|
Tuga Tarle - intevju s Tomislavom Gavranićem
Tuga Tarle: Mit o povratku - Hrvatska dijaspora u Australiji
Dr. Tuga Tarle je 2024. objavila vrijednu monografiju na 504 str., pod naslovom Mit o povratku - Hrvatska dijaspora u Australiji, u izdanju Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu. U posljednje, trećem dijelu te knjige, objavljeno je sedam intervjua s australskim Hrvatima. Među njima je na prvo mjesto stavljen intervju s Tomislavom Gavranićem, objavljen na str. 337-350.
Ljubaznošću autorice, u mogućnosti smo čitateljima CROWN-a (koji govore i čitaju na hrvatskom) pružiti uvid u iznimno zanimljivo i vrijedno svjedočanstvo o životnom putu jednog hrvatskog iseljenika s otoka Korčule u Australiji, koje se nalazi u spomenutom djelu.
Pok. g. Tomislav Gavranić je gđi. Tugi Tarle odobrio objavu ovog intervjua u okviru njezina doktorskog istraživanja, čime je postao javno dostupan.
|
PRVA PRIČA
TOMISLAV GAVRANIĆ
Rođen sam u jednom od najudaljenijih australskih predjela, u Tully u Quinslandu od majke Mare Žanetić i oca Petra Gavranića (Petlića) iz Blata. Oni su se vjenčali 1925. godine te su imali dvoje djece. Nažalost, oboje je u ranoj dobi umrlo. Djeci su dali imena svetaca, ali kako su ih izgubili, odlučili su, kad sam se ja rodio, da mi daju samo narodno ime Tomislav. Otac me nije dao krstiti jer se bojao da možda ni ja ne bih preživio. Tako nisam dobio svetačko ime. Otac je bio siroče. Majka mu je umrla kad mu je bilo devet godina, a otac kad mu je bilo dvanaest. Bio je iz bogate familije. Svi su Gavranići bili ribari i zemljoradnici. Imali su maslinike, prostranu kuću, novac u banci, ali on nije mogao doći do novca jer je bio maloljetan kad je ostao siroče, a kad je dorastao do punoljetnosti, novca više nije bilo. Drugi su ga potrošili.
Kad je trebalo u vojsku namjerno je uništio bubnjić desnog uha klorovodičnom kiselinom. To su godine kad vinograde napada filoksera, Lastovo pada u talijanske ruke, Mussolini dolazi na vlast 1922. godine. Na Korčuli su napravili obiteljsku zadrugu i otac odlazi na Lastovo da nabavi šećer. Netko ga je prokazao za švercanje šećera, ali ga je sestra zaštitila i umjesto njega dvije godine bila u zatvoru u Dubrovniku. U to doba je zavladala velika glad. S Korčule je 1921. otišlo u svijet šest tisuća ljudi u jednoj godini - u Argentinu, Ameriku, Novi Zeland, Australiju. Australija je imala najbolji zakon za useljenike.
Moja majka potjecala je iz konzervativne, religiozne obitelji. Požalila je što nije išla u srednju školu, a nije mogla zbog financijskih razloga jer su muški članovi obitelji imali prednost. Roditelji su migrirali u Australiju, najprije otac 1925., a devet godina kasnije i majka (1934.). Puno ime mog oca bilo je Petar Gavranić Peplić Nadal. Većina migranata je ispravno pisala prezimena sa završetkom na ć zamijenivši ih slovima ch u engleskom jeziku. Moj tata se potpisivao s Gavranic pa su ga Australci izgovarali kao Gavranik. Možda je mogao prevesti prezime u Gavran (Raven)? Neki su tako činili da su svoja prezimena prevodili na engleski (prevela s engleskog T. Tarle).
Tomislav Gavranić sada spontano prelazi s engleskog na otočko hrvatsko narječje. Intervju se nastavlja (komentar i kurziv autora).
Tuga Tarle. Nisam znala da govorite hrvatski. Želite li nastaviti hrvatski ili engleski?
Tomislav Gavranić. Ha, pokušal bi hrvatski, ali to nije pravi hrvatski već neki otočki, korčulanski (smijeh). Sve sam zaboravil. Al, možemo probat ako ćeš me razumit... Da, tako je otac stigal u Sydney. Agent mu kaže: "Odi na groblje da vidiš koliko je naših tamo". Kad je to vidil, odustal je od rudnika i otišal u sjeverni Quinsland di je bilo nekoliko naših sunarodnjaka i brat od žene. Mislil je sići trstiku 4 do 5 godin: "Vidiš koliko ima zemlje u komadu!, kazal je sam sebi, zašto da se vratim? Tamo neću imat ni čuh od toga". Kupil je farmu trske. Posudil je novac. S jednin Španjolcom je krenul u posal, al ih je krajem dvadesetih snašla ekonomska kriza pa je propal i isplatil kompanjona. Šečernu trsku je napala bolest - pola farme mu propalo. Farma se nalazila u El Arishu. Onda mu je došla žena iz Hrvatske, 1934... Australiju moja mat nije nikako volila. Od kad sam se rodil ona mi je govorila: "Ovo je pusta, divlja zemlja. Ovo nije civilizacija -pa se namjerno nikad neću naučit engleski, ali ovo je tvoja zemlja. Ti se moraš dobro naučit engleski". Moj prvi jezik je hrvatski koji sam već skoro zaboravil, al oba su roditelja govorila hrvatski, korčulanski dijalekt. Kad sam bil mali pisal sam kući u ime roditelja - tako kako sam znal.
El Arish je bilo multikulturalno misto u pravom smislu riči. Bilo je tu ljudi iz Vrgorca, BiH, Grka, Talijana, Engleza, dva Muslimana u Tullyja, jedan Aboridžin i Indijac. Aboridžini iz susjednog mista su dolazili plesat. Nije bilo mržnje među pripadnicima različitih naroda. Jedino spram Talijana koji su simpatizirali Musolinija, ali nisu svi. Neki su stavljali sliku engleske kraljice. Otac je kupoval Hrvatski glasnik koji je stizal iz Kanade (1928.), iz Winnipega. Čital ga je od prvog do zadnjeg slova. Bil je veliki Hrvat, ali razočaran i ljut pak bi govoril da se nikad ne bi vratil na Korčulu. - "Nemoj se nikad tamo vratit!"... Za razliku od njega, majka je uvik govorila: "Nemoj ga slušat! Jedan dan će tamo doć veliki turizam. To je lipota, cvit svita - Dubrovnik, Pula, Split! Ne znaš nikad kako će se svit preokrenut". Ona je strašno patila za domovinom. Otac je vjerojatno skrival svoje osjećaje ljutnjom pak je gunđal: "Neka vrag uzme onu zemlju!".
Ditinjstvo san provel na uzgajalištu trske. El Arish je bil vojničko naselje iz palestinske kampanje sjeverno od Tullyja. Osnovno školovanje od 1942. do 1948. je bilo u multikulturalnoj državnoj školi u kojoj sam imal divne predane učitelje, koji su nadopunjali intenzivnu edukacijsku atmosferu kod kuće, gdje mi je mati bubnjala u uši da je "obrazovanje jedini spas". Bil sam jedini đak u školi koji je imal cipele. Volil sam hodit u crkvu i na engleski futball.
Došla je 2. svjetska vojna, Amerikanci s topovima, avionima, kamionima. Ratno je vrime bilo uzbudljivo vrime, jer se moj otac pridružil VDC-u [Volunteer Defense Corps = Dobrovoljački obrambeni korpus. Bile su to australske dobrovoljačke vojne postrojbe.]. Postal ( - ) domobran. Poslali su ih u južnu Australiju. Vojske s trupama i topnicima redovito su se povlačile pored naše kuće i mahale velikim lampašima koji su noću osvjetljavali obzor, kao i američki avioni koji su letjeli iznad njih. U školi smo imali "bušotinu za rovove" kako bismo se sakrili od neprijateljskih aviona koji, hvala Bogu, nikada nisu došli... prešli su u Townsville. Naučil sam puno korisnih informacija o domaćim životinjama koje su mi dobro došle u medicinskoj karijeri. Rat, da! Rekal sam - govorilo se da će Japan okupirat Australiju.
- "Englezi vladaju svijetom, govorila je mat, Japanci neće doć u Australiju". Ljudi su mogli odselit, ali mati nije otišla..., a onda, onda su došli Amerikanci.
|
Tuga Tarle. Je li bilo Hrvata u Vašem kraju?
Tomislav Gavranić. Malo, bilo je nekoliko. Nije ih bilo puno. Prijatelji mojih roditelja su govorili za slobodnu Hrvatsku. Jedni su bili za Jugoslaviju, drugi za Hrvatsku. Najviše je bilo Talijana koji su došli u Australiju da bi delali na poljima trske, al su se pobunili, čim su zaradili, kupili su si terene i nisu tili bit nadničari Englezima. Nije se hodilo u školu [za vrijeme rata]. Mati me učila. Zna sam o poznatim ljudima â Tesla, Markoni, Einstein, Darwin, Marko Polo. Znal sam imena svih ruskih generala i dobro sam poznaval kartu Europe. Bil sam vrlo stidljiv, loše sam govoril, imal sam govornu manu. Otac me nagovaral da studiram za advokata. Drugi put sam dobil bicikal. Pazil sam ga, s njim sam hodil u školu, vezal sam ga za bravu na vratima škole. Anyway, moram to kazat... moram ti reć, veliki dug je stiskal obitelj. Majka i otac su se užali svađat. Meni je bilo 9-10 godin. Rekal sam im nek se rastave. - "Di si čuo tu rič?", pitala je mati. "Kad se oženiš ne smiš se nikad rastavit!". Razumil san ljude. Naši ljudi bili su užeženi [kolerik, podložan afektima]. Moja mat je bila pobožna žena, ali otac me nije dal krstit, nego me svojta potajno krstila kad se pobojala da bude ona [mati] mogla umrit. Možeš me razumit, moj korčulanski je stranjski. Već sam sve zaboravil.
Tuga Tarle. Samo Vi nastavite kako Vama odgovara.
Tomislav Gavranić. Čekaj, ća san to kazal? A, da... onda smo prodali farmu i otac se izvukal iz duga pa smo odselili u Sydney. Majka je imala dva brata. Mlađi brat je bil veliki problem. Ukral je crkvenu lemuzinu. Na kraju je umrl u ludnici.
Otac mi je bil bubrežni bolesnik. Od 1934. do 1947. godine grozno je patil od bolova. Deset godin nisu znali ća mu je. Vukal se po bolnicam. Meni je tribalo toliko vrimena da ispravno dijagnosticiram da su očevi ponavljajući napadi mučnih bolova u trbuhu i leđima bili posljedica obostranih bubrežnih kamenaca! To me stavilo na put da postanem liječnik, orijentiran na pacijenta. Međutim je nesrića na Wall Streetu moga oca dovela do bankrota iz kojega je isplival tek 1948. godine. Obiteljske napetosti koje su nastale zbog bankrota dovele su me do toga da trajno ne uzmem dugove... čak i zbog kupnje kuće. Kazal sam sam sebi - nikad u nikakav dug! Nakon što su tatini problemi s bubrezima riješeni, otac je prodal svoju farmu, otplatil bankrot i kupil plodan vrt na tržnici u Mona Vale, na sjevernim plantažama Sydneya. To je bilo 1949. Nakon smrti oca [1978.] uspijem prodat imanje Mona Vale, što mi je kasnije omogućilo da kupim svoju prvu kuću za gotov novac 1980. godine... zajedno s nešto novca koji je ostal za ulaganje. 220 Užežen = kolerik, podložan afektima.
Tuga Tarle. Kako je izgledao život u Sydneyu?
Tomislav Gavranić. Ja, tako je, u Sydneyu sam krenul opet u školu. Odgojen u sjevernoj Australiji, u malom gradiću di je bilo učenika iz šest različitih kultura u jednoj školi, brzo sam shvatil da u Sydneyu moraš bit Englez ako želiš prosperirat. Pubertet mi je bil jako buran, ali o tome bi mogal knjigu napisat. Također sam razvil vrlo teške, neugodne akne koje nisu pomagale stvarima. Odlično sam se pokazal na testovima IQ-a pa sam dobil vrlo rijetku stipendiju za North Sydney High. Dobro sam učil. Htio sam na velike škole. Bil sam prilično usamljen. Problem je bil za muškarce jer nije bilo žena iz iste etnije. Engleskinje su bile nedostupne.
U Sydneyu je bila veća kolonija Hrvata. U sjevernom dijelu Sydneya gajili su staklenike. Bili su svi redom komunisti, a moj otac je bil za Hrvatsku. Došlo je nakon [Prvog svj.] rata puno mladih ljudi pa ih je trebalo selektirati na one koji idu u više škole ili na posal. Vlast je davala stipendije, zato su ih selekcionirali. Dica su brzo naučila i između sebe govorila engleski. Moj je otac zahtjeval da ja govorim hrvatski. Novi pridošlice bili su veliki Hrvati i tu su se pojavile trzavice između starih i novih useljenika. - "To je vrag Tito", tako bi kazal. Skoro jedini je bil protiv Tita. Našal sam da je ima jednu knjigu - Karla Marxa, znaš. I knjiga je bila na hrvatski jezik prevedena. Kad su se pregovarali moj otac i ovi drugi Hrvati što su bili za Jugoslaviju, on kaže: "Šta kažeš o Karlu Marxu, jesi pročital?" Oni ništa o tome ne znaju. On se s njimi samo svaja. On je pak puno čital. Bila je jedna kanadska novina. Bila je iz Winipega u Kanadi. Uzelo bi 6 miseca. Nekad bi došla jedna, a nekad i nekoliko odjednom. Niko ga ni smi ni moga dirat i digod je kuša čitat od jutra do mraka.
Već sam ti, mislim, kazal - North Sydney High je bila selektivna srednja škola. Bila je to vrlo dobra akademska i športska škola. Dobil sam maksimalnu izlaznu propusnicu. Bil san uzoran učenik. U to vrime razvil san epizodne napade straha od umiranja... Napadi su se nastavili, ali s manje učestalosti i žestine kako san odrastal... i, na kraju, nisam umrl [smijeh]. Jednog dana, čital san naš medicinski udžbenik 4. godine i eto, otkrijem - samo-dijagnosticirani napadi hiperventilacije! Postal sam stručnjak za dijagnosticiranje i liječenje ovog čestog problema u
općoj praksi. Pazi, ne udisati papirnatu vrećicu... [smijeh], tako je to bilo, već stegnuti ruke preko usta i nosa i usporavati disanje. Tako se to smiri...
Dobro - onda je došal studij. Upisal sam Medicinski fakultet Sveučilišta Sydney 1954. na stipendiji Commonwealtha. Mnogima nije išlo. Stopa neuspjeha bila je kolosalna. Ja san uvijek bil blizu vrha, dobival san visoke ocjene. Kad san upisal medicinu, samo smo učili, ali tri godine nismo vidjeli jednoga pacijenta. Samo teorija... Za liječnika moraju biti stabilni ljudi, sposobni, odgovorni, snalažljivi u kriznoj situaciji. Potrebe za liječnicima su bile velike. U Australiji je u to doba vladala tuberkuloza. To je bila katastrofa. Zarazil san se 1957. godine. Srećom, lijek za trostruku terapiju upravo je pronađen nekoliko godina prije, ali se nije smilo iz kreveta puna dva miseca. Rehabilitacija je trajala nekih šest miseci. Kad san ja sušicu preživi, vratil san se u školu. Nažalost, moral san propustit jednu godinu medicinske škole. Odlučil san da više ne ciljam na najbolje ocjene, već da se prepustim prolazu.
|
Tuga Tarle. Koje su to godine?
Tomislav Gavranić. To su 50-e i 60-e godine. Tada sam se ponovno zaljubil. Bila je to jedna balerina. Dolazila mi je u špital, ali je onda naglo prestala dolaziti. Teško sam preživil taj rastanak. Nakon 40 godina dobijem od nje pismo da ima multiplesklerozu od koje je 1995. umrla. Priča o našoj tužnoj, neobičnoj romansi slaže se s onim da je "život čudniji od fikcije". Na kraju mi je priznala da me je napustila jer se razbolila kad sa ja bil u bolnici. Ispričala mi je o svojoj složenoj obiteljskoj povijesti. Svi su njezini brakovi imali nesretne završetke. Imala je samo jedno dite, dječaka.
Aj, aj, bilo mi je teško... [duboki uzdah, pauza]. Jako sam patil za njom... Gdje smo stali? Da, da, kad san se vratil na medicinski fakultet, samo san studiral dovoljno da prođem. Tijekom praznika posjetimo seoske bolnice radi prakse. U jednom takvom posjetu ludnici u Orangeu naučil sam kako raditi hipnozu. Tu san se upoznal s psihijatrom koji se bavil hipnozom pa san se i u tome okušal. To je bilo nešto novo za mene. Ova vještina mi je u mnogim prilikama stajala na dobro jer je korištena tehnika također jednostavan način za smirivanje ljudi, bez nužne hipnotizacije. Tamo san se zaručil s jednom medicinskom sestrom, ali je nisam volil pa smo zaruke raskinuli.
Nakon nekog vrimena otišal san raditi u Queensland. Diplomiral san 1961. na Sveučilištu u Sydneyu. Majka mi je u međuvremenu umrla 1960. od krvarenja u želucu. Tužno je da me nije dočekala da diplomiram. I kazala je - još me dira [glas utihne, suze], ona mi kaže da će umrit da neće ovo preživit... hoće da se moram zaklet da otac neće prodat kuću u Blatu [kurziv autora]. Kad su došli partizani, užali su uselit partizane u našu kuću [na Korčuli]. Naš otac je bil vrlo ljut na to sve što se dogodilo. Mat mi kaže... jerbo je ona meni govorila da niko ne zna kako se svit okreće. Jedan dan se svit može preokrenut. Ona umire i tako kaže!... tu si me metla u nepriliku.
Uvik mi je govorila: "Nemoj dat ocu da proda kuću u Blatu". A, to san ti već reka... Bila je to velika kuća na tri kata. On ju je prodal 1965. godine za 200 funti. To je mene lupilo u srce, znaš [zaplače]. Oprosti [pauza], ali još uvik me to boli [kurziv autora]... Mislio san, hoću se š njim pogađat? Proda je kuću za ništa. On to njemu plati, ali vidiš kako je to ispalo, moj otac je bil u penziji. Nije til stavit novac u banku, nego pod kušin. I ni uzelo možda misec dan, možda dva, i on kaže: "Znaš da mi je neko ukra novce?" A kako je to moglo bit? Ko je to učinil ako ne onaj koji je znal da ima šoldi? Ja mislin, to je moja mat napravila zato ća je kuću prodal. Kakav osjećaj san imal, grozni!
Nisan moga protiv njemu. Rekal san mu: "To ne smiš činit, mat je rekla ne prodavat, ja sam joj se zaklel na smrtnoj postelji", a on kaže: "A, nema nje više. To više ne vridi". Poslije, više mi je sve osušeno. Kad sam došal na Korčulu, iša sam vidit. Novi gazda uze me skroz kuću. Ugrezal san u kuću, i on me je počastil. I tako, ni to za pričat...
Tuga Tarle. Jeste li se družili s Hrvatima u tom razdoblju kad ste živjeli u Queenslandu?
Tomislav Gavranić. Pa, baš i nisan. Nije ih bilo na visokim školam. Rijetki su hodili. Hrvate se okrivljavalo za terorizam - u to vrime. Sićam se da su pisali svi australski listovi da su Hrvati bacili bombe u jugoslavensku putnu agenciju, ali danas znam da nisu bili oni. Bilo me je sram reći da san iz hrvatske obitelji. To san prvi put tako jasno osjetil. To je bilo u 60-ima, ali ne znam više točno kad. Tada je najviše problema bilo među našima. Neki su skupljali novce za novu Jugoslaviju. Bila je velika propaganda protiv ustaša. Napredak je širil propagandu za Jugoslaviju. Ako daš više od 1000 funti stavit će ti sliku u Napredak. To su bile njihove novine. Moj otac je primal Hrvatski glas i bil je jedini koji je primal hrvatske novine iz Kanade. Uža je poć na buće. Ako bi došlo na politiku, odma bi se svadili. Nisi se moga družit, ali su svi bili komunisti. Inače je bilo puno uspješnih Hrvata. Bogat je bil neki Andrijić koji se obogatio na farmi od trske i jedan koji se zval Gavranić Rado, isto jako bogat čovik - nije nam bil rod. Jedan drugi koji se zval Hrstić uzgajal je duhan, a imal je i rudnike zlata. Njemu su partizani pobili svu braću u domovini. Mat mi je hodila na atlansko more jerbo je pacifička vala jako nemirno more, a na drugu stranu je bilo bolje. Hodili smo u subotu i ponedeljak kad su bili doć brodovi na jedra. Volila je to. More bit je sanjala svoje na Korčuli [kurziv autora], [duga pauza].
|
Tuga Tarle. Sad smo već u šezdesetima. U to doba je Australija očito bila jedna od najpopularnijih destinacija za našu emigraciju.
Tomislav Gavranić. Jasno... Godine 1962. počinjem raditi u Townsvilleu na sjeveroistočnoj obali Queenslanda, u bolnici kao rezidentni medicinski službenik. To mi je prvi staž, kuća i dupla plaća - tu smo učili za opću praksu. Obišal sam sve odjele i ostajal tamo po šest tjedana u svakome. Bila je to jedina bolnica za opću praksu u NSW-u. U to vrime nije postojal takav program opće prakse u NSW-u, koliko razumim.
U sjevernom Queenslandu bilo je mnogo naših, a najviše onih iz Vrgorca. Tu sam upoznal jednu dobru obitelj, hrvatsku. Imali su dva sina (jedan je išal na studij farmacije, a drugi je ostal na farmi)... S njima sam se puno družil. Obitelj se preselila u glavni grad države Queensland, Brisbane gdje su kupili stanove za najam. Jednoga dana smo mi mladi odišli na ples. Tu sam srel Dulcie koja će mi kasnije postat moja žena. I njezin je otac bil iz Vrgorca, a oženil je Australku. Dulciena majka je bila tiha i uvučena u sebe, a otac je imal puno posla. On je perfektno govoril engleski. Sva su se dica školovala. Dulcien brat je studiral kemiju, doktoriral i postal srednjoškolski profesor, a mlađa sestra - vrlo pametna, odlična matematičarka i odvjetnica, radila je na novoosnovanom sveučilištu kao akademik, patentni zastupnik. Njihova mater je očekivala da se pomišaju hrvatski geni s Australcima. Zamislila je da se oženim mlađom kćerkom, ali ja sam se odlučil za Dulcie... Srce zna bolje! [smijeh]. I ona je mene odabrala [smjeh]. Dulcie nije išla u više škole, ali je bila pametna, lipa, imala je lipu dušu, sve je bilo magično - ona je bila sve što želim.
Moj otac i majka bili su vrlo dobri učitelji o identitetu. Moji su govorili da je vrlo dobro znati dva jezika. Moja mati me učila hrvatski jezik i povijest i želila je da se oženim Hrvaticom. Moji roditelji su govorili: "Nemoj oženit ženu koja ima oštar jezik". Moja žena Dulcie i ja vinčali smo se 1963. godine. I ona je potomak hrvatskih migranata u Innisfailu, u sjevernom Queenslandu. Zapravo san prvo moral raskinut zaruke s medicinskom sestrom iz Orangea. Dulcie nije bila akademski obrazovana. Rano je napustila školu, ali je imala puno drugih talenata. Tijekom godina bila mi je od velike pomoći u mom radu i odgoju naše dice.
U Townsvilleu san se prvi put susrel s aboridžinskom Australijom dok san bil kao rezidentni liječnik zadužen i za otok Palm, aboridžinski rezervat. To je bil pravi australski Goli otok. To je uključivalo i obilazak obližnjeg leprosarijuma na otoku Fantom. S bolesnima su radile časne sestre. Mislili smo da je guba stigla s Kinezima. Još i danas ima gube u sjevernoj Australiji. To je bil aboridžinski teritorij. Pamtim da su crnce Aboridžine krstili australskim imenima kao na pr: Starlight ili Frog ili Moon.
Jedan dan mi dođe otac i govori: "Mama, umrla je. Više je nema, zaboravi je". On je mene pritisnul da proda tu kuću. To mi je žal. Ja mu kažem: "Zašto me pitaš? Znaš da je mati bila protiv toga"... Ja sam moral bit malo jači! Učinil sam veliku pogrešku.
Od 1963. do 65. smo živjeli u Brisbenu gdje sam dobil prvi pravi posal. Tamo je bilo najviše problema među našim Hrvatima. Uvik su se svađali - jedni za Hrvatsku, drugi za Jugoslaviju. U Brisbenu san kupil prvi auto, počel san radit kao zamjenik šefa bolnice, ali nisam dugo ostal. Preselili smo u Sydney gdje san preuzel opću praksu i smjestil se u satelitsko naselje u zapadnom dijelu grada, Liverpool, ali nije bilo uvjeta za rad. S pacijentima san imal po 10 minuta. Radili smo i do pola noći. Zato san ubrzo napustil tu bolnicu i otišal u Darwin. Tu se rodila naša Mara 1965. godine. Tamo je bilo puno miješanih crnaca i bijelaca u bolnici. Dulcie se vratila s malom u Townswill gdje se 1967. godine rodil sin Peter.
Puno san minjal poslove. Od 1969. do 1970. opet smo u Townsvilleu. Odlučili smo biti bliže mojim tazbama u Innisfailu, pa san opet u bolnici u Townsville. Tam su mi jedan dan doveli ženu, vezanu, u pratnji policije koja je izgledala kao da je poludila. Niko je ne može smiriti, vrišti, baca se, grize, psuje i niko ne zna ća ju je stislo. Četiri policajca je nisu mogla svladat. Vidim, ime joj je hrvatsko. Ja razumim ća V. poglavlje 321 ona govori, ća je muči, a ostali niko ništa ne razumije. Obratim joj se na hrvatskom i, nije trajalo dugo, smirim ju, a oni se ne mogu načuditi što san i kako san je umirio. Smirila se. Kaže: "Muž mi je pijanac, tuče me i maltretira me". Bila je žrtva nasilja, ali to san samo ja moga razumit jer san razumio njezin jezik. Ženu san poslal
socijalnim radnicima, a i ona je sirota bila ovisna o tabletama.
Tamo san brinul o puno dehidrirane i anemične aboridžinske dice u dičjem odjelu. Neki su imali gljivične infekcije, pothranjeni. Bilo je svega. Liječil san sve redom. Na kraju san vodil odjel za ambulantne i oštećene slučajeve i otkril veliku vrijednost socijalnih radnika. Odlučil san odustat od kliničke medicine i pridružit se zajednici medicinske službe Sjevernog teritorija. Tamo san 1971. započel svoju karijeru "letećeg liječnika". Bavil san se primarnom medicinom u zajednici, stavljanjem aviona i brodova u karantenu, posjećivanjem zatvora, liječenjem pripadnika javnih službi, regrutiranjem vojske. Ma, tu ima mnogo priča za ispričati! Usred moje sada opuštene medicinske karijere, šef odjela me savjetuje da se u istočnoj Arnhemskoj zemlji otvara veliki rudnik glinice i da želi da odem tamo da pomognem liječniku koji je tamo bil postavljen. Za uzvrat bi mi dal 12 miseci poštede kako bi odslušal tečaj za diplomu javnog zdravstva na Sveučilištu u Sydneyu. Kako bi mogal odbit takvu ponudu? Naravno, na samom lokalitetu rudnika trebalo je raditi i druge stvari: voditi dnevnu kliniku za radnike, kontrolirati zdravlje posada brodova i aviona u karanteni, voditi brigu o rentgenskom aparatu i puno toga. Više i ne pamtim.
Tamo san otkril da radim u Australiji za koju nikad nisam znal da postoji. Potpuno nova perspektiva Australije otvorila se otkrićem tradicionalnih plemenskih starosjedilaca i njihove povijesti. Udarila me "munja" i bil san izvan sebe kad san otkril da su me učili lažnoj povijesti. Shvatil san da od 1788. godine, od dolaska bijelaca na kontinent traje istrebljivanje domorodaca. Točnije, od vremena masakra nad Aboridžinima u Myall Creeku 1828. godine, što mi se otkrilo tada, pa sve do konca 30-ih godina kad su konačno pokolji prestali sjeverno od Alice Springsa. Moj se život može podilit u dvi epohe: prije i poslije mog otkrića aboridžinske Australije. Ali to moje suočenje s istinom ne može prenijet bogatstvo, intenzitet i bol mog iskustva.
Zato san se vratil u Darwin, ali ne u bolnicu, nego u primarnu medicinu - onako kao Andrija Štampar jer san mislil nešto učinit za njih posjećujući zatvore i naselja i kampove gdje su živjeli Aboridžini. Na području Darwina ima nalazište aluminija i mangana najveće na svitu, na malom otoku - sve crna zemlja. Molili su me da idem raditi u rudnik. Trebali su dva doktora. U rudniku su bili ljudi sa svih strana svita - oko 2000 radnika na aboridžinskoj zemlji. Bilo je to 1971. Rečeno mi je da je najbolje da idem pazit na Aboridžine nekih 30 km od rudnika. I to je bilo moje novo iskustvo s Aboridžinima. Vlasnik je bila transnacionalna kompanija s bazom u Švicarskoj. Cijepio san ih protiv malih boginja. Ti ljudi su bili kao pčele. To je vrime rata u Vijetnamu. Ja san, među ostalim, pregledavao i vojnike. Ponekad bi me poslali u bolnicu na zamjenu. Tamo su Englezi isprobavali eksplozije atomske bombe na otoku Maralinga. Na otok je išal avion dvomotorac. Nije bilo ugodno letjeti s tom mašinom. Kad sam došal u Alice Spring, jedan čovik mi je pričal da je oslijepil od explozije [bombe]. Ni dan danas ne možeš ić onamo zbog radijacije. Vojnici su užali tražit odštetu za pretrpljeno zlo.
Slabo je to išlo. Jednoga dana neki čovik se ugušio u moru. Poznavali su ga kao emigranta iz Jugoslavije. Utopljeni Jugoslaven bio je ustvari Hrvat. Tilo mi je poslano u Darwin. Skupljao se novac za prebačaj tila u Jugoslaviju. Ljudi su davali novce nekom čovjeku koji da će tilo prebacit, ali je potom s tim novcem nestal pa je tilo onoga nesretnika pogrebeno [pokopano] u australsku zemlju. Ja san se naljutil.
Poslije san još dugo godin brinul za zdravlje aboridžinskih delegata koji su dolazili na jug na razne konferencije, da bi predavali o slikama od kore na ANU [Australian National University], debatirali o pitanjima prava na zemlju i identitetu. S brojnim lokalnim aboridžinskim obiteljima san se sprijateljil. Bili su to dobri, jednostavni i čestiti ljudi. U aboridžinski starosjedilački klan Marika kao jedini stranac prihvaćen sam 1974. godine.
Diplomu o javnom zdravstvu sa Sveučilišta u Sydneyu stekal san 1973. godine. Sve do kraja 1975. imal san preko sebe zdravlje zajednice, bil san leteći liječnik, bolnički liječnik i kasnije administrator zdravstvenih službi u istočnoj Arnhemskoj zemlji, uključen u probleme Aboridžina i rudarskih radnika. Na kraju san otkril da me moj šef doista poslal u Sydney da postanem administrator, što je posal kojega san se apsolutno gnušal. Stoga san dal otkaz i otišal san radit na Groote Eylandt, veliki otok u zaljevu Carpentaria, gdje je bil rudnik mangana i kršćanska misija. Tam san se susrel sa strašnom rijetkom genetskom bolesti za koju ostatak Australije još uvijek nije čul, ali koja će desetkovati aboridžinsku zajednicu kasnije u ovom stoljeću ako se ne pronađe lijek ili ne uvede obveznu sterilizaciju. Bolest Machado-Joseph ("MJD") je nasljedna bolest progresivne paralize i odumiranja mišića, koja završava dugotrajnim umiranjem i smrću.
Godine 1976. san se javil na oglas o novom konceptu domova zdravlja u Australian Capital Teritory koji je raspisala Whitlamova vlada za zapošljavanje državnih liječnika. Prijavil san se i preselil u Canberru. Na moje zaprepaštenje utvrdil san da je Canberra imala veliku hrvatsku zajednicu, čiji su socijalni radnici bile hrvatske redovnice. To je bila organizirana zajednica. Bavili su se folklorom, igrali su futboll, imali su proslave i festivale i hrvatsku crkvu. Kako mi je
materinski jezik bil hrvatski, imal san spremnu klijentelu. Ubrzo san se upoznal s pitanjem brojnih odšteta našim frustriranim radnicima. Najviše problema bio je s daktilografima uvođenjem računala u javni servis. Računala su natjerala daktilografe da povećaju brzinu tipkanja do takve razine da su doveli do bolnih ruku, a neki su pretrpjeli oblik hipnoze. Biti Hrvat također mi je predstavljao problem. Prije nego što san došal, možda ste imali, recimo 50 hrvatskih slučajeva kompa [izraz compo odnosi se na radnike na bolovanju] raspoređenih na 50 liječnika u Canberri. Nađem se u čudu jer iznenada, postoji 50 slučajeva kompa koji su se svi opredijelili samo jednom liječniku, meni. To je bilo vrlo sumnjivo, ali situacija je takva. Ljudi nisu znali engleski, a zdravstvenih problema je bilo mnogo. Imal san po pedeset pacijenata dnevno. Mnogi su muljali da su bolesni. Nisu samo Hrvati. Svak je to čini. Nije se baš dobro kontrola provodila. Upućival san ih na časne sestre. One su najbolje socijalne radnice.
Drugi put dojde jedan čovjek Armando Corvini, i kaže mi: "Je li si ti taj i taj, otkud ti je otac?" On kaže: "Mi smo svojta". I što se dogodilo, mi od Gavranića rod, a on Corvini. I otac i on su se susreli, i zbilja. To se zna, okoli u 1880. bila su dva brata i otišli su u Carigrad i šta se dogodilo kad su tamo stigli? Napravil je jedan od ta dva railway (kako se kaže?) željeznicu kroz Tursku, a drugi je ostal kapetan od trgovačkog brodova i uzali su poć u Italiju. Došal je Mussolini i kaže da mogu stat, ali kad promine ime. Tako su postali Corvini. Kapetan je onda išal sa brodom do Kine, ali su Japanci navalili na brod i ubili ga. Njegov sin je došal u Australiju i kad je došal u Canberru - ja ne znam ni on ne zna, ulizal je u moju ordinaciju: "Čuj me, you know, jesi ti iz Blata?" Tako se krug zatvoril, a Hrvata ima i pod drugim imenima. Još dojde k meni... Kuša se naučit hrvatski, ali ne ide mu, kaže da je težak jezik.
U Canberri san razvil novi interes: prevenciju i liječenje hipertenzije smanjenjem unosa soli u organizam. Glavni problem je zasigurno skrivena sol u prerađenoj hrani. Godine 1978. u saobračajnoj nesreći stradal mi je otac. Ostavil mi je farmu. Kad je mat umrla, ja sam mu kazao neka dođe živit s nama. Moja žena je bila potpuno vesela da on dođe. Ali nije htil, da će on živit sam. Kaza mi je da nije zna koliko žena posla ima okolo kuće. A sada je više kasno da joj ne može kazat, bilo mu je ža. Nikad nije ni promislil na drugu, nego je sam sve radil i brinul o sebi. Od tad je uža doć u Canberru da bude malo s unucima. U Canberri je vidil prave Hrvate. Iste godine prvi put smo osnovali poseban tim liječnika za Aboridžine u NSW-u. Odlazim u Sydney i preuzimam upravu. Tu je novi problem, alkohol.
|
Tuga Tarle. Zadnji put smo završili razgovor kad ste spomenuli osnivanje liječničkog
tima za Aboridžine u NSW-u. Kako je bilo u Sydneyu?
Tomislav Gavranić. Bilo je teško se borit i upravljat jer vidiš da nisi u stanju stvari popravit. Više san ja sam naučil nego što san drugima pomogal. Ipak, kroz tu godinu naučil san kako se boriti protiv alkoholizma. Jedan Aboridžin iz Broken Hilla bil je upravitelj centra za alkohol "Alcoholic anonimus" i pozval me na njihovu skupštinu. To me preokrenulo. Shvatil san da triban liječiti alkoholizam na drugi način. Naime, većina alkoholičara imala je dijagnozu shizofrenije pa su ih tako liječili, a ustvari su bili ovisnici o alkoholu. Bilo je i naših ljudi dosta s tom dijagnozom. S tim čovikom, Harold Hunt, prošal san mista u NSW-u i osnovali smo centre za liječenje od alkohola. Vidil san kako ljudi žive bez zemlje u kampovima. Učili su engleski, ali su slabo naučili. Tu san prvi put čul za Stolen Generation (na Sydney University) [Pojam Stolen Generation odnosi se na aboridžinsku djecu koju je australska vlast prisilno odvajala od roditelja, bilo da ih je davala na posvajanje ili ih smještala u dječje domove]. Aboridžini su tu osnovali i prvu aboridžinsku ordinaciju, a danas ih ima po ciloj Australiji.
Onda dolazi 1980. i ja kupujem svoju prvu kuću i to u Canberri od tatine ostavštine, od te farme ća mi ju je ostavil. Platim sve u gotovini. Dosta naših Hrvata je dolazilo k meni. Surađival san s hrvatskim časnim sestrama. To je bilo dobro. Nisan određival vrime za ljude. Koliko je tribalo, toliko san se njima bavil. Počeli su mi dolaziti pacijenti iz Queanbeyana, jedna žena iz Sydneya i jedna časna iz Južne Afrike počele me nagovarat da dođem u Queanbeyan. I tako sam preselil, kupil kuću, organiziral san ordinaciju i prvi put san ušal u kredit. Žena iz Sydneya, koja je vodila žensku sigurnu kuću pozvala me da ih liječim. Radil san to preko Medicara [australska državna tvrtka za pružanje zdrastvene zaštite. Pandan HZZO-u u Republici Hrvatskoj]. Moja žena mi je bila sekretarica.
Postavil san zaista jedinstvenu ordinaciju. Glavna je inovacija bila bojanje cijele stijene konzultantske sobe bojom na ploči, na kojoj san mogal nacrtat povijest pacijenta, a zatim raspravljat o problemima tipične bolesti za određenu dob i to pomoću kreda različitih boja za različite, ali povezane probleme, dok bi dite crtalo vlastitu temu bliže podu. Ubrzo san saznal da biste iz ovih dičjih crteža mogli puno vidit o atmosferi kod kuće. Stoga dici nikad nisan daval slatkiše, nego samo boje. Bil san jedini muški liječnik u ženskom utočištu u državi! Čekaonica je također bila posebno dizajnirana. Puštali smo glazbu. Ali bilo je jedinstveno... Svi su mi to rekli. Govorili su mi da takve ordinacije nigdi nema.
U periodu od 1985. do 86. radil san s jednim katoličkim svećenikom koji je i sam bil alkoholičar, ali se izlječil u grupi anonimnih alkoholičara.
Udružil san se sa svećenikom engleske crkve i s njime zajedno organiziral liječenje siromaha, alkoholičara, drogeraša. On je napravil dom za napuštene muškarce i drugi za napuštenu dicu. Bio je to otac Michael Cockayne... Dalo bi se još puno toga ispričat. Puno toga se više i ne sićam. Ali to se događalo i događa i danas. Ja samo znam da u meni kuca i hrvatsko srce, to znaju i moja dica [kurziv autora].
Sad ću ti kazat kako je bilo u Canberri. Početkom 90-ih bil san na čelu Odbora za izgradnju hrvatskog staračkog doma u Canberri. Već san rekal, moj otac je bil veliki Hrvat. Kad se osnovala "kvazi ambasada" u Canberri, moj otac je otišal tamo i potpisal se u knjigu, iako se ne bi nikad vratil u Hrvatsku. Oni koji su stigli u Australiju poslije Prvog svjetskog rata, većina njih su bili za Jugoslaviju, podupirali su komunizam, pogotovo u Drugom svjetskom ratu. Kad je pobijedil Tito, bili su stubokom za Jugoslaviju. Moj otac je jedini bil protiv Tita i Jugoslavije. Jugoslavensko društvo za njega nije bilo zdravo, ni tamo gdje se moja žena rodila ni tamo gdje san se ja rodil [u Australiji]. Nije im ništa viroval. Govoril je: "U Australiji ima zemlje i prilika da se napreduje, ali u Hrvatskoj nema. Dok je komunizma, tamo nema života." Kad je došla 1982. i kad sam prvi put razmišljal da bi posjetil Korčulu, na samu pomisal da se tamo vratim jasno mi je dal do znanja da će me se odreći. Smatral je da san mu ja jedini uspjeh u životu. Mati mi se nadala da ću poć tamo i da ću si tamo nać ženu. A kad smo došli u Canberru, moja žena je rekla da je Jugoslavenka. Nije volila da se zna da je Hrvatica. Mi smo se vezali za hrvatske časne sestre i dobro smo surađivali. Nisan se mislil vratit u Hrvatsku. Bil san Australac, ali san u srcu imal ljubav za Hrvatsku. Tamo nisam vidija budućnost. Najveće iskustvo s ljudima ća su dolazili u Australiju je taj proces koji sam vidija kako se ljubi stari dom i kako postaneš vremenom siromašniji u tuđem svitu [kurziv autora]. To me je malo kasno u mom životu uhvatilo - kako je važno da se uzdrži svoja kultura jer su moja dica već bila odrasla. Kod Australije san vidi naš zapadni stil života i njegove vrijednosti.
Kad je bio onaj veliki problem s našima, Dešpoja kaže i meni da se potpišem [za kvazi ambasadu u Canberri]. Nisan! Ali san došal š njime, s ocem u ambasadu. Moj otac je bil veliki Hrvat. Kazal je da ja mogu da između Australaca govorim da sam Australac, ali da moram znat da san, ja san Hrvat prvo, a Jugoslaven drugo, a tek onda Australac.
Otac od moje žene je bi za komuniste, ni im nikad rekal da su Hrvati, nego su užali reč da si Jugoslaven pa si Australac. Tako je ona u svojoj kući naučila da je "Jugoslav".
|
Tuga Tarle. Zašto je prilagodba u novu sredinu tako složeni proces u kojemu pitanje identiteta igra važnu ulogu i u drugoj generaciji?
Tomislav Gavranić. Problem je u tem procesu emigracije. Presadit biljku u novu zemlju nije lako. Nova rupa ne prima biljku. Potrebno je presadit je s malo stare zemlje oko korijena da bi se biljka primila. Isto je i s čovikom. Ne možeš mu iščupat njegovu kulturu, navike, običaje, ako želiš da preživi u novoj zemlji. Doseljenici misle da mogu živit u prošlosti, a da će njihova dica u novoj sredini. To ne valja. Potrebno je puštanje korijena u novo tlo. Neki ne puste korijen u novu zemlju pa im je duša bez hrane i vode. Ako je čovik učen, njemu je lakše, a radniku teže. On zaboravi da u Hrvatskoj svit napreduje, da se tamo puno toga prominilo. To ni moja mati nije razumila. Australija nije Amerika, ali nije ni Hrvatska. Triba se toj zemlji prilagodit. Naši su sanjali da bi nazad. Tili su da se Hrvatska izvuče iz Jugoslavije. To je izgledalo nemoguće, ali je ipak uspilo. Dio te ideje dolazi iz pokreta slobodne Hrvatske. Ta ideja je dokazala uspjeh. Bila je pomagana novcem i pomoći izvana. Hrvati su danas u boljem stanju nego ranije jer je sad država tu. Više nema pritisaka. Ljudi su ohladili dolaskom ambasade. Ništa posebno, ne primjećuju ih. Niko se više ne ljuti na Hrvate. To je dobro jer su ka svi drugi emigranti, a prije su bili ka teroristi.
Prvi put san došal u Hrvatsku 2000. godine. Došal bih i ranije, ali rat me je osujetil. Jednom san čak kupil kartu i odustal. To je bilo 1999. Časne sestre su me nagovarale. Bilo mi je uvik nešto nedovršeno u srcu. Kad san napokon doputoval, bilo mi je ka da san došal kući - ništa tuđe, ka Chatswood, u Sydney. Rodbina me prihvatila, jezik znam, ali ne i lokalne običaje - razumil san bolje one koji dođu van i puno put proživljavaju sve u sebi što su ostavili doma. Rodbina se širi i to obogaćuje čovika, a vidim da me je čekala i zemlja. Snaga duha u obrani domovine gotovo je neograničena.
Napomena: Monolog prekida Tomina supruga Dulcie koja je neočekivano ušla u prostoriju, a Tom joj se obraća pitanjem:
- "Tko si ti u srcu? Kako bi kazala? Govorila si da si Jugoslavenka."
Dulcie odgovara: "Ja sam more Croat than Australian... Mi nismo ništa jer nemamo identitet!"
Tom: "Ja se osićan Australac, ali neobični Australac. Mislin, najvažnije je da san sritan."
Napomena: Dulcie se ispričava na ometanju intervjua i izlazi iz prostorije.
Razgovor se nastavlja.
Tuga Tarle. Kako je bilo u Canberri i Queanbeyanu 90-ih godina?
Tomislav Gavranić. To je bilo na kraju moje formalne karijere. Ja još uvik nešto radim, ali nemam praksu. S tim san završil 2014. Hrvati iz Canberre su me pozvali da učinim nešto za retired people. Naši stari tribali su imat za poslidnje dane. Ni to lako. Većina nije nikad naučila engleski. Dica rade, niko nema vrimena. Moralo se nešto organizirat. Na kraju san imenovan za šefa Odbora osnivačkog društva "Hrvatski starački dom" u Canberri (1994). Ali to je posebna priča. Virujem da mi je stres zbog svega što se događalo oko tega projekta moral oduzeti nekoliko godin života. Bolesnin je bilo važno da si Hrvat da znaš hrvatski, da znaš hrvatsku povijest. Druga stvar, ža mi je da mi dica nisu privatila Hrvatsku, ali moguće je šta sam čul da četvrta ili peta generacija (u Kanadi je najbolje) da se vraćaju na, na... početak, na korijene.
|
Many thanks to Mrs. Tuga Tarle, PhD, for her permission to publish this important interview for the readers of the CROWN.
|
