|
The first director of the Botanical Garden of Belvedere in Vienna
Nicolaus Thomas Host
Summary. The memorial plaque to Nikola Toma Host (1761-1843) is placed in the Alpic Garden of the Belvedere Palace in Vienna. Host was a personal physician of the Austrian Emperor Franz I. The Botanical Garden of the University of Vienna bears his name: Host's Garden (Host’scher Garten), which he has directed until his death in 1834. His herbarium is kept in the Nature Museum in Vienna. The initative came from Josip Seršić, Vienna, author of important monograph Kroatisches Wien / Hrvatski Beč (Croatian Vienna).
|
Nikolaus Thomas Host (1761 - 1834)
Thomas Host, botanist and physician, was born in Rijeka, Croatia, on December 6, 1761. He studied at the University of Vienna, graduated with a degree in medicine, and eventually became the personal physician to Francis I, Emperor of Austria. As a young man, Host made a number of botanizing expeditions, usually in the company of his close friend, the botanist Joseph von Jacquin (1766-1839), the son of the famous “Austrian Linnaeus”--Nikolaus Joseph Jacquin (1727-1817). Their travels took them to many parts of Austria, including Illyria and the Tyrol, and beyond to Hungary and Croatia. Some of the collections made on these expeditions were incorporated in the Garden for Austrian Plants established by Francis I in 1793. Host became the first director of this garden which was located at the Belvedere palaces in Vienna. Host’s name was given to the East Asian genus, Hosta Tratt., by the Austrian botanist, Leopold Trattinnick (1764-1849).
Monograph about Austrian plants written by Host, published in 1797 in Vienna. The book is available via archive.org.
Four years after the Garden was founded, Host published his Synopsis plantarum in Austria which described a number of new species, and it was followed by his major work, the four volume Icones et descriptions graminum austriacorum, published in the years 1801-1809. This magnificent book on the grasses of Central Europe was illustrated by the artist Johann Ibmayer and was dedicated to the Emperor. Two other publications of Host are of significance in botanical literature. These were Salix (1828), a volume on the willows of the Austrian provinces, and Flora austriaca, two volumes (1827-1831). Of particular importance in the latter work were the descriptions of little-known plants from Istria and Dalmatia. In both of these later works, the illustrations are from the water color paintings of Ibmayer which became part of the Emperor’s personal library.
Bibliography
Helmut Dolezal, Friedrich Welwitsch, vida e obra. 1974.
F. Hausmann, Flora von Tirol. v. 3:1180-1181. 1854.
A. Neilreich, “Nikolaus Thomas Host”. Verhandlungen des Zoologisch-botanischen Vereins in Wien. v. 5:35-36. 1855.
Robert F. Erickson
Source www.botanicus.org
The surname Host is common in Croatia. Today in Croatia, there are between two hundred and three hundred people called Host. Many of them are living in the following places: Rijeka - 46%, Hosti (Rijeka) - 14%, Zagreb - 8%, Matulji - 7%, Marčelji (Viškovo) - 4%. Taking into account the population density, most people who have the surname Host are living in: Hosti (Rijeka) - 1. most common family name in the place, Marčelji (Viškovo) - 2. most common family name in the place, Marinići (Viškovo) - 10. most common family name in the place.
Namesakes
Josip Vincent Host, botaničar (1755), Nikola Toma Host, liječnik i botaničar (1761), Vjekoslav Alojzije Host, prirodoslovac (1854), Giovanni Nino Host Venturi, političar (1892), Josip Host, botaničar (1930), Vladimir Host, internist, stomatolog (1934), Anton Host, pedagog (1938), Marijan Host, gospodarstvenik i znanstvenik (1941), Robert Host (1957), Ivan Host, liječnik (1963), Marinko Host, dužnosnik (1963), Alen Host, ekonomist i znanstvenik (1975).
Source www.prezime.net
|  The plaque in the Belvedere Botanical Garden in Vienna, dedicated to Nicolaus Tomas Host. Josip Seršić in the middle.  Source of the above two photos: hsk.hr
U Alpskom vrtu u Beču otkrivena spomen ploča hrvatskom znanstveniku Nikoli Tomi Hostu
Dana 21. 5. 2016. Hrvatska akademska zajednica u Austriji u suradnji sa Saveznim vrtovima i Botaničkim vrtom Sveučilišta u Beču svečano je otkrila reprezentativnu spomen-ploču Nikolausu Thomasu Hostu (Nikoli Tomi Hostu). Tako je nakon 183 godine ovome vrhunskom liječniku i botaničaru na dostojanstven način ukazano poštovanje ali i dat poticaj hrvatskim znanstvenicima za budućnost.
Hrvatsku akademsku zajednicu u Austriji su svojom nazočnošću i sudjelovanjem u stručnim razgovorima, uvelike počastile elitarne ličnosti, pretežno iz odgovarajuće botaničke struke, pa je ova svečanost postala stjecište ljudi koji su bili najpozvaniji govoriti o požrtvovanom radu našeg slavnog zemljaka.
Svečanosti su nazočili: Doris Šajn, voditeljica kabineta gradonačelnika Grada Rijeke, Karolina Čegir, u ime Zdenke Kovarnik sa Hrvatskog prirodoslovnog društva.
Botaničari u ime Botaničkog vrta sa Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: mr. sc. Biserka Juretić, dr. sc. Vanja Stamenković, dr. sc. Sanja Kovačić, dr sc. Dubravka Sandev i Darko Mihelj, dipl. inž.biol.
Nikola Toma Host (1761-1834)
Svečanosti su također nazočili i predstavnici istaknutih europskih institucija: Dr. Klaus Mange, Sveučilište Jena, Dr. Ingrid Kästner Sveučilište Leipzig, Dr. Jože Bavcon Sveučilište Ljubljana, Dr. Blanka Ravnjak Sveučilište Ljubljana, Dr. H. Walter Lack, Botanički vrt i Botanički muzej Berlin-Dahlem, Dr. Dietrich von Engelhardt, Sveučilište Lübeck, Dr. Helmuth Grössing, predsjednik Austrijskog društva za povijest, Dr. Maria Petz-Grabenbauer, Sveučilište u Beču, Mag. Dr. J. Seidl, zamjenik voditelja arhive Sveučilište Beč.
U ime Veleposlanstva RH otkrivanju spomen ploče nazočila je dr. Zdenka Weber, opunomoćena ministrica za kulturu u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Austriji.
Suorganizatori projekta Dipl-Ing. Brigitte Mang, direktrica Saveznih vrtova u Beču i i Dr. Michael Kiehen, direktor Botaničkog vrta Sveučilišta u Beču iskazali su posebnu zahvalnost Mag. Anamariji Manestar, direktorici Hrvatske akademske zajednice u Austriji na pokretanju inicijative, uloženom trudu ali i na dobroj suradnji.
Ovaj rođeni Riječanin predstavlja pripremnu svečanost i uvod u projekt "Rijeka 2020" , kada će Rijeka biti Europska prijestolnica kulture.
Prema neslužbenim podacima Alpskog vrta spomen-ploču će godišnje vidjeti 2,5 milijuna ljudi.
Posebnost svakako predstavlja i popratni trojezični tekst na njemačkom, engleskom i po prvi puta na hrvatskom jeziku.
O Hostu
Nicolaus Thomas Host (hrv. Nikola Toma Host), liječnik i botaničar.
Rođen u Rijeci (Hrvatska) 1761., preminuo je u dvorcu Schönbrunn u Beču (Donja Austrija) 1834. Bio je osobni liječnik Franje I., zvanog „Car Cvijeća“, i botaničar.
Zbog njegova utjecaja na cara povjereno mu je osnivanje vrta Krunskih zemalja na zemljištu Belvederea.
Host ostaje sve do svoje smrti, 1834. godine, upraviteljem vrta koji je sada dio Botaničkog vrta Sveučilišta u Beču i zove se Hostovim vrtom (Host’scher Garten).
Objavio je nekoliko botaničkih stručnih knjiga, čija je pojava u profesionalnom svijetu izazvala senzaciju. Zbog svojih je znanstvenih dostignuća Host bio član nekoliko znastvenih društava u zemlji i inozemstvu. Na Hostov je savjet u parku dvorca Schönbrunna bio postavljen vrt za nastavu Unterrichtsgarten) za nadvojvode Johanna, Antona i Rainera.
1865. zbirka alpskih biljaka prebačena je u Belvedere - kao temelj današnjeg Alpskog vrta (Alpengarten) koji neposredno graniči uz Hostov vrt. Botanički vrt Sveučilišta u Beču podignuo je Hostu u čast umjetničku instalaciju „Hosta Superstar". Njegov herbarij nalazi se u Prirodoslovnom muzeju u Beču.
Njegov rodni grad Rijeka imenovao ga je 1823. plemićem-savjetnikom, a 1828. dodijelio mu naslov "capitaneus civilis".
Park Nikole Hosta, jedan od najstarijih parkova u Rijeci nosi njegovo ime.
Host se stoga smatra utemeljiteljem najstarijeg alpskog vrta na svijetu.
Izvor poglednagrad.blogspot.hr
| Nakladnik: Carl Gerold’s Sohn Verlag, 35 E; knjiga se more kupiti u knjižara: Frick — u 1., 10. i 12. gradskom kotaru; Morawa (1., Wollzeile 11; SCS-Vösendorf, Dolnja Austrija), skalsky (22. kotar). Dolnja Austrija: Korneuburg; takaj i u drugi savezni zemlja. Izvor hrvatskenovine.at
Autorova prezentacija nedavno objavljene knjige „Hrvatski Beč“
Među austrijskim piscima i publicistima spomenuo sam u svojoj knjizi i Milana Dubrovića. On mi sada pomaže da se da se predstavim kao autor. Naime, on je u novinama "Neues Wiener Tagblatt" napisao 1931. godine članak o "Povijesti literature prema profesijama – Razdijeljeno po pojedinim pozivima" - kako on kaže, a u "klasi liječnika" – Alfred Döblin, Gottfried Benn, Arthur Schnitzler, Karl Schönherr, Ernst Weiß, Rrichard Hülsenbeck, Justinus Kerner, Hugo Salus, Max Norden i Rus Anton Čehov.
Ja ipak nisam literat nego publicist koji piše znanstveno-popularne članke. Moji prethodnici iz Hrvatske su (na neki način) bili npr. Adolf Missafia – liječnik i filolog, dvorski bibliotekar i suosnivač bečke romanistike, Nikola Toma Host – liječnik i botaničar, pisac značajnih botaničkih djela, osobni liječnik i florist "cara cvjećara" Franje I., osnivač bečkog Alpskog vrta te Đuro Matija Šporer – liječnik i publicist, preteča turizma na Austrijskoj Rivijeri. Liječnik i diplomat je bio Petar Bianchi – na dvoru Karla VI. i Marije Terezije.
U knjizi nisu spomeniti npr. Ante Kuzmanić – kirurg i opstetričar, inače jezični reformator u Dalmaciji, Jakov Užarević – liječnik i leksikograf, publicist, urednik novina te prevodilac. Zatim Nikolaus Jagić – liječnik i glazbenik. A da se o mnogobrojnim liječnicima-piscima i ne govori. U povijesti grada Beča našao sam i svoga daljnjega rođaka i to stalnog pratitelja i biografa bečkoga gradskoga sveca Clemensa Marije Hofbauera, a to je bio pater Bartul Pajalić, nadimkom Bosnić iz Baške na Krku – kao i ja; moja baka bila je iz obitelji Pajalić s nadimkom Begovica.
Hrvati u Beču
Kada je moj skromni prilog "Hrvati u Beču" izašao prije 17 godina u knjizi (katalogu) "WIR" (Museum der Stadt Wien, 1996.), doznali su bečki Hrvati po prvi puta nešto o "Hrvatskom Selu" (Krowotendoerfel) te uopće o povijesti Hrvata u Beču. Zatim su uslijedili prilozi o tome u "Hrvatskim Novinama" te na televiziji ORF-Gradišće. K tome je pridošla putujuća izložba Marijana Brajinovića tj. Austrijsko-Hrvatskog Društva – uključujući i katalog u kojemu sam našao više poticaja za svoj rad. Inače za moje teme gotovo da i nije bilo prethodnih radova (izuzevši jedan novinski članak Arnolda Suppana) te sam često morao počinjati od nule.
Jedan gradišćanski Hrvat iz stručnih krugova rekao je više godina poslije toga da je on sam znao samo nešto o toponimu "Kroatenzeileť tj. (seoski) Put Hrvata (s nizom kuća) na Moravskom Polju (Marchfeld), no "Onda je došao Seršić sa svojim Krowotendörfelom... i tek od njega smo doznali o tome po prvi put". Njegov hrvatski šef na istom sveučilišnom institutu je o tome dozano od autora ovih redaka tek 2007. godine. Od 1996. izlazili su godinu za godinom u Hrvatskim Novinama brojne autorove serije članaka i desetci posebnih članaka o Hrvatima u Beču odn. u Donjoj Austriji.
Proučavanjem literature s temama Viennensia i Austriaca, djelomično također i istraživanjima u arhivima došle su na površinu mnoge dosad nepoznate činjenice. Kruna mojeg truda bio je Simpozij "400 godina Hrvata u Beču" tj. "Hrvatsko Selo/ Krowotendoerfel 1609. - 2009." kojega je organizirao Hrvatski Centar u Beču kao i popratna izložba, koja se je probila i u inozemstvo – također i u Hrvatsku. Istovremeno su nastajali ekspozei i više poglavlja manuskripta o Hrvatima u Beču. Iz tog materijala nastala je ova knjiga.
Hrvatski Beč je dosad bio slijepa pjega na zemljovidu Svijeta, prava "Terra incognita" (nepoznata zemlja). Historiografija grada Beča jedva da i poznaje Hrvate. Osim toga pretvara ih ona u "Slovake", u ljude "iz hrvatske" i sl., a oni su bili naseljeni neposredno pred vratima grada Beča, na Moravskom Polju (Marchfeld) odakle su i dolazili u bečka predgrađa i u sam grad Beč.
Kraljevi diplomati i obavještajci
Moja knjiga doživljava svoje "krštenje" pred publikom u Veleposlanstvu Republike Hrvatske, dakle u kući hrvatske diplomacije, zbog čega se kao misao vodilja nameće samo po sebi to područje, dakle diplomacija. Citiram iz knjige, najprije o spomenutom liječniku i diplomatu:
"U to je vrijeme (tj. Karla VI.) Dubrovčanin Petar Bianchi bio osobni liječnik udovice cara Josipa I., Amalije Wilhelmine, a liječio je i njegova nasljednika, cara Karla VI. Godine 1742. kraljica Marija Terezija imenovala je Bianchija, koji je od 1736. kao diplomat stajao u službi Dubrovačke Rapublike, tajnim savjetnikom."
Karakteristično je što sasvim na početku moje povijesti Hrvata u Beču stoji naslov: "14,/15. stoljeće: hrvatski izaslanici u Beču", a također je na početku, takoreći i "moj knez" tj. knez mojih predaka – Fridrik (Fidrigo) Krčki koji je 1314. god. boravio na dvoru vojvode Leopolda I. Austrijskog (Habsburga)...
Sljedeći citat: "U službi cara Žigmunda (Luksemburgovca) stajao je i Ivan Vitez od Sredne koji je studirao u Beču. Godine 1447. i 1452. ponovno se vratio u Beč kao izaslanik u pregovorima s Habsburgovcima, a s Fridrikom III. otimao se o za krunu sv. Stjepana" (tj. mađarsku krunu). /.../ U to su vrijeme (tj. kralja Matije Korvina u Beču) hrvatski izaslanici počeli češće dolaziti na bečki dvor. Godine 1488. na dvoru su boravili Bernardin Frankopan (v. dolje) te biskup zagrebački Osvald Tuz koji je došao s predstavnicima slavonskog plemstva; 1489. stigao je i izaslanik Dubrovnika Frano Crijević." Uostalom, spomenuti Bernardin Frankopan bio opet bratić "mojega kneza" Ivana VII. Frankopana (Mlađeg) Krčkog. Već godine 1437. postao je Habsburgovac Albert V. (II.) kraljem Hrvatske, a njegov nasljednik je bio Fridrik IV. (III.).
Tako "...je 1444. na Fridrikov dvor stiglo izaslanstvo u kojem su bili Hrvati Nikola Iločki i Grgur Kurjaković Krbavski. Fridrik IV. koji je tada već bio car Svetog Rimskog Carstva, izabrao je 1459. slavonskog bana Nikolu Iločkog za krsnog kuma svog sina, kasnijeg kralja i cara Maksimilijana I. Nekoliko je Hrvata bilo u službi cara Fridrika te također Maksimilijana koji je 1508. naslijedio svog oca: od 1478. do 1481. Andrija Jamometić kao diplomat, Hanž (Ivan) Dešić kao dvoranin i izaslanik hrvatskih pristaša Maksimilijana te diplomat Jakov Baničević, koji je 1504. postao carev tajni savjetnik. (...) Nadvojvoda Ferdinand... je 1522. na dvor pozvao Krstu Frankopana kao vrhovnog konjušnika i osobu za vezu s hrvatskim plemstvom". A onda, nakon Mohačke katastrofe 1526. godine "Izaslanstvo hrvatskog plemstva... ponovo je zatražilo pomoć od Fedinanda, a ne od Hrvatskog... Sabora... (zatim) su stigli izaslanici hrvatskih staleža da bi pripremili biranje Ferdinanda za kralja Hrvatske..."
Na diplomatskoj su se razini 1530-ih godina istakli Jerolim Zadranin koji je od 1514. bio general-pukovnik bečkoga Brodarskoga arsenala te Nikola Jurišić. Za odnose s Visokom Portom, kamo su po potrebi bili slani kao izaslanici, uveli su hrvatski kao diplomatski jezik.
Ovdje ću napraviti cezuru, no pritom se ipak mora reći da je i u sljedećim stoljećima bilo još brojnih hrvatskih izaslanika i diplomata u Beču. Ja ih nisam sve mogao staviti u knjigu, ali već sva ova mnoga imena, godine i činjenice može čitaocima dati dojam o historijskoj ulozi tih ličnosti.
Dr. Josip Seršić
Izvor www.kroativ.at
| Formated for CROWN by Darko Žubrinić
Distributed by www.Croatia.org . This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!
|
