Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  Croatian Language  »  Professor Henrik Heger founder of Croatian studies at Sorbonne in Paris in 1981
 »  Home  »  Science  »  Professor Henrik Heger founder of Croatian studies at Sorbonne in Paris in 1981
 »  Home  »  People  »  Professor Henrik Heger founder of Croatian studies at Sorbonne in Paris in 1981
 »  Home  »  History  »  Professor Henrik Heger founder of Croatian studies at Sorbonne in Paris in 1981
 »  Home  »  Education  »  Professor Henrik Heger founder of Croatian studies at Sorbonne in Paris in 1981
 »  Home  »  Culture And Arts  »  Professor Henrik Heger founder of Croatian studies at Sorbonne in Paris in 1981
Professor Henrik Heger founder of Croatian studies at Sorbonne in Paris in 1981
By Prof.Dr. Darko Zubrinic | Published  03/29/2010 | Croatian Language , Science , People , History , Education , Culture And Arts | Unrated
Recherche sur la culture croate et les échanges intellectuels internationaux, part 1


Henrik Heger, distinguished Croatian scientist, professor at Sorbonne, Paris.
Photo from www.braca-hrvatskoga-zmaja.hr/Heger

 
HENRIK HEGER

Henrik Heger, distinguished Croatian scientist, is professor at Sorbonne in Paris, one of the most prestigious universities in the world. He founded Croatian Studies at Sorbonne already in 1981. In 1983 professor Heger organized an important international symposium Les croates et la civilisation du livre  (Croatians and the Civilization of the Book). He has contributed enormously to spreading the knowledge about Croatian culture.



LES CROATES ET LA CIVILISATION DU LIVRE, Henrik Heger and Janine Matillon eds. (Paris, Presses de l'Université de Paris-Sorbonne, 1986, pp. 117)

The first international symposium of studies on Croatian culture was held at the Sorbonne in December 1983. Its theme was "Croatians and the Civilization of the Book". The second on the Croatian writer A.G. Matoš, the third on Middle Ages, and the fourth on Renaissance were also held at the Sorbonne in December 1984, 1985, and 1986.

The proceedings of the first symposium comprise nine papers. In the first one Josip Bratulić, professor at the University of Zagreb, commemorates the first Croatian book published in 1483. In portraying the precarious situation of the Croatian lands at the time of the appearance of the first Croatian printed book, which was a Glagolitic missal, the author recalls both Pop Martinac 's description of the terrible Turkish invasion at the end of the 15th century and the Germanic invasion of the Balkan Peninsula reported by Saint Jerome at the end of the 4th century. The similarity is striking. By stressing Saint Jerome's influence and stature among Croatian intellectuals through the centuries, Bartulić helps to explain the atmosphere in which the first printed book was born.

Aleksandar Stipčević, professor at the University of Zagreb, discusses the production of manuscript books during the 15th century and shows Croatia's peculiar situation as a crossroads of the Latin and Byzantine worlds and as a meeting place of the West European spirit with the Slavic nation. Following Gutenberg's invention German printers appeared in many European countries as the first printers, but in Croatian regions Croatians were the first to practice the new art, because foreigners did not know how to handle the unusual Glagolitic characters.

Franjo Šanjek, professor at the Catholic Theological School in Zagreb, examines the circulation of books in 15th and 16th century Croatia. He notes two outstanding libraries: the Dominican Library in Dubrovnik and the Archdiocesan Library in Zagreb (also known as the Metropolitan Library). The first occupies a prominent place in Croatia by its manuscripts and incunabula; the second one enjoys the privilege of being the oldest. Beside the institutional libraries there were many individuals - writers, notaries, merchants and artisans - who compiled personal libraries, especially in Dalmatian coastal cities. Among many volumes in Croatian collections, we shall mention only the treatise De sphaera mundi, written by the English mathematician and astronomer John Halifax (or Holywood translated as Sacrobosco). The author concludes that the Croatians were exceptionally familiar with West European publications.

Franjo Zenko, professor of philosophy at Zagreb University, established a connection between the printed books and the history of philosophy in Croatia. He noticed that Franjo Marković, one of his predecessors in his Department of philosophy and founder of the historiography of philosophy in Croatia, stated in 1881 that the Croatian philosophers from the 15th to the 18th century were completely disregarded. While the works of the contemporary writers became an integral part of Croatian literature, the philosophical works were not a part of the Croatian cultural patrimony. Mr. Zenko cites several historical and ideological reasons why those philosophical works had to wait for a national awakening in the 19th century, but notes that even then they were not made part of the national heritage because they were written in Latin. Perhaps these Croatian philosophers have still to wait for future better days, because philosophy is more universal than national.

Leo Košuta, librarian at the Bibliothéque Nationale of Paris, portrays the tumultuous destiny of a Latin book written by Marko Marulić, De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (1507). During more than one hundred years the book had 45 editions and was translated into six languages. In it Marulić teaches moral principles illustrated by examples taken from the Bible and the lives of saints. For many years the book was used by the Jesuits as spiritual reading. It was very much appreciated by Saint Francis Xavier. On the other hand, some passages were censured by the Inquisition. Mr. Košuta aptly describes its ups and downs, supporting his presentation with many and extensive footnotes, which leave the impression that more can be discovered about Marulić's book. Marulić was known in Europe also for his other Latin books, which during two centuries saw more than fifty editions.

In a short report Professor Stanislav Tuksar, associated with the South Slavic Academy of Arts and Sciences in Zagreb, examines for the first time the musical scores printed in Europe between the end of the 15th century and the year 1815 and found in the Croatian archives. This study was based on the examination of 34 musical archives.

Mirko Tomasović, professor of the University of Zagreb, analyzes number of Moliére's plays translated into Croatian in Dubrovnik during the 18th century. Most of those translations were adaptations. In order to show the extent of the changes made by the translator, Tomasović compares the French original comedy Georges Dandin ou le Mari confondu with the Croatian version Ilija aliti Muž zabezožen. Not only names but local, social, and historical allusions were changed in accordance with the tradition of older comic writers in Renaissance Dubrovnik. At the same time the translator strictly adheres to the French original when it is a matter of universal human thoughts and feelings. This paper brings to life the atmosphere of an old Slavic Dubrovnik enjoying the French classical spirit more than fifty years after Moličre's death.

Professor Mirko Dražen Grmek, professor at the Parisian École des Hautes Etudes writes on the beginnings of scientific publications among the Croatians. The first such book was printed in Venice in 1507 by a physician from Zadar, Federik Grisogono-Bartulačić, and dealt with astronomy. It was written in Latin as were all other such books until the beginning of the 19th century. Such books were sporadically written in Italian or German, but not in Croatian. Latin was the language used in all Croatian schools and used for almost all scholarly activities. The only exceptions were popular medical works that were aimed at a general public. Professor Grmek presents several publications of this kind published in Northern Croatia in Kajkavian dialect and in Southern Croatia in Shtokavian-Ikavian, mostly compiled by secular or religious priests. All those books were published during the epoch of the Enlightenment, when dedicated clergy tried to educate their people. Most of them were Franciscans inspired by Andrija Kačić Miošić, who at that time published his Pleasant Instruction of the Croatian People (1756). Some of them even chose to present rules of health in verses, just as Kačić did for history.

The facsimile in color of a page taken from the Glagolitic missal of 1483 appears on the front cover of the book, while the back cover carries the facsimile also in color of a Latin manuscript in which Georges d'Esclavonie tells his French colleagues in the 15th century that his alphabet is Croatian (Istud alphabetum est chrawaticum). Thus a few centuries before the internationalism 'cravat', a word for necktie in several European languages was born (1651), one can see its origin in the ethnic Croata.

Georges d'Esclavonie, Table of the Croatian Glagolitic Script written at Sorbonne around 1400.

Istud alphabetum est crhawaticum (lat.) - This is Croatian Script

The participants of the symposium dealt with a short but distant period of time, the second part of the 15th century, under different but similar aspects. Therefore some repetitions occur here and there. All the contributions are very valuable, first of all for the high scholarly spirit in which they were composed, and then for the fact that for the first time Croatians, a dismembered nation, engulfed in bigger political entities like Austrian and Turkish Empires, Venetian Commonwealth or Yugoslav Federation, was presented in its national cultural unity. A great deal of credit is thus due to Dr. Henrik Heger who has centered these symposia around the Croatian cultural area, faire culturelle croate, and helped to show that even a small nation, in spite of tumultuous political vicissitudes, can survive through its culture for more than a millenium.

CHRISTOPHER SPALATIN

Source Studia Croatica, Buenos Aires, Argentina





HENRIK HEGER

Maître de conférences hors classe honoraire de littérature française du Moyen Âge de l’Université Paris-Sorbonne (Paris IV)

Secrétaire général du Centre de recherche en littérature comparée (CRLC)

Responsable de l’Équipe de recherche sur la culture croate et les échanges intellectuels internationaux

Henrik Heger, né croate et naturalisé français, docteur en philosophie de l’Université de Bonn (1965), a été lecteur d’ancien français a Bochum de 1966 a 1970. Élu en 1969 a Paris-Sorbonne, il y est successivement assistant, maître assistant et maître de conférences (hors classe en 1998, honoraire depuis 2005), menant de front un enseignement de littérature française médiévale et la direction du programme interdisciplinaire d'études croates dont il a établi a partir de 1981 les bases méthodologiques et institutionnelles.

Il est l'auteur de publications relatives a son double champ de recherches, parmi lesquelles une these sur le concept de mélancolie dans la poésie lyrique française de la fin du Moyen Âge et des travaux sur Eustache Deschamps, les genres poétiques de la ballade et du chant royal, la méthodologie en histoire culturelle croate, les européismes du croate, la culture du haut Moyen Âge entre Adriatique et plaine pannonienne, le lettré médiéval Georges d'Esclavonie, la réception française de l'humaniste Marko Marulic au XVIe siecle, la Révolte des Croates a Villefranche-de-Rouergue en 1943 et le poete exilé Vinko Nikolic. Représentant plénipotentiaire de la République de Croatie en France a l'époque ou son pays d'origine se prononce pour l'indépendance et accede a la reconnaissance internationale (1991-1992), il est nommé ministre plénipotentiaire en 2004 et affecté avec une mission consultative a la Délégation permanente de Croatie aupres de l’Unesco. Il est membre correspondant de l'Académie croate des sciences et des arts, élu en 1992 au titre de la section des sciences philologiques.

Travaux sous presse :

"A propos du titre de la Judita de Marulic", in Cvijeta Pavlovic et Tomislav Bogdan (éds.), Poslanje filologa : Zbornik u povodu 70. rodjendana Mirka Tomasovica, Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu, Zagreb.

"De la Déclaration sur la langue croate a  la répression du Mouvement de masse en Croatie : les événements de 1967 a 1971 vus par le périodique en exil Hrvatska revija", in Actes du Colloque international Identité et révolte en Europe centrale et orientale (1947-1989) : art, littérature, droit et histoire (Université d’Artois, 3  et 4 mai 2007).

A paraître :

Srednjovjekovni poceci i suvremena obnova proucavanja hrvatskoga kulturnog podrucja na Sorboni [Origines médiévales et renouveau contemporain des études sur l’aire culturelle croate en Sorbonne], Druzba 'Braca Hrvatskoga Zmaja', Zagreb.

"Rudjer Josip Boskovic et les cultures européennes - héritage, affinités, contacts", in Actes du Symposium international Actualité de l’héritage des Lumieres en Europe (Université d’Artois, 17 et 18 mars 2008).

"Les relations de Rudjer Josip Boskovic avec les milieux politiques et mondains de France", in Actes du Symposium international Actualité de l'héritage des Lumieres en Europe (Université d'Artois, 17 et 18 mars 2008).

Source www.crlc.paris4.sorbonne.fr





Croatian Glagolitic Script written by Georges d'Esclavonie at Sorbonne around 1400, kept in the Municipal Library in Tours.
Photos from www.braca-hrvatskoga-zmaja.hr/Heger

 
Izvještava, Slike
Dr.sc. Vladimir Rukavina,
Areopagit
Zmaj Sv. Ksaverski

            Dr. sc. Henrik Heger (Sveučilište Pariz-Sorbona), Zmaj Sorbonski,
održao je dne 27. lipnja 2007. godine u viteškoj dvorani Zmajske kule nad Kamenitim vratima, u sjedištu  Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja",  predavanje pod nazivom:

Srednjovjekovni počeci i suvremena obnova proučavanja hrvatskoga kulturnog područja na Sorboni

Smatramo da ovo znanstveno, zanimljivo i nadasve vrijedno predavanje, koje donosimo u cijelosti, a koje je nastalo izvan granica Lijepe naše, govori o ulozi i znanstvenom djelovanju Hrvata nekadašnje i današnje Europe.

Neka posluži svima, nadasve žiteljima u domovini koje ova problematika treba odgovorno zanimati, da se upoznaju s mnogim dosad nepoznatim činjenicama. Po tome što donosi, ovo Hegerovo predavanje predstavlja značajan doprinos hrvatskoj historiografiji.

Srednjovjekovni počeci i suvremena obnova proučavanja
hrvatskoga kulturnog područja na Sorboni <1>

Dr. sc. Henrik Heger (Sveučilište Pariz-Sorbona)

            Htio bih Vam predstaviti studije o hrvatskom kulturnom području onako kako ih se smislilo i primjenjivalo u srednjem vijeku, potom u suvremenom dobu, u okviru Sorbone koja se po predanju smatra najuglednijim  dijelom Universita[ti]s magistrorum et scholarium Parisiensium, "zajednice pariških profesora i studenata" osnovane 1200. godine poveljom francuskoga kralja Filipa Augusta i potvrđene petnaest godina kasnije bulom pape Inocenta III. <2>. Sama Sorbona, utemeljena 1257. usred latinske četvrti kao jedan od kolegija Pariškog sveučilišta – između ostalog postavši sjedištem Bogoslovnoga fakulteta - brzo je stekla dominantni intelektualni položaj u cijelom zapadnom kršćanstvu, a u današnje vrijeme u njoj su smještene najznačajnije pariške akademske ustanove.

            U prvom dijelu ovoga predavanja <3>, koje je zamišljeno kao diptih, s jedne ću strane razmotriti intelektualni put koji je Jurja Slovinca, mojeg sorbonskog kolegu prije šest stotina godina, doveo do toga da postane pokretačem akademske kroatistike, a s druge pak strane razmotrit ću sadržaj koji nam pruža jedan od njegovih sačuvanih autografskih rukopisa, kao prvi poznati kompendij učenog i sustavnog pristupa hrvatskom kulturnom području. Drugi se dio predavanja odnosi na izvorne vidove hrvatske znanstvene i kulturne nazočnosti institucionalizirane na Sorboni u suvremenom dobu. Na koncu ću kazati nekoliko riječi o perspektivama koje bi se mogle otvoriti konačnom učvršćivanjem hrvatskoga djelovanja na Sorboni, o nesigurnoj situaciji u kojoj se ono danas nalazi, te o opasnosti nestanka koja mu prijeti četvrt stoljeća nakon njegova ponovnog utemeljenja

I.

Juraj Slovinac (Georgius de Sclavonia) <4> ugledao je svjetlo dana između 1355. i 1360. godine u Brežicama ili u neposrednoj okolici toga gradića-utvrde podignutog na brežuljku koji nadvisuje lijevu obalu Save, nasuprot utoku Krke. Bio je svećenik, školovan i zaređen u rodnoj akvilejskoj (tj. oglajskoj) nadbiskupiji na čijem su području istodobno postojale dvije crkvene sredine, latinska i hrvatskoglagoljaška, a Juraj je s izuzetnom lakoćom njegovao obje pismene tradicije. U mladosti ga je privuklo Pariško sveučilište, na kojemu je stekao stupanj magistra slobodnih umijeća (magister artium liberalium), prije nego li će postati stipendist Bogoslovnog fakulteta gdje će zahvaljujući svojim učenim radovima, koji su dijelom sačuvani ali još uvijek neobjavljeni, steći doktorat kao i profesuru na Sorboni. Usporedno sa svojim djelatnostima kao nastavnik teologije, crkveni pisac, kapelan pariškog kolegija Dormans-Beauvais, skriptor, melograf i bibliofil, redovito je sudjelovao u životu akademske zajednice, obnašajući povjerljive misije koje, uz njegov kanonikat stolne crkve u Auxerru, svjedoče o ugledu što ga je uživao i o utjecaju koji je imao u glavnome gradu kraljevine Francuske. Oslobođen nastavničkih obveza 1403., nastanit će se sljedeće godine u Toursu gdje će, sve do smrti 1416. godine, uživati u revnom i stvaralačkom miru, obnašajući istodobno službu kanonika penitencijara stolne crkve i duhovnika u benediktinskoj opatiji Beaumont, nedaleko od samoga grada.

Kako mi tema predavanja ne dopušta da se ovdje bavim djelima koje je Juraj Slovinac stvarao kao crkveni pisac, usput ću navesti tek njegovu glasovitu Epistolu ili Epistre [Poslanicu] Izabeli od Villeblanchea (1411.) – poznatiju pod naslovom Le chasteau de virginité [Dvorac djevičanstva] – , priručnik asketskog bogoslovlja kojemu je autor dao jednu latinsku redakciju i izvrsni vlastiti prijevod na francuski. Doživjevši stvarni uspjeh u pariškim knjižarama za kraljevanja Luja XII. (1498.-1515.), ta knjiga s kojom se osobito služio Rabelais, predstavlja prvi doprinos francuskoj književnosti jednog autora hrvatske kulture (prijevod na hrvatski, što ga  dugujemo mojem neprežaljenom kolegi i prijatelju Stanku Tenšeku, objavljen je prošle godine u Zagrebu i popraćen s nekoliko znanstvenih tumačenja).

Od različitih vidova Jurjeve osobnosti, upravo njegovo ustrajno zanimanje za hrvatsko područje predstavlja najdublju izvornost u tadašnjim zapadnim sveučilišnim okvirima. U akademskim djelima toga pariškog teologa vičnog latinštini, potom u njegovom francuskom opusu, hrvatski se osjećaj glagoljaškog svećenika očituje najčešće neizravno, to jest čestim pozivanjem na djelo sv. Jeronima (rodom Dalmatinac, Hrvati su ga u srednjem vijeku smatrali svojim i vrlo rado su mu pripisivali očinstvo svoga glagoljskog pisma kao i upotrebu vlastitog crkvenoslavenskog liturgijskog jezika hrvatske recenzije, a koji je Rim odobrio još u 9. stoljeću).

To što sam se zadržao na intelektualnom putu, koji je doista neuobičajan i zahvaljujući kojem je Juraj postao erudit osjećajući se savršeno lagodno unutar obje učene kulture, hrvatskoglagoljske i latinske, u društvenom potom i u književnom francuskom životu, i naposljetku u utjecajnoj sredini sorbonskih doktora i profesora, jest stoga što mu je jedino izuzetni i sretni spoj svih tih uvjeta u njegovoj osobi omogućio sastaviti prvi poznati kompendij učenog i metodičkog pristupa hrvatskom kulturnom području. Priređen u okviru maloga kružoka izobraženih sunarodnjaka koji se tada okupljaju u Parizu i nastoje sastaviti hrvatsku glagoljsku zbirku, sadržavajući poglavito osnovne tekstove vjerske pouke, taj se dokument od izuzetnog značaja nalazi na kraju rukopisa 95 Gradske knjižnice u Toursu, u jednom dijelu sveska redigiranog na papiru koji potvrđeno potječe iz razdoblja između 1392. i 1405. godine. Na njemu posebno nalazimo (list 75 recto i verso) <5> neku vrstu poredbene tablice latinskog, hebrejskog, ćiriličnog, grčkog i glagoljskog pisma (ćirilicu je dodao ne baš vještom rukom stanoviti Pavao iz Krbave). Glagoljski je alfabet popraćen uputama u latiničkoj fonetskoj grafiji, koje se odnose na izgovor različitih slova. Nakon glagoljskog pisma, popraćenog spontanim zabilješkama sa strane koje dopuštaju zaključiti da je ta pismenica služila u obrazovne svrhe, Juraj je napisao na latinskom : "Istud alphabetum est chrawaticum" [To je hrvatska pismenica]. Nastavak (list 75 verso do lista 77 recto) sačinjiva skupina hrvatskoglagoljskih tekstova: Očenaš, Zdravomarijo, Nicejsko-carigradsko vjerovanje, Apostolsko vjerovanje i početak Psalma 51 (odnosno 50) <6>. Transkripcija tih pet tekstova, koja je osobito dotjerana, ne bi se trebala bojati poredbe s dobrim glagoljskim rukopisima sastavljenim u to doba u Hrvatskoj, te nas osnažuje u pomisli da je Juraj bio savršeno izobražen svećenik glagoljaš. Primjećujem da su inicijali fino izrađeni i obogaćeni crvenom tintom. Svaki liturgijski tekst, reproduciran po sjećanju, posjeduje međurednu latiničku fonetsku transkripciju prilagođenu francuskom izgovoru molitve i popraćen je s nekoliko zabilješki sa strane koje su dodane u svrhu objašnjenja. Prostor koji je ostao slobodan na dnu lista 77 recto <7> Juraj je popunio različitim bilješkama koje se odnose na kulturne posebnosti hrvatskog područja : tu se nalazi nadasve nabrajanje domaćih biskupija u kojima je glagoljska liturgija dopuštena pored bogoslužja na latinskom jeziku : Episcopus de Kerbavia, krbavski biscop [Krbavski biskup] (Možda se na taj redak odnosi bilješka : Primus episcopus Chrawacie qui scit utrumque ydioma, tam Latinum quam Chrawaticum et celebrat missam in altero istorum ydiomatum quocumque sibi placet [Prvi biskup Hrvatske koji, poznavajući oba jezika, latinski i hrvatski, slavi misu na jednom i na drugom jeziku, kako bi već smatrao uputnim]) / (biscop) Episcopus Cnynski / Episcopus Krxki / Episcopus Split (quasi archiepiscopus) / Episcopus Troguier / Episcopus Schibenik / Archiepiscopus Zadrski / Episcopus Nenski [Ninski]/ Episcopus Rabski / Episcopus Osorski / Episcopus Senski, od Sen, de Sen. Uvođenje na tu listu fonetskih, morfoloških, sintaktičkih i leksikoloških hrvatskih elemenata, isto kao i različiti popratni elementi prethodnih tekstova, otkrivaju Jurjevo nastojanje u analizi jezika. Glede analize hrvatskih kulturnih zbilja, s posebnim zanimanjem ističem rečenicu o hrvatskoj dimenziji Istre : Istria eadem patria Chrawati [Istra je također domovina  Hrvata].

Ta zbirka kao i popratne bilješke svjedoče da je Juraj Slovinac, štovatelj učenog poliglota sv. Jeronima, uporabio tako sakupljene tekstove - za koje svaki član Pariškoga sveučilišta u srednjem vijeku obvezno poznaje istoznačnost na latinskom - kao polazište kako bi prenio hrvatsku glagoljsku baštinu kolegama i studentima koji su, premda nisu poznavali slavenske jezike, itekako znali za snažan pokret obnove glagoljaštva u 14. stoljeću na istočnim granicama rimskog kršćanstva, osobito u Češkoj, Poljskoj i dakako u Hrvatskoj. Čini to pravom poredbenom metodom, s točnim upućivanjima na glavne dijelove gramatike hrvatskog jezika, kao i na hrvatsku kulturnu povijest.

Budući da Juraj Slovinac nije imao nijednog prethodnika u tom predmetu, njemu jamačno pripada zasluga za stvaranje prvih potvrđenih temelja  akademskog proučavanja hrvatskoga jezika i kulture, a Sorboni pripada čast što je bila srednjovjekovna kolijevka te posebne akademske grane koju, nakon višestoljetnog prekida, autor ovog predavanja i njegov krug nastoje već tijekom dvadeset i pet godina oživjeti međudisciplinarnim pristupom, i to točno na istom mjestu gdje je nastala prije šest stoljeća.

II.

            Međudisciplinarni program hrvatskih studija na Sveučilištu Pariz-Sorbona <8>, kojemu je središnja jezgra utemeljena 19. prosinca 1981. godine, posjeduje više značajki zahvaljujući kojima zauzima izvorno mjesto među ustanovama posvećenim znanstvenom pristupu hrvatskog područja. Povrh činjenice da mu je sjedište službeno na Sorboni i da potražuje izrijekom - aktualizirajući je – baštinu Jurja Slovinca, ta institucionalizirana pariška cjelina poprima sljedeće posebne vidove : novatorsku metodologiju; strukturiranje s ciljem da hrvatske studije steknu samostalnost i sredstva koja su nužna za afirmaciju na međunarodnom planu ; metodičko i raznovrsno djelovanje u elaboraciji i komunikaciji znanja; i naposljetku, okolnostima nametnut izbor posve dobrovoljnog zalaganja voditelja studija i njegovih suradnika.

Kada su mi kolege komparatisti Sveučilišta Pariz-Sorbona 1981. godine  pružili mogućnost da se – uz moju statutarno određenu nastavničku službu na polju starofrancuske književnosti – posvetim i vođenju istraživačkih radova o hrvatskoj kulturi i njezinom mjestu u međunarodnim intelektualnim razmjenama, te da uspostavim posebnu znanstvenu jedinicu za razvitak ovoga djelovanja, prva mi je briga bila razraditi jasnu i pouzdanu metodologiju <9>.

 Da bi se omeđilo zacrtano polje istraživanja, činilo mi se potrebnim koristiti se pojmom hrvatskog kulturnog područja, promatranog u svojoj specifičnosti, u različitosti svojih čimbenika te u svojim odnosima s drugim kulturnim cjelinama. Premda su teorije koje su širile tzv. “jugoslavistika” i tzv. "serbokroatistika" prevladavale u to doba u međunarodnim akademskim sredinama, kulturna se specifičnost hrvatskog područja nametala u mojim očima kao očevidnost, kao i činjenica da je riječ o jednoj staroj zbilji, snažnoj i ustrajnoj, koja se još od ranog srednjeg vijeka neprestano odražava u načinu na koji je identificiran i na koji se identificira sam narod koji živi između Jadrana i velikih panonskih prostranstava.

            Jedno dublje razmišljanje iznijelo je na vidjelo da se kulturna specifičnost pokrajina u kojima je nastanjeno hrvatsko pučanstvo više od trinaest stoljeća duguje ravnoteži mnoštva čimbenika kakve uobičajeno nalazimo u procesima etnogeneze. Slučaj područja o kojemu se radi se pokazao međutim naročito složenim poradi posve izuzetnog zemljopisnog položaja koji je od njeg načinio dodirnu točku između sredozemnog svijeta, središnje Europe i balkanskog poluotoka, između Rima, Bizanta i islama, između jezičnih skupina toliko različitih kao što su slavenska, romanska, albanska i ugrofinska. Tomu valja dodati činjenicu značajnih seoba stanovništva, poglavito u otomansko doba, koje su još više povećale broj čimbenika koje treba uvažiti.

            U tim je uvjetima postalo jasno da se svako razmišljanje o specifičnosti područja obilježenog hrvatskom nazočnošću moralo temeljiti na brižljivoj analizi raznolikosti uključenih kulturnih sastavnica kojih susret i uzvratno djelovanje određuju izvornost toga prostora. Osim što se ne smije izostaviti prirodne datosti, analiza koju treba voditi mora dakle uzeti u obzir ne samo različite grane kulturne djelatnosti u Hrvata - što se može obuhvatiti pod izrazom hrvatska kultura – , već i supstrate, adstrate i superstrate, važnost kojih bi bilo nerazborito zanemariti poradi točnog poimanja razmatranih pojava.

Kada je riječ o složenom pitanju međusobnih etničkih i kulturnih prožimanja koji, u krajevima gdje su Hrvati nastanjeni još od pradavnih vremena, čine ponekad mučnim barem malo preciznije omeđivanje kulturnog prostora toga naroda, smatrao sam da pristup tom problemu iziskuje pribjegavanje pojmu kulturne interferencije, koji dopunjuje i nijansira pojam kulturnog područja, dopuštajući pravedno i uravnoteženo tumačiti (npr. u određenim priobalnim predjelima gdje je slaveno-romanska simbioza tradicionalna) zanimljive pojave dvo- ili trojezičnosti, udaljavanja i približavanja između dviju ili više kultura, itd.

 Premda je neobična raznolikost kulturnih čimbenika usredotočena na prostoru s hrvatskom tradicijom, koji je bio podvrgnut političkim komadanjima tijekom dugih razdoblja, često otežavala zamjećivanje istosmjernosti težnji, koja jedina može utemeljiti hrvatski kulturni identitet, ipak sam mogao pokazati da se taj identitet neprestano pojavljuje u odnosima toga područja s drugim kulturnim cjelinama, ili, rekavši konkretnije, u okolnostima kada se Hrvat nađe nasuprot strancu, stranac nasuprot Hrvatu: pozivanje na stalna individualna potvrđivanja i skupna zahtijevanja hrvatstva, koja su izražavali iz stoljeća u stoljeće mnogi ljudi i ljudske skupine proizišli iz različitih membra disjecta (ili raspršenih dijelova) starog hrvatskog kraljevstva i njegove utjecajne sfere, imalo je za cilj zaključiti metodološko razmišljanje na kojemu se temelje naše djelatnosti. Pošto je Hrvatska stekla nezavisnost, moralno mi je zadovoljstvo bilo ustvrditi da su tu međudisciplinarnu metodologiju preuzeli Hrvatski studiji osnovani na Zagrebačkom sveučilištu.

Institucionalni okvir našega pariškog rada ustrojen je funkcionalno u više specijaliziranih struktura.

Najstarija je struktura Znanstvena ekipa za istraživanje  hrvatske kulture i međunarodnih intelektualnih razmjena <10>, utemeljena već spomenutog datuma 19. prosinca 1981. godine kao međudisciplinarna jedinica sa statusom sastavnog i stalnog tijela Istraživačkog centra za poredbenu književnost Sveučilišta Pariz-Sorbona. Sa službenim položajem jedinice koja je dio samog sveučilišta, Znanstvena ekipa sasvim samosvojno formulira, izrađuje i ostvaruje projekte po svome izboru.

Djelatnosti te Znanstvene ekipe podržavaju tri pomoćne specijalizirane strukture <11> kojima se okružila 1983. godine i koje također imaju službeno sjedište na Sorboni. To su: Akademsko društvo "Ruđer Josip Bošković" za istraživanje hrvatskog kulturnog područja, Knjižnica “Antun Gustav Matoš”, međudisciplinarni centar hrvatske dokumentacije koji od 1986. godine surađuje sa Središnjom knjižnicom Sorbone, i Sveučilišna zaklada “Fran Krsto Frankopan” za unapređivanje istraživanja hrvatskog kulturnog područja, uzdržavana donacijama brojnih prijatelja hrvatske kulture. Rad ovih pomoćnih struktura nadgledaju tri znanstvena vijeća. Kako bi se olakšalo širenje znanstvenih radova, konačno sam dobio od akademskih vlasti dopuštenje osnovati unutar sveučilišnoga izdavaštva Sorbone jedan publikacijski okvir međudisciplinarne namjene koji je pod nazivom Croatica Parisiensia počeo djelovati 1986. godine.

            Činjenicu da je Sorbona postala tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća mjesto izuzetnoga hrvatskog znanstvenog i kulturnog cvjetanja dugujemo trima čimbenicima: suradnji punoj zanosa istraživača uključenih u projekte, sinergiji različitih specijaliziranih struktura okupljenih u toj   institucionaliziranoj cjelini globalno naznačenoj pod gore spomenutim nazivom Međudisciplinarni program hrvatskih studija na Sveučilištu Pariz-Sorbona, kao i jakoj moralnoj i materijalnoj solidarnosti brojnih prijatelja hrvatske kulture. Pošto je sretno prethodio odlučnu afirmaciju Hrvatske na međunarodnoj sceni, hrvatski je zamah na Sorboni bio zacijelo usporen povratnim udarcima rata u jugoistočnoj Europi i nereda vezanih uz nezahvalno tranzicijsko razdoblje; te nove teškoće, na koje se naišlo nakon onih proizišlih iz postojanja totalitarnog jugoslavenskog režima, ipak nisu spriječile hrvatske međudisciplinarne studije na Sorboni da dožive novo nadahnuće i da se u potpunosti održe sve do danas.

Temeljna zadaća Znanstvene ekipe, naše središnje jedinice, je da bude mjesto gdje se pokreću i prate, u međudisciplinarnoj i poredbenoj perspektivi, istraživački radovi o hrvatskom kulturnom području. Od 1981. godine, ta se misija ispunjava za znanstvene radove u svrhu magisterija, a od 1983. godine za doktorske disertacije. Povrh toga rada, koji nije toliko vidljiv ali je bitan, i koji se vodi u tišini knjižnica, Znanstvena ekipa je razvila - uz  potporu pomoćnih struktura koje je okružuju – zamašnu javnu djelatnost.

Ne mogu u nekoliko riječi prikazati bujanje sveučilišnih manifestacija <12> visoke kakvoće organiziranih tijekom četvrt stoljeća u okviru našeg pariškog Programa: njihov broj prelazi stotinu kada zbrojimo osam međunarodnih simpozija, jedan javni studijski dan, trideset i šest javnih predavanja okupljenih u cikluse, dvanaest samostalnih javnih tribina ili okruglih stolova, četrnaest manjih kolokvija, dvije izložbe u Središnjoj knjižnici Sorbone, trinaest sveučilišnih koncerata i drugih glazbenih priredbi, čemu treba dodati javne obrane znanstvenih radova u svrhu magisterija i doktorata.

Manifestacije priređene u najljepšim povijesnim prostorijama Sorbone često su bile nadopunjavane, već prema odabranoj temi, posebnim sjednicama na drugim prestižnim mjestima francuskoga glavnog grada, kao što je Palača Luxembourg, sjedište Senata Francuske republike, Katolički institut, crkva sv. Elizabete, Protestantski bogoslovni fakultet, protestantski Oratorij Louvrea, Muslimanski institut  Središnje džamije u Parizu, Institut arapskog svijeta i la Grande Arche [Veliki luk], futurističko arhitektonsko ostvarenje na ulazu u Pariz.

Te su manifestacije bile planirane kako bi metodički predstavile velika razdoblja hrvatske kulturne povijesti razmatrane u međunarodnom kontekstu (na primjer simpoziji o hrvatskoj srednjovjekovnoj kulturi, te o Hrvatima i Renesansi u Europi) <13>, ili pak posebne vidove, osobito povodom značajnih obljetnica (simpoziji povodom pet stotina godina od objavljivanja prve tiskane knjige na glagoljskom pismu, o Boškoviću, o Hrvatima i Francuskoj revoluciji, o Parizu i Europi u djelu A.G. Matoša) <14, 15>. Uz hrvatsku kulturnu baštinu vezanu za rimski katolicizam <16>, većinsku duhovnu tradiciju, tematizirali smo i ostale važne vjerske tokove (simpoziji o Hrvatima i islamu od ranog srednjeg vijeka do 18. stoljeća, te o protestantskoj književnosti Hrvata i njezinom europskom kontekstu u doba Reformacije) <17>; rat je nažalost spriječio izvedbu projekta o simpoziju na temu Hrvati i judaizam od 7. do 19. stoljeća, koji je bio predviđen za prosinac 1991. godine.

Među brojnim predavanjima, okruglim stolovima i tribinama kojima smo nastojali ilustrirati hrvatski jezik i književnost, hrvatsku povijest i civilizaciju, posebno mjesto zauzimaju šest sveučilisnih manifestacija organiziranih 1991. i 1992. godine <18, 19, 20> kako bi se objektivno prikazalo kretanje Hrvatske k nezavisnosti, kao i razloge i zbilju rata nametnutog toj zemlji i susjednoj Bosni i Hercegovini.

Već od 1983. i 1984. godine djelotvorno zalaganje knjižnice "A.G. Matoš" omogućilo je održavanje dviju izložbi u prostorijama Središnje knjižnice Sorbone <21> : prva o pokrajinama hrvatske kulture i njenom stanovništvu, prikazani u europskim grafikama od 16. do 19. stoljeća, a druga o A.G. Matošu  i Francuskoj.

Od 1985. godine, Akademsko društvo "R.J. Bošković" i Znanstvena ekipa sustavno su organizirali velike sveučilišne koncerte <22, 23> i druge glazbene priredbe različite namijene kako bi predstavili francuskoj javnosti sva razdoblja i sve velike vidove sakralne i profane glazbe u Hrvata, od srednjega vijeka do 20. stoljeća, a da se ne zaborave nazočnost islama u hrvatskoj lirici, protestantska glazba Hrvata u 16. i 17. stoljeću <24>, kao i narodne pjesme i plesovi hrvatske tradicije <25>.

Od raznolikih djelatnosti Programa još ću navesti dva projekta čije je izvođenje počelo 1988. godine : Radionica hrvatske kazališne umjetnosti pri Sveučilištu Pariz-Sorbona i stvaranje, pod nazivom Ars musica Croatica, zbirke snimki namjenjene ilustraciji hrvatske glazbene kulture od njenih početaka.

Na poticaj voditelja Znanstvene ekipe, semestralni i godišnji tečajevi iz hrvatskoga jezika i kulture <26>, prvo u dva potom tri stupnja, redovito se održavaju već šesnaest godina u okviru sveučilišnog Odjela za stalno obrazovanje.

            Širenje spoznaja razrađenih u svrhu naših susreta, započeto 1986. godine u okviru publikacije Croatica Parisiensia <27>, nastavlja se objavljivanjem brojnih studija u časopisima i zbornicima izdanim u Francuskoj, Hrvatskoj i u drugim zemljama.

Pošto je 1988. i 1989. podupro konačno uspostavljanje katedri za hrvatski jezik i kulturu u Australiji i Kanadi, voditelj Znanstvene ekipe zatražio je i dobio od akademske hijerarhije ovlaštenje za pripremu prvog Međunarodnog ugovora <28>  s ciljem međusveučilišne suradnje na polju studija o hrvatskom kulturnom području: 31. svibnja 1990. godine - tj. dan nakon ponovnog uspostavljanja političkog pluralizma u hrvatskom Saboru - taj su ugovor, smišljen u tripartitskom obliku, svečano potpisali na Sveučilištu Pariz-Sorbona predsjednik te ustanove, vice-kancelar Sveučilišta Macquarie u Sydneyu i rektor Zagrebačkog sveučilišta.

Nakon gotovo devetogodišnjeg intenzivnog rada, taj je dokument potvrdio sve veću važnost hrvatskih međudisciplinarnih studija na Sorboni i otvorio im je istodobno nove međunarodne perspektive. Za hrvatsku znanstvenu i kulturnu afirmaciju u svijetu situacija je bila povoljnija neko ikad. Djelatnosti i projekti Programa ipak su nailazili i još nailaze na znatne prepreke <29>.

Prva je prepreka bila materijalne naravi. Prigodom mojih posjeta Australiji i Kanadi, gdje sam dao podršku Sorbone za sakupljanje nužnih donacija za  konačno uspostavljanje katedri za hrvatski jezik i kulturu u Sydneyu i Waterloou, bilo je predviđeno organizirati slična sakupljanja priloga u našoj dijaspori na australskom, američkom i europskom kontinentu kako bi se za Sveučilišnu zakladu "Fran Krsto Frankopan" pribavila dotacija jednaka onima sakupljenima za tek osnovane prekomorske sveučilišne katedre. U stvari, predložena sakupljanja su se pokazala nemogućim poradi drugih financijskih potreba, smatranih prioritetnima i vezanih posebice za političku emancipaciju Hrvatske, a potom za rat.

            O drugoj prepreci na koju smo naišli - ili bolje rekavši o jednoj vrsti isprepletenosti podmuklih prepreka - izrazim se suzdržljivim riječima i litotom. Radi se o nesretnim metodama koje su se primjenjivale u doba jugoslavenskog totalitarnog sustava, zatim u mutnom kontekstu pada komunizma, rata i u vremenu neposredno nakon rata. Budući da je jugoslavenski režim smatrao sumnjivim međudisciplinari hrvatski Program na Sorboni, prije nego što će se pojaviti u jednom novom političkom kontekstu kao pokretačko djelo, gore spomenute metode nisu poštedjele ni njegova pokretača i voditelja, ni strukture za koje je bio zadužen. U očekivanju boljih dana, te su strukture ipak izdržale : netaknute od svih iskušenja, nastavile su svoje znanstveno i kulturno djelovanje, istina smanjeno poradi nepovoljnih okolnosti, ali i dalje visoke kakvoće i stoga podržavane, iz godine u godinu, od strane lokalnih donatora Sveučilišne zaklade "Fran Krsto Frankopan".

            Treća i posljednja prepreka proizlazi iz previše epizodičnog zanimanja visokih hrvatskih vlasti za institucionaliziranu nazočnost naše kulture na Sorboni i za njenu budućnost. U stvari, pronicavi visoki hrvatski dužnosnici, pošto su ispitali predmet, procjenili su u ožujku 1991., potom u ožujku 2004., da je razvoj toga još uvijek krhkog djela od nacionalnoga interesa i da bi jedna funkcionalna koordinacija između hrvatske prediplomatske, potom diplomatske nazočnosti u Parizu i hrvatskog rada na Sorboni bila najprikladnije rješenje, dakako pod uvjetom da se skrupulozno poštuju pravila koja se primjenju u takvim okolnostima. U prvom slučaju, rat je nažalost promjenio red prioriteta ; u drugom slučaju, nedosljednost i izostanak reaktivnosti hrvatske birokracije doveli su u situaciju potpune neizvjesnosti koja traje već dvije godine.

* * *

            Nadam se da će Vam ovo izlaganje omogućiti bolje poznavanje dalekog srednjovjekovnoga podrijetla i različitih vidova sadašnjega pariškog Programa posvećenog proučavanju hrvatskoga kulturnog područja, kao i bolje razumijevanje prepreka na koje se nailazilo i koje bi, nakon četvrt stoljeća zanosnog dobrovoljnog rada, mogle povući za sobom i njegova skoro zatvaranje. U stanju u kakvom se nalazimo, potrebna bi bila duboka svjesnost o tome što je na kocki u srcu latinske četvrti – a nadasve konkretni čini u najbližoj budućnosti ! - kako bi se spasilo ugroženo djelo i kako bismo mogli podići na već postojećim temeljima dvije ustanove blizanke dostojne intelektualnog nasljedstva našeg naroda u gradu svjetlosti <30> : s jedne strane međudisciplinarni centar hrvatskih studija za akademsko obrazovanje studenata i mladih znanstvenika ; i s druge strane centar hrvatske civilizacije za kulturne djelatnosti u pravcu šire javnosti.

            Hrvatska bi nacija time raspolagala čvrsto uspostavljenim intelektualnim žarištem u samome srcu najštovanije sveučilišne ustanove zapadnog svijeta, sudjelujući učinkovito – i samosvojno – u znanstvenim i kulturnim djelatnostima glasovite Sorbone, šireći oko toga mjesta izuzetne važnosti objektivno znanje o hrvatskoj domovini i priznato na najvišoj razini. Već četvrt stoljeća, svi naši napori teže ostvariti na obalama Seine i ostaviti u nasljedstvo budućim naraštajima sjajni sveučilišni pandan rimskim crkvenim ustanovama posvećenim sv. Jeronimu, ustanovama za koje su naši sunarodnjaci u 15. stoljeću, podržani od strane hrvatskoga bana, imali oštroumnost i volju utemeljiti ih na obalama Tibra. Nadam se da naši pariški napori ne će biti uzaludni.

Autor najsrdačnije zahvaljuje dr. sc. Đurđi Šinko-Depierris za hrvatski prijevod prve redakcije teksta pisane francuskim jezikom. Nakon brojnih naknadno unijetih promjena on je sam odgovoran za sadašnji oblik izlaganja.

Dr. sc. Henrik Heger (copyright)

Biografija

Henrik Heger (1940.), rođeni Hrvat i također francuski državljanin, doktor filozofije Sveučilišta u Bonnu (1965.), počinje svoju nastavničku službu 1966. g. kao lektor starofrancuskoga jezika i književnosti na Sveučilištu u Bochumu. Već 1969. je izabran na pariškoj Sorboni gdje će predavati francusku književnost srednjeg vijeka sve do umirovljenja 2005. g., isprva kao znanstveni asistent, potom kao viši asistent, docent i izvanredni profesor.

Od 1981. g. vodi na volonterskoj osnovi sorbonski Međudisciplinarni program hrvatskih studija kojem je postavio metodološke i institucionalne temelje.

Autor je tiskovina koje se odnose na dvostruko polje njegove znanstvene djelatnosti, među kojima su:

-disertacija o pojmu melankolije u francuskoj lirici kasnog srednjeg vijeka i radovi o francuskom pjesniku 14. stojeća Eustache Deschamps,
-o poetičkim vrstama balade i kraljevske pjesme, o metodologiji hrvatske kulturne povijesti, o problematici europeizama u hrvatskom jeziku,
-o kulturi ranog srednjeg vijeka između Jadrana i panonske nizine, o srednjovjekovnom učenjaku Jurju Slovincu,
-o francuskoj recepciji Marka Marulića u 16. stoljeću,
-o pobuni Hrvata 1943. u Villefranche-de-Rouergueu,
-te o pjesniku u egzilu Vinku Nikoliću.

1991.-1992. obnašao je dužnost opunomoćenog predstavnika Republike Hrvatske u Francuskoj i voditelja Inozemnog ureda RH u Parizu, a 2004. bio je imenovan opunomoćenim ministrom u počasnoj savjetničkoj službi, postavljenom na godinu dana u Stalnu misiju RH pri UNESCO-u. Dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1992.

Odlikovan 1995. redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića i 1996. redom Hrvatskog pletera.
Iz svojeg već 43-godišnjeg braka sa sveučilišnom profesoricom dr. Marie-Jeanneom Heger-Etienvre, rođenom Francuskinjom a također angažiranom hrvatskom državljankom, ima sinove Jeronima Tomislava te Lovru Zvonimira, i do sada je djed petero unuka.

Izvor www.braca-hrvatskoga-zmaja.hr/Heger


Please, go to the next page below.


Comments


Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  2. (E) Croatian Book Club-Mike Celizic
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
  5. Nenad Bach & Miro Gavran hosted by Branimir Bilic on Croatian TV 2010
No popular articles found.