KRLEZA
Sve upucuje na "ostavstinu" mimo ostavstine
Da rukopis seste knjige "Zastava" postoji, ili je barem
postojao, upucuje i niz Krlezinih iskaza. Sestu knjigu Krleza
spominje na vise mjesta u razlicitim svojim tekstovima. Prije
svega, u dnevnickim zapisima iz prosinca 1968. govori o tome
kako je dosao do polovice te knjige i kako se nada da ce do
veljace 1969. imati oko 300 stranica
VELIMIR VISKOVIC
U proslom Nedjeljnom Vjesniku dr. Zeljko Sabol se ukljucio u
raspravu o Krlezinoj rukopisnoj ostavstini energicno izrecenom
tvrdnjom da sesta knjiga Krlezina romana "Zastave" nije
pronadjena jer nije ni mogla biti nadjena: ona, jednostavno,
nije ni napisana. Sabolovo misljenje svakako treba ozbiljno
uzeti u obzir jer je rijec o poznatome grafologu (uz ostalo i
autoru clanka o rukopisu M. Krleze u enciklopediji
"Krlezijani"); Sabol je sredinom osamdesetih grafoloski
obradjivao Krlezine rukopise: na temelju njegove rekonstrukcije
objavljena je dijarijska knjiga "Zapisi sa Trzica".
Svoju tvrdnju potkrepljuje dvama argumentima: 1. nevjerojatno
je da postoji rukopis seste knjige "Zastava", jer bi to Krleza
sigurno najavio i objavio; 2. da je knjiga postojala u
rukopisu, svakako bi dosla u njegove, tj. Sabolove ruke, jer
je Krlezine rukopise trebalo grafoloski odgonetavati zbog
necitljivosti, sto je Cengic povjeravao njemu u doba izdavanja
Sabranih djela.
Uza sve postovanje prema Sabolovoj strucnosti i njegovu
poznavanju Krlezina opusa, usudio bih se primijetiti da mi se
njegovi argumenti ne cine uvjerljivima. Prije svega, nitko
nikad nije ni ustvrdio da je postojala dovrsena sesta knjiga
romana koju je samo trebalo tiskati.
Da je postojala, zasigurno bi je objavio sâm autor za zivota;
cak ako je i postojao neki kompozicijski i stilski koherentan
rukopis, cinjenica da ga autor nije objavio, mogla bi znaciti
samo da ga nije smatrao potpuno zavrsenim te da je jos na
njemu zelio raditi. Stoga sam, bar ja osobno, dosad govorio
samo o nedovrsenoj sestoj knjizi (ako to nisam izricito svaki
put isticao, iz konteksta se to podrazumijevalo).
Na drugi Sabolov argument, kako rukopis seste knjige ne
postoji jer ga on nije vidio, mogu samo odgovoriti da mu
vjerujem da tu knjigu nije vidio, ali da to ne znaci da ona ne
postoji; naime, drzim da je Sabol vidio samo manji dio
Krlezinih rukopisa. Cengic, pretpostavljam, nije ni imao
potrebe da mu taj rukopis pokazuje jer se vjerojatno nije
radilo o rukom pisanom autografu; cjelokupna gradja vezana za
ostalih pet knjiga "Zastava", a rijec je doista o golemoj
kolicini papira (tisucama kartica), pisana je strojem; ima i
nesto neuvezanih araka iz casopisa Forum u kojemu je tiskana
prva varijanta romana i vrlo malo rukom pisanih stranica;
doduse, na strojopisnim karticama ima dosta rukom unesenih
Krlezinih intervencija. Pretpostavljam da je Krleza tekst
"Zastava" rukom koncipirao samo u natuknicama, a da je potom
svojim tajnicama diktirao integralnu varijantu teksta na kojoj
je potom dalje radio.
Stoga osim triju objavljenih varijanti romana ("Forum",
"Zora", "Oslobodjenje"), medju kojima postoje goleme razlike,
postoji i niz, da tako kazem, medjufaznih varijanti koje nikad
nisu tiskane. Pripremni tekstovi - biljeznice s naslovom
"Galerija likova", u kojima su opisane karakteristike likova i
njihove uzajamne relacije, te golema povijesna studija u kojoj
je opisana politicka pozadina zbivanja u romanu - svjedoce o
silnome Krlezinu trudu ulozenom u taj roman. Sve je to
pronadjeno i zasigurno ce biti iznimno korisno buducim
istrazivacima Krlezina djela.
Na temelju uvida u gradju vezanu za pet poznatih knjiga
"Zastava", mozemo pretpostaviti i da je rukopis seste
najvjerojatnije sacuvan u strojopisnoj verziji. A da ona
postoji, dakako - nedovrsena, u vise navrata potvrdio mi je
akademik Ivo Franges. U posljednjem razgovoru, nakon
objavljivanja teksta o ostavstini u pretproslom Nedjeljnom
Vjesniku, upozorio me da tekst kojeg je on svojedobno imao u
rukama (dobio ga je s Cengicevom sugestijom da ga priredi za
tisak) nije imao formu kontinuirane knjige vec se radilo o
nizu fragmentarnih scena koje redaktorskim zahvatima nije bilo
moguce povezati pa je on, kao urednik sarajevskog izdanja
"Sabranih djela" nakon Malinarove smrti, odustao od
objavljivanja knjige i rukopis vratio Cengicu.
Da rukopis postoji, ili je barem postojao, upucuje i niz
Krlezinih iskaza. Sestu knjigu Krleza spominje na vise mjesta
u razlicitim svojim tekstovima. Prije svega, u dnevnickim
zapisima iz prosinca 1968. govori o tome kako je dosao do
polovice te knjige i kako se nada da ce do veljace 1969. imati
oko tri stotine stranica.
U knjizi "Pisma" sarajevskog izdanja "Sabranih djela" naci
cemo pisma upucena Zoltanu Csuki (4. rujna 1972.) i Mariji
Krukowskoj (21. sijecnja 1974.) u kojima Krleza govori o tome
kako ocekuje skoro tiskanje seste knjige. O toj knjizi cesto
razgovara i s Enesom Cengicem; primjerice, 2. lipnja 1976.
godine rekao mu je:
"A sto se seste knjige tice, ne znam ni sâm. Napisana je, ali
ima jos na njoj da se radi. Sve imam u glavi, no rekao sam
vec: ne pise se samo glavom, vec i straznjicom. Sada nemam
volje, nemam strpljenja da pisem". (S Krlezom iz dana u dan,
1985, knj. 2, str. 125)
Na temelju tog citata moze se zakljuciti da knjiga nije posve
gotova, ali zasigurno postoji u nekom radnom, nezavrsenom
obliku. Ta ga knjiga opsesivno proganja; stalno Cengicu govori
o tome da "zastavira" (radi na "Zastavama"); 19. travnja 1979.
(knj. 3, str. 177) izrijekom mu potvrdjuje da je knjiga
napisana ("nije u glavi, nego na hartiji"); stovise, i
precizira koje razdoblje ona obuhvaca ("sesnaesta, sedamnaesta
i osamnaesta godina"), a to znaci da bi ona popunila vremensku
prazninu izmedju trece i cetvrte knjige petosvescanog izdanja
"Zastava". Krleza spominje i naslov te seste knjige: "Na
lijepom plavom Dunavu".
Zanimljivo je da na nekim mjestima Krleza spominje i rad na
sedmoj knjizi, primjerice, u pismu Csuki 5. listopada 1971.,
ali i u razgovoru s Cengicem (knj. 2, str. 146). Poznavajuci
Krlezine navike, doista nije nemoguce da je poceo nesto raditi
na sedmoj knjizi, a da prethodno nije zavrsio sestu.
Iako sam svjestan cinjenice da je u umjetnika uobrazilja
iznimno razvijena, da svi mi koji pisemo, cak i ako nismo
umjetnici, volimo tekstove koje imamo u glavi zamisljati, pa i
uvjeravati druge, da su vec napisani; ipak ne vjerujem da je
Krleza sestu knjigu "Zastava" posve izmistificirao i da je ona
ostala samo u njegovoj glavi.
Postoji mogucnost i da smo mi koji smo pregledavali Krlezinu
ostavstinu ponesto i previdjeli. Rijec je o desecima,
vjerojatno i stotinama tisuca kartica gradje (ne znam je li
netko izmjerio tezinu tih 14 golemih sanduka, ali vjerojatno
ono sto je u njima tezi barem jednu tonu); u ovom prvom
pregledu nismo mogli detaljno proucavati svaki papiric,
nastojali smo samo naciniti elementarnu evidenciju gradje,
odijeliti tekstove kojima je autor sam Krleza od onih koje su
druge osobe uputile njemu te izdvojiti neobjavljene radove od
objavljenih.
Ipak, ne vjerujem da nam je mogao promaknuti citav fascikl
(ili odeblja biljeznica, ili veci snop papira), a buduci da
sam osobno svako Krlezino djelo procitao nekoliko puta,
vjerujem da bih uspio locirati kamo pripada rukopis u kojemu
se spominju likovi iz "Zastava".
Ako je tocan Frangesov iskaz da je osamdesetih godina imao u
rukama fragmentarni rukopis seste knjige "Zastava", jasno je
zasto tog rukopisa nema u ostavstini koja se nalazi u NSK.
Naime, Krlezina je ostavstina (uz dosta peripetija i javnih
polemika) nakon njegove smrti pohranjena u trezore Nacionalne
i sveucilisne knjiznice. Ako je netko zelio doci do nekog
rukopisa sredinom osamdesetih, mogao je to uciniti jedino tako
da prodre u trezor, polomi pecate i iznese rukopise; naravno,
na isti takav nacin ih je mogao i vratiti. No, drzim da je
takva mogucnost iskljucena.
Medjutim, neke cinjenice jasno upucuju na zakljucak da sva
Krlezina rukopisna gradja nije pohranjena u Sveucilisnu
knjiznicu. Enes Cengic je u svojim knjigama razgovora s
Krlezom objavio nekoliko tekstova iz Krlezine rukopisne
ostavstine. Na temelju rukopisa objavljeni su i "Zapisi sa
Trzica". Zeljko Sabol ih je grafoloski obradjivao sredinom
osamdesetih, iz cega je ocito da oni nisu bili pohranjeni s
ostalom rukopisnom ostavstinom. Pretpostavljam da je te
rukopise Cengic objavljivao s Krlezinim (pismenim ili samo
usmenim?) dopustenjem. Za neke rukopisne dokumente jasno je da
je Krleza zelio da budu objavljeni, primjerice, odnosi se to
prije svega na Promemoriju istrazivacima tzv. "sukoba na
ljevici" koja je najprije objavljena 1982. u sarajevskom
casopisu Dalje i Cengicevoj monografiji "Krleza", a tek potom
u Krlezinoj knjizi "Dijalekticki antibarbarus".
Osobno mi je, kao istrazivacu Krlezina opusa, drago da je
Cengic objavio nepoznate Krlezine rukopise. Drugo je pitanje
je li to posve suglasno slovu Krlezine oporuke po kojoj svi
rukopisi moraju biti pohranjeni na 20 godina u Nacionalnu i
sveucilisnu knjiznicu. Ali ostavljam to pitanje pravnicima.
Mene kao krlezologa u ovom trenutku najvise zanima sto je od
Krlezinih rukopisa ostalo u posjedu Cengicevih nasljednika. Ja
znam da je Cengic uzivao Krlezino povjerenje; u najtezim
trenucima Krlezina zivota bio je uz njega; ucinio je mnogo i u
poslu tiskanja njegovih djela. Ne treba smetnuti s uma da je
sarajevsko izdanje "Sabranih djela" (uza sve pojedinacne
nedostatke) jedino dosad zavrseno izdanje nakon vise pokusaja
u proslosti; njegove knjige razgovora s Krlezom zanimljivo su
i vrijedno stivo. Mislim da mu je uvijek bila u interesu
afirmacija Krlezina umjetnickog djela, da se omoguci njegovo
proucavanje te da se potakne izdavacki i citateljski interes.
Ocekujem stoga da ce njegovi nasljednici pregledati Cengicevu
ostavstinu, sami ili uz pomoc vanjskih strucnjaka, izdvojiti
Krlezine rukopise za koje pretpostavljam da bi se u toj
ostavstini mogli naci, zatim knjige s Krlezinim redakturama i
dopunama priredjenima za sarajevsko izdanje "Sabranih djela" te
da ce taj krlezinski fond prikljuciti ostalim rukopisima
pohranjenim u trezoru Nacionalne i sveucilisne knjiznice.
Vjerujem da bi i Enes tako postupio.
