Zašto Hrvatska zaostaje za mnogim postkomunistickim zemljama?
«Tisuce mladih ljudi…osjecajuci da su se vrata buducnosti zalupila pred njihovom zemljom, marljivo rade samo za osobno dobro». To nije, kako ste mogli pomisliti, misao iz razgovora s nekim od analiticara naših društvenih kretanja, nego je zadnja recenica kubanskog pjesnika i novinara Roula Castanede u clanku «Prava blokada Kube». Hrvatska i Kuba imaju danas malo ili nimalo dodirnih tocaka, ali se njihove mlade generacije osjecaju gotovo istovjetno. Buducnost zajednice koja prisiljava mladog covjeka da se od nje okrece i egocentricno se brine samo za sebe, nikako nije blistava. Zašto je u nas do toga došlo? Što je razlogom da su zemlje poput Ceške, Slovacke, Madžarske i baltickih republika, kojima smo bili uzorom u kvaliteti življenja sve do pada Berlinskog zida, odmakle od nas u mnogim civilizacijskim parametrima? Tu možemo ubrojiti i Sloveniju koja je uvijek bila ponešto ispred nas, a sada je tu prednost dobrano povecala. Prvih smo godina samostalnosti jadikovali o posljedicama rata, ali je danas bjelodano kako su suštinski uzroci zaostajanja negdje drugdje. Sada, suoceni sami sa sobom, tražimo krivce za vlastitu nesposobnost. Za naše desnicare to su Medunarodni monetarni fond, Europska unija, Svjetska banka, OSSE, masoni i globalizacija, kao da sve to nisu aktivni cimbenici i u ostalim tranzicijskim zemljama. Nekada smo bili ispred drugih komunistickih zemalja radi otvorenih granica, dotoka deviznih zarada naših radnika i višeg stupnja opce i osobne slobode. Postoje razlozi zašto su danas neke države iz te iste skupine ispred nas: niži koeficijent korupcije, znacajnija uloga intelektualca, pametnija gospodarska pretvorba, dosljednija i poštenija denacionalizacija, bolje novcarsko ponderiranje u gospodarskom razvoju, veca otvorenost prema izvozu, energicnije reforme u poljoprivredi, industriji i bankarstvu, ali i lustracija komunistickih tajnih službi.
Naše rasprave o oporavku zdravstva, školskog sustava, gospodarstva, državne uprave i svih drugih podrucja društvenih djelatnosti propadaju vec na samom polazištu. Osobe koje su zadužene za promjene iz zatvorenog u otvoreno društvo, iz kolektivistickog u poduzetnicko privredivanje, ne uocavaju da kapitalizam nije više onaj isti o kojem su citali ili ucili prije nekoliko desetaka godina, da se dešavaju promjene u samim temeljima civilizacije. Kljucni ljudi države nisu svjesni da kompjuter kojim se oni danas pocinju služiti, nije puko osobno orude kao kemijska olovka ili aktovka, nego je uredaj cija primjena, u sklopu s njemu pridruženom tehnologijom, potpuno mijenja sve društvene odnose. Vrijeme u kojem živimo može se usporediti samo s Gutenbergovim dobom iz petnaestog stoljeca. Tada je pisana rijec postala masovnom civilizacijskom tekovinom koja je tankom sloju pismenih ljudi oduzela monopol na znanje, obrazovanje i tumacenje vjerskih postulata. To je u doba cezaropapizma bio korak koji je doveo do širenja pismenosti, reformacije i demonopolizacije katolicanstva, odvajanja crkve od svjetovne vlasti, te oblikovanja modernog društva i državne zajednice.
Informatizacija je danas civilizacijski revolucionaran korak koji vodi do stvaranja postmodernog društva. Mnogi od nas to ne opažaju i ne shvacaju jer su promjene postupne, ali i jer se odvijaju uz stalne otpore mocnika industrijskog društva u odnosu na plimu informacijskog vala. I to ne samo u nas. U najrazvijenijoj sili, Sjedinjenim državama, danas je na sceni društveni sukob usporediv s gradanskim ratom iz devetnaestog stoljeca. Tada se je odvijala oružana bitka za premoc izmedu agrarnog juga i industrijskog sjevera, a danas je tamo prisutan civilizacijski sukob izmedu naftno-agrarnog juga i informaticko-industrijskog sjevera, paradigmatski predstavljen koncernom «Seven Sisters» i informatickim kompleksom koji predvodi Bill Gates. Ishod ovog sukoba nece se razlikovati od ishoda rata iz 1860-tih, i to jednostavno zato što uvijek pobjeduje novcano akumulativnija i za mlade generacije civilizacijski privlacnija opcija. Nakon pukih stotinu i pedeset godina civilizacijski je razvoj pomaknuo krvavi obracun prema podrucju legislative, medija, novcarstva i politike. To je ogroman i pozitivan napredak koji zapadna civilizacija želi proširiti i na ostatak covjecanstva. Tome se diljem svijeta protive svi koji dobro žive u agrarnom, ranom industrijskom ili cak u nomadskom društvu, te nam namecu civilizacijski prevladane krvave obracune. To je temeljni okvir u kojem bi trebalo sagledati sve današnje bitke, od Al-Qaide i Palestine, do Bosne i Južne Amerike, u kojima je žudnja za bogatstvom i moci, uz zadržavanje dosadašnjih društvenih odnosa, fatalno zacinjena religijskom iskljucivosti.
Nema pozitivnog pomaka prema postmodernom društvu bez dirigentskog štapica u rukama intelektualaca, pobornika informacijske civilizacije, okruženih vecom skupinom istomišljenika. Vrlo je upitno želi li to itko od današnjih politicara, a još je upitnija njihova sposobnost ostvarenja takvih ciljeva. Pri tom je potrebno razbiti neke zablude o dometima i ciljevima globalizacije. Protivnici globalizacije s pravom tvrde da najbogatije zemlje žele zavladati resursima siromašnih, nametnuti gospodarski imperijalizam i osigurati dugorocni geopoliticki utjecaj. Sve je to vjerojatno tocno, ali zar se jednako tako nisu uvijek ponašali jaki i mocni u svim društvenim sustavima? No uvijek se, pa i danas, respektira zajednica s kvalitetama primjerenim civilizaciji svoga vremena, dok slabi i nerazvijeni imaju malo medunarodnog utjecaja. Pridružimo se mi Sloveniji u civilizacijskim dometima pa nece biti straha za hrvatsku sutrašnjicu. Zar možda mislimo da nismo za to sposobni?
Zanimljivo je da svi kriticari globalizacije ne spominju ili ne uocavaju temeljnu dugorocnu odrednicu globalne civilizacije: globalizacija znanja i informacije. Mislite li da bi Al-Qaida mogla izvršiti napad u rujnu 2001. bez svjetske novcarske i informacijske protocnosti? To je cijena koju globalna civilizacija mora platiti. Potpuno sam siguran da najrazvijeniji nerado daju na uvid cjelokupno svjetsko znanje najsiromašnijima, pa i potencijalnim protivnicima, ali su na to prisiljeni radi vlastitih interesa. No time se izjednacuju uvjeti stjecanja znanja u centru Manhattana, na obroncima planina Himalaja i u australskoj pustinji. Preduvjet je stotinjak dolara za mobitel i pokretno racunalo, te znanje engleskog jezika.
Dakle, koristimo maksimalno globalizaciju na podrucjima koja nam odgovaraju i koja su nam važna, pazeci pritom da za to platimo cim manju cijenu na nekom drugom planu. Tu leži velik dio politicke mudrosti male, siromašne i tranzicijske zemlje. Kljucni je korak izbor ljudi koji to razumiju i mogu to provesti. Te ljude biraju glasaci, pa treba izbornom tijelu približiti dugorocni, strateški plan razvoja i življenja u ovoj zemlji. Kome ce ljudi vjerovati? Nadam se ne onima koji nastavljaju davno završene bitke, ni onima koji se hrane mržnjom prema starozavjetnoj poruci «oko za oko», nikako ne onima koji su, bez obzira na sirenske rijeci, upropastili sve što su god mogli, pa ni onima koji su imali jasne reformske prilike, no koji su beskrajnim oklijevanjem izgubili opce povjerenje u vlastitu kompetentnost. Dakle kome vjerovati? Poruka je jasna. U Americi ceš politicki uspjeti ako si prethodno na polju svoje profesije pokazao vrhunske domete i neupitno poštenje. Amerika je uspješna zemlja. Zar bi bilo pogrešno slijediti njen uzor i na našim prostorima, i to u dobu koje vapi za znalcima od povjerenja i poštenja? Sjetimo se gesla na kojem pociva americka demokracija: »Možeš varati sve ljude neko vrijeme ili neke ljude sve vrijeme, ali nikako baš sve ljude cijelo vrijeme». Nadajmo se da smo tijekom dvanaest godina civilizacijski sazreli za izborni posao odvajanja žita od kukolja, znalca od neznalice, kreativca od birokrate i poštenjaka od opsjenara, pod uvjetom da nam to politicari dozvole vecinskim izbornim pravilima. Položimo li taj ispit ucinit cemo velik korak prema razvojnom prikljucku danas odmaklim tranzicijskim zemljama.
Marko Tarle
Autor je doktor znanosti, znanstveni konzultant i publicist
