Recognition to Croatian Medical Journal and its editor dr. Matko Marušić
| Richard Horton is editor in chief of The Lancet, one of the oldest and most influential medical journals in the world, issued in Great Britain. In May 6th, 2008 he delivered a lecture in Zagreb entitled “The nightmares of a middle-aged editor,” concerning the problems of scientific publishing. The lecture has been organized by the National Foundation for Science, Higher Education and Technological Development of the Republic of Croatia and the Ministry of Science, Education and Sports. |
Richard Horton: Noćne more sredovječnog urednikaMoj prvi posjet Hrvatskoj i prijateljstvo s urednicima Croatian Medical Journala za mene su značili pravu inspiraciju. Stvorili smo prijateljstvo koje je čak čvršće danas nego prije deset godina. Posebno mi je drago što sam mogao opet doći i ponovno susresti moje hrvatske prijatelje i glasno razmišljati o svijetu znanja, istraživanja, izobrazbe i kako se urednici znanstvenih časopisa i znanstvena zajednica uklapaju u tu sve važniju kulturu. Kao što rekoh, posjetio sam Hrvatsku prije deset godina, a to nije bilo samo impresivno iskustvo niti prilika da se osobno upoznam s državom koja je nastajala i rasla u iznimno teškim vremenima, nego i vrijeme kad sam mogao vidjeti kako se narod rađa iz borbe i ulazi u začudno razdoblje slobode i svega onoga što sloboda znači za društvo. Devedesete su godine bile godine nade i optimizma, ali ipak je previše lako zaboraviti duboke ljudske i povijesne ožiljke, čak i u Hrvatskoj, koja sada ima čvrstu demokraciju. Ponekad su, međutim, rane još uvijek svježe – poput one koju otvara članak objavljen u britanskom dnevniku Guardian u ožujku ove godine, koji je opisao kako je netko tko je sudjelovao u zlodjelima protiv vaše zemlje pobjegao i sklonio se u Velikoj Britaniji i tamo bio otkriven. Drugim riječima, rane za koje smo se nadali da će zacijeliti mogu se ponekad opet otvoriti. To je vrlo bolno, jer otvara pitanje što su donijele žrtve koje su bile podnijete. Za što ste se borili u devedesetim godinama – za nezavisnost? Što su bili i koji su danas ciljevi hrvatskog društva i kako će vaša djeca, naša djeca, procjenjivati vaše današnje postupke? Kakav će ona zapis ostaviti o našim djelima koja činimo upravo danas? U svijetu znanosti godina 2008. vrlo je važna, jer obilježava dvije važne obljetnice: šezdeset godina od utemeljenja Svjetske zdravstvene organizacije, onaj povijesni dan kad se svijet udružio da ovdje napravi mjesto boljega zdravlja i blagodati, i šezdesetu obljetnicu Opće deklaracije o ljudskim pravima. Oboje, pravila Svjetske zdrastvene organizacije [vidi Andrija Štampar – otac Svjetske zdrastvene organizacije; D.Ž.] i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, obilježavaju pravo na zdravlje, vrlo važno pravo koje se u demokraciji drži dragocjenim. O čemu je to pravo? U Europi načelo ljudskih prava ima dugu i iznimnu, premda kadšto i krvavu povijest. Tri su kritične točke u povijesti Europe i priči o sve većem uvažavanju ljudskih prava. Možda je od mene neskromno reći, ali držim da se je prvi veliki pomak dogodio u Velikoj Britaniji u 13. stoljeću kad je napisana Magna Charta i s njom i obveza habeas corpus, tj. poštenoga suđenja. Time je prvi put u povijesti Europe, suvremene europske uljudbe, legalizirano načelo pravde, koja štiti optuženika od samovoljne presude, načelo koje čuvamo i dan danas. Osamnaesto je stoljeće donijelo Francusku revoluciju koju je, doduše, obilježilo strašno nasilje, ali i iznimni europski preporod. Francuski enciklopedisti, možda prvi urednici modernoga doba, prikupljali su i usustavljivali ljudsko znanje, ali ne tek zbog znanja samoga, nego sa željom da njime poprave društvo, provedu društvene reforme. To je nadalje probudilo cijeli naraštaj pisaca, poput spisateljice Mary Wollstonecraft u Engleskoj, koja je branila i promicala prava muškaraca i žena i ideju da je sloboda temeljna ljudska vrijednost koju društvo treba štititi. Treći ključni povijesni događaj bio je opći fenomen u 20. stoljeću, nakon II. Svjetskoga rata, kad su kroz Ujedinjene narode, Svjetsku zdravstvenu organizaciju i Opću deklaraciju o ljudskim pravima stvoreni mehanizmi koji su simbolizirali doprinos ljudskoga znanja, važnost ljudskih prava i sloboda i putove kojima te zamisli mogu pridonijeti društvenom napretku. Danas sam stvarno sredovječan – imam 46 godina, što moja kćer stalno naglašava, i urednik sam jednoga od tisuća znanstvenih časopisa. Time sam se našao na križanju dvaju svjetova – javnoga i stručnoga i moj posao, što vrijedi i za druge urednike, jest stvaranje komunikacije, navlastito u stručnom svijetu. No u tom svijetu javnost nije samo promatrač nego sve više postaje i sudionik. U času kad razmišljamo o ulozi znanja u društvu i ulozi urednika kao posrednika znanja, moramo se također upitati zašto bi naše vlade trebale ulagati u znanost, istraživanja i znanje. Zašto ministar treba brinuti o o budućnosti hrvatskog obrazovanja i znanosti? Moji odgovori na to pitanje zadiru u samu srž potrebe da se vjeruje u bolje društvo. Negdje duboko dolje, naše društvo vjeruje da istraživanja i znanje pridonose društvenom napretku. Vjerujemo u slobodu ideja kao najbolji način jačanja društvene pravde, od Magne Charte preko Preporoda do suvremenih razvijenih demokracija i načina na koji mislimo o ljudskom znanju. Vjerujemo u zaštitu i jačanje ljudskoga života i vrijednosti, koje čuva zdravstveni sustav a jednako tako značajno i sveučilišni i obrazovni sustav – koji promiču vrijednosti koje držimo najvažnijima, za koje se borimo, za koje čak kadšto i živote žrtvujemo. To su naši građanski hramovi kulture znanja. Kazat ću jednostavno i skromno – zadatak urednika znanstvenog časopisa jest poštivanje povijesti ljudske znatiželje i vrijednosti slobode i protimbe, čestitosti i nezavisnosti. Zadatak mu je da jača kulturu učenog razumijevanja, stalnog usuglašavanja različitih viđenja istine, sve do suglasja koje čini ono najbolje što znamo reći o prirodi i jedni o drugima. Uloga urednika je da posreduju tu dijalektiku, da u duhu oštre, stroge i poštene razmjene potiču takvo javno razmišljanje. Postavka koju ću iznijeti jest da se danas suočavamo s moralnom i intelektualnom krizom svijeta znanja. Ta kriza prijeti podrivanjem dva tisućljeća napora za pravednijim društvom. Čeznuli smo za stvarnim pravima, koja uključuju i pravo na zdravlje i – ta su prava ugrožena. Obveza intelektualaca, svakoga od vas, jest da točno prepozna tu krizu, da je analizira, definira, shvati njezinu patologiju prepoznavajući njezine uzročne čimbenike te da razmisli o putovima liječenja koji ne će samo ublažiti nego i suzbiti činitelje koji ugrožavaju čestitost akademske zajednice. Ako tu zajednicu zahvati pošast korupcije, straha, pritisaka i intelektualnog nasilja, zlo će nagristi moralnu orijentaciju i društveni napredak do razine vladavine zločina. … [Ovdje preskačemo nekoliko stranica. Cjelovita inačica dostupna je ovdje.] … Sjetimo se pravilnika i prisega, poput Hipokratove. Trebamo li takvu prisegu i za znanost? U Velikoj Britaniji je Savjet za znanost i tehnologiju predstavio pravilnik za znanstvenike koji ustraje na – strogosti, poštenju, poštovanju i odgovornosti. Naglašene su vrijednosti nužne znanstveniku, kao što su poštovanje života, zakon, javni govor, odgovorna komunikacija, slušanje i informiranje. Te vrijednosti treba promicati. A što možemo u tom smislu učiniti? Ovime sam stigao do teške teme. Naime, kad sam prije nekoliko tjedana otvorio Science suočio sam se s člankom pod naslovom “Hrvatski urednici bore se s Medicinskim fakultetom oko sudbine časopisa.” Jako mi je teško o tome govoriti, jer me neizrecivo uzbudi članak u vrlo uglednom međunarodnom časopisu o određenom nesuglasju u hrvatskoj znanosti, temi koja dominira u raspravama u europskim, a sada i u američkim časopisima. Nije to samo rasprava o dvoje urednika i časopisu nego, na žalost, i nešto što se tiče kulture i vrijednosti o kojima sam upravo govorio. Dopustite da vrlo jasno opišem svoje stajalište o svemu tome, jer ne bih želio da me se krivo razumije. Profesori Ana i Matko Marušić moji su poštovani kolege i prijatelji. Za mene su oni međunarodni simboli ne samo hrvatskih znanstvenih i medicinskih postignuća, nego i simboli hrvatskog nacionalnog postignuća u stvaranju vaše države i vremenu nakon dobivanja nezavisnosti. Za mene, njihove priče, njihovi životi, odsjajuju ponovno rođenje Hrvatske kao nacije. Njihove vrline, koje vrlo dobro poznajem, osobno i profesionalno, velika su snaga čestitosti i izvrsnosti. Njih dvoje su najveći ambasadori vaše nacije koje sam ikad upoznao, a njihov časopis, Croatian Medical Journal, širi ugled hrvatske medicine i medicinske znanosti daleko izvan hrvatskih granica. S obzirom na sve to, pročitavši u Scienceu što se sve proteklih godina ovdje dogodilo tom časopisu i profesorima Ani i Matku Marušiću priča je koju nisam mogao izmisliti i za koju mi nitko ne bi vjerovao da sam je izmislio. Optužbe koje udaraju u srž njihove osobne čestitosti najprije se objavljuju u medijima, odbija im se na uvid dati dokaze kojima ih se tereti, odbija se poštovati međunarodne standarde poštenja i proceduralne pravde kako bi odgovorili svojim kritičarima, izostanak institucijske zakonske zaštite i, najzačudnije i najjezivije od svega, traženje, kako navodi rečeni članak, od troje psihijatara da procijene stanje uma jednoga od njih dvoje. Ja nisam povjesničar psihijatrije, ali znam da uporaba psihijatrije kao oruđa protiv neposlušnih, pokušaji da se zlorabi psihijatrijska praksa, nametne psihijatrijska procjena i liječenje, podsjećaju na neke nedavne totalitarne režime. Psihijatrija je zlorabljena da se politički protivnici obilježe kao paranoidni, shizofreni, kao osobe s poremećenom ličnošću, ili sumnjiva ponašanja zbog nepoznatih uzroka. Psihijatrija je način da se ljude kontrolira, tlači i kritične makne iz javnosti. Za nas koji stvari gledamo iz inozemstva, nas koji volimo vašu zemlju, koji pratimo što ti urednici objavljuju o vrlinama vaše zemlje, takav slijed događaja naprosto je nevjerojatan, izniman. On predstavlja tragediju za hrvatsko društvo i akademsku zajednicu jer, reći ću to vrlo jasno, u urednicima Croatian Medical Journala vi imate stvarne intelektualne vođe. Registracija kliničkih pokusa dogovorena je na sastanku Međunarodnog odbora urednika medicinskih časopisa u Hrvatskoj. To je bio kamen temeljac objektivnoga znanja i istraživačke čestitosti. Jedan od njegovih autora je – profesorica Ana Marušić. Nakon toga je slijedio niz publikacija o registraciji kliničkih pokusa, pri čemu je profesorica Marušić, urednica Croatian Medical Journala, jedan od intelektualnih predvodnika toga pokreta u znanosti i znanstvenoj čestitosti. I treći je uvodnik o razvoju registracije kliničkih pokusa supotpisan od profesorice Marušić. Ona je također bivša predsjednica Svjetske udruge urednika medicinskih časopisa, zapravo jedine stvarno globalne organizacije urednika medicinskih časopisa. Sada je i predsjednica Savjeta urednika znanstvenih časopisa, najuglednije uredničke organizacije na svijetu. Profesorica Marušić je predsjednica tih organizacija, vođa svih svjetskih urednika, a istodobno – što je sve doživjela? Njezina postignuća pokazuju koliko bi se Hrvatska mogla i morala ponositi ugledom toga hrvatskog časopisa i njegovih urednika i ja vam moram reći da je način na koji je vođen ovaj sukob nanio nevjerojatnu štetu tom ugledu. Pažljivo sam iz inozemstva pratio raspravu koja se odvijala oko Croatian Medical Journala i ona mi se čini simbolom jedne druge, veće muke koja se odnosi na Hrvatsku, na cijelu naciju. To je politička bitka za veliku i uglednu europsku državu u tranziciji. Država se pod vodstvom sadašnje vlade hrabro, zadivljujuće i začudno primjereno opredijelila za društvo posvećeno znanju, obrazovanju i znanosti kao čimbenicima puta u stabilan i održiv gospodarski i demokratski razvoj. Pozvao sam vašega ministra da o toj poruci piše u Lancetu, jer se radi o stvarno vrijednoj poruci za koju želim da je čuje cijeli svijet. No pravi je izazov to da priklanjanje znanju i obrazovanju traži i da se istodobno prihvati, zapravo i ohrabri, što nimalo nije lako – drukčije mišljenje. Prihvaćanje različitog mišljenja bitno je obilježje snažne demokracije, jer nesuglasje potiče učene raščlambe čime stvara kinetičku energiju za društveni preobražaj. Moramo biti svjesni da su urednici razmjerno nevažni za demokraciju. Mi smo tek voditelji javnoga znanstvenog zapisa. Devedeset i devet posto našega rada nije vidljivo, ne oglašavamo se i javnu pozornicu prepuštamo znanstvenicima, ali u onom jednom postotku, samo tom jednom, urednik mora progovoriti. Moraju djelovati brzo i odlučno, čim nešto pođe po zlu. Kad god se dogodi kakav prekršaj, urednici moraju istupiti i braniti svoju zajednicu. To nije ugodno, ali to urednik mora učiniti. Društvo nije uvijek jamčilo znanosti dužno mjesto; John Ruskin je napisao: “Uporaba riječi scientia (znanost) kao da je ona različita od znanja, suvremeni je barbarizam koji pretpostavlja da je poznavanje razlika između kiselina i lužina vrjednije od sposobnosti razlikovanja pravde i krivde.” Znanost se ne bavi samo kiselinama i lužinama, zanimljivim pokusima i pouzdanim podatcima, nego i pitanjima pravednosti i nepravde. Reagiranje akademske zajednice na pravdu i na krivdu odražava stanje morala u široj zajednici. Hrvatska ima mnogo prijatelja u Europi i Americi, a u vaše prijatelje ja ubrajam i sebe. Zato vas molim, preklinjem – radimo zajedno na jačanju našega prijateljstva, kroz međusobno poštovanje i čestitost, a ponajprije kroz europsku viziju svega onoga što zajedno možemo postići. Hvala vam. |
Richard Horton: The nightmares of a middle-aged editorIt was an inspirational moment for me when I first came to Croatia, building friendships with the editors of the Croatian Medical Journal, friendship and relationships which are even stronger today than they were a decade ago. And it is a particular pleasure to be able to be back to see my friends here and to have the opportunity to reflect a little bit on the world of knowledge, research, education, and how editors and the scientific community fit in to this emerging culture. As I say, it was a decade ago since I first visited Croatia, and that was a remarkable moment, not just an opportunity to watch personally a country emerging and growing out of an extraordinary difficult time, but it was also a moment to see a people reborn out of a moment of struggle towards an astonishing period of liberty and the impact that that liberty had on all aspects of your society. The 1990s were a moment of hope and optimism, but it is too easy to forget the human and the historical scars that run deep, even in a country that is as safe in its democracy as Croatia. But sometimes the wounds are still fresh – like a newspaper article that appeared in a daily paper in the UK – the Guardian – only in March of this year, where somebody who had taken part in an atrocity inflicted against your country had astonishingly escaped and taken up residence in the United Kingdom, and was discovered. So, these wounds which we had hoped could be healed will from time to time be inflicted again. And that is very painful, because it forces us to ask what have been the sacrifices that you have made, what those sacrifices have been for. What was it that you fought for in the 1990s – for your independence? What was and what remains the objective of your society and how will your children, our children, judge our behaviour today. How will they write a report card on our actions as we are living them right now? |
Formated for CROWN by prof.dr. Darko Žubrinić
Distributed by www.Croatia.org . This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!