Za demokrate postoji samo jedan neprijatelj,
a to je totalitarizam bilo koje boje!
Revolucija protiv demokracije - reagiranje na pisanje Slobodne Dalmacije
Kroz mitos antifaÅ¡izma Split je 1944. godine doživio ponovno okupaciju „Nove klase" i Titove OZNE u atmosferi Đilasovog citata iz „Borbe": „NaÅ¡i su neprijatelji divlji psi koje treba u ime civilizacije poubijati"!
Po gradu su izlijepljene liste s imenima strijeljanih bez suda, osude i konfiskacija imovine „klasnih“ neprijatelja, poniÅ¡tavanje jedne Å¡kolske godine svim gimnazijalcima, batinaÅ¡ki Å¡paliri po Å¡kolama, linčovanje tzv. bande usred bijela dana, napadi na stanove narodnih neprijatelja. Svatko tko nije bio za Staljina bio je tada narodni neprijatelj i ako je bio intelektualac izbačen sa svog radnog mjesta. „Lumpen proletarijat“ za koji kilogram hrane bio je douÅ¡nik „Ozne“: jedan bez duÅ¡e dva bez glave. To je stvorilo zastraÅ¡ujuću famu: OZNA SVE DOZNA i opću nesigurnost i nepovjerenje. Jednom proglaÅ¡en narodnim neprijateljem jedino mito i dobre veze mogle su nekoga spasiti od konsekvenca. Time je stvoren lenjinski revolucionarni teror, a kroz strah se je izgrađivala Titova diktatura, u kojoj su bili ujedinjeni partija, tajna policija, milicija, vojska i birokracija!
Dok su građani gladovali i dvije do tri obitelji morale živjeti u jednom stanu, dotle su Titovi tajkuni, već prema rangu, skoro za niÅ¡ta nabavljali sve u posebnim dućanima, uselili u tuđe komfortne konfiscirane stanove i zauzimali važne i unosne druÅ¡tvene pozicije. Nikad za vrijeme svih okupacija u Splitu nije bila tolika razlika između privilegiranih i običnih građana!
To je stanje „oslobođenja“ možda najbolje okarakterizirao pri ostavi Milan Grol, vicepresident u vladi Tito-Å ubaÅ¡ić, riječima: „Ovo nije država nego klaonica“.
Antifašisti ili crveni fašisti
Visceralni antidemokrati bezobrazno, beÅ¡ćutno, a i opasno joÅ¡ i danas po novinama nazivaju to doba najsvjetlijim danima „lipoga Splita".
Dio poglavarstva danas nakon 60 godina i 13 godina formalne demokracije ne prihvaća riječ teror za to doba i ignorira civilizirani pijetet prema žrtvama tog barbarskog terora. To je alarmantno!
Neki novinari u svom lažnom businessu tvrde da Zapadna Europa joÅ¡ danas cijeni Titov antifaÅ¡izam! Istina je da lijeva Europa ranije cijenila jugoslavenske antifaÅ¡iste, jer su ih identificirali s Ruskim antifaÅ¡istima. Zato su viÅ¡e držali do onih antifaÅ¡ista koje je Tito likvidirao 1948. godine bez suda, ili bestijalno mučio u koncentracionom logoru na Golom otoku. Za taj je logor sam Đilas izjavio da je gori od nacističkog logora u Dachau-u! Nigdje nije na takav brutalan način ponižavano ljudsko dostojanstvo zatvorenika!
Danas, naprotiv, i lijeva Europa je zauzela realniji stav prema antifaÅ¡izmu. Pravi antifaÅ¡isti su oni koji su borbom protiv faÅ¡izma donijeli svojoj zemlji liberalnu demokraciju, a Staljina, Tita i Ceauşescu su nazvali crveno lakiranim faÅ¡istima. Da su nas od faÅ¡ističke diktature oslobodili anglo-američki antifaÅ¡isti, a ne Titovi partizani, već bismo 1957. godine, kao i Talijani, bili u Europi i Nato-u!
Crna knjiga komunizma
Stéphane Curtois, nekoć militantni komunist, francuski profesor političkih znanosti, izdao je 1997. godine „Crnu knjigu komunizma“. U njoj je veliki broj lijevih autora dokumentirano iznio da je komunizam u svijetu odgovoran za gotovo 100 milijuna nevinih ljudskih žrtava. Courtois piÅ¡e: “Staljin je zagonetka! Kako se može razumjeti da ovaj veliki političar, istodobno najveći zločinac 20. stoljeća, 29 godina provodi masovno ubijanje. Ni Shakespeare ni Dostojevski ne bi mogli izmisliti takvu krvavu i perverznu osobu. Realitet je nadvisio samu imaginaciju. Realni komunizam, marksizam u Lenjinovoj interpretaciji, koju je Staljin doveo do savrÅ¡enstva, uspio je zamagliti svijet svojim antifaÅ¡izmom. Na 21.12.1949, slave komunisti na Zapadu, u jednom deliriumu, Staljinov 70. rođendan“. U nastavku kritike komunističkih diktatora piÅ¡e Courtois: „Tito, straÅ¡ni Staljinista, preuzeo je metode svog starog majstora i očistio vlastitu partiju od sovjetskih simpatizera da bi zadržao svoju moć i vlast i spasio vlastiti život“.
Budući da mi nismo imali ni HruÅ¡čova ni Gorbačova da bi proveli, joÅ¡ u komunizmu, barem djelomičnu katarzu komunističkih zločina, smatram da bi Crna knjiga morala biti obavezno Å¡tivo u naÅ¡im Å¡kolama, da bi nam barem djeca postali uvjereni demokrati i humanisti!
Legenda i povijesna stvarnost
U svojoj laudatio, kad je Tito postao počasni član Jugoslavenske Akademije, Krleža navodi: „Tito kao proleter, metalni radnik koji je raspolagao ličnim iskustvom Ruske revolucije, uspio je ostvariti mudru formulu na osnovi historijskog materijalizma i Lenjinovom principu samoodređenja naroda, koja je rjeÅ¡avala sve probleme stare Jugoslavije. Zato je njegova formula par excellence naučna i istinita, jer je materijalistička, dijalektička i lenjinistička. S Titom je naÅ¡ narod stao u red najnaprednijih naroda svijeta“.
Pogledajmo, ne iz legende, nego povijesni lik Tita, iskusnog revolucionara i talentiranog političara. Iznijet ću, kao svjedok stoljeća, samo neke ma da manje viÅ¡e poznate činjenice, jer mi se čini da u Splitu i kod nekih demokratski orijentiranih novinara, a i građana, pogotovu mlađih, postoji manjak poznavanja povijesnih činjenica. Svijestan sam da te činjenice neće pobuditi katarzu kod komunističkih vjernika, jer, kako je rekao Marcel Proust: „ Stvarnost se ne može probiti u svijet vjernika“. Ipak se nadam da će visceralni antidemokrati, maskirani totalitaristi, barem djelomično reducirati svoj lažni business u medijima s mitosom „Narodno oslobodilačke borbe i Tito legende“.
Prva Titova revolucionarna iskustva su vezana uz Lenjina. Danas je otkriveno 6700 Lenjinovih dokumenata koji su bili skrivani do 1991. godine. Lenjin zapovijeda, između ostalih zločina, da se građani koji se protive dokazati svoj identitet na mjestu streljaju bez suda. To treba provesti bez ikakvog milosrđa. Drugovi koji se protive streljanju tvrde besmislicu, jer kako se može provesti revolucija bez streljanja! Đeržinskome, Å¡efu ČEKA (kasniji NKVD) preporuča iste metode za kolebljive i nedisciplinirane boljÅ¡evističke intelektualce u Moskvi.
Tito, kurir kominterne, se nalazi u Moskvi za vrijeme najdrastičnijih Staljinovih čistki u kojima su skoro svi jugoslavenski komunisti u Moskvi ubijeni ili nestali po sibirskim gulacima. Tito je ostao vjeran Staljinu. Nakon ubojstva jugoslavenskog generalnog sekretara komunističke partije Gorkića, Tito je nagrađen i odobren od Staljina za generalnog sekretara nove Staljinove Jugoslavenske komunističke partije. Taj masakr Titovih „drugova“ se je odvijao po njegovu odobrenju, kako je to kominterna zahtijevala.
Tito nikad nije ni bio stvarni antifaÅ¡ista. Na koncu, nitko nije poubijao fizički ili psihički toliko jugoslovenskih antifaÅ¡ista koliko on. On je samo iskoristio totalitarnu komunističku ideologiju da bi zadovoljio svoj nezasitni nagon za apsolutnom vlaÅ¡ću i moći. Pomoću poznate metode divide et impera naroda i narodnosti uspio je ostati, kao i Staljin, doživotni diktator. Sa 35 godina vladanja postao je u Europi diktator s najdužim stažom. Jugoslavenske mase koje imaju specijalni afinitet prema uniformama, vilama, snobizmu i totalitarizmu, nisu mogle ni zamisliti nakon toliko godina njegova vladanja državu bez Tita. Tako su sve njegove pogreÅ¡ke i zločini postali vrline, a diktatura dobila aureolu humanog. Zato se joÅ¡ i danas Hrvatska teÅ¡ko oslobađa od antieuropejskog nedemokratskog mentaliteta.
Hitler-Staljin pakt i rat u Jugoslaviji
Tito je prihvatio 1939. godine Hitler-Staljin pakt kojim je započeo drugi svjetski rat. Tim je paktom počeo i zajednički napad na Poljsku, kao Staljinov pokolj preko 4000 poljskih oficira u Katynskoj Å¡umi, i njemački pokolj poljskih židova i intelektualaca! Time su ta dva srodna diktatora navijestila novi karakter ideoloÅ¡kog rata. Njemački napad na Jugoslaviju dočekali su i nacionalisti i komunisti s odobrenjem. Prvi radi oslobađanja od srpske diktature i naivne nade stvaranja demokratske Hrvatske. Drugi su Nijemce dočekali kao saveznike. Za njih su Englezi i Amerikanci bili klasni neprijatelji. Zato kapitulacijom Jugoslavije 18.4.1941., Tito ne organizira nikakav otpor protiv okupatora. Poziv na borbu je doÅ¡ao tek poslije podmuklog Hitlerova napada na SSSR 22.6.1941., i to po naređenju Staljina, kojeg je Tito servilno sluÅ¡ao dok mu je on garantirao vlast. Zato bi bilo adekvatnije NOB nazvati SOB: „Staljinova Oslobodilačka Borba“. Svi komunisti koji su kolebali ući u borbu, jer su vidjeli da borba protiv nadmoćnog i beskompromisnog neprijatelja znači represije i stradanja nevinog pučanstva, bili su po Titovom naređenju na lenjinski način likvidirani. To piÅ¡e Titov službeni biograf Vladimir Dedijer u svom dodatku drugog izdanja Titove biografije tiskan u Rijeci u nakladi Liburnija. Slično piÅ¡e Đilas da mu je Tito dao naređenje o streljanju u Crnoj Gori! Dio HSS, politički zabranjen u NDH-u, bojkotirao je i Tita i Pavelića jer se se držao onog Radićevog taktičkog, a i humanog principa: „Kad se veliki tuku mali ispod stola „!
Dedijer i Đilas piÅ¡u da su Đilas, Koča Popović i Velebit 1943., po naređenju Tita, pregovarali s Nijemcima u Sarajevu, Vakufu i Zagrebu, ne samo o izmjeni zarobljenika, nego s Feldmarschallom Alexandrom Löhrom o uzajamnom nenapadanju. Tito je tražio da ga Nijemci ne smetaju u napadajima na četnike i domobrane, a njegovi partizani neće napadati Nijemce. Tito se spremao napasti Engleze ukoliko naprave invaziju u Dalmaciji. Staljinu je preÅ¡utio kontakt s Nijemcima i lakonski samo javio da ako dođu Englezi: „Bacit ćemo ih u more“. Dok su rodoljubni partizani, zavedeni od Tita „kao guske u magli“ ginuli u borbi protiv faÅ¡ista, Tito se s faÅ¡istima dogovara. Za njega su Englezi opasniji od Nijemaca, jer oni bi doveli demokraciju i njegov san o diktaturi bi propao. Već je Fritzroy Maclean, brigadir Britanske misije kod partizana od 1943.-1945., rekao Winstonu Churchillu: „Titovi partizani se ne bore protiv faÅ¡izma nego da uvedu komunizam Staljinova tipa".
Puč Vokić-Lorković
Puč je bio dobro i tajno organiziran po svim vojnim centrima u Hrvatskoj. S pučistima je konspirirao i njemački general u Hrvatskoj, Austrijanac Glaist von Horstenau. Cilj puča je bio ostvariti demokratsku Hrvatsku i spriječiti komunističku ili četničku diktaturu. HSS je imao zadatak povezati se s Englezima, a pučisti osloboditi od ustaÅ¡a odgovornih za zločine. Skoro svi domobranski generali, a i neki ustaÅ¡ki, su pristali na puč i blokadu preostalih njemačkih trupa koje se ne povuku prema BudimpeÅ¡ti. U Splitu je koordinator puča i veza s Englezima bio mladi vrlo sposobni HSS-ovac Vojko Krstulović (Å vora) kojeg su splitski komunisti ubili na najpodliji način u lipnju 1944. Tito je preko Bakrača izdao pučiste njemačkom veleposlaniku u Zagrebu, Siegfriedu Kascheu, a Pavelić prijavio Hitleru umijeÅ¡anost generala von Horstenau-a. Preko Luburića, Pavelić je odobrio likvidaciju svih vođa puča, i to na jedan zvjerski način. Tu se je pokazalo da Pavelić nije bio alternativa nego paralela Titu. Oba su se borila da bi zadržali svoju diktatorsku poziciju protiv demokracije u Hrvatskoj. Tito je dao nalog saveznicima da ne bombardiraju Beograd, ali da bombardiraju neke druge gradove, kao npr. Split, koji je bio u stvari otvoreni grad. Tito je htio sačuvati svoju buduću rezidenciju, a u drugim gradovima stvoriti paniku i brže osvajanje od partizana. Od prvih dana u Beogradu Tito se je viÅ¡e brinuo oko organizacije svoje garde i konjuÅ¡nice, imitirajući kralja Alexandra, a manje oko strategije ratnih podviga. Radi toga, kako piÅ¡e Đilas, su ga čak optužili Staljinu.
Nova fronta
PokuÅ¡aj osvojiti okupirane terene brže negoli su ih Nijemci napuÅ¡tali bio je vojno i politički besmislen. Prvo, jer je u tim frontalnim borbama palo viÅ¡e žrtava nego za vrijem čitave gerilje, drugo, Å¡to je već u Jalti i Moskvi određena linija Lübeck-Trst kao sovjetska utjecajna zona. Staljin i Roosevelt su nam dali Istru. Churchill je bio rezerviran prema Staljinovim zahtjevima i restauraciji država umjetno stvorenih poslije prvog svjetskog rata, jer su se pokazale neuspjeÅ¡nima. NaÅ¡i protesti „život damo Trst ne damo" bili su propagandna farsa. Osvojeni teren u KoruÅ¡koj partizani su morali napustiti. Te su nepotrebne žrtve uglavnom bile prisiljeno 1944. regrutirana naÅ¡a mladost, a služile su samo diktatorskoj afirmaciji Tita. Jedini „uspjeh“ te ubrzane ofenzive bio je partizanski pokolj Hrvata oko Bleiburga i 40 dana partizanske strahovlade i pokolja u Trstu.
Novi pogledi Europe
Zapad, kao i Europska Unija (EU), danas gleda kritičnije period Titove diktature i danaÅ¡nje „ne skretanje“ s Titovog kulta. Zato je neprihvatljivo za EU, a Å¡tetno za ulazak Hrvatske u EU javno slavljenje godiÅ¡njica jednog diktatora. Na svečanoj akademiji u splitskom kazaliÅ¡tu prigodom proslave 60. godiÅ¡njice dolaska partizana u Split, kod svakog spomena imena Tito, bukne delirij i ogroman pljesak. To je protiv Acquis communautaire, zajedničkih pravila građanske Europe usvojena od osnutka EU. Ulazak u EU zahtjeva od svojih novih članova antitotalitaristički i demokratski konsenzus, a ne euforiju kulta ličnosti jednog diktatora i zločinca! NaÅ¡i mediji, nažalost i političari malo doprinose u sprječavanju tog antidemokratskog i totalitarističkog duha. To nije duh nove Europe!
Novi ustav EU
Tri dana poslije te totalitarističke orgije u Splitskom teatru, u Rimskoj palači konzervatora na Kapitoliju, u sali iz 16. stoljeća sagrađenoj po nacrtu Michelangela potpisan je novi EU ustav od strane svih 25 članova Europske zajednice, plus Bugarske, Rumunjske i Turske. Već u prvom članku tog ustava stoji: „ Vrijednosti na kojima je osnovan Ustav EU su poÅ¡tovanje ljudskog dostojanstva, sloboda, pravna država, i zaÅ¡tita ljudskih prava“. Dalje u Ustavu stoji eksplicite da je ne samo mučenje zatvorenika, nego i sama prijetnja mučenja apsolutno zabranjena. Dakle, sve one vrednote koje je Tito odmah u početku pogazio i dalje prema potrebi gazio! Za sve hrvatske demokrate bilo je deprimirajuće promatrati tu svečanu europsku povijesnu ceremoniju s koje su Hrvati isključeni. Naime, taj novi ustav počiva na osnovama Thore, Grčke i Rimske kulture, Zapadnog KrÅ¡ćanstva, Renesanse, Humanizma i Racionalizma. Navedene vrednote su se polako kristalizirale kroz dijalektički proces svijetlih i tamnih epoha europske povijesti u stalnoj borbi protiv svih vrsta totalitarizama, fundamentalizama i pretenzija ekskluzivnog posjeda istine. U svim tim europskim povijesnim peripetijama Hrvatska je aktivno sudjelovala, a danas nedostojno pred Å¡irokim vratima moljaka za ulazak u EU. S druge strane, po mom miÅ¡ljenju, bilo bi licemjerno da jedan ustav, par excellence antitotalitaristički i demokratski, potpisuju oni državni reprezentanti koji prisustvuju partizanskim antidemokratskim makabričkim seansama.
Demokracija ne diktatura je naÅ¡a budućnost
Za naÅ¡u zajedničku demokratsku budućnost povijesne istine su bitne. S lažima stvarati simpatije za totalitarizam odugovlači naÅ¡ ulazak u EU. Europa nije samo ekonomska i politička unija. U stvari njena najdublja dimenzija je moralna i preporod od totalitarizma iz 20. stoljeća. Žalostan je pogled na neke naÅ¡e novinare s proÅ¡loÅ¡ću bez sadaÅ¡njosti! Neki od aktivnih sudionika komunističkih zločina poslije stvarnog oslobođenja su se virtualno pobojali, tako bar tvrde antidemokratski novinari. Oni su valjda očekivali da će se 1991. godine ponoviti 1944. godina. Pomirenje ne odgovara njihovom mentalitetu, jer komunisti ne poznaju kompromise. U stvari se je obrnuto dogodilo, na Å¡tetu razvoja demokracije. NekadaÅ¡nji komunistički direktori su kroz nepravednu privatizaciju opljačkali mnoga poduzeća, a vodeći udbaÅ¡i i KOS-ovci većinom ostali na vlasti. Većina Tuđmanovih tajkuna su komunisti, naviknuti na pljačku joÅ¡ iz Titovih dana i nastavljaju nekažnjeno svoj stari business i u demokraciji. PreviÅ¡e je „ubeđenih“ komunista ostalo na vodećim administrativnim pozicijama i svijesno ili nesvijesno prave opstrukciju protiv razvoja demokracije. Danas u miru to predstavlja veliki handicap za puni razvoj demokracije u Hrvatskoj.
Zadatak demokrata
Protiv totalitarizma se demokrati moraju boriti prije negoli se on etablira s diktatorom, inače je prekasno kako znamo iz iskustva. Naime, ono Å¡to je jednom dogodilo u povijesti, uvijek se može ponoviti. Nadamo se da će konačno većina Hrvata mentalno shvatiti da je i formalna demokracija beskonačno bolja negoli totalitarna država uz sve svoje liberalne periode.
Komunizam i faÅ¡izam su metodoloÅ¡ki identični, a ideoloÅ¡ki im je zajednički cilj uniÅ¡titi građansko druÅ¡tvo, njegovu pluralističku kulturu, i nasilno tražiti ideoloÅ¡ko jedinstvo.
Tito je je želio izbrisati krÅ¡ćansku kulturu iz pamćenja Hrvata i zamijeniti je represivnom političkom komunističkom kulturom i kultom svoje ličnosti. Zato je uveo rituale i simbole, poput onog cirkusa Å¡tafete mladosti, i stvorio državu u kojoj je bilo obavezno sve Å¡to nije zabranjeno.
Ako ne želimo samo pobjeći u Europu, nego stvarno doći u Europu s antitotalitarnim mentalitetom, moramo prekinuti s tim propagandnim psihopatoloÅ¡kim antifaÅ¡ističkim mitosom i lažnim nacionalizmom kao i kultom ličnosti proÅ¡lih diktatora. Demokracija nije u naÅ¡im genima. Kroz kulturnu, ne bioloÅ¡ku evoluciju postajemo demokrati. Zato Å¡utljivi demokrati moraju kultivirati te barbare koji su zaposjeli medije i biti barem toliko aktivni u javnim medijima koliko su to antidemokrati! Indirektne simpatije u naÅ¡im medijima prema totalitarizmu odugovlači naÅ¡ ulazak u EU. I demokrati su odgovorni, ne krivi, za zločine neodgovornih. I na njima je da se provede katarza koju su proveli na Zapadu, da bi mogao doći novi europski duh i u Hrvatsku! Demokrati kod nas potcijenjuju opasnost od totalitarizma. Obrana mira, slobode i demokracije ne može se provoditi bez obrane od totalitarizma. Za demokrate postoji samo jedan neprijatelj, a to je totalitarizam bilo koje boje!
Upoznaj sebe i tvoje neprijatelje – tako ćeÅ¡ biti nepobjediv, kažu Kinezi!
Dr. Ivo Derado, München
