SRECICA

Bila jednom jedna Srecica. Ispala je ona iz torbe Velike Srece koja je išla svojim putem prema visokim vrhuncima. Kako Srecica ionako nikad nije htjela odrasti i biti velika, radosno šmugnu u drugom smjeru! Srecica je šumskim puteljkom pocupkivala poput loptice-skocice i srce joj je igralo od radosti! Nakrivila je svoj becarski šeširic, zataknula cvjetic iza uha i poce biglisati poput slavujica.
Srecica nije voljela biti sama i odmah si stade tražiti društvo.
I stvarno, ubrzo zacuje neciji poziv upomoc. Hitro potrca prema mjestu odakle je dopirao vapaj i ugleda vjevericu koja se s mukom pokušavala izvuci iz velike bacve za vodu u koju je nehotice bila upala. Srecica joj pruži svoju ruku i vjeverica sretno skoci na prvu granu.
Vjeverica i Srecica se zagrliše i od srece poceše ludovati po borovim grancicama. Što sve nisu radile! I igrale se lovice, i izvodile cirkuske akrobacije, i u šali se gadale cešerima! No, u jednom trenutku vjeverica se naglo smiri i rece:
-Srecice, dosta je bilo igre! Stvarno sam danas imala srece što si mi se ti našla na putu i spasila život. Ali, ja sad moram u potragu za lješnjacima i nemam više vremena za dangubu!
To rece i bez pozdrava i rijeci zahvalnosti izgubi se u gustišu bora.
Srecica slegne ramenima i kako po prirodi nije bila tugaljiva i uvredljiva- krene veselo dalje tražiti novo društvo.
I baš joj ususret dolazio lugar! Ide on svojom šumom i pjevuši. Korak mu lagan, a vedre oci gledaju u razgranate krošnje.
-Evo meni pravog društva-pomisli Srecica. -S ovako sretnim covjekom provest cu citav svoj život!
I on se obraduje Srecici, uhvate se za ruke i zajedno zazviždaše neku veselu pjesmicu. Obilazili su zeleno carstvo, pozdravljali košute i njihovu lanad, udisali mirise vrganja i lisicarki. Njihovoj radosti nije bilo kraja.
Svecanu tišinu šume odjednom prekinu oštri udarci sjekire. Lugar se smrkne i potrci prema mjestu s kojeg je dolazio taj nemili zvuk. Zaboravio on i na Srecicu koja ga je svojim sitnim koracicima slijedila i bezuspješno pokušavala dostici. Kako se Srecici svidio taj krupni brko, ona je ipak hrlila za njim. No kad je i ona došla blizu mjesta gdje je ležalo srušeno stablo, imala je što i vidjeti i cuti. Lugar je vikao na šumokradicu, pa onda ovaj opet na njega, umalo se i rukama ne pograbiše koliko su se ljutili i svadali.
Srecicino sitno srce drhturilo je od straha. Pokuša ona svojim tananim glasicem dozvati i smiriti ovu dvojicu, ali oni je ne cuše.
Okrene im Srecica svoja leda i vrati se ponovno na puteljak kojim je vec bila išla. Sad je i ona pomalo bila tužna.
- Lako je Velikoj Sreci! Za njom se svi otimaju i svi žele njeno društvo. Možda se nisam trebala odmetnuti od nje. Tko zna hocu li ikada naci stvorenje koje ce biti zadovoljno da mu tek jedna mala Srecica bude pratilja?
Pebirala je Srecica svoje teške misli i nije ni primijetila kad ju je šumski puteljak doveo u neko nepoznato selo. Mracak se vec polako spuštao, a Srecica nije imala konacišta!
Tako je Srecica pokucala i na moja vrata. Ja sam baš bila nekako usamljena i u tugaljivom raspoloženju pa sam se ozarila od srece kad sam upravo Srecicu vidjela na kucnom pragu. I Srecica je bila radosna što sam je tako rado primila pod svoj krov.
I tako se Srecica i ja zagrlismo i pocnemo smišljati što cemo sve zajedno raditi.