Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  Human Rights  »  Women in Homeland War - The Power of Love: to do Good
 »  Home  »  History  »  Women in Homeland War - The Power of Love: to do Good
Women in Homeland War - The Power of Love: to do Good
By Prof.Dr. Darko Zubrinic | Published  07/11/2007 | Human Rights , History | Unrated
Žene u domovinskom ratu - Snaga ljubavi: činiti dobro

The Power of Love: to do Good






This important monograph, written in four volumes by a group of Croatian women, has been published by the society "Women in Homeland War" (Žene u domovinskom ratu) and Parvus, ISBN 953-95095-0-5. It is deeply moving and highly intuitive, providing us much more than just bare facts. The monograph has recently been translated into Spanish, and published in Argentina: Mujeres en la Guerra Patria. The editor of Croatian edition is Mirjana Slišković.

Preface to Volume I has been written by Dr. Slobodan Lang [PDF], a well known Croatian humanist, known among others for organizing a famous humanitarian convoy "White Road for Nova Bila" from Croatia to Bosnia and Herzegovina by the end of 1993.

Here are the titles of testimonies appearing in Volume I on 271 pp, devoted to the region of Zagreb, which might indicate the content and message of the book:

Višnja Milas, In the beginning there was love [PDF]
Ružica Čavar, We shall better die than shoot
Marija Horvat, We go to Belgrade!
Ana Lisak, At the crossroad the chosen direction is to do good
Marija Lacko, After Maastricht
Hrvojka Paljan, Invisible dimplomacy
Dunja Vatovac, A smile to wounded homeland
Vlasta Vince Ribarić, From the history of the Sociaty of  Croatian Women-Intellectuals
Dragica Pandek, Christmas in Banovina in 1991
Marija Slišković, Children of the Šibenik hinterlnad
Mira Tecilazić-Bašić, Remebrances to secret liberations
Ljubica Butula, Croatian phoenix
Ljubica Butula, I seek my son
Shenida Billali, The Wall of Pain
Cika Mikolčić, We compressed our ranks in our love for Croatia
Nada Krsnik, We have returned
Katarina Furjan, Love and pride, defience and courage
Mirjana Hribar, A certain log-revolution, what is this?
Šalvetja Kajdi, A faint smile would appear
Marta Kakša, Witness to be remembered
Zdenka Padjan, Mutual help
Ana Martić-Škorić, How I became a member of "Croatian Woman"
Ružica Mežnarić, Dubrovnik encounters
Mira Halapa, In order not to be forgotten
Adrijan Lisičak, Relation between mother and son in Homeland War





New Year Greetings card from Croatia - 1992


 
The Volume II, devoted to the region of Osijek, has 312 pp, and provides the following authentic testimonies of Croatian women:

Kruna Fürst-Medić, Unlocked remembrances, 1991
Nada Arbanas, Carp in Catacombs
Marijana Braš, Friendship with the world, life in Croatia
Aranka Lončar, I am dreaming
Vesna Pichler, Homeland is where berceau is
Ana Diklić, We have noted sparks of crimes
Verica Mađer, Livid May
Nevenka Špoljarić, The sun there high, high
Nada Prkačin, Breaches of remembrances
Anita Schmidt, The art wins the war
Terezija Farkaš, The days when the hospital was dying
Milica Šakota, Disturbed Baranja wheats
Jadrnaka Đukić, My '91
Jadranka Žaja, The Osijek fragments
Lydia Sheuermann Hodak, Playhouse
Marija Polčić, The gun and me
Mira Petrović, As if I am not here
Nevenka Gavran-Vujasin, Nena can do it
Štefica Krstić, Echos of mother's heart
Ružica Wohlmut, A small fortress
Ana Škrnjug, It is horrible to say
Julijana Vurm, Bloody Dalj summer 1991
Mara Petrijevčanin, Aljmaš: Danube is the only rescue
Edita Dominović, War days in Laslovo
Hrvoje Suk, On the fortress (about Marija Britvić-Suk)
Marija Britvić-Suk, A letter to women without address



16. rujna 2005. - Ogranak Matice hrvatske Šibenik

...
"Mlade generacije danas u školi ne uče što su sve hrvatske žene radile u Domovinskom ratu. Počeli smo sa ženama Zagreba, iduće ćemo godine predstaviti knjigu o ženama Šibenika, a u pripremi su i knjige o ženama Osijeka i Zadra. Ovaj projekt nije pokrenut ni iz jedne institucije u Hrvatskoj, čak ga je i Ministarstvo kulture odbilo financirati [!], ali to je zapis koji mora ostati", kazala je Marija Slišković. Slobodan Lang napomenuo je da su žene bile nezaobilazna karika u Domovinskom ratu te da "bez spoznaje o ulozi žena nije moguće u cijelosti spoznati ni hrvatsku ratnu pobjedu, ni hrvatsku budućnost. Žene je pokrenula čista ljubav majki i žena u strahu za svoje sinove i muževe u JNA 1991. Nakon spašavanja sinova, one su nastavile djelovati prihvaćajući progonjene i izbjeglice, noseći odjeću i hranu braniteljima, informirajući međunarodne organizacije, šireći istinu u svijetu"...

Source


Volume III of the monograph is devoted to the region of Zadar, and Volume IV is devoted to the region of Sisak. Volume V concerning the town of Sisak is in preparation.

 
Here is a message that I received from Marija Slišković in July 2007.

Poštovani,

u prilogu [PDF] sam Vam proslijedila uvodni dio prve knjige žene Zagreba, predgovor i zapis Višnje Milas autorice prvog mirovnog Apela Kadijeviću. Zapis Biti pobjednik [PDF] je iz knjige žena Siska koju smo promovirali u povodu Dana državnost.

U pripremi za tisak su prikupljeni zapisi žena Petrinje, promocija je predviđena za 18. rujna 2007. kada se obilježavaju dani oružanog napada i pad Petrinje. Naš daljnji rad je prikupljanje svjedočanstava žena Škabrnje, Dubrovnika, Šibenika, Vukovara.

Uz teškoće oko prikupljanja zapisa zbog činjenice da je ženama teško vraćanje u to vrijeme i obnavljanje sjećanja na ratne strahote naš rad ovisi i o prikupljanju financijskih sredstava. Ženska upornost ipak donosi rezultate i mi smo do sada uspjele izdati knjige žena Zagreba, Osijeka, Zadra, Siska i jedanu kompilaciju prevedenu na španjolski koju smo promovirale u Argentini.

Nekoliko riječi o ženama koje čine udrugu.1991. žene su osnivale različite udruge za potporu sinovima vojnika, braniteljima, prognanicima, Bedem ljubavi, Hrvatska pozadinska fronta, Mi za našu gardu, Društvo hrvatskih intelektualki , Feniks- udruga za traženje nestalih. Žene iz tih udruga sada su se okupile u udugu Žene u Domovinskom ratu,  zapisati svoja istinita svjedočanstva o Domovinskom ratu, onima koji pišu novu bitno različitu povijest i budućim generacijama na ponos i saznanje o snazi žena i majki s kojom su branile napadnutu domovinu.

Srdačan pozdrav.
Marija Slišković






Here is a testimony written by prof. Cika Mikolčić, that appeared in Volume I of  "Snaga ljubavi: činiti dobro", pp 171-185. I express my deep gratitude to the author who kindly sent me the text.

Zbili smo redove u ljubavi prema Hrvatskoj

Prof. Cika Mikolčić

Zahvaljujući mojoj struci, prevoditeljica sam njemačkog i engleskog jezika, ponuđen mi je posao u Austriji 1986.g. i ja sam ga prihvatila, jer kako se većina, nas nadam se, sjeća, stanje u državi je bilo beznadno i rekla bih politički suludo. Ponudu sam prihvatila i u dobi od 45 godina krenula s dva kovčega  "u svijet".

Tokom mog profesionalnog života dosta sam putovala u inozemstvo, dosta dobro sam ga poznavala i kada sam bila bilo privatno, bilo poslovno u bilo kojoj zemlji izbjegavala sam susreta sa "zemljacima" jer je to bilo opasno. Opasno zato, jer je jugoslavenska tajna policija bila sveprisutna, a ja sam u obitelji imala vrlo neugodna iskustva s jugoslavenskim režimom i pravosuđem. Kratko nakon mog dolaska u Austriju tj. 1989. počela je demokratizacija u Jugoslaviji, u Zagrebu su se javljali demokratski i hrvatski glasovi. Berlinski zid je pao, i većini ljudi je postalo jasno da je došao kraj jednom mračnom razdoblju. Stvari su se počele događati. Obnovili smo Maticu hrvatsku u Austriji, a ja sam izabrana za tajnicu i na toj dužnosti sam ostala do moga povratka u domovinu 2002.g. Kroz članstvo Matice hrvatske smo se upoznali, zbližili. U Beč su nam dolazili ugledni hrvatski političari i kulturni radnici, dobivali smo informacije iz prve ruke, često smo putovali u domovinu i osjećali smo da se bliži velika opasnost.

21.rujna1991. g. osnovan je  "Koordinacijski štab za pomoć Hrvatskoj" koji su pokrenuli gosp. prof. dr. Branko Katalinić i dipl.ecc. Perica Vučemilović, a na osnivačkoj skupštini sam izabrana za tajnicu Štaba. Rado sam se prihvatila te dužnosti  zašto? Svi smo postajali svjesni opasnosti koja se nadvila nad Hrvatskom. Gledajući svaku večer austrijske vijesti koje su iscrpno izvještavale o političkoj situaciji u Hrvatskoj u meni je rastao beskrajni strah i molila sam Boga da netko nešto poduzme ili organizira kako bi se Hrvatskoj pomoglo.  I tako je ta osnivačka skupština "Koordinacijskog štaba za pomoć Hrvatskoj" bila spasonosna. Na osnivačkoj skupštini, koja je bila u studentskom domu gradišćanskih Hrvata u Buergerspitalgasse u Beču, skupio se lijep broj ljudi. Budući predsjednik je prisutnima ispričao što je sve učinjeno, koji problemi su postojali oko registracije društva i na opće zaprepaštenje svih izjavio da se moramo dobro pripremiti i organizirati, jer će ovaj rat dugo potrajati. Mene je presjeklo i pomislila sam: "To ne može biti. Europa i svijet to neće dozvoliti, oni će sigurno obuzdati i okončati taj rat." Bože moj, kako je Branko bio nažalost u pravu. Mnoge ljude na osnivačkoj skupštini nisam poznavala. Ja sam naravno znala da ću biti predložena za tajnicu udruge. Kod izglasavanja se javila neka žena i požalila na izbor, jer među odabranima nije nitko iz Slavonije.  Ćorak, ja sam iz Slavonije i to 100-postotna Slavonka. Kada sam joj to dokazala, Slavonci, koji su bili dobro zastupljeni na samom početku, pa sve do kraja postojanja Štaba, bili su zadovoljni.

Jesen je 1991. bila ružna, vlažna, maglovita. Poslije posla sam jurila kući i cijelu večer slušala na radiju sve moguće vijesti iz Hrvatske. Kupila sam si veću zemljopisnu kartu i kako bi komentatori spominjali koje mjesto u mojoj Slavoniji ja sam izbezumljeno tražila Mirkovce, Lovas, Nuštar itd.  Jedne večeri su pokazali početak ofenzive na Vukovar. Kroz slavonsko blato i maglu kretala je kolona tenkova. Ja sam sjedila na podu u svojoj sobi neposredno pred ekranom televizora i buljila u kolonu tenkova. Strašno, Hrvatska je nenaoružana, Vukovar opkoljen. Kako će se braniti? Zgazit će ih? Počela sam se tresti kao šiba na vodi, grlo mi se stegnulo i suze su mi tekle. Ode moja domovina! Kako pomoći? Što uraditi?

Akcije su odmah počele i za par dana su se na okupu našle i druge hrvatske udruge koje su htjele pomagati. Našli smo se u Gradišćansko-hrvatskom kulturnom centru u Schwindgasse 14. Tokom sastanka je došlo do prepirke, kako će se kupovati i slati lijekovi u Hrvatsku, jer je Vukovar bio pred padom, a borbe u Hrvatskoj su bile u punom jeku i svaki dan je bio veliki broj ranjenika. U to vrijeme je već postojao Ratni sanitet u Hrvatskoj i on je slao svaki dan fax s popisom lijekova koje je trebalo hitno slati. Lijekovi bi se kupovali u Beču, utovarili u kombi, išli do hrvatske granice, a tu ih je čekao hrvatski prijevoz. Na tom sastanku je bilo opet meni dosta nepoznatih osoba.  Upala mi je u oči mlada žena koja je govorila jakim dalmatinskim narječjem i bila nam je predstavljena kao predstavnica udruge "Međugorje", koja je već dulje vremena radila vrlo uspješno izdajući časopis "Međugorje" za austrijske i njemačke vjernike. Mlada Sinjanka je najednom prekinula diskusiju i rekla: "Ljudi, dajte mi popis lijekova i sve što treba hitno nabaviti, ja imam 100.000.- šilinga koje trebam potrošiti." Nastao je tajac. Mi pričamo bajke, a tu sjedi žena s novcem i može odmah platiti sve što treba. Organizacija "Međugorje" je među prvima slala pomoć Hrvatskoj. Ja sam imala informaciju da su sestre dominikanke na Trnju dobile veliki broj izbjeglica, svi su stigli bez igdje ičega i sestre su molile hitno higijenske potrepštine. Naša "Međugorka" je za nekoliko dana poslala pun kamion sapuna, paste za zube, četkica za zube, praška za rublje itd. Telefonirala sam sa samostanom. Sestre su bile presretne.  Za vrijeme božićnih blagdana bila sam kao i uvijek u Zagrebu i posjetila sam samostan. Dok sam razgovarala s glavaricom, zasvirala je uzbuna. Moja prva uzbuna! Sestre su me odvele u podrum. U nekoliko minuta su  dovele i dovezle svoje starce, jer su dominikanke vodile i starački dom. Pokazale su mi svoje zalihe roba koje su primile za izbjeglice i starački dom. Sjeli smo za dugi stol i tu sam srela tri Nijemca koji su stigli iz južne Bavarske: jedan svećenik i dva starija gospodina iz župskog vijeća. Ta bavarska župa je još dugo dovozila pomoć dominikankama.

Kako je funkcionirao Štab? Na Generalnoj skupštini je, kako sam već rekla, bio izabran Upravni odbor. Donijeli smo odluku da se sastanemo jednom tjedno, izvijestimo što smo učinili, koje akcije su u toku i što bi trebalo čim prije učiniti. Kada su me birali za tajnicu bila sam svjesna svojih mogućnosti i sposobnosti. Radila sam u uredu koji je bio dobro opremljen svim uređajima i uredskom opremom, nisam bila previše opterećena i znala sam da mogu za vrijeme radnog vremena obavljati papirnati posao u vezi sa Štabom i mogla sam koristiti bez ikakvih ograničenja uredske uređaje. Mogla sam telefonirati, a što je najvažnije mogla sam slati i primati faxove neograničeno. Štab mi je dao sve moguće formulare i memorandume koje je naravno izradio naš predsjednik na fakultetu, gdje je profesor. Dobila sam žig i moja dužnost je bila izdavati dokument, kojim je pošiljka bila oslobođena carine i velikih kontrola, kako od Austrijanaca tako i na hrvatskoj granici. Netko bi pripremio pošiljku, došao k meni u ured ili bi mi poslao fax sa svim podacima koje sam trebala za moj dokument. Nakon što bih popunila formular profaksala bih ga primatelju u Hrvatskoj. Taj bi mi to ovjerio svojim žigom i izjavom, a šofer koji je vozio pošiljku dobio bi u ruku moj dokument i potvrdu o primitku iz Hrvatske.  To je vrlo dobro funkcioniralo. Ako bi došlo do problema na granici, mogli smo stvari rješavati telefonom, jer su na formularima bili moj broj i broj primaoca. Sjećam se da je jednom velika pošiljka zastala na mađarskoj granici. Nazvao me šofer sav bespomoćan, nije znao jezike. Na svu sreću mi je rekao na kojem je graničnom prijelazu. Preko mađarskog konzulata sam dobila broj njihove carinske ekspoziture na dotičnom prijelazu, dobila sam njihov broj faxa i sve smo uspjeli relativno brzo riješiti i pošiljka je sretno otišla. Jednog dana se vratila iz Hrvatske gospođa koja je često vozila pomoć s prigovorom da je morala platiti cestarinu u Hrvatskoj. U našem radu stalno su iskrsavala nova iznenađenja. Ja sam se povezala s Ministarstvom u Hrvatskoj, nadigla galamu i obećano mi je da više neće naplaćivati cestarinu. Ovom pričom sam htjela prikazati da sam vezana na svoju stolicu i pisaći stol u bečkom uredu mogla obavljati mnoge stvari, dok su drugi trčali po Beču i Austriji, skupljali novac, robu i lijekove. Nije se vrednovalo tko više i važnije radi, nego je svatko radio ono što je mogao i znao, a kada se sve povezalo posao se odvijao svima nama na veselje, a jadnim izbjeglicama i ugroženim Hrvatima na pomoć.

Odbor Štaba sastajao se jednom tjedno. Sastanci su bili u početku u hrvatskim restoranima, na što smo se neki odmah pobunili. "Naši" ugostitelji nisu imali razumijevanja za naš humanitarni rad i naplaćivali su si svoje usluge po normalnim cijenama. Nas nekoliko je odbilo takav način sastajanja. Na našu veliku radost pojavila se među nama žena, koja je govorila hrvatski s jakim slovenskim naglaskom, bila je službenica banke, koja je bila u jednom dijelu i hrvatska i slovenska banka. Naša nova suradnica Mira Purzner-Flek, koja je odrasla u Sloveniji, nas je obavijestila da možemo dobiti skladište od austrijskog Caritasa. Neki bečki gostioničar je odlučio povući se u mirovinu i prepustio je svoj dosta veliki, ali i zapušteni lokal bečkom Caritasu na uporabu. Oni su to ponudili nama preko gospođe Flek. Koja radost među svima, jer sada smo imali veliki prostor u koji se mogla dovoziti sva roba koju su nam Austrijanci poklanjali. Mene bi nazvali u uredu i pitali, kamo da odvezu pomoć za Hrvatsku. Naše skladište se takvom brzinom punilo da smo mi jedva stizali preuzimati robu i organizirati transport u Hrvatsku. U tom lokalu je bilo nekoliko prostorija, svagdje je bilo hladno, a mi bi za vrijeme sastanka sjedili u najmanjoj prostoriji obučeni u naše zimske kapute i izvještavali o svim obavljenim i budućim akcijama.

U Beču je otvoreno i proradilo prvo veleposlanstvo Republike Hrvatske u svijetu. Veleposlanik  je pozvao na sastanak vodstvo svih hrvatskih udruga, pa smo nakon toga pokušavali koordinirati sve hrvatske akcije. Kratko nakon otvaranja hrvatskog veleposlanstva na našem večernjem, tjednom sastanku pojavio se bračni par: žena Hrvatica iz Dalmacije, muž Austrijanac, službenik na austrijskoj pošti: gosp. Gerhard i Marija Maschler.

Pričali su nam da su išli u hrvatsko veleposlanstvo prvi dan kada je službeno otvoreno i pitali kako bi mogli pomagati Hrvatskoj. Veleposlanstvo ih je uputilo na naš Štab i tako su stigli. Bili su prekrasni. Šutljivi ljudi koji su pomicali brda. Austrijska pošta je u to vrijeme prelazila s klasičnih na digitalne telefone i na raspolaganju su stajali kontejneri i kontejneri prvorazrednih telefonskih aparata. Sve je poslano u Hrvatsku i okolica Splita i Zagora dobili su besplatno telefonske aparate. Masa bolnica je dobila aparate, tako da je na svakom bolesničkom stoliću stajao telefon.

Kratko iza Maschlerovih pojavila se neobična Austrijanka.  U današnjem žargonu rekli bismo totalno otkačena  žena. Već prije svog dolaska u Štab skupljala je lijekove za Hrvatsku i budući da je i njoj bio problem transporta, tražila je našu suradnju. Mi smo je naravno objeručke prihvatili, to je bila žena velike energije i dosta svojevoljna, što nam je kasnije stvaralo probleme, jer je sve moralo biti po njezinom. Gospođa barunica Ilse Krpoun je radila gotovo puno radno vrijeme za Štab, u njezinoj kući je bilo skladište lijekova i higijenskog materijala, nabavili smo joj fax, ona je sama kontaktirala s bolnicama i potrebitima u Hrvatskoj, dočekivala kamione, tovarila ih, hranila šofere i ispraćala. Mi smo joj nastojali nadoknaditi troškove i plaćali smo joj telefonski, odnosno fax račun. Računi su bili vrlo visoki, često je dolazilo do žustrih diskusija  radi toga. Jednog dana sam se razljutila i na sastanku pred svima rekla: "Kad bih barem bila gosp. XY (najbogatiji Hrvat u Beču) platila bih ja taj račun samo da se više ne natežemo." Naš predsjednik gosp. dr. Katalinić, mi je na to rekao: "Da si ti gosp. XY ne bi ništa platila, jer on nikome ništa ne plaća." Ovo spominjem zato, jer je zapravo žalosna istina i moje iskustvo da u humanitarnim akcijama sudjeluju uglavnom ljudi koji nemaju mnogo, ali rado pomažu i rado dijele s drugima ono što imaju.

U radu naše Ilse ne treba zaboraviti, da je rado pomagala pojedincima i sva je cvala kada bi otkrila neki teški slučaj u Hrvatskoj, ali i u BiH, gdje je ona mogla organizirati pomoć. Bolesnu djecu je dovodila u bečke bolnice, organizirala operaciju, brinula se za njihov dolazak i odlazak. U nekom izbjegličkom logoru je pronašla teško bolesnu djevojčicu, čiju majku su četnici ubili pred njezinim očima. Djevojčica je trebala biti operirana, ali je to trebao odobriti otac, koji se borio negdje u bosanskim planinama. Ilse ga je uspjela pronaći preko vojnih veza, otac je stigao i djevojčica je uspješno  operirana.

Svi smo bili naročito osjetljivi prema invalidima. Mladi momci bez ruku i nogu. Austrija proizvodi prvorazredne proteze. Evo opet Ilse  sa svojim financijskim rješenjima i momci dobiju ono što im treba.

Osim Ilse Krpoun za lijekove je od samog početka bila nadležna gospođa magistra Marija Grčić. Dobivali smo mnogo lijekova koje su Austrijanci praznili iz svojih kućnih apoteka, liječnici koji imaju privatne ordinacije poklanjali su nam svoje stare zalihe. Bilo je tu dosta  lijekova kojima je istekao rok, pa je trebalo sve sortirati, prije nego krene u Hrvatsku. Sigurno se svi sjećaju, koliki je problem Hrvatska poslije imali s tim lijekovima i kako ih je teško bilo uništiti bez štetnih posljedica za okoliš.

Nakon registracije Udruge počelo se sa skupljanjem novca. Dosta Hrvata je dobilo blokove s potvrdama o primljenom novcu. Ljudi su skupljali novac na svom radnom mjestu. Imali smo dobrih veza s uredom UN-a u Beču, gdje se skupio lijep novac. Sa sakupljenim novcem se plaćao prijevoz  i materijalni troškovi koji su nastajali s transportom. Kada je počela agresija na Hrvatsku odaziv Austrijanaca i stranaca je bio vrlo pozitivan.  Obični, mali ljudi su bili uvijek na našoj strani i mislim da se taj stav zadržao kod Austrijanaca cijelo vrijeme. Ja ne želim niti spominjati, niti komentirati službene političke stavove. Drago mi je da sam toliko puta doživjela velikodušnost građana Austrije i uvijek ih branim, kada neki nešto predbacuju. Austrijanci su naši prijatelji i to su dokazali tokom našeg Domovinskog rata. 

U početku me impresionirao jedan Hrvat, koji je bio direktor tvornice koja je proizvodila deterdžente i higijenske artikle. Iako su Hrvati dokazali da imaju vrlo slabo pamćenje, nadam se da će se sjećati da su u prvim danima rata upravo ovi proizvodi bili najvažniji nedostatak. U tvornici deterdženata je radilo nekoliko Hrvata, koji su se odmah organizirali. Naš direktor im je odobravao cijele palete deterdženata i meni je svaki puta srce zaigralo, kada bih izdavala transportne dokumente za kamion deterdženta i drugih higijenskih artikala. Direktor se nije nigdje pojavljivao i dugo nisam znala tko je on, dok ga ipak jednog dana nisam upoznala na prijemu u Veleposlanstvu RH na Dan državnosti. Mnogo Hrvata je radilo velikim potezima, pomagalo Ťšakom i kapomť i nitko nije za njih znao, dok su drugi s nekoliko plastičnih vrećica očekivali da im Hrvatska da potvrdu da su pomagali.

Novac koji smo u početku dobili je presahnuo, jer ljudi nerado daju gotovi novac bez kontrole. Prvi puta su dali, ali ta velikodušnost je uskoro prestala. Trebali smo doći do novca, koji nam je trebao za uredske troškove i materijalne troškove u vezi s pošiljkama za Hrvatsku.

Nekoliko članova Upravnog odbora je predložilo da će organizirati koncerte zabavne glazbe s hrvatskim glazbenicima,  a dobit koja bi se time ostvarila, bi nam donekle opet napunila našu kasu. Unajmljena je dvorana, dogovoren nastup "Prljavog kazališta", nas dvije članice smo prodavale ulaznice, a nekoliko muškaraca se brinulo za red. Taj koncert je bio puni pogodak.

Nakon što smo platili sve troškove, ostala nam je lijepa svota, koja je neko vrijeme pokrivala troškove. Slijedeći koncert je nešto donio, ali ne kao prvi.  Pokušavali smo povećati dobit s bifeom gdje smo prodavali kuhane kobasice i sl., ali dobit je bivala sve manja. Kod zadnjeg koncerta čak nismo imali dovoljno da platimo sve troškove, izvođačima smo dali sve što smo imali i razišli smo se žalosni praznih ruku. Na koncertu su zaradili svi osim nas. Razlog je bio slijedeći: prve koncerte su umjetnici davali uz malu naknadu i sami svjesni da je to koncert u humanitarne svrhe, no kako je vrijeme prolazilo honorari su bivali sve veći, a mi nismo mogli povećavati cijenu ulaznica niti smanjiti troškove. Odlučili smo da više nećemo organizirati koncerte. Bili smo ogorčeni na izvođače, kojima honorar nije bio dovoljno visok.

Rad u skladištu postao nam je subotnja zabava. Tu su radile uglavnom žene. Većina nas žena je bila u "radnom odnosu", ali neke su bile domaćice, pa bismo se subotom dopodne našle u skladištu. Dečki su nam ranije nabavili kartonske kutije i plastične vreće, a osim toga većina robe je već bila u kutijama, samo smo trebali sortirati i složiti. Slagali smo odjeću za djecu, žene i muškarce. Prilikom sortiranja i pakiranja bilo je uvijek veselo. Prva poklonjena odjeća je bila često vrlo čudna. Ljudi su praznili svoje ormare, podrume ili tavane bez ikakvog kriterija, da li je to nekome uporabivo ili ne. Jednom prilikom je predsjednik austrijskog Caritasa mag. Schiller  zamolio ljude da ne donose svoje "odložene balske haljine" nego odjeću koju ljudi mogu nositi. I naše iskustvo je bilo slično. Uistinu smo nailazili na ofucane večernje haljine, čudno rublje, rasparene cipele. Što je vrijeme odmicalo to je odjeća bivala bolja, jer su očito ljudi počistili sav otpad i konačno  počeli davati samo izgustiranu i za njih nemodernu odjeću. Jednoga dana je muž  jedne od naših najaktivnijih suradnica Jakov Buljan, koji je imao visoki diplomatski status u Ujedinjenim Narodima, dovezao pun auto krznenih kaputa. I sam se šalio: ŤDa mi je toliko tisuća šilinga, koliko krznenih kaputa sam dovezao.ť To je isto donekle bilo slično onim odbačenim balskim haljinama. Od moljaca izjedeni i olinjali perzijaneri i koje kakvi drugi krzneni kaputi su se gomilali i mi smo ih poslali u Hrvatsku. Kome su podijeljeni ne znamo. Sjećam se priče iz novina, da su izbjeglice u zagrebačkim tramvajima bile u krznenim kaputima, nisu plaćali prijevoz, a Zagrepčani su se bunili, jer ako imaju krznene kapute, mogu plaćati tramvaj. Odmah mi je palo na pamet naše iskustvo s krznenim kaputima. Možda je neka od tih izbjeglica imala na sebi ofucani, odbačeni krzneni kaput neke bečke dame.

Na akcijama subotom u skladištu su obično sudjelovale iste osobe. Radili bismo do popodne,  a u lijepoj uspomeni nam je ostao grah, na koji nas je pozivala jedna od naših suradnica k sebi kući. Nakon prljavog, ledenog skladišta našli bismo se u lijepo, udobno uređenom stanu naše potpredsjednice, a kasnije i predsjednice gospođe Željke Dudić na grahu. Kako su to bila lijepa druženja. Svatko se trudio da u bilo čemu pridonese.

Ako je trebalo pokrenuti neku akciju, sazvati ljude, izdati naređenja da se nešto napravi onda je u tome bila najuspješnija naša suradnica, a u korak ju je pratio njezin muž, Gordana Buljan. Naša Goga je bila puna ideja, znala je tko što može i s kime se može računati, sama bi prva zasukala rukave i akcija je krenula. U Austriji je običaj da se priređuju koje kakvi bazari, naročito prigodom crkvenih blagdana: adventski sajam, božićni, uskrsni. Župljani donesu svoje doprinose, to se proda, a novac ide u dobrotvorne svrhe. Gordana je Slavonka, puna ručnih radova.  Molila bi i od nas doprinose i svaki čas je bio negdje neki sajam u njezinoj organizaciji. Jednog dana smo doznali da se naša Goga povezala s nekom ženskom organizacijom u Zagrebu i tako smo doznali da postoji HRVATSKA POZADINSKA FRONTA. Moram priznati da se više ne sjećam u čemu smo sve surađivali, ali jedna akcija je sigurno vrijedna spomena. Stigao je popis obitelji s većim brojem djece, stradalih u ratu, gdje bi trebalo preuzeti kumstvo ili bolje rečeno koje bi trebalo financijski stalno pomagati. Odabirali smo si kumčad prema popisu, ne znajući tko će kome biti dodijeljen. Mislim da je akcija dobro uspjela, da je i dugo trajala i nadam se da još uvijek traje. Mene je HPF veselila tim više što je Dunja Vatovac  bila u centru Zagreba, ja bih joj nosila koje kakve poruke i sitnice od Goge, kada bih dolazila vikendom u Zagreb. Otišle bismo u susjedni kafić na kavu i od nje bih doznala što rade humanitarci u Zagrebu. Još uvijek mi je žao što nema Dunje u gradu, da joj svratim na čašicu razgovora. Kod nje sam upoznala i Željku Zgonjanin od vukovarskog Crvenog Križa. Preko nje je išla pomoć za Vukovarce u izbjeglištvu. Naša glavna veza za Vukovarce bila je gospođa Zdenka Schnirch iz Beča. Zdenka se pojavila jednog dana u mom uredu u Beču s molbom da je uputim kako bi vozila pomoć svojim školskim kolegicama koje su u izbjeglištvu iz Vukovara. Zdenka je maturirala u Vukovaru, kao studentica otišla u Beč, ondje se udala i zasnovala obitelj i izgubila vezu sa svojim školskim kolegicama. Kada se dogodila vukovarska tragedija Zdenka je htjela pomoći, ali nije znala kako. Pomogla sam joj svojim savjetima i uputama, odsjedala je u mom stanu u Zagrebu i svaki mjesec vozila pun kombi pomoći. Zdenka je znala kome što treba, koju veličinu nosi koja od žena i kada bi napunila kombi krenula bi u Zagreb. Iznenadila me kada mi je ispričala da su se žene posebno veselile šminki i laku za nokte. Ja osobno nikada ne bih došla na ideju da to poklanjam, međutim činjenica je da su nekada potrebne i radosti koje nisu vezane samo uz najnužnije. Imali smo još jednom takvo iskustvo: naša gospođa barunica Krpoun je poslala u Sarajevo nekoliko kartonskih kutija laka za nokte i šminke, koje je negdje dobila na poklon, a povratna informacija je bila da su žene bile izvan sebe od radosti.

Naš predsjednik je nakon dvije godine odstupio, jer je odlazio kao gost profesor u Thailand. Možda bi ipak bilo fer  spomenuti, koliki je bio njegov angažman u Štabu. Jednog dana nam se požalio da bi morao ponovno početi raditi za svoju katedru, jer ga je dekan upitao, misli li on konačno početi raditi za fakultet ili ne. Odao nam priznanje da radimo  samostalno i da možemo nastaviti bez njega. Nakon njega su se predsjednici smjenjivali i preuzimali tu funkciju manje-više formalno. Štab još uvijek postoji, iako nitko više ništa ne radi, svi smo se razišli, neki smo se vratili u domovinu, a zapravo pravi interes je opadao s jačanjem hrvatske države. Po malo smo shvaćali da se država stabilizira, da preuzima odgovornost i organizaciju i da naša u to vrijeme već mala pomoć ne znači mnogo. Manje-više sve se svelo na individualnu pomoć svojoj rodbini, pojedincima u nevolji, ali masovna pomoć je zamrla, tim više što nam državne vlasti više nisu priznavale naše papire, nisu oslobađali pošiljke carine itd. U Beču sjedi još uvijek predsjednica gospođa Anka Grozdan, apotekarica u jednoj bečkoj bolnici, koja je cijelo vrijeme slala ogromne količine ispravnih lijekova u Hrvatsku. Ukoliko kome treba nabaviti jeftino kakav specijalni lijek, Anka to još uvijek rado učini.

Sve te događaje gledam i doživljavam danas s velikim vremenskim odmakom. Drago mi je da sam u onom trenutku, kada je to bilo potrebno pristupila "hrvatskim dragovoljcima" u Austriji i da smo barem na onakav način dali svoj doprinos stvaranju hrvatske države, jer smo joj u prvim danima pomogli da ne poklekne i da donekle ublažimo patnju naših ratom pogođenih ljudi.  Razmišljala sam kako bi meni bilo da u to vrijeme beskonačnih bombardiranja moga rodnog grada Slavonskog Broda sjedim danima u nekom podrumi i ne smijem izviriti ni nos van. Sigurno bih i ja očekivala u takvoj situaciji da će se naći negdje netko tko će  pomoći. Gledajući ujutro kroz prozor u hladno, maglovito bečko jutro u studenom 1991. prva bi mi pomisao bila: Bože moj, kako je našim momcima koji su cijelu noć proveli negdje u nekom rovu na straži? Pa zar nije bila naša kršćanska i  ljudska dužnost da nešto učinimo za svoj narod? Pomažući Hrvatskoj upoznala sam najbolje ljude svog života i to doba će mi ostati u uspomeni kao jedno od najvrednijih. Može se možda  steći dojam da smo bili veselo društvo, koje se dobro zabavljalo. Da, uvijek smo bili veseli kada smo radili na pomoć ljudima i domovini. Veselje u srcu nastaje kada se pomaže drugima, jer blaženije je davati nego primati.



We mention by the way that professor Cika Mikolčić translated a very interesting text about a famous Croatian painter Kristian Kreković, written by Llorenc Vidal, from Castellano into Croatian. The title of the text is "Kristian Kreković, njegov muzej i njegova poruka mira" (Kristian Kreković, his Museum and his Message of Peace).



Contact: the books can be ordered via tel. +385 1 6040 637 (publisher in Zagreb)

Formated for CROWN by prof.dr. Darko Žubrinić
Distributed by www.Croatia.org . This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!

How would you rate the quality of this article?

Verification:
Enter the security code shown below:
imgRegenerate Image


Add comment
Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
  2. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. Violi Calvert: Nenad Bach in China to be interviewed by China Radio International
  5. Potres u Zagrebu - Earthquake in Zagreb, Croatia 28 listopad 2006 u 16:15 3.7 on a Richter
No popular articles found.