MOJ OTAC
Moj otac srca većeg nego sunce
Moj otac glasa ljepąeg nego govor mora
Moj otac tijela koje prerasta brda
Moj otac duha koji očovječi kamen
Moj otac kojeg satra gladno nebo i
gladna zemlja
dirnu mi ruku slomljenom rukom i reče:
Blagu riječ za ovu zemlju kaľi, sine
Moj otac glas dubine
Moj otac trava u rebrima
Moj otac sunce u stijenama
Kako da te silna opjevam ja malen, oče
Mile PE©ORDA
«Nezaboravna Peąordina pjesma Moj otac»
(Stojan Vučićević: «Novo ime», Hrvatski tjednik br. 32, Zagreb, 26.XI.1971.)
Pjesma Mile Peąorde «Moj otac» prvi put je objavljena 1969., u antologijskoj Panorami mlade hrvatske knjiľevnosti u zagrebačkom časopisu «Republika»; 1971. god. objelodanjena je u prvoj knjizi pjesama Mile Peąorde ®IVOT VJEČNI (Nagrada «Svjetlosti» 1972.) u Sarajevu. Ta «nezaboravna Peąordina pjesma Moj otac» (Stojan Vučićević, «Novo ime», Hrvatski tjednik br. 32, 26. XI. 1971.) uvrątena je u ąkolske čitanke u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini; god. 1998. zastupljena je u reprezentativnoj antologiji hrvatskoga rodoljubnoga pjesniątva od Baąčanske ploče do danas Mila si nam ti jedina&(Alfa, Zagreb). Na Festivalu duhovne glazbe «CRO PATRIA 2004.», u Splitu, glavnom nagradom Zlatnom plaketom nagrađena je skladba Josipa Magdića nastala na stihove pjesme «Moj otac», a u izvedbi zagrebačkoga zbora Cantores Sancti Marci.
Slovenski pjesnik i četverostruki akademik Ciril Zlobec, vrstan prevoditelj i promicatelj hrvatskoga pjesniątva, u svome eseju o poeziji Mile Peąorde «Jedinstvo u mnogoglasju» (2002.), glede pjesme «Moj otac», ističe: «Čak i u homersku sliku oca on metaforički upliće elemente ovoga na izgled gruboga, a veličanstvenoga kraja svoga djetinjstva& Upravo je ova pjesme paradigmatska za pjesnika, jer se u njoj otkriva jedna od temeljnih osobina njegove poetike: dvostruka funkcija metafore. Ponajprije u pojedinim dijelovima pjesme, a onda pjesma sama kao cjelina. U ovome primjeru pojedine odlike hercegovačkoga kraja sastavljaju mitski lik oca, a pjesma kao cjelina, uključujući očev poetizirani lik, simbolički ugrađen u mozaik ovoga kraja, razotkriva u sveobuhvatnoj poenti sinovljevu nemoć, njegovu egzistencijalnu tjeskobu modernoga čovjeka. Karakteristično pjesnikovo suzvučje mnogostrukosti i jedinstva.»