II. kongres hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva
U Splitu je od 7.-10. svibnja 2007. uspješno održan
Drugi kongres hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva u organizaciji Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Domaćini u Splitu su kongres organizirali izvrsno. Svi sudionici su dobili voluminozan Zbornik od preko 600 str. pod naslovom
Prvi kongres hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva, nastao na temelju radova s kongresa održanog u Zagrebu i Vukovaru godine 2004., kao i druge popratne materijale priređene dvojezično, na hrvatskom i engleskom jeziku. Jedna od vrlo dragocjenih sastavnica kongresa su osobni kontakti između znanstvenika.
Popis svih sudionika II. kongresa možete vidjeti na adresi
http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2629Kongres pokriva toliko mnogo tema da bi bilo dobro razmišljati o posebnoj, lako pamtljivoj internetskoj adresi, na kojoj bi bili prenijeti ne samo pripremni tekstovi nego i predavanja s kongresa, uključujući i video zapise.
Ovdje ćemo prenijeti zaključake samo s jedne tematske cjeline. Za ostale cjeline pogledajte gornju internetsku adresu.
Tematska cjelina:
Privlačenje pozornosti medija na znanstvene teme i istraživanja
voditelj:
Elvira Marinković-Škomrlj
1. SAŽETAK
Privlačenje pozornosti medija na znanstvene teme i istraživanja, zasigurno je tema koja zaslužuje vrlo ozbiljnu i temeljitu raspravu, tim više što se ona po prvi puta u hrvatskoj javnosti i formalno otvara. Do sada je to pitanje uglavnom otvarano kao Ťukrasť u pojedinim raspravama o ulozi znanosti u društvu. Kako će se moći iščitati u daljnjem tekstu dokumenta, kao i u njegovu širenju tijekom rasprave, cilj je pokazati kako je znanost itekako medijski interesantna, kao paradigma ljudske znatiželje, istraživačkog duha i napretka čovječanstva, te dokazati da je nužno podići razinu informiranja, a onda i svijesti o važnosti i ulozi znanosti.
Da bi se to postiglo, uz medije koji trebaju pratiti i konstruktivno utjecati na razvoj akademske infrastrukture, ponajviše, isticanjem i praćenjem pozitivnih primjera, kritičkim osvrtima na slučajeve ignorancije, mistifikatorskog elitizma i tradicionalizma, potrebno je i educirati osobe s akademskih institucija zadužene za komunikaciju s medijima. Primjerice, kao pravilo uvesti ťdane otvorenih vrataŤ, tiskati godišnjake institucija& za što bi trebali biti odgovorni fakulteti ili točnije njihove uprave. Zatim, uvesti mjere većeg uključivanja javnosti u znanost poput, u svijetu popularnih i izuzetno uspješnih akcija financiranja nekih istraživanja (genetske bolesti, rak itd.). Nadalje, nužno je povećanje svijesti javnosti, ali posebno znanstvenika, da su oni financirani novcem poreznih obveznika te su dužni permanentno objašnjavati gdje i zašto se ti novci troše, stimulirati ih da oni budu zainteresirani za još veća ulaganja u znanost.
Osim toga, treba imati na umu da je promocija znanosti definirana i u strateškim dokumentima Vlade Republike Hrvatske. Tako se u Strategiji razvitka Republike Hrvatske ŤHrvatska u 21. stoljećuť - znanost, Vlada Republike Hrvatske, 2003. (http://www.nn.hr/clanci/sluzbeno/2003/1429.htm) pod svjetskim iskustvima u obrazovnim sustavima kao osnovne preporuke navode se i informiranje i educiranje javnosti kako bi se shvatila korist i važnost znanja i znanosti, ali i povećanje transparentnosti i društvenog utjecaja znanstvenog rada. Nadalje, pod razvojnim načelima naznačeno je da javni utjecaj podrazumijeva uočavanje i znanstvenu analizu razvojnih problema, njihovo tumačenje javnosti i donositeljima društvenih odluka, te predlaganje i evaluaciju mjera usmjerenih k rješavanju uočenih poteškoća, a pod ciljevima i mjerama navedeno je sustavno promicanje kulture znanja i znanosti u osnovnom i srednjem školstvu uvođenjem sadržaja koji populariziraju znanost i znanstveni rad u nacionalni kurikulum te kontinuirano populariziranje znanosti i tehnologije. Za sve je to, stoji dalje u Strategiji, potrebno educirati medijske djelatnike, a javna i medijska promocija trebale bi dovesti do toga da javnost razumije predloženu viziju i ciljeve hrvatske znanosti u ostvarivanju društvenog blagostanja.
U operativnom je planu pak naznačena potreba provođenja sustavne medijske kampanje s ciljem populariziranja znanosti i informiranja javnosti o središnjoj ulozi znanosti u razvoju RH, zatim izrade i izvedbe programa edukacije medijskih djelatnika u području suvremene znanosti, izrade programa popularizacije znanosti u osnovnim i srednjim školama te ostvarivanje uvjeta za javno prezentiranje znanstvenih projekata kroz dvojezične web-stranice, javna izlaganja i sl.
Iako izvrsno uočeno i predloženo, ništa od navedenog nije implementirano!
Prošle je, pak, godine objavljena Znanstvena i tehnologijska politika Republike Hrvatske, MZOŠ, 2006., no bez konkretnoga akcijskog plana implementacije mjera. U tom je dokumentu posebna točka posvećena pitanju jačanja javne svijesti i povjerenja u znanost i tehnologiju , a kao jedan od ciljeva pri promicanju poslovnih inovacija i tehnologijskog razvoja navedeno je i promicanje javnog pouzdanja u znanost te svijest o značenju inovacija .
Navedeni su samo neki od ciljeva i mjera koje bi ovaj dokument morao sadržavati nakon predviđene rasprave.
2. PREDGOVOR
Osvrt voditelja tematske cjeline o dokumentu s imenima osoba koja su sudjelovala u njegovoj izradi, naravno, slijedi nakon rasprave.
3. SVRHA I CILJEVI MEDIJSKE PROMOCIJE ZNANOSTI
Suvremeno doba zasnovano je na izrazitom proboju znanosti i primjene njezinih otkrića u svakodnevnom životu. No, činjenica je da se komunikacija između znanstvenika i javnosti ne može ocijeniti dobrom, štoviše, izuzetno je loša, u nekim segmentima. Posebno se to odnosi na znanstvenu politiku što može imati ozbiljne posljedice na financiranje znanosti i primjenu novih tehnologija.
Dakle, medijska promocija znanosti mogla bi se uvjetno podijeliti na tri aspekta:
1. mediji i promocija sadržaja znanosti (različiti projekti i znanstvena otkrića)
2. znanstvena politika i mediji (financiranje i strategije)
3. mediji kao posrednik između javnosti i znanosti (kada je riječ o različitim aspektima društvenih događanja) - mediji kao promotor znanstvenih vrijednosti i metoda (argumentacija, kritičko mišljenje, analiza društvenih kretanja i devijacija i sl.).
Prema dostupnim podacima, postoje velike razlike u javnom mnijenju različitih zemalja. Primjerice, prosječan Amerikanac vrlo često nije upoznat s nekim elementarnim činjenicama o prirodi i svijetu oko sebe, ali zato zahvaljujući dobroj promociji znanstvene politike podržava izdvajanja za znanost jer vidi direktnu vezu između znanstvenih otkrića i tehnologije kojom je okružen. U Hrvatskoj su ovakve rasprave još uvijek dalje od očiju javnosti i svijest o tome koliko je razvoj znanosti i tehnologije strateški bitan za zemlju još uvijek ne postoji, unatoč deklarativnom opredjeljenju aktualne politike o putu ŤHrvatske u društvo znanjať. Dakle, svugdje u svijetu postoji problem u komunikaciji između znanstvenika i javnosti. Negdje se tom problemu pristupa ozbiljnije (poput SAD-a) nego li drugdje, a ponegdje uopće ni nema predodžbe među znanstvenicima o tome da tu postoji nekakav problem (poput Hrvatske).
Koliko su svemu tome krivi sami znanstvenici? Koliko njima nedostaje osjećaja za komunikaciju s javnosti? Tko bi trebao biti PR za znanstvenike? Koliko su tome krivi mediji koji znanost ne smatraju utrživom temom? Koliko medijima nedostaje volje i znanja o potrebi promocije znanosti i znanja?
Pitanja su to na koja treba iznaći odgovor i rješenja, jer postaju sve važnija za znanost i znanstvenike, posebno zbog novca za znanstvena istraživanja .
4. CILJANE PUBLIKE I ODGOVARAJUĆE PORUKE KOJE SE POJEDINOJ PUBLICI ŽELE POSLATI, KAKO O ZNANOSTI U HRVATSKOJ, TAKO I OPĆENITO U ZNANSTVENOJ DJELATNOSTI
Prije svega treba istaknuti da su (ili bi trebali biti) Ťznanstveni sadržajiť različito tretirani kada je riječ o publici kojoj se upućuju. Zasigurno, kod prvog aspekta iz uvodnog dijela (mediji i promocija sadržaja znanosti) treba biti oprezan prilikom, primjerice, pojašnjavanja nekog otkrića, no činjenica je da se radi o Ťzanimljivostimať koje treba što jasnije, bez mistifikacija, ali i senzacionalističkih tvrdnji, prenijeti široj javnosti. No, daleko je osjetljivija publika koja je živo(tno) zainteresirana za znanstvenu politiku ili stavove pojedinih znanstvenika. Radi se naravno o samim članovima akademske zajednice.
Dakle, funkcija je sveučilišta obrazovanje visokokvalificiranih pojedinaca i odgovornih građana koji su u stanju autonomno razmišljati, samostalno i kritički analizirati društvene probleme, te nalaziti rješenja za te probleme.
Nadalje, dobra informiranost je preduvjet osjećaja kompetentnosti i kontrole koji podiže razinu motivacije. Sveučilište bi, prema tome, moralo biti moralni stup društva, a sveučilišni bi djelatnici morali služiti kao intelektualni i moralni uzori svojim studentima. Promicanje akademskog i intelektualnog poštenja u znanstvenim istraživanjima i poučavanju moraju biti temeljna funkcija svakog člana akademske zajednice.
Uvažavanje, poštovanje, tolerancija, pravednost i objektivnost samo su neka obilježja poželjne karakteristike komunikacije u akademskoj zajednici.
Je li to tako?
U svom poslu, nažalost, susrela sam se i s onom drugom stranom.
Jedan je od najvećih problema, vjerujem, nedostatak građanske hrabrosti da se javno i jasno odgovori na postavljena pitanja, bez obzira tiču li se ona nekog društveno-političkog događaja ili pak problema u samoj akademskoj zajednici. Dobar dio članova akademske zajednice izgradio je svoje profesionalne pozicije koje ťtvrdoŤ drže, pa se u tom kontekstu često zna dogoditi da nestaje etički element. Među dijelom akademske zajednice prisutan je permanentni osjećaj zavjere da im netko nešto čini iza leđa, odnosno da ugrožava njihov integritet. Često je prisutan i strah od javnosti i javne ocjene, pa time strah od medija. Izostaje prepoznavanje uloge medija kao korektora društvenih procesa. Nerijetko prevladavaju ograničeni osobni interesi i politika nezamjeranja, cenzura nadređenih i autocenzura samih znanstvenika. Takav stav i ponašanje neminovno u javnosti stvara određeno nepovjerenje, često čak i osudu jer se pretpostavlja da su članovi akademske zajednice ti koji bi prvi trebali progovoriti o problemu upravo kako bi zaštitili vlastito dostojanstvo, pa tako i dignitet svoje institucije.
Jedna od ciljanih publika svakako su i studenti kojima se obraćaju rijetki, a i u tim situacijama im se ne obraćaju kao ravnopravnim partnerima. Dokaza je za to izuzetno puno. Metode evaluacije rada i djelovanja studijskih smjerova i profesora još uvijek nisu našle svoje mjesto na našim sveučilištima, unatoč tome što su se takva vrednovanja, koja provode studenti na zapadnoeuropskim sveučilištima, pokazala vrlo učinkovitima.
Na hrvatskim visokim učilištima uveden je novi nastavni plan i program prilagođen sustavu 3+2+3. Studenti bi trebali uvelike utjecati na njegovo kreiranje jer oni ponajviše znaju što ih zanima, te što im je neophodno da svladaju tijekom fakulteta, kako bi stečenim znanjem i vještinama bili spremni za tržište rada koje se uvelike promijenilo i zahtjeva drugačiji tip stručnjaka koji posjeduje sposobnost obavljanja različitih vrsta poslova (ne samo profesorski ili znanstveni rad).
Studenti smatraju da im pojedini kolegiji ne daju potrebne kompetencije ili čak da im gradivo koje prolaze ne koristi za kasniji posao koji bi oni htjeli obavljati. Zato bi oni trebali vrednovati predavanja i radne grupe, odnosno, da se vidi mišljenje studenata o kvaliteti određenog kolegija i nastavnika.
Studenti žele moderniju nastavu koja vodi stvaranju kreativnih mladih stručnjaka koji u realnim radnim okolnostima mogu pokazati ne samo da barataju teorijskim znanjem nego i mnogim vještinama neophodnim na današnjem tržištu rada.
Studenti smatraju da su profesori stručne osobe i vrhunski znanstvenici, ali da pojedinci zbog brojnih obveza na znanstvenim institucijama ne stignu obavljati svoj profesorski posao na odgovarajući način. Zato ih većina drži da bi se trebalo provesti i vrednovanje kvalitete nastave, a time i profesora kako bi se pojedinim profesorima ukazalo na određene nedostatke koje su studenti primijetili. Na taj način profesori bi lakše ispravili neke svoje nedostatke.
Uz to, ne mali broj studenata ima primjedbe na komunikaciju s profesorima, konkretno na etički dvojbene postupke ( prolaz na ispitu se može kupiti, nastavnici diskriminiraju studente s obzirom na spol, studenti se upisuju preko veze , nastavnici vrijeđaju i ismijavaju studente, kupovina knjige kao uvjet za pristupanje ispitu, iskazivanje seksualnih sklonosti, ocjenjivanje ovisi o trenutnom raspoloženju).
Osnovni odnos između studenata i ostalih sudionika u procesu visokog obrazovanja trebao bi biti odnos partnerstva i uzajamnosti. Partnerski odnos treba omogućiti da studenti postanu ravnopravni sudionici obrazovnog procesa, koji se pojavljuju kao nosioci inicijativa i pokretači promjena u akademskoj i široj zajednici, te da ujedno postanu odgovorni i kompetentni građani i stručnjaci. Takav odnos podrazumijeva: poštovanje studenta kao cjelokupne ličnosti, uvažavanje njegovih potreba, interesa i prava demokratičnost odnosa, dostupnost svih sudionika i dvosmjernost u komunikaciji osiguravanje participacije u odlučivanju o bitnim pitanjima vezanim uz život, rad i budućnost mogućnost profesionalnog i osobnog savjetovanja i podrške u učenju i profesionalnom razvoju poticanje razvoja građanskih vrijednosti i ostalih potencijala.
Odnos profesor student smatram izuzetno važnim ponajprije stoga što on uvelike utječe na kasniji stav studenata prema znanosti, znanstvenim temama općenito, a onda i na promociju znanosti, a koji se temelji i uvelike ovisi o edukaciji u visokoškolskim ustanovama.
5. HRVATSKI MEDIJSKI PROSTOR POSVEĆEN ZNANOSTI I TRENDOVI PROMJENE
Znanosti i visokog obrazovanja u hrvatskim je medijima, bez dvojbe, posvećeno izuzetno malo prostora. Tako, primjerice, ŤVjesnikť i ŤNovi listť tom području daju iznimno Ťpunoť prostora u odnosu na ostale. Naime, u njima se tjedno četiri stranice posvećuju znanstvenim temama, dok ostali dnevni listovi, iako imaju izuzetno dobre novinare, educirane za to područje ,znanosti daju prostor tek u situacijama kada naslove mogu izvući na naslovnice, konkretno kada znanost postaje senzacija, bez obzira radi li se o nekom velikom otkriću ili o skandalu.
Također, treba spomenuti i mjesečnik ŤPrirodať koji već gotovo cijelo stoljeće pridonosi popularizaciji prirodnih znanosti te popularno-znanstvene časopise ŤDrvo znanjať, ŤNational Geographicť i ŤGEOť, te časopis ŤMeridijaniť koji se već 10 godina bavi popularizacijom znanosti i ima najveću nakladu. No, ne treba smetnuti s uma da se radi o časopisima koji se bave isključivo popularizacijom znanosti, dakle, u njima se vrlo rijetko može naći ili otvoriti tema o problemima u tom području, točnije, o znanstvenoj politici. Također, iako su potrebna karika između znanosti i javnosti, nisu primjereni širokoj publici i obraćaju se uskom krugu javnosti već Ťprivrženomť znanstvenim temama.
I Hrvatska je televizija povećala broj emisija posvećenih znanosti (Znanstvena petica, Umnjak), no i u njima je, nažalost, dobrim dijelom prisutan svečarski ton, točnije, predstavljanje raznih kongresa ili projekata u blic vijestima začinjenima Ťžutim tonomť što je svakako jedan od najvećih problema u popularizaciji znanosti u Hrvatskoj.
Osim toga, govoreći o televizijskim emisijama, svakako treba istaknuti i činjenicu da one redovito imaju neatraktivne termine prikazivanja te ukazati na nedostatak popularno-znanstvenih emisija poput onih u produkciji BBC-ja ili RAI-ja.
ŤZnanstveneť web stranice, točnije, portali koji uključuju i područje znanosti daleko su bogatiji, no, primjedba o Ťžutom tonuť važi i za njih s izuzetkom Connect Portala na kojem su prisutne teme uglavnom iz znanstvene politike.
Uz sve to, svakako treba spomenuti i inicijative poput Festivala znanosti i sci-caffea koje su se pokazale itekako zanimljivima široj javnosti i koje podrazumijevaju izravnu komunikaciju znanstvenika i javnosti, uglavnom u okviru neformalnog druženja.
Konkretnije podatke vezane uz postojeće stanje hrvatskog medijskog prostora posvećenog mogu se naći u analizi koju je tijekom studenog i prosinca 20067. provela mr. sc. Vlasta Radosavljević (http://members.znanost.org/~duje/2.kongres/analiza%20.pdf).
6. MOGUĆNOST I MODELI IZGRADNJE INTERNE AKADEMSKE INFRASTRUKTURE ZA OLAKŠAVANJE PROMOCIJE MEDIJSKE PROMOCIJE ZNANOSTI
Kako bi se promijenila činjenica da se komunikacija između znanstvenika i javnosti ne može ocijeniti dobrom, posebno kada je riječ o znanstvenoj politici nužno je stvoriti službeni kanal i protokol unutar samoga sustava. Dakle, u svakoj instituciji trebala bi postojati osoba (PR) koja će sustavno pratiti što se događa na pojedinoj instituciji, selektirati te vijesti i plasirati ih na određeni portal koji bi novinarima (medijima) kao posrednicima poslužio kao temeljna informacija, ali svakako bio i smjernica za pronalaženje kompetentne osobe koja može o određenom problemu relevantno govoriti. U tom kontekstu nužno je osmisliti mehanizme osiguravanja kvalitete, vjerodostojnosti i etičnosti u medijskoj promidžbi znanosti. Mediji trebaju pratiti i konstruktivno utjecati na razvoj akademske infrastrukture, poglavito, isticanjem i praćenjem pozitivnih primjera, kritičkim osvrtima na slučajeve ignorancije, mistifikatorskog elitizma i tradicionalizma, te edukacijom osoba sa akademskih institucija zaduženih za komunikaciju s medijima.
U tom smislu, značajnu bi ulogu imali poticaji od strane Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, ali i kompetentnih visokoškolskih ustanova (ponajprije fakulteta s novinarskim usmjerenjima), usmjereni na obrazovanje stručnjaka za popularizaciju znanosti u pojedinim znanstvenim područjima te uspostavljanje showroomsa na svim institutima, odnosno, visokoškolskim ustanovama u kojima bi zainteresirana javnost imala prilike upoznati se s njihovim najvećim znanstvenim postignućima.
7. ZAKLJUČAK
Znanost može biti itekako medijski interesantna, kao paradigma ljudske znatiželje, istraživačkog duha i napretka čovječanstva treba predstavljati prvorazredan interes za medije. Izvješćivanje, praćenje znanosti u medijima, ne svodi se samo na edukativnu razinu za javnost, već je vrlo važna i etička dimenzija. Nova otkrića i nove kontroverze s tim u svezi zahtijevaju razumijevanje javnosti, otvaranje mogućnosti javnog raspravljanja i argumentacije kako bi se uspostavila kontrola/i/ili sloboda u razvoju Ťopasnihť ili nedovoljno kontroliranih otkrića, gdje mediji, kao posrednici igraju veliku ulogu.
Novinari koji izvješćuju o znanosti trebali bi biti specijalizirani u određenoj grani znanosti kako bi sami razumjeli i mogli relevantno pratiti što se na određenom području događa. Uloga medija je i svojevrsna demistifikacija znanosti kao nečega običnom čovjeku, navodno, nerazumljivoga. To ne znači uprošćavanje ili vulgariziranje nego dekodiranje na jezik razumljiv običnom građaninu kako bi mogao razumjeti, a onda u određenom trenutku i odlučivati, ako to bude potrebno (npr. kloniranje čovjeka, uzimanje matičnih stanica i sl.)
Važno je, dakle, podizanje razine informiranja, a onda i svijesti o važnosti i ulozi znanosti.
Kao što je već spomenuto, drugi i treći aspekt medijskoga praćenja znanosti, odnosno znanstvene politike obvezuje medije da prate u kojem se smjeru razvija i da se kritički odnose prema tome. Ne treba izgubiti iz vida i prisutnost apologije koja je nedopustiva, a najčešće je rezultat neznanja koje rezultira manipuliranjem novinara za određene interesna grupe.
7.1. Akcijski plan za poboljšanje medijske promocije znanosti
Prijedlog aktivnosti iznesen u ovom akcijskom planu kreće od postavke da funkcionalni sustav medijske promocije znanosti, tehnologije i visokog obrazovanja mora sadržavati dva međusobno nadopunjujuća podsustava.
Prvi podsustav mora osigurati prikupljanje, probir i primarnu obradu (npr. oblikovanje priopćenja za javnost) informacija o novostima, zanimljivostima i postignućima ostvarenim na akademskim i istraživačkim ustanovama u Hrvatskoj. Taj sustav mora biti izgrađen u okviru pojedinih akademskih i istraživačkih ustanova, te mora postati sastavni dio administracije tih ustanova. Uz 'proaktivnu' promociju akademskih i istraživačkih ustanova, on mora osigurati i kvalitetan 'reaktivni' odziv na vanjske upite, upućene ustanovama od strane predstavnika medija ili šire javnosti. Tako na primjer, putem njega novinarima mora biti osigurano brzo nalaženje mjerodavnih sugovornika o pojedinim temama iz različitih područja znanosti, tehnologije i visokog obrazovanja.
Drugi podsustav mora osigurati kvalitetno i opsežno pretakanje primarnih informacija u različite vrste medijskih uradaka - vijesti, tematskih priloga ili kritičkih osvrta u što je moguće širem spektru medija (tiskanim, elektronskim, internetskim). Uspješna izgradnja tog podsustava temelji se na dvama čimbenicima: postojanju dovoljnog broja profesionalno osposobljenih kadrova novinara školovanih za praćenje tema iz znanosti, tehnologije i visokog obrazovanja te osiguravanju odgovarajućeg prostora u javnim medijima.
Uz ova dva elementa, uspjeh cijelog programa presudno ovisi i o tome koliko će članovi akademske zajednice, kao primarni izvor informacija o i u znanosti, biti zainteresirani za komunikaciju svojih profesionalnih postignuća i znanja prema ostatku društva izvan uskog kruga svoje stručne zajednice ('community of practice'). Stoga uz izgradnju komunikacijske infrastrukture i podizanje profesionalnog kadra koji bi pomogao kao posrednik u tom poslu, treba znanstvenicima pružiti dodatnu motivaciju za aktivno korištenje tako izgrađenog sustava.
Akcijski plan
Cilj 1: Olakšati sustavno prikupljanje informacija o novostima iz akademskih i istraživačkih ustanova u Hrvatskoj i njihovu aktivnu i profesionalnu distribuciju prema hrvatskim i međunarodnim javnim medijima:
1.1. uspostaviti mrežu ureda za odnose s javnošću na sveučilištima, fakultetima i javnim institutima;
1.2. u okviru mreže ureda za odnose s javnošću razviti programe edukacije i usavršavanja iz područja odnosa s medijima, odnosa s javnošću te komunikacije znanosti za znanstvenike koji bi bili zainteresirani profesionalno se preorijentirati na rad u uredima za odnose s javnošću u ustanovama akademske zajednice;
1.3. podržati razvoj središnjega nacionalnog internetskog servisa za prikupljanje i distribuciju informacija iz znanosti, tehnologije i visokog obrazovanja.
Cilj 2: Osigurati mladim novinarima i znanstvenicima zainteresiranima za profesionalnu karijeru u popularizaciji i promociji znanosti studij, usavršavanje i stručnu praksu u praćenju tema iz znanosti, tehnologije i visokog obrazovanja:
2.1. na razini sveučilišta promicati sustav obrazovanja za profesije komunikacije i popularizacije znanosti na dodiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini, posebice na specijalističkim studijima, te razviti sustav stipendiranja zainteresiranih polaznika takvih studija.
Cilj 3: Motivirati profesionalne znanstvenike na aktivnu promociju rezultata svojega rada izvan svoje uske stručne zajednice, te na kvalitetno aktivno uključivanje u rasprave u javnoj sferi o temama za koje su profesionalno mjerodavni:
3.1. u okviru sustava akademskog napredovanja Nacionalnog vijeća za znanost i Rektorskog zbora, uz postojeće parametre za znanstveno i znanstveno - nastavno napredovanje, na izravan način vrednovati i znanstveno-promotivne aktivnosti članova sveučilišne zajednice.
Cilj 4: Stimulirati medije na djelatniju i sustavniju popularizaciju znanosti i visokog obrazovanja:
4.1. kroz zajednički nastup sveučilišta i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa zahtijevati od javnih medija sustavnije i kvalitetnije praćenje znanstvenih tema te zatražiti pojačavanje obrazovnog programa, osobito u prijepodnevnim terminima;
4.2. u suradnji sveučilišta i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa ustanoviti godišnju nagradu za novinare koji kvalitetno doprinose promociji znanosti.
8. PRILOZI
Korisni linkovi
Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog Sabora
http://www.sabor.hr/default.asp?gl=200312190000015
Ured za znanost i tehnologiju Britanskog Parlamenta
http://www.parliament.uk/parliamentary_offices/post.cfm
Ured za znanost i tehnologiju Ministarstva trgovine i gospodarstva Velike
Britanije
http://www.dti.gov.uk/science/
Odbor za znanost i tehnologiju donjeg doma Britanskog Parlamenta
http://www.parliament.uk/parliamentary_committees/science_and_technology_com
mittee.cfm
Odbor za znanost i tehnologiju Gornjeg doma Britanskog Parlamenta
http://www.parliament.uk/parliamentary_committees/lords_s_t_select.cfm
Odbor za znanost Kongresa SAD
http://www.house.gov/science/
Programi aktivnosti Američkog udruženja za promidžbu znanosti (AAAS)
http://www.aaas.org/programs/
Odjeljak britanskog servisa Intute posvećen znanosti u medijima
http://www.intute.ac.uk/healthandlifesciences/cgi-bin/browse_pscicom.pl?id=2
8
Stranice posvećene ulozi znanosti u društvu Britanskog nacionalnog odbora za
ekonomska i društvena istraživanja
http://www.sci-soc.net/SciSoc/
Science & Public affairs časopis Britanskog društva za promociju znanosti
http://www.the-ba.net/the-ba/CurrentIssues/ReportsandPublications/ScienceAnd
PublicAffairs/index.html
Odjel za inovacije u komunikaciji znanosti tršćanskog instituta za napredne
studije (SISSA)
http://ics.sissa.it/
Časopis JCOM u izdanju SISSA-e posvećen istraživanjima u komunikaciji
znanosti
http://jcom.sissa.it/archive/05/03
Formated for CROWN by prof.dr. Darko ŽubrinićDistributed by www.Croatia.org . This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!
