Jesuits. Both St. Francis Xaver and St. Ignazio Loyola were Basques.

Marulic left us many beautiful verses and the epic poem Judita written in the Croatian language, for which he says expressly to be written in the Croatian verses (versi harvatski). Some of his original verses are held in Glasgow (GB). His Judith was translated into English, Hungarian, French, Italian, and some parts into Spanish. Marulic translated from Latin into Croatian the famous "De imitatione Christi" by Thoma de Kempis.

The original Marulic's manuscript of "De institutione bene vivendi" has been stolen from the Croatian National Library in Zagreb around 1980. Any information about this would be appreciated.

According to investigations of a French specialist Charles Béné, Marulic's texts have been used extensively by Thomas More and Henry VIII. It is known that Marulic's "Evangelistarium" that was read by Henry VIII bears many comments by the King. It is considered that two of the king's three literary works were written under the influence of Marko Marulic. Charles Béné has translated Marulic' Judita from Croatian into French (La Judith).

 

A page of Marulic's Evangelistarium annotated personnaly by the English King
Henry VIII, kept in the British Library (843 K 13), see Charles Béné
:
La reception des oeuvres de Marulic dans les provinces du Nord ,
in Colloquia Marvliana IIII, Knjizveni krug, Split 1994., p. 51

Marko Marulic's Evangelistarium published in Spanish in Madrid in 1655. Note Croatian Coat of Arms in the middle. Photo exhibited by The Split Literary Circle.

Marulic's poem "Carmen de Doctrina Domini Nostri Jesu Christi pendentis in cruce" was translated into English as "A Dialogue betwext a Christian and Christ hanging on the Crosse" by St Philip Howard, Earl of Arundel (1557-1595).

According to C. Verdiani, Marulic is also the author of the Florence Codex, which contains a biography of St Jerome written in the Croatian language. There he wrote

St Jerome is our Dalmatian, a glory, honour and fame,
and a brilliant crown of the Croatian language.

In Croatian: Jerolim je nass Dalmatin, on je dika, posstenje i slava i svitla kruna hrvatskoga jezika.

Marulic's verses appeared printed in the Glagolitic Script alreday during his lifetime, in Transit of St Jerome (Transit sv. Jerolima), published in the town of Senj in 1508 under the title of Anjelske kriposti, in 144 doubly-rhymed dodecasylabic (ie 12 syllabic) lines. These verses, transcribed into the Glagolitic from the original Croatian text in Latin script, can be found by the end of the book. Many thanks to academician Anica Nazor for this information (2007). Here is a part of describing wisdom of St Jerome, see [Bratulic, Il poeta Marco Marulic e la tradizione glagolitica in Croazia, p 232]:

Bog razum skupi u njem tr izvrstnu mudrost,
Sveta Pisma po njem da prosine svitlost,
Prorokov otajna, Kristove pritaci
Nam su sad nahajna, jer je on stlmaci.
Vsu knjigu latinsku i grcku umise
I osce ijudejsku…

Older Croatian Glagolitic Transits of St Jerome have been studied by [Stefanic].

Marko Marulic sent a dramatic letter to the Pope Hadrian VI, describing an extremely tragic position of the Croats threatened by the onslaughts of the Ottoman Empire and asking for help.

 

Jean Garret (Ioan Garetij) of Louvain, in his writing De era praesentia corporis Christi in sacrmaneto Eucharistiae, 1561, cites Marko Marulic

His books were known not only in the whole of Europe, but also in Japan (in the 16th century) and South America. For example, parts of De institutione bene vivendi were translated into Japanese already in 1585, published in parts in Nagasaki under the title Sanctos no gosayuno, see Franolic (he mentions 1595 instead of 1585).

More than 500 copies of Marulic's books are kept in Germany (60 libraries), from Franz Leschinkol: Povijesna uloga Evandjelistara i Institucije u 16. stoljecu, in Colloquia Marvliana IIII, Knjizveni krug, Split 1994., pp. 90 and 193

Alonso de Villegas, Spanish author of a famous book Fructus Sanctorum (printed in Paris in 1624), refers to Marulic's De Institutione on almost every page. Another Spanish Christian humanist, Juan Lorenzo Palmierno (Laurentius Palmyrenus), in four of his texts published between 1564 and 1578 mentions expressly to be inspired by Marulic's books. Moreover, in one of his dramas there is a figure called "Marulus". And Professor Michael Neralich (lecturing Spanish and comparative literature at the University of Clermond-Ferrand) considers that the figure of "Andrea Marulo" in the novel Trabajos de Persiles y Sigismunda by Cervantes is inspired by Marulic. There is no doubt that Cervantes was familiar with Marulic's books, since they were translated into Spanish by Fernandez de Ruenga. In the Library of Cristoph Columbo in Sevilla, founded by Hernando Colon (son of Cristoph Columbo), there are many books by Marko Marulic, and even his "Judita" written in Croatian!

Sanctos nogosagveono, 1591, written in Japanese language and in Latin script, contains Marulic's texts; see Franz Leschinkol: Povijesna uloga Evandjelistara i Institucije u 16. stoljecu, in Colloquia Marvliana IIII, Knjizveni krug, Split 1994., pp. 98

One of Marulic's tractates has been translated into Icelandic in 1601.

When St. Francis Xaver arrived to Kogoshima in Japan in 1549, he also brought Marulic's "De insitutione bene vivendi". According to bishop Hamao from Yokohama, president of Japanese Bishop's Conference and of Asian Caritas, the formation of earliest Japanese Christians had been very probably based on the spirituality of Marulic. See here (in Croatian). It is interesting that in Berlin a monument of Marko Marulic was set up in 2000. In the Library of Congress, Washington, a symposium was held devoted to his work.

Source www.croatianhistory.net



The title page of Marko Marulić's book Judita, printed in Croatian language in Venice 1501.
Source of the photo Wikipedia.

Transcription:

Libar Marka Marula Splićanina v kom se
uzdarži historija svete udovice Judite u versih
harvatski složena kako ona ubi voj-
vodu Oloferna posridu voj-
ske njegove. I oslobodi pu-
k israelski od veli-
ke pogibli.
+

Please note:
u versih harvatski = in Croatian verses



Faust Vrancic (or Faust Verantius, 1551-1617) from Sibenik was the author of a five language dictionary "Dictionarium quinque nobilissimarum Europeae linguarum: Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Hungaricae" (Venice, 1595), with more than 5000 words (i.e. altogether 25000 words), where Dalmaticae means Croatian language. Indeed, in his dictionary the words Dalmata, Dalmatia, Dalmaticae are translated as Croat, Croatian land, Croatian respectively. It is known that Vrancic was fluent in at least seven languages. See p. 13 of his Dictionarium:

Faust Vrancic considered that the Dalmatian language was the most beautiful among Slavic languages, and that it was spoken from Adriatic sea to rivers of Drava and Danube. In the second edition to his dictionary, issued in collaboration with a Prague Benedictine Petar Loderecker, the Latin description of Dalmatian language was given as follows: the Croatian language. See [Malic, Na izvorima hrvatskoga jezika, p. 28].


Faust Vrancic (1551-1617), distinguished Croatian inventor and encyclopaedist, is burried upon his last wish, 
on the island of Prvic near the city of Sibenik on Croatian coast.

In the appendix to his dictionary he gave a list of several hundred Croatian words that entered the Hungarian language (Vocabula dalmatica quae Ungri sibi usurparunt). His book had a great influence on the formation of both Croatian and Hungarian orthography (Hungarian orthography accepted most of Vrancic's suggestions - usage of ly, ny, sz, and even cz, see [Hrvatska/Madarska], p. 94). It represents also the first dictionary of Hungarian language. The book had six editions, three of them out of Croatia: in Venice, Prague and Pozun (Bratislava).
Vrancic's dictionary is dedicated to Alfonso Carillo, a Spanish Jesuit who supported its publication.

His work was an important source for the creation of several subsequent European dictionaries: Hungarian - Italian dictionary written by Bernardino Bali, "Thesaurus polyglottus" by a German humanist and lexicographer Hieronim Megister (1603, "editio secunda " in 1613), and "Dictionarium septem diversarum linguarum (Videlecit Latine, Italice, Dalmatice, Bohemice, Plonice, Germanice et Ungarice)" written by a Czech Benedictine Peterus Lodereckerus Pragensus in 1605.


Peter Loderecker: Dictionarium septem diversarum linguarum, Videlecit Latine, Italice, Dalmatice, Bohemice, Polonice, 
Germanice et Ungarice, Prague 1605

Faust Vrancic was a chancellor on the Court of king Rudolph II in Prague (Hradcany) from 1581 to 1594, where also a famous musician Adrian de Vries, astronomer Tycho Brache, mathematician and astrologer Johannes Kepler were present. He also wrote about logic and ethics. However, his major contributions are related to numerous technical inventions.

Faust Vrancic, scrollable books, National and University Library, Zagreb

Faust Vrancic 1551-1617 Memorial Center on the island of Prvic near the town of Sibenik in Croatia


An interesting and surprising fact about Faust Vrancic's "Dictionarium quinque nobilissimarum Europeae linguarum: Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Hungaricae", published in Venice in 1595, (i.e., from Dictionary of Five Most Noble European Languages: Latin, Italian, German, Croatian and Hungarian), is that it provides a long list of Croatian (Dalmatian) words which entered into Hungarian vocabulary:

The list of Croatian words that entered Hungarian vocabulary

Dictionarium quinque nobilissimarum Europeae linguarum: Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Hungaricae


It is surprising that at that time (16-17th centuries), among most noble European languagues in Vrancic's dictionary, there is neither English, nor French, nor Castillian nor Portugese.





Dr. Artur R. Bagdasarov, Moscow, distinguished expert in Croatian language and lexicography.

 
Deklaracija - povijesna prekretnica

U zastupničkom je govoru u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski uz ostalo rekao: "Crni oblaci, puni dažda i grada, vise nad nami i domovinom našom, silne velike vode obkoljivaju nas od svih stranah i groze nam se strašnom poplavicom; kako se možemo od nje osloboditi, nego ako jame i kanale kopali budemo, po kojih će se vode odcediti i ako tvrdi most sagradili budemo, po kojem ćemo na suhom preko njih proći i od svake pogibelji izbaviti se; taj je most naš materinski jezik; ako smo mi njega doma ustanovili, utvrdili i podigli, ne imamo se strašiti već ništa od nikakove strane, od nikakove stvari!!" (S. Mirković, Ivan Kukuljević Sakcinski, Zagreb, 1861., str. 11. - 12.). Od poznatoga Kukuljevićeva govora na hrvatskom jeziku do priznanja hrvatskoga kao službenoga jezika protekle su četiri godine. Hrvatski je sabor 23. listopada 1847. Kukuljevićevim zauzimanjem namjesto latinskoga proglasio službenim hrvatski jezik.

Kao uspomenu na taj važan povijesni događaj Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ podignula je godine 1997. u Varaždinskim Toplicama spomenik hrvatskomu jeziku.

Diljem Hrvatske svake se godine od 11. do 17. ožujka obilježavaju Dani hrvatskoga jezika. Taj je spomen-tjedan utemeljen odlukom Hrvatskoga sabora 1997. u spomen na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ove godine Hrvatska obilježava 50. obljetnicu Deklaracije. U drugoj polovici šezdesetih godina ponovno nametanje srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga jezika kao državnoga jezika, opasnost etnojezičnoga izjednačivanja (asimilacije), gušenje vlastitoga etnolingvonima i ograničivanje prava na porabu materinskoga jezika pokrenuli su val prosvjeda pojedinih hrvatskih intelektualaca, znanstvenih ustanova i kulturnih društava u Hrvatskoj. Godine 1965. i 1966. neke su hrvatske strukovne udruge i znanstvene ustanove (Društvo književnika Hrvatske, Zagrebački lingvistički krug Hrvatskoga filološkoga društva, znanstveni kolektiv Instituta za jezik JAZU) istupili u časopisu Jezik protiv kršenja ustavnih prava hrvatskoga naroda na samostalan razvitak i naziv svojega jezika, protiv neopravdanoga lektorskog zadiranja u jezik sredstava javnoga priopćavanja i nametanja nehrvatskih jezičnih sastavnica.

U Zagrebu 9. ožujka 1967. uprava Matice hrvatske odabire povjerenstvo od 7 članova kojemu je povjereno da izradi tekst deklaracije o pravu hrvatskoga jezika na vlastito ime i ravnopravnu porabu među drugim jugoslavenskim jezicima. U povjerenstvo Upravnoga odbora MH ušli su poznati hrvatski intelektualci: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i Vlatko Pavletić. Kao neposredan povod za pisanje deklaracije poslužilo je obraćanje Savezne skupštine građanima zemlje da svestrano razmotre Ustav SFRJ iz 1963. godine i predlože izmjene. Nakon duge je rasprave tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bio prihvaćen. Deklaraciju je potpisalo 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova. Deklaracija je objavljena 17. ožujka 1967. u zagrebačkom tjedniku Telegram, uz napomenu da se upućuje Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skupštini SFRJ-a kao prijedlog u sklopu priprava za promjenu Ustava. U njoj se je tvrdilo da se ne ostvaruje odredba Novosadskoga dogovora iz 1954. godine o pravu svakoga naroda na samostalan i ravnopravan razvitak materinskoga jezika te da se provodi koncepcija jedinstvenoga „državnoga jezika“, pri čem u ulozi „državnoga jezika“ nastupa „srpski književni jezik“. Taj se „državni jezik“ preko administrativno-upravnoga aparata, sredstava javnoga priopćavanja, porabe jezika u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, saveznom zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama nameće kao jedinstveni jezik Hrvata i Srba. Tim se je, po mišljenju autorâ Deklaracije, hrvatski književni jezik istiskivao i stavljao u neravnopravan položaj „lokalnoga narječja“, tj. u položaj područnoga dijalekta srpskoga književnoga jezika. Hrvatska je jezična zajednica tražila jasniju formulaciju statusa hrvatskoga jezika u članku Ustava, kao i davanje pravnih jamstava za očuvanje ravnopravnoga razvitka jezične raznolikosti jugoslavenskih naroda i narodnih manjina. Znanstvene i društvene organizacije koje su potpisale Deklaraciju zahtijevale su da se osigura dosljedna poraba hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika u svim područjima hrvatskoga javnoga i društvenoga života. Deklaraciju su osudile komunističke vlasti, a mnogi su njezini potpisnici partijski kažnjeni, isključeni iz Partije i izbačeni s posla.

Deklaracija - brana jezičnomu jugounitarizmu

Deklaracija je postala simbol otpora jugoslavenskomu jezičnopolitičkomu unitarizmu, koji je pokušao umjetno spojiti, izjednačiti i ozakoniti (kodificirati) hrvatski jezik u jedan i jedinstven tzv. srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. To je bila svojevrsna borba dijela hrvatske jezične zajednice za opstanak, pravo na samosvojan i samostalan razvitak hrvatskoga jezika i očuvanje njegove bogate kulturne baštine "... Deklaracijom su hrvatski filolozi i književnici rekli odlučni NE! najprije sebi samima da se unitarističkim putem ne smije dalje nastaviti, da taj put jednom zauvijek treba prekinuti, zatim su jasno rekli cijelomu hrvatskomu narodu kako je taj put za nas poguban, a onda su rekli NE! Komunističkoj partiji SRH i SFRJ, konačno i svim Srbima. Bilo je to zaista povijesno NE, kamen međaš i u hrvatskoj politici općenito, a u hrvatskoj jezičnoj politici posebno." (Stjepan Babić, Deklaracija - međaš dvaju razdoblja // Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Zagreb, 1997., str. 210.). Deklaracija je velik i izvanredno važan povijesni događaj za Hrvatsku jer spaja narod i hrvatski jezik u nerazdvojivu cjelinu.

Hrvatska od pamtivijeka ima vlastiti narodni naziv Hrvat i vlastiti naziv za vlastiti jezik – hrvatski jezik. U trećem retku Bašćanske ploče iz godine 1100. zapisano je: „Zvonimir, kralj hrvatski“. U Dobrinjskoj listini, pisanoj hrvatskom glagoljicom 1. siječnja 1230., stoji: „Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik“, a u Istarskom razvodu iz 1275.: „pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim“. U predgovoru knjige Počelo je u Rimu Stjepan Krasić piše:"Jezik je (...) bitna odrednica i sastavnica identiteta svakom narodu, vezivno tkivo i najbolji jamac njegovu kulturnom i političkom jedinstvu. Zato govoriti o jeziku znači govoriti o narodu koji njime govori. Bez jezika, zapravo, nema ni naroda. Narod, naime, stvara jezik, ali i jezik stvara narod, pa čak i pojedince." "Jezik je grad u izgradnji kojemu svaki čovjek može pridodati poneki kamenčić." (Emerson, Quotation and Originality) Narod se, prije svega, poznaje i priznaje po jeziku, a nerijetko se i poistovjećuje s njim. On je "znak raspoznavanja svakoga naroda." (Samuel Johnson). Možda sve te pojmove najbolje izražava činjenica da je hrvatska imenica "jazik" (jezik) u prošlosti bila sinonimni izraz za "narod". Zbog toga je sasvim razumljivo da svaki narod vlastiti jezik voli, njeguje, proučava i čuva kao najveću svetinju. U tom hrvatski narod nije nikakva iznimka. On je za očuvanje svojega jezika vodio borbu ne manju od one koju je vodio za vlastitu slobodu i neovisnost. "Zatreš li jezik, zatro si narod." (Fran Kurelac). "Takvih je pokušaja bilo dosta i ne u tako dalekoj prošlosti." (S. Krasić, Počelo je u Rimu, Dubrovnik, 2009., str.13.).

Dodao bih tomu ulomku i riječi akademika Stjepana Babića koji je upozorio: „Jezik je i štit naroda kojemu pripada, a to ne mora biti vidljivo onima čiji jezik nije u pitanju.“ (Jezik, 2008., god.55., br. 5., str. 195.).

Hrvatskim je ustavom iz 1990. godine, u njegovu 12. članku, jasno i nedvojbeno određeno da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Hrvatski jezik priznati je jezik u međunarodnoj zajednici i u Europskoj Uniji, samostalno se razvija u različitim znanstvenim i obrazovnim ustanovama. Hrvatski se jezik u mnogim državama diljem svijeta podučava i proučava odvojeno od bilo kojega drugoga jezika, pišu se priručnici upravo hrvatskoga jezika.

Ali valja podsjetiti da i sada postoji međunarodna skupina aktivista i dijela jezikoslovaca koji ponovno pokušavaju osporiti samosvojnost hrvatskomu jeziku, pravo hrvatskomu narodu na vlastiti jezik. Narod je povijesno odabrao svoju vjeru, jezik i kulturu, a određena aktivistička radna međunarodna skupina na bivšem jugoslavenskom prostoru ponovno pokušava propitati stečevine Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Upravo se u Deklaraciji govori o „pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama“. Jugoslavenski jezični unitaristi stalno uznemiruju javnost, ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim susjednim državama, unose pomutnju i nestabilnost u jezične zajednice koje već odavno idu samostalnim putem razvitka svojih jezika. Narod ima ili mora imati svoj sustav vrijednosti i pravo taj sustav vrijednosti čuvati i razvijati na svoj način u vlastitoj državi na osnovi demokratskih postupaka, uglavljenih vlastitim ustavom. Dobro je napomenuti da riječ demokracija (grč. δημοκρατία – dēmokratía) u prijevodu sa starogrčkoga znači ‘vladavina naroda’, od δῆμος (dēmos) – ‘narod’ i κράτος (krátos) – ‘vladavina, vlast’. Naprijed spomenuta manjina aktivistâ na nedemokratski način mimo volje naroda i ustava pokušava većini nametnuti zamisao povratka na staro, na nepostojeći hrvatskosrpski/srpskohrvatski jezik ili stvaranje novoga BCHS (bosansko-crnogorsko-hrvatsko-srpskoga) jezika, stalno optužujući pojedine intelektualce i društvene institucije za tobožnji jezični nacionalizam, a u posljednje vrijeme i za jezični ekstremizam. Riječ nacionalizam, međutim, potječe od francuske riječi nationalisme (od 1798., prva poraba toga naziva pripada njemačkomu književniku Johannu Gottfriedu Herderu i francuskomu opatu Augustinu Barruelu), a ta pak od pridjeva national ‘narodni’, a ova od imenice nation ‘narod’ te dalje od latinskoga natio ‘rođenje, podrijetlo; pleme, narod’ i još dalje od glagola nasci ‘rađati se, potjecati, voditi podrijetlo’.

U takvu ozračju pokušaja vraćanja na staro novim političkim preslagivanjem jugoslavenskoga prostora dobro se je podsjetiti riječi jednoga od sudionika deklaracijskih zbivanja, akademika Radoslava Katičića, koji u knjizi Hrvatski jezik piše: „Trajna nam je pouka i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koja je 1967. bila odgovor na političko nasilje nad hrvatskim jezikom.“ (Zagreb, 2013., str. 242.).

Hrvatski se književni jezik kao općenarodno dobro i kulturna baština stoljećima čuva, razvija, izgrađuje i crpi iz triju narječja: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga, čineći s njima jedinstveno obličje koje nazivamo hrvatskim jezikom. Po tom je hrvatski jezik jedinstven i samosvojan. Svoj identitet obnavlja i crpi iz tronarječne književnojezične baštine i sadašnjosti. Različita u svojim posebnostima, hrvatska su narječja istodobno u tijesnom jezičnom suodnosu.

Deklaracija - nastavak hrvatskoga jezika

U uvjetima globalizacije i nakon stupanja u Europsku Uniju, Hrvatskoj je potrebno državno tijelo za hrvatski jezik ili obnova ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika, a također bi bilo dobro izraditi jezični zakon o javnoj i službenoj porabi hrvatskoga jezika.

Jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalne tradicije alfa su i omega društvenoga razvitka. Hrvatski jezik oblikuje opće duhovno, građansko, kulturno i obrazovno područje. Služiti se njime na visokoj stilskoj razini treba znati i slobodno moći svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i skrbiti o njem na svim razinama njegove pojavnosti, od škole do državnih ustanova, jer jezik ne postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomno proučavati, brižno čuvati i razvijati.

Artur Bagdasarov
Jezik, br. 1., 2017.





Formated for CROWN by Darko Žubrinić
Distributed by www.Croatia.org . This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!


How would you rate the quality of this article?

Verification:
Enter the security code shown below:
imgRegenerate Image


Add comment
Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  2. (E) Croatian Book Club-Mike Celizic
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
  5. Nenad Bach singing without his hat in 1978 in Croatia's capital Zagreb
No popular articles found.