Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  History  »  (H) Revansizam ili pitanje pravednosti
(H) Revansizam ili pitanje pravednosti
By Nenad N. Bach | Published  01/11/2004 | History | Unrated
(H) Revansizam ili pitanje pravednosti

 

Revansizam ili pitanje pravednosti ?



GLAS KONCILA, 11.1.2004.
ZAPAZANJA

 

Djurdjica Lieb
Revansizam ili pitanje pravednosti

Ovih je dana svecano proslavljena 30. obljetnica koncertne dvorane >Lisinski<. Poznato je sto se sviralo nakon Hrvatskoga proljeca buduci da je ove godine bio isti repertoar, a 1973. kada je dvorana svecano otvorena: studenti, radnici, politicari, znanstvenici nestajali su u zatvorima ili sutnji kao i desetljecima prije. Veliki ruski pisac, drugaciji od politike svoje zemlje, pisao je da se sjajem palaca uvijek zeli utihnuti krik pravednika. Prije trideset godina ali i godine koje slijede trajan su znak brisanje cijele jedne generacije iz >javne< povijesti, ali povijest se pise i u tisinama i u zatvorima. Nitko to nije spomenuo pri prijenosu koncerta: novinari kontinuiteta zbog svojeg kontinuiteta, a mladji novinari i ne znaju; negativna selekcija odgojila je negativnu selekciju u novinarstvu. Brisanje povijesti u svim se narodima tesko osvecivalo. Pa koliko god mnogi i od profesora s Fakulteta politickih nauka bili ljudi jugoslavenskog kontinuiteta i na svoj nacin obrazovali studente ucijepivsi im zaborav za neka razdoblja pa i za nedavno vrijeme rata, mozda ipak treba pogledati i zagledati se u vrijeme koje prethodi i u umjetnosti, ponovno glazbi, jer indikativno je da upravo 1945. kada maestro Gotovac bjezi s pozornice HNK u Zagrebu, na pomocni izlaz oko zgrade plesu Kozaracko kolo. Sve je to samo dio totalitaristickog, komunistickog sustava koji je trajao punih 50 godina, a po onome sto se dogadja jos dugo cemo placati cijenu.
Zasto sutnja o ponizenim i izbacenim novinarima?
U vremenima nove vlasti i nove Vlade, ali vec i prije, znamo tocno koliko je diplomata 2000. godine pri smjeni vlasti moralo prepustiti mjesto drugima. Znamo zahvaljujuci ministru zdravstva koliko je lijecnika premjesteno ili smijenjeno s polozaja. Rijec je o ljudima koji nisu izgubili radna mjesta, smijenjeni su s odredjenih funkcija. Mnogi od njih su u doba HDZ-a, a i poslije, imali privatne ordinacije. A znate li mozda broj otpustenih radnika? Oni su bili ono sto nazivamo samo >obicni< radnici? Nestala su im poduzeca, pa zasto ne bi nestali i oni, a oduzeta poduzeca nisu se preobrazila u neke modernije tvrtke, s boljom mogucnoscu zaposljavanja i prisutnoscu na medjunarodnom trzistu nego su najcesce nestala u bogataskim rukama, cesto s nestalim novcem u inozemnim bankama. Postala su privatni kapital pojedinaca.
Gubitak slobode u Jugoslaviji nadoknadjivan je mizernim radnim mjestima i mizernom socijalnom sigurnoscu, a sad je radnicima dokinuta i takva mogucnost. Ostaje otvoreno pitanje tko ce zastiti radnike i pisati o mnogima na rubu gladi kad su posjekli i novinare koji su posrednici i stvaratelji istine, barem bi to trebali biti. Kao sto se ne smije sutjeti o izbjeglima, prognanima, onima koji traze svoje mrtve, ne smije se sutjeti niti se miriti, s ponizenim, izbacenim i novinarima koji moraju sutjeti. A brojni su. Pa ako se vratimo na radnike, sva televizijska snimanja puckih kuhinja o blagdanima s dekorom politicara ne mogu nadoknaditi radna mjesta, kao ni udruga Bokci sve to nije utociste za zivot niti rjesenje.
Kao sto ni otpremnina za novinare ili placanje sutnje nije rjesenje osim pravog i istinskog rada koji zasluzuje i pravednu placu. Mozda je u tome kljuc zasto toliko izvjesca o smijenjenim diplomatima i lijecnicima, a ni rijeci o novinarima jer oni su, valjda, opasni za svaku vlast.
Urednici koji su gospodari tekstova cesto su izbacivanjem s posla i usutkavanjem novinara i gospodari njihova siromastva. Oni koji su ustoliceni 2000. godine najcesce su bili ljudi kontinuiteta (iako uvijek postoje iznimke) bili su pravovjerni i u titoizmu i u HDZ-izmu dok nisu predobro osjetili propast stranke prebacivsi se u novo vrijeme i dodvoravanju nove vlasti. Svjesni svojeg kontinuiteta nastavljaju svoj rad na istim mjestima ponovo u HDZ-izmu. Bilo bi dobro da nas vrijeme demantira. Istina jest novinari koji nisu bili komunisti, a htjeli su biti u tom zvanju, tim vise ako su sebe >osudili< na fakultete koji nisu bili politicke nauke, morali su pristati na svoju drugorazrednost, a tesko je na to pristati i danas.
Jugoslavenski orijentirani novinari - dobro zbrinuti
Mnogi ce spocitavati godinu 1990. kada je takodjer doslo do odredjene smjene novinara, iskljucivo onih koji su pristajali jedino na jugoslavensku opciju. Medjutim, oni su imali niz otvorenih mogucnosti i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Buduci da se dugo vremena inozemne snage nisu mirile s rusenjem Jugoslavije primili su ih otvorenih ruku na rad poput Radija Brod, Yutela, Radija Europa (koji je svojedobno stvorila CIA-e), agencija koje su cesto bile samo obavjestajne sluzbe pod maskom novinarstva, poput britanske obavjestajne sluzbe ICWPR, Stine... i ostalih. Stvara se Feral, Novi list je rasirenih ruku docekivao >disidente<, a HND-ova predsjednica, naknadno veleposlanica u Norveskoj, trazeci zastitu za svoje projugoslavenske tekstove dobiva pomoc cak i PEN-a. Svih je trebalo sacuvati od zloglasne Hrvatske pa i ukljucivanjem niza medjunarodnih organizacija. U 2000. godini vracaju se i svi projugoslavenski kadrovi, a hrvatski novinari moraju otici, bez medjunarodne zastite ili zastite HND-a na cijem je celu sada novo ime. Sjeca novinara dogadja se poput one 1971. samo u blazem obliku, bez zatvora, ali s javnim blacenjem koje je cesto govor mrznje. Strani kapital, kao sto je osvojio banke, hotele, izvore energije, sada osvaja ono najsuptilnije - misao. Preko WAZ-a, Styrie, bdjenja medjunarodnih organizacija, novine su cesto bilteni medjunarodne i hrvatske vlasti. Je li i to razlog da je Hrvatska po necitanosti novina izmedju 15 europskih zemalja zauzela drugo mjesto, odmah iza Albanije? Zbog toga je mozda potrebno navesti i nekoliko primjera: Vjesnik je svoje >neposlusne< novinare otpravio otkazima, Vecernji list je s otpremninama osigurao nekoliko godina zivota svojim najkreativnijim novinarima, s tim da vise nisu prisutni u javnosti, dok je Slobodna Dalmacija usutkala na desetke novinara koji rade pomocne poslove, prevode ili su u pokrajinskim izdanjima koja cesto i ne stizu do citatelja: brojni su i otkazi, a neki su zbog ponizenja otisli i sami. Hrvatski radio smjenjivao je cesto linearno, od urednika do nepocudnih novinara, a jedan od tezih primjera je Treci program HR koji je intelektualna okosnica programa. Televizija mijenja kadar iz dana u dan tipicno komunisticki u kojem su samo partijske smjene trajne. S obzirom na javnost rada, novinari televizije ponekad imaju i mogucnost na javnu pobunu. Zanimljivo je da je u nekim novinskim i radijskim kucama prije smjene vlasti povecana placa upravo SDP-ovim kadrovima da bi se poslije eventualne nove vlasti, ako se place smanje, moglo govoriti o revansizmu, kao sto ce se mozda govoriti i o revansizmu ako se smijene SDP-ovi novinari-diplomati poput spomenute bivse predsjednice HND-a, diplomata u Austriji koji je, dok su njegove kolege nestajali u zatvoru 1971, pisao o umilnom hrvatskom blejanju ili nekolicine novinara u diplomatskim sluzbama od Francuske do Skandinavije. Ponovno je veoma glasan komentator koji je tih godina pisao kako hrvatska knjizevnost nije u zatvoru ako je nekoliko pisaca zatvoreno. Sada pozdravlja novu vlast hvaleci je, jer u njoj nema ni jednog bivseg robijasa. Mozda je Hrvatska jedinstven primjer medju zemljama takozvane tranzicije koje su to rijesile puno bezbolnije zahvaljujuci i lustraciji. Time se nikome ne zabranjuje rad osim onima koji su pripadali tajnim sluzbama, a cesto su na svojim dopisnickim mjestima sluzili kao putokaz za zatvor onima koji su prema njihovu misljenju pokusavali urusiti totalitaristicki sustav. Podzemne sluzbe, nazovimo ih blazim imenom, raspale su se, pa cak je i STASI otvorio novinarske dosjee. A Hrvatska ponovno tone u hrvatsku sutnju. Svatko ima pravo na rad, ali itekako bi pravo na rad trebali imati novinari koji nisu bili komunisti i koji su bili hrvatski orijentirani, a i danas su tretirani kao drugorazredni. Mozda je previse traziti vec na pocetku nove vlasti posredovanje, ali je zato iznad svega potrebna iznimna solidarnost novinara i stvaranje paralelnog novinarskog drustva u kojem bi se konacno progovorilo o svim ponizenjima kroz koje prolaze. A ono cega se trebaju cuvati sadasnji politicari jest zelja da budu slijepi pred novim dodvoravanjem, naslovnicama i razgovorima kojima ih se kupuje na kratko vrijeme. Jer, od tudjmanizacije, zahvaljujuci medijima, do detudjmanizacije bio je samo korak. Novinari trebaju dignuti svoj glas, jer nisu nista manje vrijedni ni od diplomata, ni od lijecnika. Glas u ime pravednosti, a ne revansizma, jer revansizam onecovjecuje, a teznja pravednosti je teznja prema istini. U tome je sadrzana i proslost i buducnost kojoj moramo teziti.

 DBorovcak
clan foruma
Posts: 139
(1/11/04 2:00 pm)

How would you rate the quality of this article?

Verification:
Enter the security code shown below:
imgRegenerate Image


Add comment
Comments


Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  2. (E) Croatian Book Club-Mike Celizic
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
  5. Nenad Bach singing without his hat in 1978 in Croatia's capital Zagreb
No popular articles found.