O starinama

Bozicni obicaji kod backih Hrvata - Bunjevaca

Pise: Marija Maftej-Dulic

Kao i u svakom kraju Lijepe Nase i backi Hrvati - Bunjevci imaju svoje obicaje o svakom vecem blagdanu ili radu u koji su ulozili mnogo truda i napora i priveli ga konacnom kraju (Duzijanca - zetvena svecanost, slavi se u kolovozu, pred blagdane Velike Gospojine). Posto se nalazimo u predbozicnom vremenu i raspolozenju, opisat cu obicaje i proslavu tog velikog krscanskog blagdana, kad slavimo rodjenje djeteta Isusa - Spasitelja svijeta. 
Cetiri tjedna prije Bozica, Advent ili Dosasce, svako jutro rano drze se mise Zornice ili Rorate. Mi djeca natjecali smo se da ne izostanemo ni s jedne premda su one pocinjale u sest sati ujutro, jos prije svanuca.
5. prosinca uvecer stavljali smo ociscene cipele na prozor kako bismo ujutro nasli u njima poklone od sv. Nikole.
Na sv. Luciju (13. prosinca) posijalo bi se zito, obicno u salice ili zdjelice, te se svaki dan zalivalo kako bi do Bozica naraslo zeleno. To zito se stavljalo na stol za Badnju vecer, ispod jelke, i tu bi ostalo sve do Sveta tri kralja. Jedno se na Badnji dan odnijelo na groblje - svojim pokojnima s grancicom jelke.
Najsvecaniji i najradosniji dan prije Bozica su Materice (treca nedjelja Dosasca), posvecena majkama i zenskom svijetu. Muskarci cestitaju ovaj blagdan zenama. Djeca cestitaju majkama, bakama, tetkama, i ostalim rodjakinjama, pa i susjedama, poljubivsi ih u ruku. Zauzvrat dobiju orahe i jabuku u koju je utisnut metalni novac. Kad sam bila dijete, skupljali smo te darove u veliki rubac i kao bucuric (zavezljalj) nosili kuci. 
Majke (bake) su za taj dan pravile veliki svecani rucak (uznu), gdje su se okupila njihova pozenjena i poudana djeca, te unucad. Obicno bi se dobijali i pokloni, izuzev jabuka i oraha. Muskarci mogu dobiti kravate, zene kecelje ili marame za glavu, a djeca rupcice. 
Pokloni su mogli biti i veci (npr. dukat); vec prema imovnom stanju baka.
Tu bi se nasla na okupu najbliza rodbina, te bi se i zapjevalo i zaigralo. 
Druzili bi se i veselili sve do veceri. Bilo je slucajeva da je zet ili sin dosao cestitati Materice uz pratnju tamburasa. Sjecam se jedne pjesmice kojom su se cestitale Materice:

Faljen Isus gazdarice
cestitam vam Materice
Ja sam doso priko mora
Da mi date malo ora
Suvi sljiva i jabuka
Naiso sam kraj ovaca
Da mi date i novaca.
Napolju je jako zima
Molim jednu casu vina.

Posljednje nedjelje pred Bozic su Oce, kad se ocevima cestita. Obicno se taj dan slavi kao i Materice, ali ipak je manjeg znacaja. Neki cak cestitaju s Matericama odmah i Oce ocevima. Svaku predvecer ulicom bi isli Betlemari, i nosili Betlehem, zvoneci i pjevajuci. 
To su bili malo stariji djecaci, obuceni u krznenu odjecu, kao pastiri. 
Napravili bi od bojenog papira (najcesce crvenog) vecu kucicu, izgleda crkvice, u koju bi stavili slamice s figurama Malog Isusa, Djevice Marije, Josipa, te jos koju od domacih zivotinja. Tu kucicu bi stavili na nosila sa cetiri kraka. Svaki krak je pridrzavao jedan djecak. U crkvici je svijetlila svijeca ili baterija. Obicno bi ih domacin kuce pozvao unutar, na radost ukucana, posebice djece. Pastiri bi tad otvarali vrata Betlehema, pricali svoja vidjenja rodjenja Isusa, otpjevali koju pastirsku bozicnu pjesmu... Bili bi darivani novcem, jabukama, orasima, kolacima…
Pred Bozic se obavlja takozvano veliko spremanje kuce ili stana i rade se ukrasi za jelku. 
Djeca ocekuju Bozic s nestrpljenjem, brojeci dane do njega. Tako znam jednu inacicu: Danas dan, sutra dan, prekosutra Badnji Dan! Na Badnji dan se posti i ne jede se do vecere. Vecera je rano - cim se smrkne. 
Jelka je svecano ukrasena, stoji na celu stola, koji je pokriven bijelnim stolnjakom i postavljen. Ispod jelke (bunjevacki grana) je kolac bozicnjak, zeleno zito i u casi zrnevlje, pa jabuka, orasi i luk. Domacin unosi u sobu slamu sto kod djece izaziva veliko veselje. Valjaljuci se po slami djeca traze orahe koji su baceni u nju. Vrijedne su domacice spremile tradicionalnu veceru: corbu (juhu) od graha, nasuvo (rezance) sa sirom i makom i pecenu ribu na maslu. Kad se svi okupe oko stola, najmladje dijete unosi svijecu zapaljenu na ognjistu (danas stednjak) i izgovara: Faljen Isus, cestitam vam Badnje vece i Isusovo rodjenje. Domacin odgovara: Navike faljen, ti ziv, zdrav i srican bio, i posipa ga zitom. Malom se svijecom zapali velika svijeca u ciraku (svijecnjaku) koja gori cijelu noc. Sve se svjecice na jelki takodjer zapale a ona mala stavi u zito i gori dok traje vecera. Potom slijedi zajednicka molitva, popije se zamedljana rakija, jabuka se izreze na onoliko komada koliko je ukucana za stolom i svatko dobije svoj dio. Onda se komadic bijelog luka umace u med i pojede, pa jabuka i orasi - isto s medom. Domacica tada unosi grah-juhu i cestita svima Badnju vecer. Potom dolaze na red rezanci i riba. Nakon svega jos od slatkog se donosi kompot od visanja i suvih sljiva. Na kraju vecere svjecica u zitu se gasi vinom. 
Postoji i vjerovanje po kojemu ce onaj na koga ide dim prvi umrijeti. Prije vecere svjecicu moze nositi gost. To je obicno starije dijete od rodjaka, takozvani polozaj koji ce sve dane Bozica provesti tu, kao gost. Do ponoci je jos ostalo dosta vremena, pa se u obitelji pjevaju bozicne pjesme. Neki se od mladih oblace u vasange (maskare), idu do susjeda ili prijatelja gdje ima mladezi, te se uz sale i doskocice zabavljaju. 
Prije ponoci krece se u Crkvu na misu Ponocnicu. Jedan clan obitelji (obicno stariji) ostaje kod kuce da cuva Bozic, jer gori velika svijeca pa da ne bi doslo do pozara. 
Izlazeci iz Crkve jedni drugima cestitamo blagdan Isusovog rodjenja zeleci ujedno sretan Bozic. 
Zurimo kuci. S nestrpljenjem gledamo ispod jelke i trazimo poklone sto ih je nama djeci Mali Isus donio. To su obicno igracke, neka lijepa knjiga, ili kapa, rukavice i slicno. Potom se jedu paca (hladetina). Spavanje je na slami. 
Prvi dan Bozica je jako svecan. Ukucani idu na Veliku misu (pjevanu). Domacica sprema uznu (objed). To je juha od koke ili morke, riza, pecena curka sa svim prilozima. Svijece se opet upale, cestita se Isusovo rodjenje, slijedi molitva, pa zamedljana rakija i objed. Sad ima vina i ostalog pica, kolaca i torte. Na Bozic se obicno nigdje ne ide, jer je to obiteljski blagdan. Jedino predvecer neki mladji rodjak moze donijeti bukaricu, sto je boca posebnog oblika. Donji joj je dio prosiren, napunjena je vinom i zacepljena pecenim batakom. To se ispije s domacima, a prije odlaska bukarasu boca se opet napuni vinom.
Na drugi dan Bozica svecarima se cestita sv. Stipan. Slicno se slavi kao i prvi dan, no sad se rodjaci i prijatelji posjecuju. Tako je i treci dan, na sv. Ivana. Neki uz pratnju sviraca zaredjaju po susjedstvu, rodjacima i prijateljima, cestitajuci im tako Bozicne blagdane. Na dan Nevine djece znali bi djecaci ukrasiti sibu, pa kao sibari otici do rodjaka i susjeda te zensku celjad malo mlatniti sibom, za sto bi dobili neki dar. Taj dan se vec iznosila slama iz sobe.
U bozicno vrijeme odrzavaju se i priredbe s tematikom Isusovog rodjenja. To traje sve do Sveta tri kralja - kada se s jelke skidaju ukrasi i ona se iznosi iz kuce. Na taj blagdan vrsi se i posveta kuce i na vrata upisuju tri slova M.B.G. (Melkior, Baltazar, Gaspar - pocetna slova imena kraljeva ili mudraca).

NAPOMENA:
Ovo sam opisala kao dozivljaj Bozica u svom djetinjstvu i mladosti. Danas se slicno slavi, ali se slama manje unosi u domove. Na salasima se drugacije slavilo. Tu su bile sanke i konji. Bozicno veselje je dulje trajalo. Bijeli luk, orasi, jabuka i med kojima pocinje vecera na Badnjak, imaju svoje posebno tumacenje. Luk i orasi - zdravlje i otpornost, jabuka - zajednistvo obitelji, a med - blagost i ljepota zivljenja.
Kod Bunjevaca baku su nekad nazivali majka, a mamu nana. Kod nekih obitelji ti su se nazivi odrzali i do danas. Prije sto i vise godina, Bunjevci nisu imali jelku ili bor. Jedna lijepa grana od vocke bi se otpilala na svetu Luciju i unijela u kucu, stavila u posudu s vodom kako bi do Bozica procvjetala. To je bila grana koja bi se stavila na stol. Jos i danas kod nas se za jelku kaze grana. Ja sam cula u djetinjstvu od starijih kako se osusena korovska grana lijepog oblika znala okititi ukrasnim krpicama od tijesta, staviti u pec da se osusi, pa je i to znala biti grana.
U cilju ocuvanja obicaja pravljenja bozicnjaka, danas Katolicki institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunovic organizira uoci Bozica izlozbu bozicnjaka. Kucanice donose svaka svoj bozicnjak ispecen i divno ukrasen figurama. Bozicnjak je poseban kolac, napravljen od brasna s kvasom i mlijekom. Ispleten je i ukrasen figurama od tijesta bez kvasa a u obliku jaslica, Malog Isusa, Djevice, Josipa, domacih zivotinja, ruza, ptica i grozdja. Najljepsi se stavi na oltar u subotickoj Katedrali, a neki po zupnim crkvama. Inace bozicnjak u domovima stoji ispod jelke sve do Nove godine kada se trosi za jelo.
Posljednjih nekoliko godina u subotickoj Katedrali se slavi Ponocka pjevanjem Bozicnih pjesama uz pratnju tamburica. Znacajan je i koncert Katedralnog zbora Albe Vidakovic koji se odrzava u svecanoj Vijecnici Gradske kuce. Koncert je uvijek dobro posjecen. Uz klasike, pjevaju se bozicne pjesme iz Backe, a i one diljem Hrvatske. Zbor vodi i uvjezbava sestra Mirjam Pandzic. Tu su i priredbe po zupama sa igrokazima, koje ujedinjuju obitelj u zajednicu Crkve.

O AUTORICI:
Marija Maja Dulic (rodjena Maftej u Subotici, 16. sijecnja 1925. godine od oca Djure i majke Cecilije Cilike Rogic). Imala je samo cetiri i pol godine kad joj je majka umrla u svojoj dvadeset devetoj godini zivota, ostavivsi za sobom i mladju cetrnaestomjesecnu kcerkicu Olgu (danas zivi u Splitu). Marija je nakon zavrsene osnovne skole i cetiri razreda srednje pohadjala Drzavnu uciteljsku skolu u Zagrebu (1941.-1945.). Radila je kao uciteljica u Gornjem Tavankutu tri godine. U proljece 1948. godine u namjestenom politickom procesu osudjena je na cetrnaest mjeseci strogog zatvora s prinudnim radom. Tada je osudjeno dvadeset sedam Hrvata katolika. Nakon izdrzane kazne, vise nikada nije dobila uciteljsko mjesto. Zavrsila je Visu komercijalnu skolu u Subotici i sve do mirovine radila kao knjigovodja. Zivi u Subotici i u Torontu.

Za tisak priredila mr. Ljerka Lukic, prof. urednica Nasih zivota (zivotne price,zivotopisi, zapamcenja). 416-534-5442, Ljerka-Susan@Rogers.com