Moja tri života : Uspomene

KOLOPLET ŽIVOTA

Nela Eržišnik: Moja tri života. Uspomene, Naklada Pavičić, Zagreb, 2003.

      Svi koji su za dana bivše Jugoslavije doživjeli svoju punoljetnost vjerojatno znaju tko je Nela Eržišnik. Nisam provjeravao, ali kladio bih se da to znaju i mlađi. Ne mogu se tek tako lako zaboraviti likovi Marice Hrdalo i tetke Ikače, koje je ona tako savršeno igrala na raznoraznim daskama. Svojom hrabrošću razbijala je olovnu šutnju u ona bivša vremena, a svojim domoljubljem grijala je srca u ova današnja. Nije stoga pogriješila Naklada Pavičić što je u obliku knjige izdala njezine uspomene.

       Iz ovakvoga bi se uvoda možda moglo zaključiti da joj je život išao ravnim crtama. Bio bi to itekako pogrješan zaključak sudeći prema onome što nam priča u knjizi. Kći je oficira stare Jugoslavije koji se zbog prirode svoje službe neprestano seljaka amo tamo. U međuvremenu i obitelj raste, njih osmero stupa na životnu pozornicu. Događaji su se redali jedan za drugim. Roditelji nisu očajavali, nego su nastojali svojoj djeci pružiti dobar odgoj i dobro obrazovanje. Nela, živahna po prirodi, istražuje svijet na svoj način. Ne da se zbuniti, već urođenim smislom za šalu pobjeđuje neugodne okolnosti. Iako u zreloj dobi, još su živa njezina sjećanja na te dane. "Zahvaljujem Stvoritelju što mi je podario bistrinu uma da mogu u mislima ponoviti sve ono što sam pohranila u sjećanju kao sićušno dijete i dalje do duboke starosti: ćuh mirisa, zvuk, zuj, boju, materiju, obris i sliku, šum, psik i lik  sve što me podsjeća na moj život i život oko mene.Ť"(str. 13.)

Nela zacijelo danas nastoji podvući crtu pod svoj život. Rijetka su nastupanja na pozornicama, tu su još samo uspomene. Ne boji ih se i priča zauzeto o onome što je bilo. Najviše riječi posvećuje svome djetinjstvu. Unatoč svim poteškoćama, iščitava se da je njim zadovoljna. Pružilo joj je dodir sa životom, učinilo je osjetljivom na nepravdu, naučilo je da nije sve u bogatstvu, iako je novac potreban da bi se moglo preživjeti. Od svojih predaka naslijedila je duboke hrvatske ličke gene. Što se događa kada netko pođe samo za onim tvarnim, opisuje nam u liku svoga druga iz djetinjstva Vučića. Bio je razmaženi jedinac iz braka trgovca i učiteljice. Zdrav i žilav, spretan i hrabar, opijen svojom razmaženošću predstavljao je uvijek opasnost za okolinu. Ta njegova svojstva došla su do izražaja naročito poslije II. svj. rata. Iz borbe se u rodni kraj vratio na strani pobjednika, partizana. Mnoge su majke zakukale zbog njega. Nela to nije zaboravila, osjeća se da joj je žao da je u njemu zlo pobijedilo nad dobrim. Zbog svoje prirodne nadarenosti mogao je mnogo dati društvu, a nije. Rekao bih da je to jedna od rana iz Nelina djetinjstva, odnosno mladosti. Često to tako biva sa životom. Rane polako nastaju. Mudrost je samo da iz njih izvučemo dobre misli i stvorimo dobra načela.

Nela s ushitom opisuje kako je održala svoju prvu predstavu, pobrala prvi pljesak i usput nešto zaradila. No, bili su to samo dječački pokušaji, ponovno potisnuti u očekivanju odrastanja i nekih boljih vremena. Stigla su u obliku II. svj. rata i poraća. Zajedno sa svojom majkom Nela se bori za golo preživljavanje. Natječaj za primanje novih glumaca u kazalište dočekala je kao biti ili ne biti. Osjećala je da bi tako mogla zadovoljiti svoj nutarnji nagon i spasiti obitelj od gladi. Ušla je u čarobni glumački svijet. Upoznala je tadašnje hrvatske kazališne velikane koji su ostali u Hrvatskoj, sa svojim novim prijateljima nastavljala stvarati nezaboravne likove hrvatskoga glumišta. Stvari su se polako stavljale na svoje mjesto, počele su se redati predstave i likovi. Život je nastavljao sa svojim kolopletom. U srcu spomen na nestale i zatočene iz svoje obitelji, njihove sudbine, saznanja o strašnim časovima u kojima se živi, a na licu je trebao biti smijeh, smijeh, smijeh& Nela sve izdržava, zna što je u njoj i nastoji pomicati granice svoje slobode.

Danas nam izgledaju smiješni Nelini događaji s ťdrugovimaŤ. No, u ono vrijeme oni su bili sudbonosni. Pogriješiti si mogao samo jedanput. Poslije bi bio sklonjen na razne načine, ovisno o stupnju pogrješke, naravno, mjereno njihovim metrom. Unatoč tomu u Hrvatskoj se njeguje šala. Nela je među najistaknutijima. Mnogi nisu ni uspjeli na sebi zadržati svjetla pozornice zbog već spominjanih grješaka ili jednostavno zbog pogrješnih krvnih zrnaca. Nije se opraštala kriva pripadnost u užoj ili široj obitelji. Hvala Bogu, sada je drugačije. Došla je demokracija, ma kakva da je. Drugovi su uzeli neke nove likove, samo više nisu tako ubojiti kao prije. Nadajmo se da će nakon svih ovih nedaća u posljednje vrijeme ponovno procvjetati hrvatsko glumište, da će se ponovno roditi neka nova Nela Eržišnik.

Kada je došlo do Domovinskoga rata, nije Nela Eržišnik ostala po strani, kao što to nisu učinili ni mnogi drugi hrvatski umjetnici. Najupečatljiviji nam je svakako primjer Svena Laste koji se pod stare dane borio u Sunji, a možemo tu pribrojiti i Veljka Barbierija, pa čitavu umjetničku satniju. U dr. Franji Tuđmanu Nela je prepoznala vođu u tom trenutku. Našli su se na istom zadatku i zavoljeli. Htjeli su slobodu svome narodu, u isto vrijeme ne braneći je nikome drugome. Već pomalo umornu od života dopustila je da je ponovno zahvati stari zanos. Znalo se dogoditi da su je slušali deseci tisuća ljudi. Nastupala je na skupovima čiji je smisao bio ponovno probuditi uspavani ponos, uzdignuti se iz pepela i stvoriti državu. Na kraju je to i uspjelo. Nela ju je prepoznala kao svoju i bila ponosna da je u nju ugradila svoj mali kamenčić. Upravo ova misao provlači se kroz čitavu knjigu uspomena. To je ono svjetlo koje obasjava cijeli njezin život. Zbog toga se događa da odjedanput s događaja iz djetinjstva preskoči u sadašnje dane, a onda se opet vrati nazad. Svakako je izraz njezina domoljublja bilo i sljedeće pitanje: "Druže Tito, voljeni naš predsjedniče!  obratila sam mu se u ime naše SFR Jugoslavije  ja Vas sada ovdje u našem bijelom Zagrebu okružena pažnjom i ljubavlju naših rukovodilaca pitam: što da poručim hrvatskom narodu, ima li političkih problema ili nekih sukoba u našoj državi?" (str. 215.) Odgovor nije potrebno navoditi. Nela je unatoč svemu ispisala svoje uspomene u sasvim drugačijem ozračju od onoga.

Život ide dalje i ne zaustavlja se. Jedni odlaze, drugi dolaze. Svojom knjigom uspomena, još jednom predstavom, ako smijem tako reći, Nela nam je ponovno nešto natuknula. Sjećamo se kako je to radila u ona vremena. Govorila je o nečemu sasvim desetom, a mi smo znali o čemu zapravo govori i to željno čekali i nagrađivali dugim pljeskom. Učinimo to još jedanput, u ime Nelinih triju života, kako naslovljuje svoju knjigu. Zar samo tri? Bilo ih je još, na mlađima je izvući ih iz zaborava, pronaći nove i ostvariti djelo kojim mogu stati uz bok Neli.

Radiopostaja "Mir" Međugorje, Riječ po riječ, Međugorje, 2. veljače 2004., 20.00  20.45