Budimo kao Bog u kojeg vjerujemo: jedno irazlicitost. Budimo Ljubav. 
Prof. dr. sc. Marijan Jurcevic, op.

DUHOVI

Da li smo mi u životu doživjeli svoje Duhove, kao što su to doživjeli prvi Isusovi sljedbenici? Oni su progovarali jezikom ljubavi i vjere. Svi su se razumjeli i našli u zajedništvu vjere. Zahvatio ih je JEDAN DUH. 

Na krizmi smo primili Duha Svetog, ali je cudno da smo toga malo svjesni i da smo mu se malo predali. Isus je obecao svojim sljedbenicima poslati Duha koji ce ih preporoditi. Za naše spasenje, našu vjecnost potrebno je ovu ljudsku narav preporoditi, oduhoviti. Naša duševnost jest otvorenost koja može primiti Boga i njegovog Duha. U nama ili ce biti Duh dobrote ili ce vladati duh zla. Bez Božjeg Duha ne možemo razumjeti božansku ljubav i dobrotu, jer bez duha ostajemo u jednoj dimenziji. Bez Božjeg Duha u kršcanstvu se ne može razumjeti ništa. Što su sakramenti bez Duha? Duh je ona stvarnost koja nas povezuje s dva svijeta, svijetom tijela i božanskim svijetom. Zato ga možemo više doživjeti nego li protumaciti.

Da bi shvatili Duha Božjeg i njegovu prisutnost u nama potrebno je postati svjestan svoje duhovnosti i duševnosti. Ako u sebi ne doživljavamo duševnost nemoguce je shvatiti božansku duhovnost. A cijela religioznost sažima se u vjerovanje u duhovnog Boga i u posjedovanje vlastite duhovnosti. 

Blagdan Duhova prvenstveno nas vraca nama samima da postanemo svjesni svoje božanske dimenzije. Naš duh je božanska dimenzija koja nas uosobljuje, koja nas izvlaci iz objekata i cini subjektima. Mi smo osobe po svojoj duhovnosti. Mi smo jedno u svojoj tjelesnosti i svojoj duhovnosti. 

Bog prepoznaje Boga, recenica je duhovnih ucitelja. Tako je isto i s Duhom. Duh prima Duha, duh prepoznaje Duha. Naš duh prepoznaje Božji Duh. Sva ljudska djela, ako bi ostala u dimenziji stvari (materijalnosti), ne prenose nas u onostranost. U onostranost, u Transcedenciju se prelazi samo s duhom i kroz duh. Covjek je duh i tijelo. Tijelo je hram njegovog duha. Covjeka najviše prepoznajemo po njegovoj ‘duši’. Po njoj ga najviše cijenimo i ljubimo. Nitko ne bi volio da ga se cijeni i ljubi samo po tijelu. Naš duh nas cini da smo ono što jesmo: živa slika Božja. 

Duh se ne prepoznaje izvan naše duševnosti, izvan nas. Mjesto prebivanja i mjesto prepoznavanja Duha Božjeg jest u nama samima. Put je ovaj: spoznaja svojeg duha, njegova otvorenost prema Božjem Duhu i dolazak (poslanje) Duha Svetog u nas. 

Duhove slavimo ne kao dogadaj koji se dogodio, nego kao blagdan vlastitog doživljaja i primanja Duha. Nismo mi religija necega što se nakada dogodilo, nego vjerovanje da se sad sve dogada. Sad se dogada Isusova prisutnost u svijetu koja nas sve vodi k vlastitom uskrsnuci koje se dogada po Duhu Svetom. 

Cijela kršcanska religioznost dogada se snagom Duha. Duh stavlja Isusa u ljudsku narav, Duh ga vodi i preobražava, Duh ga jaca u muci, Duh ga uskrisuje. Duh je osovina našeg vjerovanja. Duh sveti je Ljubav Božja. Pa kad kažemo da je srž kršcanskog vjerovanja vjerovanje u Duha, to znaci isto kao da kažemo da je ta srž vjerovanje u Vjecnu i potpunu Ljubav. Duh daje smisao svemu postojanju. Ljubav je osmišljenje svega što egzistira. 

Bez Duha nema istinske ljubavi i prijateljstva, nema bratstva. Duh je sjedinio prve ucenike. Oni su ‘progovorili’ jezikom ljubavi i zajedništva. Ipak da bi mi primili Duha potrebno je imati unutarnju otvorenost. Mi smo bica od duhovnog i materijalnog sastava, pa je tako potrebno izvjesno ‘uštimavanje’ ako želimo biti duhovniji i ‘uzvišeniji’. Sv. Ivan ce naglasiti da ‘svjetovnost i duhovnost’ nisu kompatibilni. Kad je covjek totalno obuzet svijetom zatvoren je za Duha Božjeg. Tko se otvara prema Duhu taj prihvaca svoju unutarnju promjenu. Ne može se primiti Duha i ostati isti. Tamo gdje je Duh tamo se sve mijenja. Duh donosi novu kvalitetu življenja i osjecanja. Duh Božji stvara novo lice u ljudima i cijelom svijetu. Možda je cijeli put Isusov bio da nas pripravi za primitak Duha Božjeg? Možda smo još u preduhovskom vremenu? Svi obredi, sve molitve, cijela religioznost imaju za cilj uvesti nas u iskustvo Duha Božjeg. Dok ne budemo uvedeni u Duh ostat cemo ‘vani’, u svijetu. Sami sa svojim mocima ne možemo ‘skociti’ u Boga, ali mi smo kao slike Božje obdareni mogucnošcu primitka Duha. 

Duh je ljubav, Duh stvara zajedništvo, Duh veže prijatelje. Duh je punina i vjecnost. Tko primi Duha primio je Boga i ušao u vjecnost. 

fr. Marijan Jurcevic, o.p.



TROJSTVO – BOG 

"Isus kaže: "Otac i ja, mi smo jedno", i "Tko vidi mene vidi Oca" (Iv 10,10; 14,9). 

Oni su jedno bice. 

Bog Isusa Krista je Jedan Jedini Bog! 

Božanska trojstvenost je u srži kršcanskog vjerovanja u jednog Boga. Vjerovanje u jednog i trojedinog Boga je ono što razlikuje kršcanstvo od drugih monoteistickih (jednobožackih) religija (Islam, Židovstva). Odmah treba upozoriti da je govor o Bogu analoški (usporedno) – nešto što je slicnog unutar svjetskom dogadanju – a ne filozofskom izricaju i filozofskim tvrdnjama. Sam izraz Trojstvo nije biblijski izraz nego je nastao u povijesti Crkve (tri stoljeca se kuhala vjeroispovijest u Trojstvo). Evandelja govore o Bogu koji se objavljuje kao Otac, kao Sin i kao Duh Božji. Takoder je dobro biti svjestan da je nemoguce reci pravo ime za Boga. Izricaj je nemoguc jer su naši pojmovi nastali iz stvari, a Bog sve nadilazi. Zato se u SZ izbjegavalo imenovati Boga jer bi ga se time 'suzilo' na razinu stvari i pojmova. Za ljudsko poimanje Bog trajno ostaje misterij (nešto znamo, a vecinu ne znamo – naslucivanje tajne). Kad mistici govore o Bogu oni govore o svojem doživljaju Boga, dok teolozi (nauka) polaze od svojeg umnog shvacanja i razumijevanja - polazeci od svijeta. Zato se pitamo da li je istina trojstva uopce shvatljiva razumu? Koliko god razumom nalazili prikladnosti, ipak je istina Boga vjerska istina. 

Isus objavljuje Boga kao Oca, kao Sina, kao Duha. Da li je iskustvo Boga kao Stvoritelja usmjerilo shvacanje na Boga Oca, a iskustvo Isusa prema Bogu Sinu, te iskustvo Duha svetoga kao Boga Duha? Izgleda, bez objave Isusa Krista da je Bog ljubav, teško bi mogli doci do ovoga zakljucka. Ipak, kod nekih drugih razvijenih religija, pa cak i u helenskom judaizmu, nalazimo neke indikacije pluralnosti u jednome Bogu. Da li se iz samoga covjeka, koji je na sliku Božju, može naslutiti trojstvena tajna Boga? Na to upucuje sv. Augustin. 

U svakom slucaju trojstveni govor nije neki mitski nego misterijski govor. Puninu se sadržaja Božjeg ispovijeda s trojstvom. Nema dvojbe da je to vjerski govor koji ima veliko znacenje i veliki poziv onima koji vjeruju u Jednog i Trojedinog Boga. Ostaje se vjerno monoteizmu i otvara se k pluralnosti. Izbjegava se ispovijedati Boga monarhisticki, ali i politeisticki. 

Sveti Augustin, izbjegavajuci platonisticki (grcki filozofski) govor o Bogu, pokušava protumaciti život u Bogu pomocu pojmova iz metafiziike i psihologije (mens, notitia, amor ili memoria, inteligentia, voluntas): um, pojam, ljubav ili sjecanje, shvacanje, volja. Za njega je covjek odsjaj Božji zato se u njemu može nazreti nešto od unutarnje Božje tajne. Covjek je jedini u svemiru slika Božja. Tako je Božja istina istovremeno i covjekova istina. Ona nam objavljuje i tajnu covjeka. Zato se kaže da covjek teži da bude onakav kakav je Bog u kojeg vjeruje. Trojstvo objavljuje Boga kao život, kao osobu, kao ljubav. Nije Bog neka slijepa sila, nego blaga ljubav. Trojstveni Bog je živi Bog. Bog koji je 'zajednica', trajno se daruje i trajno stvara. On je u svim bicima i razlicit od svega stvorenoga. Bog je u covjeku i razlikuje se od covjeka. On je kao otac, kao majka, kao dijete. 

Trojstvo poziva ljude da budu kao Bog. Da budu jedno i mnoštvo. Jedinstvo ne smije ugušiti osobnost i posebnost. Kao što je u Bogu – Otac, Sin i Duh. Jedno su i razliciti su. 

Istina trojstva podloga je shvacanja osobnosti i demokraticnosti. Svi su ljudi sinovi Božji. Ne samo neki. Svi su ljudi vrijedni iako su razliciti. Božanski je u razlicitosti vidjeti jedinstvo. Nažalost, vrlo cesto se nudi jedinstvo bez razlicitosti. Razlicitost ne smije radati protivnosti nego rasplamsavati ljubav. Ljubav je moguca samo u razlicitosti. Ljubav je moguca u drugome. 

Radi Boga koji je zajednica kršcanstvu je zajedništvo u sadržaju vjerovanja u Boga. Tko ne prihvaca zajedništvo (i razlicitosti) ne može biti ispovjedalac u Boga Isusa Krista. 

Covjek je pozvan da bude kao Bog; da bude otac po Bogu, da bude Sin po Isusu Kristu, da bude duh po Bogu Duhu. Tek kad je sve troje u jednoj osobi ostvaruje se potpunost i vjecnost. 

Budimo kao Bog u kojeg vjerujemo: jedno i razlicitost. Budimo Ljubav. 

Fr. Marijan Jurcevic, o.p.