Zajednicar, Pittsburgh (SAD), 21. studenoga 2001., "Putujuci Lijepom Nasom" ... Putujuci kroz mala mjesta Like covjek dobiva bolan osjecaj da je cijeli svijet izumro, jedino je priroda poput mlade nevjeste pokazala svu svoju raskos i ljepotu. Zapusteni vocnjaci krcati su plodovima, ono malo obradjenih njiva izgledaju kao biseri. Uglavnom nepokosene livade, na nekim mjestima su rastom nadmasivale covjeka. Kao u nekom ruznom snu, hodala sam tim napustenim selima, nadajuci se da cu nekoga sresti, nesto vidjeti ili se barem probuditi iz tog mucnog sna, ali nista osim pustosi. U mom rodnom mjestu ostalo je samo nekoliko staraca i svaki put kad im pisem ili ih vidim, sve ih je manje. Obisla sam svaku kucu, svakog starca ili staricu. Odnijela im skromne ali korsne poklone. Plakali smo, smijali se i spominjali ne tako davna vremena, kad je moje rodno mjesto cvalo od zivota. Kako je tuzno gledati tu napustenu zemlju, tu niciju zemlju, za kojom se toliko prolilo suza, znoja i krvi, kroz stoljeca. Groblje je jedino mjesto gdje je nas Lovincana svakim danom sve vise i vise. (...) ... Ne znam od cega ljudi zive, ali svi imaju visi standard od mene. Svi kukaju. Oni koji imaju vise kukaju vise, a oni sto imaju manje, kukaju manje. Gotovo se svi slazu da se u Hrvatskoj nista ne isplati. Ne isplati se uzgajati janjce, pilice, praviti sireve. Na farmi od nekoliko stotina ovaca, vuna se pali, jer se ne isplati prati, a iz Novog Zelanda dojde cista. Tehnicka roba i odjeca je skuplja, hotelske usluge jeftinije, a pogotovo u privatnom smjestaju. Voznja autobusima, a pogotovo vlakom je vrlo jeftina. Nitko ne ide bez mobitela, a ja sam im izgledala kao bijela vrana bez mobitela, jos i k tome i sat mi se pokvario, tako da sam zapravo bila za zaljenje a ne "svijetli" primjer kapitalliste. Svi s kojima sam razgovarala krive nekog drugog za udes i uporno mi tvrde da mi njih ne razumijemo. Vjerojatno je to istina da mi nemamo pravu sliku o Hrvatskoj, ali tu sliku je vrlo tesko dobiti. U Hrvatskoj ima svega. Neke stvari su skupe, neke pristupacne, a neke cak i jeftine, recimo alkohol i cigarete, jer vecina ljudi pusi. Najskuplji i najtrazeniji predmet za mene, bio je smijesak, koji se tesko dobiva, a u javnim uredima gotovo ne postoji. -- Josipa Klostranec-Licanka clanica odsjeka 975 HBZ [Toronto] ---------------- mozda koji "kapitalist' iz "dijaspore" ... zagrize. jucer sam citao zivotnu pripovijest jedne druge Licanke iz Lovinca. iz sr hrvatske je u kanadu iselila 1955. godine s petero djece. suprug je otisao vec 1945. godine. danas imaju dvadesetak unucadi i 23 praunucadi -- u Kanadi. proslijedjeno: Rudolf Arapovic distributed by CROWN - www.croatianworld.net - CroWorldNet@aol.com Notice: This e-mail and the attachments are confidential information.If you are not the intended recipient of this e-mail, you are hereby notified that any dissemination, distribution or copying of this e-mail and the attachments is strictly prohibited and violators will be held to the fullest possible extent of any applicable laws governing electronic Privacy. If you have received this e-mail in error please immediately notify the sender by telephone or e-mail, and permanently delete this e-mail and any attachments.
|
|
|