Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  Culture And Arts  »  Ivo Miche Borovina: MINI-PHOTO EXHIBIT: “Big City Blues”
Ivo Miche Borovina: MINI-PHOTO EXHIBIT: “Big City Blues”
By Nenad N. Bach | Published  06/10/2007 | Culture And Arts | Unrated
MORE does not know ENOUGH

Ivo Miche Borovina

MINI-PHOTO EXHIBIT: 'Big City Blues'

Text by Nela Borovina: Nelapoetessa@aol.com

In today's society, we seem to be obsessed and addicted to materialistic nature of all the 'stuff' that we think we so desperately need and want. It is never-ending story, because MORE does not know ENOUGH! Seeking instant gratification in everything, we are running in all directions, confused in this technically super modernized beehive, competitively searching for almighty success, no matter what the cost. That is precisely how we get further and further away from preciousness of spiritual values and true meaning of life in its basic, unbinding simplicity. Along the way, we forget divinely ordered, prime importance of selflessness, self-sacrifice and awesomely inner rewarding self giving. Very special and worthy feeling of wanting to care and have a sincere concern for others, in a real, substantially altruistic way, seems to be lacking and somehow it gets lost amid all that 'stuff' which preoccupies us most of the time.
























 


My name is Ivo Miche Borovina. I was born on July 30, 1963, in Blato, on the island of Korcula, Croatia. From 1990, I live in New York, USA. I can say that I am more amateur photographer, then professional, but still I've crossed the boundaries of mere superficial 'hobby' interest, while ago. With my photo camera, I've taken many shots, among which I had the honor to immortalize some memorable meetings between Cardinal Josip Bozanic, Arch Bishop Vinko Puljic and Croatian Prime Minister Ivo Sanader, with Croatian Catholic community in New York.

When occasion presents itself, like when people have parties and celebrations of any kind (engagement, confirmation, etc.), I capture their special moments, for a lifetime of memories. Most especially I enjoy portrait photography. My family has a huge photo collection of our many treasured events and unknown number of captured special moments from the lives of our three children. Frequently my favorite NIKON camera uncovers the layers of my surroundings, through sometimes unusual photo-prism, freezing the moment in time, in the world, all around me.

Walking around the Big Apple, almost magnetically, my photographic eye was drawn to homeless people.

To them, I dedicated one whole period of my development into a passionate amateur photographer, as I instinctively responded to the sudden rush of my artistic inspiration.

It is inevitable (or it should be) that those people, who have a street for a home, touch us in a special, distinct way, not leaving us indifferent or cold, never, not even when we pass them by, in a rush, pretending that we didn't notice them. In their presence, I was touched with profound sense of sorrow, but also injustice, still more smitten with sadness, and a bit of helpless bitterness. It sounds unlikely, but there is certain gracefulness about them, nevertheless the strongest was the feeling of melancholy, I helplessly felt blue, so I named this mini-photo exhibit: 'Big City Blues'. These eleven pictures are only a small fragment of a larger photo-cycle that bares their name, evidencing some moments of their daily struggle in this big city.

In today's society, we seem to be obsessed and addicted to materialistic nature of all the 'stuff' that we think we so desperately need and want. It is never-ending story, because MORE does not know ENOUGH! Seeking instant gratification in everything, we are running in all directions, confused in this technically super modernized beehive, competitively searching for almighty success, no matter what the cost. That is precisely how we get further and further away from preciousness of spiritual values and true meaning of life in its basic, unbinding simplicity. Along the way, we forget divinely ordered, prime importance of selflessness, self-sacrifice and awesomely inner rewarding self giving. Very special and worthy feeling of wanting to care and have a sincere concern for others, in a real, substantially altruistic way, seems to be lacking and somehow it gets lost amid all that 'stuff' which preoccupies us most of the time.

America is amazingly filled with many contrasts on every corner (not just of this vast city), that are visible in many formats of everyday life. It is also the country of enormous riches and abundance of many kinds, offering many temptations, so many are lured into trap of extreme consumerist mentality, and after all that fuss, people are left feeling frustrated, empty and unfulfilled. Contrary to that, extreme poverty and lack is bluntly obvious, rupturing presumably existing paradise, made of honey, milk and golden opportunities.

Our spiritual side inevitably becomes numb, grows cold and futile, because we pushed back and left on hold the joy of the Spirit, that carries within the wisdom of the heart and unmistakable knowing that every, single human life has dignity, immeasurable importance, deserving of all recognized dignity and respect, no matter in which manner is that particular life lived, or what degree of quality by our 'standards' it has.

So many people call these poor, lonely and often mentally and physically ill persons, by various, insulting names, which are only adding more grief to their anguished and nameless existence. God gave them their lives, and they should not be treated less worthy, just because they are not appealing to us in any way. If we dare to look and search deep down within, into that pure, unspoiled and honest part of our souls, we can realize that these less fortunate people naturally deserve real attention and help, offered to them in our true humility.

We should think of the ways how to share with them at least some small, unpretentious acts of kindness, like: buying them a cup of coffee, a sandwich, or giving them a smile, maybe a hug or having a short conversation. In this manner, we may overcome an aversion towards them, unhealthy feeling of disgust and poison of unfriendliness, which is all negative, inhumane, inconsiderate and inexcusable. Everybody on this planet needs, even a short-spanned, (someone's) undivided attention!

In this emotionless, sometimes cruel and unforgiving mundane reality, they, too, carry their crosses, burdens, the best they know how to or can. They are God's children, as well, and they need us, to help them to overcome their predicament. Sufficient may prove to be, even the smallest crumbs of our readiness to do something, that show how we are still not completely infected with desensitized unwillingness to care for the problems and severe hurts of others, such as these are.

Remembering the Saint, Mother Teresa, who devoted her whole life to alike people, can we perceive with our heart's eyes, through the dark shadows and see the Light, Lord's Face, hidden in their unwashed and bruised faces?!

We, as Catholics (like we so proudly proclaim in our words so often!), should do something worthy, letting our actions to speak louder than many words. We do not have the right to judge them, because we don't know what happened on their life path that caused them to be in these dire circumstances.

As fellow humans and citizens of this city, which they share with us, they can benefit only from our loving concern and considerate helpful approach, as we erase our uneasiness, replacing it with patience and kindness.

If those photographs, that are unprocessed and unbleached artistic expression of my own inspiration, can cause someone to do just a bit more then superficial, no-depth thinking, and in the process also touch them deeply, encountered with this picture of pain and sorrow of lost strangers, then my motivation has proven its underlying cause, exhausting its proper and important meaning.

If that happens, the shift has been made and things moved into right and good direction, into the fullness of their righteous substance, and my pleasure of taking these photos, actually became useful in its purpose, as most things are not in vain.

We mature together in knowing that all the people on this Earth are infallibly connected with hidden ties, universal threads, seeking and needing one another, because we walk this path, small under the distant stars.

May the Love of God permeate all of us, and may we decide to do our noble part, maybe through creatively artistic, unique expressions, or even better- through some concrete actions, in order to relieve the hurts of those who suffer immensely, helping them to persevere. Then, they can have a piece of heaven that belongs only to them, in the midst of their harsh big city lives, as they ask themselves: 'How to survive in this overburdened, bleak existential desert?'

These photos and sad city scenes, speak for themselves, serving as a warning, silently crying, born out of ordinary city wonderings. Are we just closing our eyes?

When we meet some homeless people somewhere, with an open heart and mind, let us simply just ponder on the fact, that they, just like all of us, have special story of their life, and even as they appear desperate, they, too, live of hope. Hope that dies last, only when the life itself is lost.

Thank you so much for visiting these Internet CROWN pages!

Contact me, Ivo Miche Borovina, at:

Otrantmiche@aol.com

Mobile phone: 917 617-3024 (New York, USA)



Ivo Miče Borovina,
MINI-PHOTO IZLOŽBA: 'VELEGRADSKE TUGE'

Tekst napisala Nela Borovina: Nelapoetessa@aol.com

Zovem se Ivo Miče Borovina. Ro|en sam 30 srpnja 1963. godine u Blatu na otoku Korčuli.
Od 1990. godine živim u New York-u, SAD. Mogao bih reći da se fotografijom bavim više amaterski negoli profesionalno, no svakako sam već odavno prešao granice tek površne 'hobby' zainteresiranosti. Svojim foto aparatom sam imao čast ovjekovječiti Kardinala Josipa Bozanića, Nadbiskupa Vinka Puljića, te Prime-Ministra Ivu Sanadera, svih pojedinačno u susretu sa hrvatskim vjernicima u New York-u. Ovjekovječujem mnogima njihove uspomene, prilikom posebnih prigoda, poput krštenja, krizme, zaruka,..i sl., te u svrhu trajnog sjećanja, udovoljavam po potrebi, pri portretnom fotografiranju.

Moja obitelj, dakako, posjeduje neizmjernu količinu naših obiteljskih fotografija, nadasve vrlo uspjelih i zanimljivih portreta i slika iz života naše troje djece. Gotovo svakodnevno, moja favorite NIKON camera, otkriva svijet kroz ponekad i neobičnu foto-prizmu, svuda oko mene, gdje se zateknem. šetajući po Big Apple, gotovo magnetski, moje fotografsko oko privukli su beskućnici. Njima, homeless people, sam posvetio čitav period svog razvoja i uobličavanja kao strasni amaterski fotograf, odazivajući se iskonskom nagonu inspiracije.
Neumitno je, ili bar bi tako trebalo biti, da nas ti ljudi ulice, u svojoj naizgled okorjeloj ranjivosti, ne mogu ostaviti potpuno ravnodušnima, pa čak ni onda kad užurbano pro|emo pored njih, pretvarajući se da ih ne zamjećujemo. Mene su dotaknuli tugom i pomalo bespomoćnom gorčinom, te sam stoga ovu moju mini-photo izložbu, od samo nekih iz ciklusa odabranih fotografija, nazvao: 'Velegradske Tuge'.

Današnja sveprisutna opčinjenost i navezanost na materijalno, kao i bezglava trka u suvremenoj košnici za samoprobitkom, uvelike nas odvlači od duhovnog i onoga svega što ne spada u nesebično sebedarje. Živeći u Americi, često smo osupnuti sa inim kontrastima u svakom obliku, gotovo na svakom koraku. Ovo je zemlja nebrojenih različitosti, (pre)obilja i razuzdanog potrošačkog mentaliteta, koji nas u pravilu ostavlja praznima i nepotpunima, jer zaboravili smo na ono duhovno, puno važnije. Potisnuli smo radost duha, koja nosi probu|enu mudrost srca i spoznaju kako svaki ljudski život ima neprocjenjivu vrijednost i dostojan je poštovanja, bez obzira na način ili kvalitetu tog života. Toliki pogrdno nazivaju ove beskućnike 'bamine', svrstavajući ih žustro u one manje-vrijedne, iako je i njihov život od Boga dan, pa ma kako oni po našim 'standardima' neprilično izgledali, ili ne ispunjavali naše 'kriterije'. Zavirimo li dublje u neiskvaren i onaj naiskreniji dio svoje nutrine, shvatiti ćemo da i ova bića, ovi beskućni ljudi, možda bolesni i nesretni, zaslužuju našu dobroćudnu i brižnu pozornost i pomoć. Prečesto ih se obilježava ili ignorira kao nepoželjne, zazire od njih sa izrazitom odbojnošću, te govori o njima pogrdnim i ružnim riječima, što je potpuno neprimjereno i ne-kršćanski. Nasuprot tome, tako se često busamo u prsa da smo veliki i dobri katolici! ?!?! Mi ne znamo što je te ljude dovelo u te nezavidne životne okolnosti, pa ih tako ne smijemo ni osudjivati, već im pružiti neki oblik brige, suosjećanja, ili bar iskazati tek malo čovjekoljubive obzirnosti, koja im kao fellow humans i stanovnicima ovog grada, zapravo i pripada.

Možda tek dati im osmjeh, kratki razgovor, plaćenu kavu ili sandwich&&&..tek neki dokaz da još uvijek nismo potpuno zaraženi neosjetljivošću za probleme drugih!? U ovoj bešćutnoj urbanoj realnosti i oni tek samo nose svoj križ, svoje breme, onako kako najbolje znaju. I oni su djeca Božja, vrijedni mrvice samilosti, onako zatočeni u svijet svoga bola i nevolje, nama možda potpuno nedokučiv. Kad bi smo samo bili kadri prepoznati, poput Majke Terezije, u njima skriveno Lice Gospodinovo, da, u tim neopranim licima ovih ljudi što žive tu, oko nas, u okrilju nemilih velegradskih ulica!

Ako ove moje fotografije, nepatvoreni umjetnički izričaj mog vlastitog nadahnuća, mogu tek nekog potaknuti na malo više od površnog razmišljanja i ne ostaviti ga ravnodušnim, u susretu s ovim tu|im jadom i izgubljenošću, onda je motivacija iscrpila svoju svrhu. Time je napravljen pomak, gdje se ugodno spojilo s korisnim, jer tada smo svojom dirljivošću, zapravo krenuli putem sazrijevanja u spoznaji: da su svi ljudi na ovoj zemlji nevidljivim sponama povezani, da žudno trebamo jedni druge i da tek maleni hodamo ispod dalekih zvijezda.
Želja mi je da se na bilo koji način, umjetnički kreativan, ako ne i konkretnije učinkovit, skrene pozornost (koja im je nerijetko uskraćena) na ova ljudska bića, te da nas svih prožme Ljubav Božja i jednostavna osjećajnost, dok se istovremeno možda čak i zapitamo s njima:

'Kako preživjeti, opstati, u toj nametljivo šturoj egzistencijalnoj ogoljenosti?' Slike i prizori govore, ponekad puno bolje od riječi, opominju, vape otužnošću, zjape ro|ene iz svakodnevnih previranja trbuhom ovog New York-škog megapolisa. Da li tek zatvaramo oči?
 Kad ih opet negdje u hodu susretnemo, pokušajmo otvorena srca bar pomisliti, da i oni svoju posebnu životnu priču imaju, te da iako očajnički izgledali i oni žive od nade, nade koja posljednja umire, tek onda kad i sam čovjek.

Hvala Vam što ste posjetili ove internetske CROWN stranice!

Kontakt:

Ivo Miče Borovina
Otrantmiche@aol.com

Mobilni telefon: 917 617-3024 (New York, SAD)


Formated for CROWN by Nenad Bach
Distributed by
www.Croatia.org This message is intended for Croatian Associations / Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions / articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know! Or simply...enjoy and spread the word and good vibrations.


How would you rate the quality of this article?

Verification:
Enter the security code shown below:
imgRegenerate Image


Add comment
Comments
  • Comment #1 (Posted by Richard Zunich)

    AMAZING!
    Profoundly beautiful and meaningful!
    VERY GOOD WORK!
    You should have more of articles and artistic photos like these posted!
    IT IS WOTRH ANYBODY's time to read this and think about this...
    This is thought provoking!
    ARTISTICALLY BEAUTIFUL!
    THANK YOU Nenad for this refreshing addition to your very informative and good site!
    RECCOMEND THIS TO ANTBODY YOU KNOW!
    ciao
     
  • Comment #2 (Posted by Richard Zunich)

    Nenad, I forgot to rate this article and pictures:
    I GIVE IT TUMBS UP!
    FIVE STARS!
    EXCELLENT!
    I am reccomending it to all of my friends and family!
    THANKS!
    Richy
    ciao

     
  • Comment #3 (Posted by Marijana Perkovic)

    Dragi Gospodine Bach!

    Ovo je vrlo lijepo i pohvalno!
    INTERESANTNO, mada vrlo mali broj slika!
    Ja Vam za ovo kao rating- dajem najveci moguci broj zvjezdica!
    Ta nasi su ljudi, Hrvati, divni, svime se bave i u sve se razumiju!
    Kakva domisljatost i kreativnost!
    Osobito mi se svida, sto je sve pomalo neobicno i nesvakidasnje!
    Ovaj clanak zasluzuje da ga objavite u NY Times, naime toliko je dobar!
    PUNO SMISLA, INSPIRACIJE I POTICE NA RAZMISLJANJE, a to je Gosp. Borovini, pretpostavljam i bio cilj!
    UMJETNICKI JE VRLO KVALITETNO, mogu reci prvorazredno, a essey pored slika je napisan superbly!
    SVAKA CAST!
    Iznenadite nas joi i vise puta, molim, sa ovako dobrim articles!
    HVALA NAJLJEPSA!
    Saljem ovo i u Hrvatsku!
    ADIO
    Mare Perkovic
     
  • Comment #4 (Posted by Ermi Ferdinand)

    Evo, prijatelj me je bas sad zamolio da ovaj clanak procitam i mogu vam reci da mi nije nimalo zao utrosenog vremena, iako sam puna posla.
    Zbilja je poseban i ima odredenu tezinu, koj danas fali, medu svim tim povrsnim stvarima o kojima govorimo. Sjetiti se ovik jadnika i na svoj umjetnicki nacin im izraziti postovanje i brigu, kao npr. ovdje sa ovim textom i slikama, jest zbilja hvale vrijedno i vrlo pozitivno.
    Slike izgledaju profesionalno, a poduzi tekst koji je napisan uz njih je jos i bolji!
    Preporuciti cemo vas crown website svima koje znamo, a vama hvala za ovo i samo tako dalje nastavite sa kvalitetnim stivom!
    Ovo zasluzuje najbolji RATING, koji mu ja po mom skromnom misljenju dajem i hvala Ivo Borovina za sve ovo! Samo naprijed sa dobrim i korisnim idejama!
    Bog vam svima
    Ermica, Long Island, NY
     
  • Comment #5 (Posted by JOHN VIDULIC)

    nenade covice
    ovo ti je jako dobro
    da nas malo razbudi ka ljude pa da malo mislimo i na tudju nevolju a ne samo na sebe kako cemo sto vise dolara pokupit ajme bas ste me lipo raspolozili kad vidin nesto tako pametno sesno i lipo napisano ovo kada je neki pravi pisac icovik od libra napisa sto je je dobro je i neka se ivo ponosi sa svojin radon pravo umjetnicki ljudski i vidi se da je multi talentiran neka neka samo ti jos otkrivaj ovakvih bisera da svit vidi kako je hrvatski narod pametan i dobra srca imamo mota za iljadu stvari samo nan jos fali uci u evropsku zajednicu ko bog dade
    ajde stoj mi dobro lipi moj i fala ti najlipsa za ovi izvjestaj
    pun pogodak
    u zdravlje
    joso
     
  • Comment #6 (Posted by Drazen)

    Ivo, danas si iznenadio mene i vjerujem cijelo tvoje Blato. S ponosom sam prenio tvoje slike i clanak na www.blato.hr , bas kako si htio.

    Za sve ostale koji ovo citaju, Ivo je nas mjestanin. Kazu da se u malim mjestima svi medjusobno poznaju da svatko zna o svatkome sve. Bas kao i oni bezimeni jadnici na Ivinim slikama, od kojih svaki ima svoju pricu, jednostavnu i ljudsku, a koje ne primjecujemo, tako se i Ivo nama po prvi put otkriva u potpuno nepoznatom svijetlu.

    Ivo, hvala ti sto si nam otvorio i pokazao svoju toplu ljudsku stranu i senzibilnost, poticuci nas da u sebi potrazimo te iste osobine i osjecaje.

    Drazen Z.
     
  • Comment #7 (Posted by Dorian)

    amazing... svaka cast za ove predivne i zaista neobicne slike. ovako nesto se nevidi svaki dan, i zato je to nesto zaista posebno...! narucito mi se svidja ovaj tekst koji ovim slikama daje jos jednu vecu dusu nego sto vec imaju... samo tako dalje, nadam se da ce uskoro biti vise slika...!!
    pozdrav iz beca,
    dorian
     
  • Comment #8 (Posted by VILA VELEBITA - BAKO -)

    Ti ljudi ili te ljude ne treba zaliti iz jednog razloga jer su oni takav put izabrali Treba zaliti covjeka sa svojih 40 godina radnog staza a zivi poput tih na slika jer on tako mora jer je prisiljen a sta ce drugo sa svojom jadnom penzijom od 1300 posranih kuna to je sramota a ne to sta Mice nema sta pametnije radit nego slikavat te ljude kad su mu tako pri srcu sta ih doma ne vodi
     
  • Comment #9 (Posted by Zoran Sova)

    Odlicne fotografije, koje pokazuju drugo lice bogate Amerike. jedina zamjerka je sto u nekim fotografijama likovi nisu u centru, pa su im, recimo dijelovi stopala izvan kadra, ili vrecice jednog jadnika sto vuce kolica su presjecene popola. Mislim da su trebale biti uhvacene u cjelini.
    Tekst je takodjer odlicno napisan u pravom pjesnickom duhu, sto pokazuje da u obitelji Borovina zivi duhovna ljepota, koja se izrazava na razlicite nacine. Samo nastavite tako! Zoran Sova - Las Vegas.
     
  • Comment #10 (Posted by leonard)

    Postovani Gosp. Nenade,
    Ja nemam nego samo lijepe rijeci i razmisljanja u vezi sa radom gospodina Borovine, kao i teksta njegove gospode. Vrlo dobro su to napravili.
    Naravno, kao fotograf, profesionalni, sa trenutnim boravkom u Kanadi, najvise bih se osvrnuo na samu fotografiju, koja je i meni prava strast u zilama.
    Ove fotografije, ne samo da su kvalitetne, nego su dapace, potpuno originalni rad, sa neuobicajenom tematikom. Usudujem se poruciti gospodinu Sovi da zapravo ne zna sto govori, kad se radi o fotografiji i da ne zelim da se naljuti zbog mojih rijeci.
    Koliko god da se necije misljenje mora postivati, toliko ne mogu odoljeti, a da kao profesionalac, ne kazem bar par rijeci u vezi Sovinog komentara. Naime, ovo nisu slike za obiteljski album, pa da dode musterija i zali se kako joj je fotograf "otkinuo" sinu ili nekome, ruku ili slicno, po kako nisu svi stali skupa u kadar, pa da ne valja i tako dalje. Ovo je po umjetnickom nahodenju viden svijet, kroz formu foto objektiva. Nije neobicno da sve vrsta umjetnika pokazuju svoje radove u nama ne bas logicnoj formi, sjetimo se Piccasa i drugih. Gosp. Ivo je tako dozivio tog covjeka i tako ga je i uslikao.Kompozicija je sasvim ok i nema mjesta zamjerci da im fale cipele ili slicne gluposti. Treba obratiti paznju na cjelovitost slike i okruzenja u kome je nastala i samo je nastojati primiti u duhovnom smislu, a ne fotografu secirati njegovu tehniku, kad osoba koja daje komentar uopce nema ni pojma o tim tehnickim detaljima! Ovdje, u ovim slikama sve stima! I ja sam za svoje slike znao primiti takve totalno "OFF" komentare, pa zelim ovaj put dati svoj glas umjetniku, jer znam kako to moze iritirati. Nasi ljudi su mi znali doci u studio, pa narucuju umjetnicku fotografiju po detaljima, da im pase uz kauc u sobi ili uz boju zida, a nitko da se vodi po tome sto ga je nekoj od slika posebno privuklo. Neka se niko ne uvrijedi, samo komentiram i porucujem da se je najbolje uvuci u dusu slike i pustiti da vam ona nesto kaze, umjesto da ocekujemo da ona bude kopija necije ogranicene maste. Toliko. Ivo, tebi veliki fotografski pozdrav i hrabro naprijed. Pozdrav od Lea
     
  • Comment #11 (Posted by Nenad Bach)

    Komentar na Comment #8. Interesantno kako ljudi imaju druge kriterije kad su u pitanju tudje patnje. 'oni su sami izabrali taj put' a 'ja sam prisiljen'. Kad bi se problem siromastva mogao rijesiti time da pojedinci 'uzmu kuci' siromahe, siguran sam da bi mnogi ljudi to ucinili. Problemi su kompleksniji, ali je nakana jednostavna. Micho se odlucio pribliziti nam nasu sliku blize i ocito da svatko od nas to drugacije vidi, jer su nam i odluke bile drugacije. Bogatstvo nije u materiji, ali ni materija nije zlo, ako covjek nije njen rob. Mozda su 'posr....' 1300 Kuna sloboda veca nego sto je mozete i zamisliti, a mozda i tuga. Sami smo kovaci svoje srece i s toga cim manje usporedbe, tim bolje. Ove slike su izazvale puno komentara, jer su ogledalo nas samih. Ne radi se tu o beskucnistvu, vec o tome 'gdje to svi idemo ?'. To je sto nas boli, svjesno ili nesvjesno.

    Nenad Bach

    p.s. Kao urednik CROWNa molio bih da se osobe koje ostavljaju komentare potpisu imenom i prezimenom. Hvala unaprijed i hvala svakome tko brine na ovaj ili onaj nacin. Cak su i negativni komentari pozitivni jer poticu na razmisljanje.

    p.s.2 Meni je najdraza fotografija treca po redu. Polozaj tijela, nogu, ogoljelost, bijele kutije u pozadini. klupa, ogoljela boja...itd Sve je fascinantno u toj poetskoj fotografiji. Fotografija broj dva ima interesantne knjige u pozadini i one govore jako puno. Uzmite povecalo i procitajte i pogledajte.

    p.s.3 A sto se tice komentara da Micho nema druga posla, budite sigurni da ima, ali mu je dusa okupirana necim visim od tugovanja za samoga sebe. Napravite Vi nesto, posto ste u penziji, imate vremena, pokazite Vi svoj talent, stavite Vi vrat na panj pa neka drugi komentiraju Vasa djela. Svatko tko ima hrabrost izaci na pozornicu imati ce moju paznju na CROWNu. Here we go, microphone is yours Vilo. Po postotku komentari su 90% reflektivni sto je vrlo inspirativno. Tako inspirativno da rijec "posr..." ne spada tu, ali sam propustio radi toga sto oslikava necije misljenje, makar ono bilo i u manjini. I lijepe rijeci imaju snagu, a kamo li djela.
     
  • Comment #12 (Posted by Domagoj)

    I just wanted to show my support for your art, my family nickname is also Mièe and we are from Korèula. Stay blessed and keep on doing what you do best!

    Best Wishes
    Domagoj
     
Submit Comment


Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  2. (E) Croatian Book Club-Mike Celizic
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
  5. Nenad Bach singing without his hat in 1978 in Croatia's capital Zagreb
No popular articles found.