Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  Religion  »  (H) Ako mi i jesmo u pustinji, neka pustinja ne bude u nama
(H) Ako mi i jesmo u pustinji, neka pustinja ne bude u nama
By Nenad N. Bach | Published  03/19/2002 | Religion | Unrated
(H) Ako mi i jesmo u pustinji, neka pustinja ne bude u nama
 
DOM I SVIJET - RAZGOVOR S FRA JOZOM GRBESOM 
From:crowc@shaw.ca 
 
DOM I SVIJET - 18. ozujka 2002. 
http://www.hic.hr/dom/ 
  
RAZGOVOR S FRA JOZOM GRBESOM, SVECENIKOM U HRVATSKOJ ZUPI SV. JERONIMA - CHICAGO 
Ako mi i jesmo u pustinji, neka pustinja ne bude u nama... 
 
Pise: Gordana Dujic 
  
          Predstavljanju jubilarne spomen-knjige o franjevcima Hrvatske franjevacke kustodije Svete Obitelji za Ameriku i Kanadu, pod nazivom Stoljece vjernosti, koja se odrzala u Franjevackom samostanu u Dubravi, prisustvovao je fra Jozo Grbes, nas sugovornik i, uz fra Roberta Jolica, autor spomen-knjige. Fra Jozo, inace, djeluje na Hrvatskoj zupi sv. Jeronima u Princetownu - Chicago. Kad smo ga zamolili da se predstavi nasim citateljima, rekao nam je: 
  
          -Mislim da je o sebi najteze govoriti. Dijete sam svijeta, upucen uvijek negdje prema Nebu. Pripadam ovoj zemlji, dio sam ovog naroda, otisao iz domovine davno. Roden sam u Rami, odrastao u Slavoniji, studirao u Sarajevu, New Yorku, Londonu, a sad sam u Chicagu. 
  
          Za knjigu kaze: 
  
          -Mislim da knjiga sadrzi najbitnije podatke o djelovanju franjevaca u Americi u zadnjih 100 godina. Materijal je uistinu obiman, knjiga je mogla imati nekoliko tisuca stranica. Moj kolega Robert i ja smo podatke skupljali po nasim zupama, arhivima, u Hrvatskom etnickom institutu u Chicagu… Materijala je bilo mnogo, jer je rijec o dugom nizu godina, o mnogim ljudima koji su djelovali na ovom ogromnom kontinentu. 
  
          U knjizi se govori i o dolasku nasih ljudi u te krajeve. Kako je teklo iseljavanje Hrvata u Ameriku? 
  
          -Hrvati su u Ameriku poceli dolaziti odavno, posebno s podrucja Dalmacije. Hrvatski moreplovci dosli su u doticaj s Amerikom u 16. i 17. stoljecu. Poznata je prica o indijanskom plemenu Croatan; pretpostavlja se da su Hrvati na obale Pacifika i Atlantika dolazili jos u 16., 17. i 18. stoljecu. Masovniji dolazak Hrvata dogodio se koncem 19. i u 20. stoljecu, prvenstveno zbog ekonomskih i politickih migracija... 
  
          Kakav je bio zivot tih prvih doseljenika? 
  
          -Jako tezak. Danas, kad se kaze Amerika, ljudi sanjaju o nekom velikom novcu, sjaju, Hollywoodu, filmovima, ali zivot u Americi bio je sve do sezdesetih godina jako tezak. Vecina Hrvata je radila u istocnim dijelovima Amerike, u rudnicima Pennsylvanije, Ohija itd. S kakvim su se sve nedacama nosili ti ljudi, vidi se po maticnim knjigama u nasim zupama, gdje je zabiljezeno da je dosta ljudi umiralo u cetrdesetoj - pedesetoj godini. Mnogi su bolovali, stradavali u rudnicima, jednom rijecju - zivot u Americi pocetkom stoljeca je bio jako tezak. 
  
          Hrvatski misionari su stigli i prije hrvatskih doseljenika. Oni su djelovali i na domicilno stanovnistvo. Koja biste imena izdvojili? 
  
          -Poznatiji svecenik, koji se u svim dokumentima spominje, je Josip Kundek. Casni Jesih, imenovan pravednikom medu narodima u Jeruzalemu, jedan je od osnivaca Hrvatske katolicke zajednice. Koncem 19. i pocetkom 20. stoljeca posebno su utjecajni bili redovnici ili dijecezanski svecenici, koji su okupljali Hrvate na razlicitim podrucjima Amerike. Tek kasnije, kad je organizirana nasa franjevacka kustodija 1926., postojala je zajednica na tom podrucju, gdje su franjevci organizirano djelovali. 
  
          Slijedece godine slavimo 300 godina od djelovanja oca fra Ferdinanda Kunscaka, po kojem je i jedna skupina otoka dobila ime. 
  
          -On je prvi covjek koji je napravio kartu juzne Kalifornije. Nase iseljenistvo iz Dalmacije zivjelo je na podrucju Kalifornije i on je medu njima djelovao. Djelovao je i medu Amerikancima, a bavio se i znanoscu, pa je njegovo ime upisano u taj dio americke povijesti. 
 
          Kaze se da se posebno humano odnosio prema domicilnom stanovnistvu, da ga nije omalovazavao, kao sto je to tada bilo uobicajeno, pa mu i to uzimaju kao zaslugu. Kakav je znacaj za hrvatske doseljenike imalo prisustvo hrvatskih svecenika? 
  
          -Zupna zajednica je svugdje po svijetu i socijalna zajednica. Ljudi se sastaju, dolaze zajedno na misu, u nasim zupama u Americi je tradicija da ljudi poslije mise ostanu na kavi i kolacima. To im je prigoda da se susretnu, popricaju, da podijele probleme i radost. Tu ce naci posao, naci ce pomoc. Zupa, u kojoj sada djelujem, osnovana je 1912. Zupe su inace u iseljenistvu mjesta zajednickog okupljanja. Ljudi koji su se poznavali, vidali, pomrli su, njihovi pojedinacni napori su manje-vise isceznuli. Ali zajednice oko crkve su ostale, upravo zato sto imaju tu socijalnu dimenziju okupljanja nasih ljudi. 
  
          Crkva je djelovala i na kulturnom planu, izdavala razne publikacije... 
  
          -To su bile publikacije koje su nasi franjevci izdavali godinama. Danicu su izdavali od 1944. Ona je u iseljenistvu bila glas slobode, postojao je tjednik koji su nasi franjevci tiskali u Chicagu koji je bio poznat diljem svijeta i prodavan na svim kontinentima. Oni su htjeli da se cuje rijec slobode, hrvatska rijec. Bilo je dosta tih tiskovina koje su franjevci uredivali. Danica je ugasena devedesete, jer s nastankom hrvatske drzave vise nije bilo potrebe za njom. Ostale publikacije se i dalje izdaju. 
  
          Hoce li se Danica ponovno poceti izdavati? 
  
          -Moguce je. Sve vise je zahtjeva nasih ljudi koji kazu da mi iseljenici moramo imati svoje casopise i svoje novine. Iseljenistvo, iako je dio naseg naroda, je entitet za sebe, to su ljudi koji zive u odredenom kontekstu, odredenoj kulturi, drzavi, oni imaju svoje probleme, tradicije, svoje obicaje. 
  
          Zasto je i kako nastao Hrvatski etnicki institut? 
  
          -Hrvatski etnicki institut nastao je 1976. godine. Sedamdesetih godina je sazrela ideja da svu tu gradu o Hrvatima u Americi – po zupnim zajednicama – treba skupiti na jedno mjesto. Tako su franjevci 1976. godine osnovali Hrvatski etnicki institut, jer je kao Hrvatski povijesni institut djelovao davno prije zahvaljujuci poznatom hrvatskom povjesnicaru fra Dominiku Mandicu. U Hrvatskom etnickom institutu skupljamo gradu o Hrvatima Amerike i Kanade; ako netko pise knjigu o toj tematici, tu ce naci sve potrebne podatke. 
  
          Fra Ljubo Krasic vodi danas Hrvatski etnicki institut. On je ujedno i jedan od utemeljitelja HISAKA. 
  
          -Da, on je jedan od osnivaca Hrvatskih skola u Americi i Kanadi. To su skole koje djeluju pri nasim zajednicama, dopunske skole, u kojima se nastava obicno odrzava petkom i subotom, gdje djecu pokusavamo nauciti hrvatski jezik, povijest, kulturu... 
  
          Gdje su najvece hrvatske franjevacke zupe u Americi? 
  
          -Najvece zupe su u najvecim gradovima. U New Yorku je najveca nasa zupa koja broji 3-4 tisuce hrvatskih obitelji, zatim u Chicagu, Los Angelesu itd. 
  
          U knjizi je objavljena fotografija jedne ploce s natpisom: Hrvatska zemlja. Sto to znaci? 
  
          -Nasa zupa je 1973. godine u New Yorku kupila jedan park koji smo zatim uredili. Dogadaju se tu sportske aktivnosti, zajednicka misa, piknici i razne druge manifestacije. Buduci da mnogi Hrvati nisu mogli posjecivati Hrvatsku, to mjesto su nazvali, ne park, nego "Hrvatska zemlja", jer su se tu osjecali nekako doma. 
  
          Kad je pokojni Vinko Nikolic bjezao iz zemlje, ponio je iz Hrvatske grumen zemlje. Da ga je prodavao, umjesto dijelio, silno bi se obogatio, jer su ljudi prije smrti, znajuci da se nece moci vratiti, zeljeli da makar grumen hrvatske zemlje bude sahranjen s njima. Postoji i prica vezana uz jednu crkvu u Pittsburghu. 
  
          -Crkva Svetog Nikole u Pittsburghu je nedavno proslavila 100 godina postojanja. Prije petnaestak godina, gradske vlasti su donijele odluku da ce, na mjestu gdje se nalazi crkva, prolaziti autocesta. Posto je crkva bila uistinu divna i kako je narod bio vezan uz nju, bilo ju je steta srusiti pa je grad pomogao da se crkva doslovno pomakne. Meni je osobno neshvatljivo na koji nacin, ali tehnikom kojom danas gradevinari raspolazu, oni su tu crkvu jednostavno postavili nekoliko stotina metara dalje od prvotne lokacije. 
  
          Postoje i franjevacke zupe koje su se ugasile. Iz kojih razloga najcesce dolazi do toga? 
  
          -Amerika je zemlja u kojoj su unutrasnje migracije jako velike. Nase obitelji promijene i 5-6 mjesta stanovanja. Ljudi idu za poslom. Odlaze zivjeti tamo gdje mogu dobiti posao. Jedan mali dio nasih zupa se ugasio jer je pucanstvo iz toga mjesta odselilo u neki drugi grad. Tako smo osnivali nove zupe, a prethodne su ugasene. Zupe imaju smisla jedino ako su ljudi tu. 
  
          Hrvatskim franjevcima, rodenim u domovini, pridruzili su se i mnogi Hrvati franjevci, rodeni u Americi. 
  
          -Svecenicki poziv na svoj nacin u sebi ima snagu, bez obzira gdje covjek djeluje. Nasi franjevci, koji su rodeni u Americi, dosli su iz nasih zupa. Bili su u doticaju s nasim franjevcima i htjeli su raditi na tom podrucju, na kojem radimo mi. Neki rade na engleskom govornom podrucju, neki na talijanskom. 
  
          Je li bilo pojava da su se Hrvati, tamo gdje su bili malobrojni, udruzivali s nekom drugom etnickom zajednicom pa zajednicki dijelili zupe? 
  
          -Da, to se dogadalo u nekim sredinama, u Chicagu, u nasoj zupi Srca Isusova - na pocetku. To se dogadalo i u Pennsylvaniji, gdje su Hrvati i Slovenci imali zajednicke zupe. Ponegdje smo se udruzivali sa Slovacima, ali vecinom je to bilo sa Slovencima. 
  
          U koliko hrvatskih katolickih zupa u Americi djeluje vasa franjevacka kustodija? 
  
          -Nasa kustodija u Americi i Kanadi djeluje u 17 zupa, dok su u ostalim zupama svecenici iz razlicitih biskupija iz Hrvatske. Imamo svecenika iz dalmatinskih biskupija, Varazdina, Zagreba itd. 
  
          Postoji li teznja americke katolicke crkve da asimilira nase zupe? 
  
-Ne bih rekao da postoji teznja. To je na neki nacin prirodna asimilacija. U zupi u kojoj ja djelujem imamo mise na engleskom jeziku, imamo trecu ili cetvrtu generaciju americkih Hrvata, koji dolaze k nama. Tu nema nikakve prisile da se nesto mora uciniti. To je prirodan proces. 
  
          HIC vec vise godina hrvatskim doseljenicima i njihovim potomcima nudi televizijski satelitski program, putem Interneta vijesti na engleskom, spanjolskom, hrvatskom, izdaje tjedni prilog "Dom i svijet". Po Vasem misljenju, imaju li ti nasi programi i emisije smisla? 
  
          -Nama je svima jasno da je danas u svijetu komunikacija - sve. Vijest je sve. Rijec je postala najmocnije sredstvo. Bilo da se radi o pisanoj, televizijskoj, radijskoj, bilo kojoj. Bez komunikacije ne postoji nista. Kad je u pitanju odnos domovina - iseljenistvo komunikacija je najvaznija. Na taj se nacin ljudi "zagriju" za projekte u domovini, ako dobiju zaista dobru vijest odavde, a ohlade ako vide da to ne funkcionira. Ja mislim da je vas program odigrao ogromnu ulogu sve ove godine povezujuci domovinu s iseljenistvom, svakodnevnim razlicitim programima o zbivanjima u domovini. Ako budete i dalje imali kvalitetan program, koji ce ljudima ponuditi nesto dobro i aktualno iz domovine, ljudi ce to i dalje gledati. Po tome ce znati sto se to u Hrvatskoj uistinu dogada, a to ih jako zanima. 
  
          I ova vasa knjiga zapravo govori o svojevrsnoj vjernosti u istrajnosti da se hrvatski zivalj ne asimilira. Kad ste zbrojili sve godine, koje su vasi franjevci pojedinacno djelovali u Americi, umjesto tih 100 godina, izgleda da su oni ulozili 2800 godina rada. To je velicanstven broj. 2800 godina vjernosti Bogu, hrvatskom narodu, a svakako i blagoslov zemlji u kojoj su djelovali. 
  
          -Divim se mnogoj mojoj braci franjevcima, koji godinama nisu smjeli ici u Hrvatsku. Jedan nas franjevac je dosao doma tek nakon 55 godina. To su ljudi koji su zaista davali cijeli svoj zivot jednoj ideji, jednom pokretu, na dobrobit svoga naroda. Zato ne iznenaduje kad se te godine zbroje i ispadne ih tako puno - 2800. 
  
          Vi ste nedavno u goste pozvali i vlc. Zlatka Sudca. 
  
          -U nase misije i zupe redovito dolaze svecenici i biskupi iz Domovine. Nama je to uvijek osvjezenje, kad misno slavlje predvodi netko od njih. Jedan od nasih gostiju je covjek, kojega vi jako dobro poznajete - vlc. Zlatko Sudac. Svojim dolaskom on je uistinu ostavio jedan veliki pecat na zivotima mnogih ljudi. To je covjek koji ima izniman dar, karizmu. Vjerujem da to i u Americi, kao i u Hrvatskoj, dopire do mnogih kojima je to potrebno. 
  
          Kakav je bio njegov susret s Amerikancima? 
  
          -Ja bih rekao: kad u sebi netko ima bezuvjetnu dobrotu, ljubav koju dijeli s drugima, onda to nadilazi, kao sto Krist nadilazi, razlike i granice, i naroda, i jezika i svega onoga sto nas dijeli. Danas nas u svijetu sve dijeli, jedino nas ljubav spaja i to nam je zajednicko, bez obzira odakle dolazimo. Covjek koji donosi poruku Bozje ljubavi je prihvatljiv svima. Zato je i u Americi prihvacen. 
  
          Bila sam nazocna jednoj misi koju je on drzao i nisam nikad u zivotu vidjela u Hrvatskoj pomamu niti za jednom zvijezdom - glumackom ili pjevackom, sportskom, kao za njim. Ljudi su jednostavno jurili za njim, sa zeljom makar da ga dotaknu. 
  
          -Ima tu dosta fanatizma. Ja bih rekao ovako – Hrvati su stoljecima patili i Bog je njihovu patnju nagradivao, slao im je vjesnike, proroke, slao im je karizme i darove, samo je do nas hocemo li to prepoznati. 
  
          A dogadaji u Medugorju? 
  
          -Mislim da spadaju u isti kontekst. 
  
          Doba je korizme, sto biste kao svecenik porucili Bozjem narodu? 
  
          -Mnogi ljudi ce reci - evo opet pustinja. U korizmi razmisljamo o pustinji, razmisljamo o odricanju, o Kristu. Ja bih ukratko rekao ono sto mi je jedan subrat rekao neki dan: Fra Jozo, opet citamo o pustinji u prvoj nedjelji Korizme. Dobro je da mi odlazimo u pustinju. Samo ne smijemo dopustiti da pustinja ude u nas. Eto, ja bih savjetovao citateljima da, sto god cine u zivotu, gdje god da jesu, na bilo kojem kontinentu, u bilo kojem zivotnom kontekstu, neka ljudima budu dar i neka ne budu nikad pustinja. 
  
          U jednoj emisiji vlc. Sudac je rekao: ne brini za sutra, ja zivot zivim punim plucima, i nikoga i nicega se necu bojati - ja u Boga vjerujem. 
  
          -Mislim da je to ono sto je Isus rekao i u evandelju. Treba se uvijek zaista brinuti za danas. Sutra ce se vec pobrinuti za sutra. Mislim da, ako covjek svaki trenutak svoga zivota zivi odgovorno, potpuno, s ljubavlju, da ce onda zivjeti cjelovit i potpun zivot. Mi ljudi smo cesto, posebice na ovim prostorima, okrenuti proslosti, optuzujemo jedni druge, ili okrenuti necem u buducnosti sto se ne moze dogoditi, a uvijek gubimo sadasnjost, gubimo sadasnji trenutak koji jedino i imamo. Zato bih volio da se ljudi pokusaju zaista posvetiti tom trenutku u zivotu. Jer to je ono sto imaju. Opasno je odgadati ljubav. Opasno je odgadati dobrotu, opasno je odgadati Krista, opasno je odgadati dobre stvari u zivotu i reci: Napravit cemo sutra... 
 
 
Op-ed 
Poznavajuci fra. Jozu, kako ja tako i svi drugi, znali smo prepoznati bogatstvo njegove rijeci i njegovih djela. Jos uvijek ne mozemo prezaliti njegov odlazak iz New Yorka. 
Nenad Bach 
 
Distributed by www.CroatianWorld.net. This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, 
please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know! 
How would you rate the quality of this article?

Verification:
Enter the security code shown below:
imgRegenerate Image


Add comment
Comments


Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  2. (E) Croatian Book Club-Mike Celizic
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
  5. Nenad Bach singing without his hat in 1978 in Croatia's capital Zagreb
No popular articles found.