Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  Education  »  (H) HRVATSKI POGLEDI NA HOMOSEKSUALNOST
(H) HRVATSKI POGLEDI NA HOMOSEKSUALNOST
By Nenad N. Bach | Published  07/2/2002 | Education | Unrated
(H) HRVATSKI POGLEDI NA HOMOSEKSUALNOST

 

HRVATSKI POGLEDI NA HOMOSEKSUALNOST 

Prof. Antun Pinterovic
Psihoanaliticar

Citajuci zanimljivi interview g. Dorina Manzina, predsjednika udruge hrvatskih homoseksualaca »Iskorak« (»Globus« br. 600, 7. VI. 02., str. 30), koji se vraca na nesnošljive (i neukusne!) ispade o homoseksualcima nekih naših poznatijih politicara, osjetih se nekako primoranim da i ja, sa stanovišta svoje dugogodišnje psihoanaliticke prakse, iznesem o tom pitanju i svoje mnijenje, sa svjesnom nakanom da time u neku ruku »iskupim« blezgarije doticnih politicara i posvjedocim tako da nisu ipak svi Hrvati na kugli zemaljskoj zatucani i natražnjacki primitivci.

Pretežno dvije predrasude onemogucuju ispravno pristupanje ipak izricito ljudskoj pojavi homoseksualnosti. 

Prva ju odbacuje (i osuduje!) kao »protunaravan« cin. Ta je predrasuda »filozofske« ili »teološke« prirode. Usput budi receno da se tu teologija (koliko kršcanska, katolicka, toliko i islamska) nahodi u protuslovlju sa samom sobom: Naucavajuci naime opcenito da je covjek prvenstveno duhovno bice, u slucaju homoseksualnosti pak, definira ga paradoksalno i implicite kao iskljucivo naravno, nagonsko bice, pružajuci mu kao uzor – životinju! 

Tu se opcenito postavlja pitanje kako definirati pojam »narav« (ili »priroda«) u vezi s ljudskom spolnošcu, jer ova nije istovjetna sa životinjskom, buduci da covjek raspolaže umom i fantazijom, te ljudski spolni poriv (Trieb) – kako je Freud pokazao – nije istovjetan s nagonom (Instinkt) rasplodivanja, odnosno razmnoživanja vrste. S druge strane valja ipak upozoriti takoder na cinjenicu – o kojoj je bio pisao vec relativno davno (1924.) jedan André Gide u svom eseju o homoseksualnosti (»Corydon«) – da ni kod životinja neposredna svrha spolnoga ponašanja nije nagon razmnoživanja, nego takoder potražnja užitka. A da i ne govorimo o tom koliko je, iz noetickoga gledišta, razluka priroda/uljudba posve teoretska apstrakcija, odnosno neprimjenjiva na ljudsku vrstu, a ni na više životinjske vrste, kao što su, na pr., covjekoliki majmuni, kako su pokazala novija etološka istraživanja, jer se i kod njih moglo promatrati »izum« i širenje oponašanjem »kulturnih« ponašanja.

Druga je predrasuda »lijecnicke« naravi, ukoliko naime nastoji pojavu homoseksualnosti medikalizirati, navlastito patologizirati, odnosno oznaciti ju kao nastranost, kad ne i kao bolest, te se tako nesvjesno ta predrasuda zapravo stavlja u službu prve, »filozofsko-teološke«, pružajuci joj neke vrste »znanstvenu« podlogu, buduci da je u današnjoj našoj uljudbi, dakako, jedino znanost ovjencana aureolom »vjerodostojnosti«!

Seksologija XIX. st. shvacala je homoseksualnost kao degenerativnu opterecenost (Krafft-Ebing), sad genetskoga, sad moždanog, sad pak endokrinološkog podrijetla. Takovi stavovi prema homoseksualnosti, unatoc napretku psihijatrijskih i psiholoških istraživanja, a koja su pokazala da homoseksualci nemaju ni drugacije žlijezde, ni drugaciji mozak, ni drugaciju konstituciju, nisu ipak nimalo zastarjeli, kako bi se naivno moglo pomisliti. I dandanas, na samom pocetku XXI. st. imade još – inace vrlo ozbiljnih – znanstvenika koji se nadaju – sada kada je konacno uspjelo odgonetnuti genetske upute DNK-pletenice – da ce pronaci i »gen homoseksualnosti« i, dakako, ljudski soj osloboditi od te »pošasti«! Mit je naime uvijek bio jaci od znanosti, kako je vec davno bio ustanovio Goethe. 

A ipak, homoseksualni pacijenti, koji odlaze k psihoanaliticaru, ne razlikuju se bitno od heteroseksualnih. I njihovi problemi, zbog kojih se obracaju psihoanaliticaru, slicni su, ako ne uvijek i istovjetni, onima heteroseksualaca: traumaticno djetinjstvo, obiteljske razmirice, nesuglasice i sukobi s partnerom, neuroticni sukobi s okolinom, poteškoce u profesiji, gubitak smisla i traženje novoga smisla životu, i t. d. Jedinu razliku predstavljaju gdjekad i teški psihicki problemi društvene prirode, a koji proizlaze iz vecinski negativna stava prosjecnoga covjeka prema homoseksualnosti i homoseksualcima, te u nekim krajnjim slucajevima i ocita proganjanja. Iznimno su rijetki naprotiv homoseksualci koji odlaze k psihoanaliticaru s izricitom molbom da ih »izlijeci« od homoseksualnosti, što je uostalom nemogucnost i utopija. Štoviše, ta se molba manje odnosi na samu homoseksualnu praksu (koja im sama po sebi niti nije odbojna), koliko na nepodnošljive psihicke patnje zbog »razlicitosti«, odnosno »odbacivanja« i (umišljenog ili stvarnog) proganjanja sa strane tzv. »normalnih« kod narocito osjetljivih i emocionalno ranjivih pacijenata. No valja odmah dodati da na taj nacin ustrojenih licnosti (tzv. borderline licnosti, odnosno »granicnih slucajeva«) imade isto toliko i kod pacijenata heteroseksualaca. 

S psihoanalitickog gledišta, odbojnost prema homoseksualcima zapravo je tek još jedan – suvremeni – obrambeni mehanizam protiv vlastite latentne homoseksualnosti, koja postoji u podsvijesti svakoga ljudskog bica ab origine, a u vidu njezina opredmecenja, a uistinu olakšavajucega ali prividnog odstranjenja iz svijesti subjekta: time naime homoseksualci postaju oni drugi, oni abnormalni! S tim je u svezi zanimljivo ustanoviti da se nerijetko u našem tisku susrecemo s izrazom homoseksualizam umjesto homoseksualnost. Docetak –izam u tom slucaju imade dakako izvjesnu (nesvjesnu) ideološku konotaciju, kao da se radi ili o kakvom svjetonazoru, vjeri, pokretu ili sekti (liberalizam, komunizam, populizam, budizam...) ili pak – i opet – o bolesti (reumatizam, strabizam, aneurizam...). Najdrasticniji povijesni primjer jest sigurno Hitlerov obracun sa »smedim košuljama« (S. A.) Ernsta Röhma prigodom tzv. »Noci dugih noževa«, a koji je istovremeno i Hitlerov »obracun« s vlastitim homoseksualnim porivima (za koje ima povijesnih svjedocanstava) projiciranim na homoseksualca Röhma i njegove sljedbenike.

Pravu revoluciju u tom pogledu predstavlja – i opet – stav Sigmunda Freuda. On shvaca homoseksualnost kao spolni izbor poput bilo kojega drugog i stavlja ga u okvir opce ljudske spolnosti, što svakako znaci, kako ispravno primjecuje poznata francuska povjesnicarka psihoanalize, Élisabeth Roudinesco, pravi spoznajni prijelom. Takav stav je uostalom u sukladnosti s Freudovim poimanjem ljudske licnosti i njezina razvoja. Freud shvaca spolnost djeteta, novorodenceta, kao »polimorfnu dispoziciju za nastranost«. Obicnim rijecima receno, dijete traži nasladu (Lustprinzip) u svim mogucim oblicima (polimorfija) i na sve moguce nacine (nastranost). Tek okoliš i odgojni (društveni) pritisak usmjeruju spolni poriv prema opredjeljenju za heteroseksualnost. To dakako ne znaci da homoseksualnost, kao uostalom i ostali nastrani porivi (sadomazohizam, egzhibicionizam, fetišizam, i t. d.), netragom nestaje. Ona je i nadalje latentno prisutna u podsvijesti svakoga pojedinca. Freud tako piše: »Psihoanaliticko istraživanje suprostavlja se sa svom odlucnošcu pokušaju da se homoseksualci kao grupa posebne vrste odvoje od drugih ljudi. (...) Ono spoznaje da su svi ljudi sposobni za istospolni objektni izbor i da su takav izbor u nesvjesnom i izvršili.« I baš u tom epohalnom otkricu podsvijesti, te narocito njezine dinamicne uloge u životu pojedinca i skupina krije se odgovor na jedno zanimljivo pitanje: zašto se još uvijek nadu pojedinci koji, skoro stotinjak godina kasnije, troše tintu, papir i silnu energiju da bi napisali i objavili debele knjižurine od tristo i cetiristo stranica kako bi dokazali da se Freud zabunio, da nije imao pravo, da je pogriješio. Što ih to dakle toliko smeta u Freudovu opisu ljudske licnosti vec skoro jedno stoljece? Odgovor na to pitanje je dao moj švicarski kolega Adolf Guggenbühl-Craig: najveci skandal je sama cinjenica opstojnosti ljudske duše, takve kakvu ju je opisao Jung, »nešto cega se bojimo i cime se radije ne bismo bavili«!

Takav vrlo hrabar i vrlo snošljiv Freudov stav nije naišao na jednoglasno odobravanje cak ni sa strane svih njegovih sljedbenika i ucenika. I dok je njegov ucenik, madžarski psihoanaliticar Sandor Ferenczi, prihvacao uciteljev stav i borio se za priznavanje prava homoseksualaca, mnogi drugi bijahu mnogo suzdržljiviji, pod utjecajem ideja poput onih Karla Krausa ili Otta Weiningera, koji su se pribojavali agonije europske uljudbe zbog feminizacije društva i opadanja tzv. drevnih »muških« vrednota. Zbog toga je trebalo mnogo godina da Medunarodna psihoanaliticka udruga prihvati homoseksualce kao psihoanaliticare, premda je sam Freud vec 1920. bio glasao za.

Nadalje, nema tako dugo što su se »klasicni« psihoanaliticari konacno sjetili da bi trebalo u »Edipov kompleks«, taj utemeljujuci i univerzalni mit ne samo psihoanalize, nego i ljudske licnosti, kako je to odlicno pokazao francuski filozof i antropolog Claude Lévi-Strauss, upotpuniti i nekim važnim ali cesto u psihoanalizi dosada zaboravljenim motivima, kao, na pr., cinjenicu da se Edipov otac Lajos u mitu pojavljuje kao »izumitelj« pederastije i pedofilije, otevši Pelopsu mladica Hrizipa, kojeg mu je Pelops bio povjerio na odgoj, a u kojeg se bio zaljubio, te s njim živio u homoseksualnom odnosu cak i nakon ženidbe s Jokastom, koju je zanemarivao. I citava je tragedija zaceta baš zbog toga homoseksualnog odnosa. Pelops je naime zbog otmice bacio prokletstvo na Lajosa, zabranivši mu da zacne sina, a ako zabranu ipak prekrši, sin ce ga umoriti, što se s Edipom i ostvarilo. S druge strane, zbog zanemarivanja svoje supruge (Jokaste), upravo božica Hera poslala je u Tebu glasovitu Sfingu, koja je sijala pošasti i svojim zagonetkama ubijala gradane, a koja ce Edipa i dovesti na prijestolje smaknutoga oca i u krevet majke! Jasno je da ta epizoda mita ocigledno stavlja kao iskon spolno-obiteljskoga ustrojstva homoseksualnu pedofilsku sastojinu. 

Ostaje cinjenica da kroz skoro stotinjak godina suvremena »znanstvena« psihijatrija nije našla alternative Freudovoj opcoj teoriji o homoseksualnosti. Suvremena psihijatrija smatra dakle još uvijek da je homoseksualnost »stecena zastrana spolnoga poriva, koja izražava neuspjeh edipovskog iskustva i povratak (regresiju) predgenitalnim porivima i fantazmama« (Henri Ey). Razloge toga neuspjeha valja tražiti manjim dijelom u konstitucionalnim cimbenicima (varijacije u fizickim oznakama muškosti-ženskosti) ili slucajnim, traumaticnim (produžena djetinjska bolovanja ili preuranjena spolna snubljenja), a mnogo vecim dijelom u obiteljskom ustroju i u znacajkama licnosti roditelja (uloga privikivanja cistoci, važnost odnosa izmedu uloga oca i majke, nacin odgoja, uloga brace i sestara).

Zakljucno to znaci da homoseksulaci nisu ni duševni ni geneticki bolesnici, ni nastrani degenerici, nego tek jedna vrsta ljudskoga roda koja se našla u takovim društvenim i obiteljskim okolnostima, da je izbor istospolnoga predmeta žudnje bio neizbježiv. 

No da se na kratko vratimo ophodenju prosjecnoga hrvatskog gradanina s homoseksualnošcu. Ono se ne razlikuje bitno od prosjecnoga ponašanja zapadnoeuropskih gradana, a narocito ne od ponašanja sredozemnih (tzv. »južnjackih«) naroda. Premda su kod tih naroda istospolni fizicki dodiri cešci nego li kod sjevernijih naroda, potiskivanje istospolnih poriva je tim korjenitije; »muškost« je – obrambeno – prenaglašena. Pogrdni nazivi za homoseksualce (peder) nisu, iz psihoanalitickog gledišta, ništa drugo do li obrambeni mehanizam, projekcija vlastitoga latentnog (nesvjesnog) istospolnog poriva na iskrnjega: »Vidi ovog pedera!«, što zapravo podrazumijeva osobno »olakšanje«: »Koja sreca, ja dakle nisam peder!« 

Zanimljivo je takoder ustanoviti da je opcenito ophodenje sa ženskom homoseksualnošcu ipak mnogo snošljivije. Pogrdni nazivi tako rekuc i ne postoje. Ta se pojava može protumaciti cinjenicom da je naša zapadnoeuropska uljudba patrijarhalna, te se u njoj spolna zastranjivanja ženama, tim »slabim«, »nepostojanim« i »histericnim« bicima, nekako lakše »opraštaju«. Citajte francusku spisateljicu Collette! Tomu valja na kraju dodati da u odbojnosti prema muškoj homoseksualnosti nemalu ulogu igra i njezin analni znacaj, odnosno – da se izrazimo nešto sirovije – njezina simbolicna povezanost s temom izmetina, premda, s jednoga nepristranog gledišta, nijedan anatomski sluzni otvor nije gadniji ni privlacniji od drugoga; postoje i usne i zubne, pa i vaginalne šupljine, koje su gdjekad u lošijem anatomskom i higijenskom stanju od šupka! 

Da zakljucimo. Naglašena odbojnost prosjecnoga hrvatskog covjeka prema homoseksualnosti opcenito i homoseksualcima napose, a koja je dosegla svoj divljacki i hitleroidni vrhunac u gnusnom ubojstvu francuskoga homoseksualca na zagrebackim ulicama sa strane zagrebackih skinheadsa, proizlazi, po mojem skromnom mnijenju, iz tradicionalnoga patrijarhalnog ustrojstva hrvatskoga društva, a potpomognuta krivo shvacenim (srednjovjekovnim) katolicizmom, jer dok službena katolicka teologija osuduje i odbacuje homoseksualnost kao takovu, apsolutno ne osuduje, ni ne odbacuje konkretne homoseksualce. To uostalom ne bi bilo u skladu s evandeoskom porukom. 


PSIHOANALIZA I HOMOSEKSUALNOST: MALA KRONOLOGIJA

1886: Izum pojma heteroseksualnosti po Richardu Krafft-Ebingu u opisu »normalnosti«.
1896: Freud osniva psihoanalizu.
1905: Homoseksualnost (inverziju) psihoanaliza smatra nastranošcu, ali ne i umobolnošcu.
1910: »Subjekt sebe smatra objektom«: Freud teorizira narcizam.
1952: Prva nomenklatura Americke psihijatrijske udruge. Homoseksualnost je svrstana u »Smetnje sociopatske licnosti« u rubrici »Spolna zastranjenja«.
1958: Psihoanaliticar Bergler: »Citava licnost homoseksualca pati od neuroze.«
1968: Nova nomenklatura Americke psihijatrijske udruge. Homoseksualnost je još uvijek »spolno zastranjenje« svrstano u rubriku »Smetnje licnosti i druge duševne nepsihoticne smetnje«.
1973/74: Americka psihijatrijska udruga uklanja homoseksualnost iz službenoga popisa duševnih poremecaja.
1990: Svjetska zdravstvena organizacija ne smatra više homoseksualnost kao patologiju, nego, poput heteroseksualnosti i biseksualnosti, kao »spolnu sklonost«. SZO naznacuje: »Spolno opredjeljenje ne smije se smatrati samo po sebi patologijom.«
1993: Stupanje na snagu te nove nomenklature prihvacene 1990.

How would you rate the quality of this article?

Verification:
Enter the security code shown below:
imgRegenerate Image


Add comment
Comments


Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
  2. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. Violi Calvert: Nenad Bach in China to be interviewed by China Radio International
  5. Potres u Zagrebu - Earthquake in Zagreb, Croatia 28 listopad 2006 u 16:15 3.7 on a Richter
No popular articles found.