Zivimo u vremenu slatkorijecitosti i reklama
26. nedjelja kroz godinu - A
Prazna obecanja ne vrijede
(Mt 21,28-32)
Živimo u vremenu slatkorijecitosti i reklama. Svatko na rijecima prihvaca dobrotu i pravdu, svatko se reklamira kao naj, naj... S druge strane doživljavamo kako covjek više ne drži do svoje rijeci, kako ni sam ne vjeruje svojim rijecima. Nekada je vrijedila poslovica: “Covjek se veže za rijec, vol za rogove.” Nažalost, kao da ova poslovica više ne vrijedi, niti u miru niti u ratu. Izgleda da je ovaj problem, problem praznih rijeci i obecanja, trajno prisutan docim ga i Evandelje komentira. Zavaravanje ili zavodenje ljudi rijecima veliko je zlo i nesreca. Kolike su samo negativne posljedice?!?
Odgovornost pred svojom rijecju je odgovornost pred samim sobom. Odgovornost pred svojom rijecju je odgovornost pred svojom istinom. Nažalost, kako rece jedan covjek, ljudi su cesto odgovorniji u tomu gdje ce pljunuti nego li što ce reci. Ovoga casa mi smo u inflaciji rijeci. Kao da nitko nije odgovoran za svoje rijeci i posljedice. “Politicka bolest” neodgovornosti za svoju rijec postala je opcenita pojava. U tomu je teškoca.
Jedni druge najviše možemo prevariti lažnim rijecima i obecanjima. Kao što rijec izlazi iz živog covjeka, tako bi i taj cijeli covjek trebao biti odgovoran pred svojom rijecju i pred drugim covjekom. Ako netko sam sebe ne poštuje u svojim rijecima, kako može ocekivati od drugih da ga poštuju. Mnogi ljudi su se najviše kompromitirali svojim praznim rijecima.
Covjek ne smije olako ili neozbiljno davati ‘rijec’, jer to znaci olako samoga sebe predavati. Lako je biti velik na rijecima (za to je dovoljno imati pameti i jezik) ali su rijeci ništa ako ih ne slijede djela, ako se ne ostvaruju. Ako se ostane samo na rijecima ostaje se u apstraktnoj ideologiji koja nikada ne zaživi. Opasnost je ‘teoretskim’ zvanjima (intelektualcima) da se ne priviknu na ispravno mišljenje i isprazno govorenje, bez realizacije bilo svoje ideologije, bilo svoje rijeci. To bi bila rascjepljena osoba: biti jedno u glavi, a drugo u životu. Neki misle da je rascjepljeniji (bolesniji) onaj covjek koji jedno misli, a drugo govori, nego li onaj koji griješi bez vlastitog obmanjivanja. No, prvi vrlo teško dolazi do ‘obracenja’, dok se drugi može obratiti.
Danas je velika opsanost da i na religioznom planu ne budemo proklamatori praznih rijeci, bez ostvarenog života.To se vrlo cesto prigovara kršcanima, osobito propovjednicima. Kao da oni imaju dobru nauku (i time se tješe), ali kao da njihov život ne odgovara navještanju. Isus daje prednost onima koji možda imaju krivu nauku, ali imaju ispravan život. U ovom smislu može se reci da je kršcanstvo manje religija, a više praksa, svakodnevno življenje. Što znaci poznavati cijelo Sv. Pismo, a ništa iz njega ne ispunjavati? Ništa. Što vrijedi propovijedati ljubav, a ne ljubiti? To je problem koji je izrecen kroz likove farizeja. Tolstoj navodi jednu pricu o nekim monasima koji su plovili na brodu i zaustavili se na jednom pustom otoku, gdje su susreli gole isposnike koji su bili plemeniti, ali nisu znali ništa moliti. Za vrijeme kratkog boravka oni su ih pokušali nauciti moliti Ocenaš. I brod je krenuo dalje na pucinu. Na pucini primjeti kapetan i monasi da po moru prema njima trce oni goli isposnici, pa kad su ih sustigli, rekoše da su zaboravili ‘onu molitvu’. Monasi im rekoše, kako im je dosta i to što znaju. Iako nisu znali molitvu Ocenaša, cudesno su hodali po moru!
Svima nama je lakše biti covjek i prijatelj na rijecima nego li na životnom polju. Najidealnije bi bilo da smo identicni svojim rijecima, odnosno da naše rijeci prate djela. Biti dobar i plemenit u rijeci i u životu, to je Isusov put. Biti istinit u rijecima i životu, to znaci biti kršcanin. Dobro je postati svjestan ljudske stvarnosti, kako navodi i evandelje: da ljudi mogu biti ‘prljavi’ u rijecima, ali su dobri u djelima. Teško se kontroliraju da budu dobri i kulturni u govoru, ali kad treba uraditi tada su plemeniti. Ti su bolji od onih koji su dobri na rijecima, a ‘zli’ u ponašanju.
Vrlo važno je da svi postanemo svjesni da smo puno skloniji biti dobri na rijecima nego li u djelima. Pokušavajmo prevladati taj nesklad. Covjek se kao Božja slika ocituje i svojim rijecima i svojim djelima. Isto tako može biti lažan i u rijecima i djelima. Laže se rijecju i djelom! Istinitost se potvrduje rijecju i djelom.
Koliko li možemo susresti onih koji su rekli “Gospodine vjerujem ti”, a životom žive kao ‘bezvjerci’ i one koji nisu rekli “Vjerujem“ ali žive istinski ljudski i pravednicki život. Nikakvi obredi (kršcanstvo nije magija) ne mogu zamjeniti život. Obredi samo pomažu da se mogne istinski živjeti život ljubavi i dobrote.
Fr. Marijan Jurcevic, o.p.
© Hrvatska dominikanska provincija - 1999. - 2004.
www.dominikanci.hr
http://www.dominikanci.hr/propovijedi/26nkg-a.php