ĂÂ
[translated from Italian into Croatian by Dr. Ruggero Cattaneo!]
Dubravko Jelčić, Storia della letteratura croata, izd. GuĂŠpard Noir, Milano 2005,ĂÂ preveo i uredio Ruggero Cattaneo. ĂÂ Ova knjiga - prva ove vrste u Italiji - nudi agilan, potpun i ažuriran pregled povijesnog razvoja hrvatske književnosti, od njezinih srednjovjekovnih početaka pa sve do naših dana, prikladan za zadovoljavanje potreba sveučilišnih tečaja i znatiželje svakoga, tko želi malo bolje upoznati "nepoznate susjede", u perspektivi obnovljenoga susreta s drugom jadranskom obalom. Dva posebna dodatka predstavljaju hrvatsku glagoljsku baštinu i osnovne crte povijesnog razvoja hrvatskoga književnog jezika. (iz urednikova Pogovora)
Slušati, voljeti, prenijeti: prevoditeljev rad implicira dinamiku primanja i darivanja, zasnovanu na dobrohotnosti i spremnosti prihvaćanja izazova ponovnog pisanja na drugom jeziku. Ova je knjiga plod posredničkoga i transpozicijskoga rada koji je u tom duhu poduzet. Zašto Hrvatska? Zašto hrvatska književnost? Možemo pokušati artikulirati nekoliko odgovora. Možda zato što je o tim našim susjedima ("nepoznatim susjedima", vicini ignoti, rekao bi Mladen Machiedo) još uvijek uglavnom premalo ono što znamo, osim nekih turističkih kurioziteta ili površinskih medijskih (des)informacija. Ili zato što hrvatska književna baština, kao sastavni dio europske književne civilizacije, pokazuje veliko razvojno bogatstvo i nemalu čar, što je i posljedica njezina posebnog položaja "raskršća kultura", između Istoka i Zapada. Ili pak možda zato, da pokušamo barem u sitnoj mjeri namiriti povijesni dug, uravnotežujući često jednosmjeran interes i otkrivajući prošlost živih i plodnih međusobnih kontakata. Ali, na kraju krajeva, razlog je samo jedan: lijepo je govoriti i pisati o onome što se voli. Pa tko zna, možda će ova panorama, prvo "izvještajno" opisivanje povijesnog razvoja hrvatske književnosti, potaknuti kod pokojeg čitatelja želju da se približi (ako to nije prije učinio) hrvatskomu jeziku, njezinu glavnomu izražajnom i prijenosnom sredstvu. Na kulturnom, a naročito umjetničko-književnom planu, ova se knjiga kreće u smjeru i perspektivi "nove Europe", Europe sposobne obnavljati samu sebe i otkrivati svoje korijene, opet dišući s obadva pluća, "iz Atlantika do Urala". Približavanje, dijalog i integracija su mogući samo upoznavanjem i međusobnim uvažavanjem. Trebali bismo već jednom premostiti i odbaciti stereotipe i nepovjerenja, mržnje i nesporazume (što nam ih je nemila prošlost davala kao teret), nastojeći oživljavati otvoreno i dobrohotno, zrelo i konstruktivno sučeljavanje. I baš u znaku "jedinstva u različitosti" Europe, svjesne svojega povijesnog identiteta, ostaje za nas emblematična i auguralna "nova plovidba" k nepoznatomu pjesnika Tina Ujevića, koji u glasovitoj pjesmi Oproštaj iz 1914. godine, objavljenoj u legendarnoj zbirci Hrvatska mlada lirika, izražava "jednu od najznačajnijih trajnih osobina hrvatske književnosti: njezinu otvorenost prema svim "krivovirnim pravcima" - dolazili oni s evropskog Zapada ili Istoka, i ujedno naglašenu vjernost vlastitoj nacionalnoj tradiciji" (A. Flaker), koju simbolički oličuje Marko Marulić. [...]
O mutnim, često i tragičnim zbivanjima hrvatske političke i kulturne povijesti XX. stoljeća, čitatelj može naći opširan izvještaj na stranicama ove knjige. Spomenimo samo da je na tom teškom i napornom putu jedna insitucija odigrala posebnu, ključnu i upornu ulogu u očuvanju hrvatske kulturne i književne tradicije: Društvo hrvatskih književnika, osnovano 1900. godine. Prije petnaest godina, povodom 90. obljetnice Društva, uoči prvih slobodnih izbora, 19. travnja 1990. predsjednik Nedjeljko Fabrio je održao govor koji je podsjećao na neke od temeljnih sastavnica hrvatske kulturne povijesti, u svježoj perspektivi nade i vjere u budućnost, koji je nama instruktivan i zato, da osjetimo koja su bila raspoloženja i očekivanja onodobnih hrvatskih intelektualaca. On je tada između ostaloga rekao: "Od dana kada je još vonjala na mlijeko i na ovnujske kože svoje zakarpatske očevine, pa preko sudbonosnog susreta s latinskoromanskom civilizacijom na Jadranskoj obali, i mirnoga i blagotvornog prihvaćanja kršćanstva, hrvatska je književnost uistinu ispisivala vazda jednu jedinu knjigu: onu domoljublja i čovjekoljublja. Pisaše je ravnopravno na nekoliko europskih jezika, bivajući i sama europska, jer je u povjesnici Europe svojom voljom bila prva petrarkistička i posljednja latinska postaja. Naša narodna snaga bila je vazda svjesna svoje europskosti, posebice u gluhu vremenu vlastite povijesne nevolje kad bijasmo Pepeljugom te i takve Europe. Ali baš tada, i jer se nismo ćutili kao ravnopravan član zajednice europskih naroda, stara je hrvatska knjiga izravno i samosvjesno uzvratila Europi dvama od najpotresnijih tekstova što ih pisana riječ hrvatska pamti: političkim molitvama pjesnika Marka Marulića i političkim govorom kneza Bernardina Frankopana na državnom saboru u NĂźrnbergu". U istom duhovnom raspoloženju, ova knjiga namjerava nuditi učenjacima, sveučilištarcima i svim ljubteljima književnosti talijansko izdanje pregleda povijesti hrvatske književnosti Dubravka Jelčića, prve sinteze ove vrste koja se pojavila u slobodnoj Hrvatskoj, želeći tako pridonositi kulturnom dijalogu između Italije i Hrvatske, valorizirajući i šireći dostignuća suvremene hrvatske znanstvene kritike i filologije. [...] Napomena Prijevod slijedi prvo izdanje knjige (1997), a tijekom revizije je dodavano nekoliko značajnih detalja, mjesta ili sekcija iz drugoga (2004). Talijansko izdanje ugošćuje poseban Predgovor Ante Stamaća i urednikov Pogovor, te, kao posebne dodatke, sintetički prikaz bogate hrvatske glagoljske baštine, što ga je za ovu knjigu pripremio Darko Žubrinić, i pregled povijesnog razvoja hrvatskoga književnog jezika jezikoslovca Radoslava Katičića, koji je izašao u knjizi Hrvatski jezik (Opole, 1998). Ruggero Cattaneo Source
Italian version
|
