Gaius Aurelius ValeriusDiocletianus (c 243-316)
A. Demandt U.K.
DIOKLECIJAN
Predavanje za Kongres o Dioklecijanu u Splitu/Hrvatska 2. travnja 2003.
Pedeset je godina Rimsko carstvo u svojim temeljima bivalo potresano vanjskim i unutarnjim silama. U ozujku 235. nezadovoljni su vojnici u logoru kod Mainza ubili posljednjeg cara iz dinastije Severa, mladoga Severa Aleksandra i njegovu svoje moci svjesnu majku Juliju Mameu. Time je otpocelo turbulentno razdoblje careva-vojnika u kojem se imperium sine fine zajedno sa Roma aeterna nalazio pred egzistencijalnim pitanjem. Dok su na Rajni napadali Franci i Alamani, na Dunavu su u provincije upadali Goti i Karpi, a od Eufrata u Carstvo su prodirali perzijski Sasanidi, kod kuce se sveudilj sedamdeset kandidata borilo za imperijalni grimiz. Mnogi su carevi podlegli neprijateljima na rimskom tlu. Dacija onkraj Dunava i Dekumati onkraj Rajne izgubljeni su; Galija i Britanija, Sirija i Egipat odcijepili su se od Rima. Za Stari svijet jedinstveni pad vrijednosti novca oslabio je gospodarstvo. Prvi znakovi uspjesne stabilizacije nakon Aurelija poslije 270. godine nisu se pokazivali jer je stalno gradjansko ratovanje odnosilo zivote jednoga cara za drugim.
Situacija se promijenila tek u studenome 284. godine. Na ljeto 283. na svom je pohodu protiv Perzijanca od udara munje umro car Kar. Vojska je njegovim nasljednikom proglasila mladjeg sina Numerijana, ali je taj na svom povratku postao zrtvom umorstva koje se stavilo na teret njegovu ocuhu, slavohlepnom prefektu pretorijanaca Aperu. Medjutim, vijece casnika nije novim vladarom proglasilo njega vec Dioklecijana. Prigodom proklamacije Dioklecijan je prisegao da je nevin u svezi s Numerijanovom smrcu, nakon cega je pred ocima vojske probo Apera. Sada vise nije imao nijednog takmaca kojeg bi se trebao bojati. Dvadeset je godina cvrstom rukom upravljao krhkim Carstvom.
Prve careve mjere odnosile su se na ucvrscivanje vlastitog autoriteta i ocuvanje jedinstvenog carstva. Izvori tvrde da je Dioklecijan uveo perzijski vladarski ceremonijal te se time uzdigao iznad smrtnika. Pritom se prije svega misli na pozdravni poljubac grimiznog carskog skuta, adoratio purpurae, grcki proskynesis. Navodno novo obracanje sa domine bilo je uobicajeno i ranije; ali vise nesluzbeno. Mommsen kasnoanticko carstvo oznacava kao dominat i vise ga udaljava od principata augusta nego li taj isti od republike. Dioklecijan je poput Cezara nosio lovorov vijenac, kojeg je Konstantin kasnije zamijenio dijademom od dvostruke niske bisera s medaljonom. Ceremonijalno uzdvisivanje cara nastavilo se u krscansko doba.
Oblikovanje dvorskog ceremonijala u skladu je s bombasticnim stilom vremena. Ono dolazi do izrazaja i u tituliranju Dioklecijana i su-careva. Ono u preambuli uz Edikt o cijenama sadrzi 143 rijeci. U tome sadrzano pravo porasle moci tice se, medjutim, samo ugleda carstva a ne povlastica osobe. To proizlazi iz novine s najdalekoseznijim posljedicama koju je uveo Dioklecijan: iz legalnog vise-vladarskog sustava. Postavljanjem Maksimijana za drugog augusta Dioklecijan se, bez da to bude na racun njegovog autoriteta, odrekao polovine svoje moci. Uvidio je da samo jedan car vise ne moze zadovoljiti sve vojne i administrativne zahtjeve, te je imenovanjem svoga kolege osujetio prijetecu uzurpaciju na zapadu. Spremnost i sposobnost dijeljenja zaduzenja ukazuju na njegovu dalekovidnost. Dioklecijan je isao i korak dalje time sto je svakom od dvojice augusta podcinio caesara, cime je taj istovremeno bio predvidjen za nasljednika. Tako stvorenom tetrarhijom divlje carevanje vise nije imalo nikakvih izgleda.
Spomena vrijedno je socijalno i regionalno porijeklo tetrarha. Ono se nalazi na kraju dugog razvoja koji vodi od Rima u provincije, od visokog plemstva do cjelokupnog gradjanstva. Carevi julijevsko-klaudijevske dinastije bili su starorimski patriciji. S Flavijevcima senatori iz Italije zaposjeli su tron, posvojeni carevi pripadali su senatorskom sloju iz Galije i spanjolske, Severi onome iz Afrike. S carevima-vojnicima do vladarske moci dosli su casnici viteskoga staleza iz Podunavlja, a odatle potjecu i tetrarsi. Novina kod njih je njihovo nisko podrijetlo. Dioklecijan je podrijetlom navodno bio oslobodjeni rob; on se sluzbovanjem probio do zapovjednika tjelesne straze. Galerije je navodno nekoc bio pastir. Nijednome od tetrarha ne znamo oca, pa ipak su usvojenjem i zenidbama bili u svojti. To se nastavlja u slijedecim genealosko povezanim carskim familijama i proteze se preko srednjeg vijeka sve do novog doba. Dioklecijan stoji na pocetku tog rodbinskog lanca, koji seze do Karla Velikog i europskih knezevskih kuca, cak do Elizabete II. od Engleske – kao bitan element kontinuiteta.
Time sto je Dioklecijan povecao nazocnost careva moglo se rijesiti vojnicke probleme carstva. Na istoku osigurao je frontu u Perziji i Egiptu, na zapadu Maksimijan je cuvao granicu na Rajni. Ustanicki su Bagaudi pobijedjeni, Britanija i Afrika ponovno osvojene. S uvodjenjem vise-carstva povezana je personalna i regionalna decentralizacija. Rim je odavno izgubio svoj status upravnog sredista, ali je ipak kao sjediste senata i drzavnih bogova na Kapitolu ostao pocasnim glavnim gradom za drzavnicke posjete i drzavne akte careva. Dioklecijan je za rezidenciju odabrao Nikomediju u Maloj Aziji, koju je Konstantin kasnije radije zamijenio obliznjim Bizantom. Dioklecijanov caesar Galerius imao je sjediste u Solunu ili Sirmiumu. Maksimijan je rezidirao u Milanu ili Akvileji, njegov caesar Konstancije u Trieru ili Yorku. To je ovisilo uvijek o blizini ugrozenih granica.
S postavljanjem novih rezidencija povezana je gradjevinska djelatnost. Kada crkveni otac Laktancije Dioklecijanu predbacuje cupiditas aedificandi, nedostatak koji dijeli s vecinom velikih careva, mi pritom mislimo na nove gradjevine Augusta ili Domicija, Hadrijana ili Trajana. Izvjesno je da je palace u Nikomediji i Splitu sagradio za se, ali velicanstvene Terme u Rimu bile su namijenjene narodu, Kurija senatu a pogranicne utvrde od Sjevernog do Crnog Mora zastiti provincija.
O brojnim Dioklecijanovim reformama neki autor kasnije kaze: «Mnoge je odredbe donio dalekovidno, te su one i dan danasnji na snazi» (Eutrop IX 23). Vecina sacuvanih odluka spada u podrucje privatnog prava, samo iz prvih deset godina puno vise od tisucu. Dioklecijan je bio posljednji car koji je na nacin principata iskazivao pravo privatnim osobama, sto je potom putem objavljivanja postalo opcevazece. Medju moliteljima nalaze se brojne zene, i maloljetni, te studenti. Potonjima je dopustio da svoj studij prava u Beritosu nastave do 25. godine zivota bez da se pritom moraju bojati da ce biti vraceni u rodni grad kako bi odradili svoju komunalnu obvezu. Razjasnjavala su se i nacelna pitanja. Tako je trazio da obveza dokazivanja lezi na tuzitelju, da je osuda bez poziva na sud nedopustena, da se zajednicka imovina na zelju jednog suvlasnika ima podijeliti, da su iznudjene nagodbe nistavne, da ljudi s tjelesnim manama imaju pravnu sposobnost, da roditelje bez sredstava imaju uzdrzavati njihova djeca, da se djeca rodjena na slobodi ne smiju prodavati u roblje, da je duznicko ropstvo protuzakonito, te da pravne odluke cak ni na carevo odobrenje ne smiju biti odgodjene. Pravosudje je iznad cara. Zapanjujuce kakvim se sve pitanjima car bavio. Neki je covjek zvani Bithus zelio poslovati drazima svoje zene. Medjutim, uzivalac – neki vlasnik bordela ili neki ljubavnik – nije platio dogovoreni iznos. Zato ga je suprug tuzio caru. A taj ga je poducio: takvo je ponasanje necudoredno, turpis causa contra bonos mores (Codex Iustinianus IV 7,5). covjeku je rekao neka ga bude sramota.
Broj carskih odredaba bio je nepregledan. Dva su ih jurista pod Dioklecijanom skupljala, Gregorius i Hermogenianus; s njima pocinje za povijest prava tako znacajna kodifikacija zakona. Teodozij II. Ju je nastavio, Justinijan zavrsio.
Drzavnog su se prava ticale reforme vezane za kovanice i porez, za centralnu i vlast u provincijama. Na dvoru su stvoreni posebni odjeli (scrinia) za pojedina podrucja. Provincije su smanjene, a njihov je broj porastao na oko stotinu, upravljanje njima time je intenzivirano. Vise provincija zajedno tvorilo je dvanaest dijeceza koje su bile podredjene vicariusu (praefecti praetorio) – nova razina instance izmedju namjesnika provincije i cara, odn. njegova zamjenika, prefekta pretorijanaca. Ukinuta je politicka spijunska policija frumentarii, sacuvana je samouprava gradova. Italija i Egipat izgubili su svoj odavno zastarjeli posebni status.
Civilna i vojna kompetencija bile su odvojene; u tijeku rastuce profesionalizacije to je bilo pozeljno, buduci da je uspon karijere u vojsci i u upravi bio odvojen po kvalifikacijama u pojedinim podrucjima. To je imalo za posljedicu da je sada casnicka karijera bila moguca i za Germane koji su time obilato koristili. Oko 300. godine je Batavac Ianuarius sluzio kao dux. Konstantin je nastavio s promicanjem Germana. Dioklecijan je zacetnik rasclanjivanja pokretnih jedinica iz pogranicne vojske, iz kojih je kasnije Konstantin stvorio regularnu vojsku. Dioklecijan je cijelo vrijeme zacetnik a Konstantin dovrsilac djela.
I opskrba vojnika je u svezi s Ediktom o cijenama iz 301. godine. Kamo god bi trupe stigle, s povecanom potraznjom rasle su i cijene. Kako bi to osujetio, car je odredio maksimalne moguce tarife, pritom odmah obuhvacajuci svu mogucu robu i usluge. Sacuvani popis sadrzava oko 1400 podataka, sto je iznimno poucno za gospodarsku situaciju toga doba. Tako saznajemo da je rob u dobi izmedju 16 i 40 godina (Edictum Diocletiani 29) kostao koliko i polovica jedne deve (ED. 30, 7), da je profesor po gojencu zaradjivao pet puta vise od ucitelja u osnovnoj skoli. Buduci da je prekrsiteljima prijetila smrtna kazna, i tu su mjeru pripisivali svemocnoj masti koja u stvarnosti nije mogla uspjeti.
Dobronamjerno tumacenje ovdje vise se bavi carevom brigom za dobrobit Carstva, a prepoznati ju se moze i u njegovoj zabrani krscanstva iz 303. godine. Dioklecijanova osobna poboznost je neupitna. O njoj govore kako poganski tako i krscanski autori, a dokazivao ju je i on sam. Na to ukazuje i izbor njegova nesluzbena imena Iovius, koji odrazava zastitnicki odnos prema vrhovnome bogu, a aludira i na rodno ime Diokles – «onaj kojega je Zeus ucinio slavnim», koje je kasnije latinizirano u Diocletianus. O njegovoj religioznosti jos bolje svjedoci Jupiterov hram nasuprot njegova mauzoleja u Splitu. To se osjeca vec zamalo krscanskim, od Konstantina naovamo carevi su svoje grobove stalno vezivali uz neko svetiste.
Dioklecijan je dvadeset godina podnosio krscanstvo, u glavni je grad pozvao Laktancija kao krscanskog govornika i primio ga u crkvu nedaleko svoje palace. Nije sasvim jasno zbog cega je donio zabranu. Godinu dana ranije zabranio je manihejce kao religiozne novotare, a to isto kasnije je predbacio i krscanima. Kada je Dioklecijan nakon drugog pozara u palaci cak i od svoje zene i kcerke zahtijevao carsku zrtvu, koja bi ih oslobodila sumnje od krscanstva, to ne mora ukazivati na to da su one krscanstvu bile sklone, vec je to demonstriralo Dioklecijanovo poimanje jednakosti sviju pred zakonom.
Konacno priznavanje krscanstva proveo je jos prije Konstantina Dioklecijanov poganski su-car i nasljednik Galerije 311. godine. On je, kao i Dioklecijan, bio uvjeren da je sluzba bozja neizbjezna za nebeski blagoslov a taj za blagostanje carstva. Svijest o metafizickoj odgovornosti cara bila je zajednicka Dioklecijanu, Konstantinu i Augustu koji je svoju vladarsku obvezu u pogledu religije izvrsavao programom gradnje hramova i drzavnickim ceremonijalom. Spomenik tetrarsima na Forum Romanum prikazuje careve pri drzavnickom zrtvovanju Suovetaurile, a da u Rimu to nikad nisu izveli zajedno. Dioklecijanovi zavjetni zapisi sacuvani su za Jupitera, Herkulesa, Viktoriju, Sola, Mitra i druge bogove.
Nakon dvadesetog jubileja svoje vladavine, koju je zapoceo s Maksimijanom u Rimu, Dioklecijan je 1. svibnja 305. u Nikomediji odlozio svoje grimizno ruho kako bi se povukao u svoju velebnu palacu Spalato kod Salone i tamo proveo starost. Istovremeno je po svojoj volji odstupio i Maksimijan u Milanu. Oba dotadasnja caesara uzdigla su se u cast augusta i izabrala nove caesare. Dioklecijanovu ostavku vec je Edward Gibbon 1776. usporedio s ostavkom Karla V. godine 1556. Oba su cara bila neuspjesna u provodjenju politike religije, sto se opet moze usporediti sa Sulinim odlaskom iz politike godine 79. pr. Kr. Odricanje od moci uvijek ostavlja jak dojam. Za razliku od Maksimijana, Dioklecijan je cvrsto ustrajao pri svojoj odluci kad su ga 308. njegovi bespomocni nasljednici na carskoj konferenciji u Karnuntumu molili da ponovno preuzme vlast. Njegov poznati odgovor glasio je: «Dodjite me jednom posjetiti u Saloni i divite se mom vrtu s kupusom kojeg sam obradjujem, pa cete me ubuduce postedjeti takvih neumjesnih zahtjeva!»
Kasnije su generacije podijeljeno sudile o Dioklecijanu – kao sto to biva kod vecine velikih vladara u povijesti. Obicno se Dioklecijana gleda kao kontrast Konstantinu. Na racun jednoga hvali se drugoga, slicno kao kod Cezara i Augusta. Jednostrana osuda cara u pogledu krscanstva prevladana je vec u 17. stoljecu. Henry Purcell je 1690. na londonsku pozornicu postavio svoju semi-operu «Dioclesian». Koristio je libreto koji u svom osnovnom obliku potjece iz godine 1622. Njegova suvremena kriticka tendencija s jedne se strane odnosila na vrijednost covjeka koji je svoj uspon od obicnog vojnika do cara stekao svojim zaslugama a ne svojim porijeklom, a s druge strane velica njegovo odricanje od moci koje, prema modernom baroknom ukusu, sasvim izvjesno nije bilo motivirano privrzenoscu povrcu vec se radilo o ljubavnoj prici.
Dioklecijanovo je djelovanje prozeto odredjenom tragicnoscu. Neuspjehe reforme cijena, proganjanja krscana i tetrarhije osjetio je za zivota; pogresno je bilo vjerovati da se nacelo dinastija moze odbaciti slobodnim usvajanjem «najboljih», kako je to jednom trazio Plinije u svome hvalospjevu Trajanu. Kasnije su mnoge od tih mjera smatrane uzrocima za raspad Imperija – carstvo bozanstva, birokratizacija, germanizacija vojske i premjestanje rezidencije. Sve je to zbog trenutacne nuzde moguce shvatiti i katkad je to bila samo kratkotrajna mjera, ponekad pak u promijenjenom obliku dugorocno konstruktivno, primjerice vise-vladarski sustav, samo sto je sve obicno ostajalo u obitelji. Vec Konstantin nije mogao vladati bez svojih sinova. Najvisa je carska snaga i dalje uvijek samo povremeno na nekoliko mjeseci ostajala u rukama samo jedne osobe.
7. ozujka 1808 pisao je Goethe Fritzu Jacobiju da se osjeca «kao Dioklecijan u Splitu». Time je Goethe oslikao vedru opustenost s kojom je promatrao muke svojih nasljednika. Nije mario za njih. «Od sada neka mi bude sasvim prijatno da zivim i umrem kao posljednji poganin». Time se Dioklecijan stavlja na kraj jedne epohe, ali istovremeno on stoji i na pocetku slijedece, na pocetku kasne antike. On je Imperiju poklonio svoju posljednju fazu, neprocjenjivi obol, jer je tada prikupljena grcko-rimska kulturne bastina i pretvorena u oblik u kakvom ju je kasnije preuzeo srednji vijek. To je dalo pecat Europi. Jacob Bruckkardt je 1853. Dioklecijana nazvao «najmarljivijim sluzbenikom svoga carstva» a Mommsen je 1886. za njega s razlogom rekao da je «drzavnicki genij najviseg reda».
