Poezija

                        -  KresimirButkovic -

ZA KAJ BI CA&

Zakaj bi Ca smetal Kaj,
i zac bi Kaj Ca smetal,
kaj to nis reci za nas zavicaj,
i zac bi se jedan drugom nametal?

Zakaj ne bi morje doslo k nama,
i nasi bregi bili deli morskih zrna,
zakaj Sever ne bi bil prama ,
a Jug topli plava nam krma?

I zac nisu judi ka u po ju cvi t,
da bi ih bilo brez razlike svuda,
i da u Zagrebu bude Split,
i da Sava Splitom vrluda?

Zakaj bi Ca smetal Kaj,
ca ni bo je da su tolike ri ci,
oni su oba horvatski takaj,
a pisma il pjesma s njima se dici!


PURGERSKI PLAVO

Digli su Dubravu, Ravnice, Donji Grad,
digli su Trnje, i Tresnjevku, i Centar,
pa nek mi kazu da Zagreb je gad!

U crne zastave zavili tribine,
u crne odore skrojili sudbine,
pa nek mi kazu da Zagreb je gad,
pa nek mi pljuju na moj rodni grad!

Stavise okove na zastave plave,
liju se zuci, i padaju glave,
a mi smo jednako jadni k o prije,
i neka se smedja fotelja sad smije.

Jer ja cu zauvijek za istim stijegom,
onako purgerski pod svojim brijegom,
zaurlati kad god budem htio,
volim te Dinamo gdje god mi bio!



POMISLIM

Pomislim da sam noc, u tamu odnosim svo nakupljeno 
smece, bez traga, odnosim daleko,
bez povratka.
Pomislim da sam jutro, donosim sunce, i jutarnju izmaglicu
na proplanke. Otvaram snene oci
zaspaloj djeci.
Pomislim da sam more, i u valu donosim pjesmu,
sumim, dubeci kamen i cvrste stijene, skrivajuci
u tisini svojih dubina, potopljene brodove i ugasle
zivote mornara.
Pomislim da sam planina, lovim oblake parajuci kisu.
Po meni se penju ljudi, zudeci daljine sto ih od pogleda skrivam.
Pomislim da sam zemlja, svojim tijelom hranim, dajem,
cuvam i pokapam! Crna, zuta, bijela, crvena, i svi me vole,
na meni ginu, krv liju, ali me vole.
Pomislim da sam nebo, isarano dugom, oblacima putnicima,
Po meni plove ptice, sareni baloni, u moja njedra gledaju ljudi.
Pomislim da sam voda, tecem i sve napajam, smiju mi se
u lice gledajuci svoj odraz, a ja pojim zedne donoseci sa sobom
zivot.
Pomislim da sam vatra, gorim u necijem kaminu, grijem promrzle
ruke nekog siromaha, palim sve necisto, gorim.
Pomislim da sam vjetar, podizem prasinu, bacam je
i nosim na krovove kuca, ulazim u stanove i lupam vratima,
vijorim ponosno barjake, kovitlam zauzdane zmajeve, mrsim
kosu prelijepim zenama, skrivam im se u bluzu, bjezim.
Pomislim da sam zrak, ulazim u tijela svemu zivom,
kroz mene prolaze, ljube se, disu, masu rukama, stiscu
sakama, tlace me u bocama, a ja kao mjehuric isplivam
iz mora i opet sam tu.
Pomislim da sam pjesma, sto sa usana titra i donosi srecu,
Otkrivajuci, skrivajuci, budeci, opominjuci, slaveci.
Pomislim da sam svemir, nedokuciv, taman, pun tajni,
a opet dostupan.
Pomislim da sam san, uvlacim se u tudje misli, plaseci ih,
radujuci ih, pitajuci ih.
Pomislim da sam cvijet sto mirise u sobi, da sam svjetlo u 
tvom oku, da sam ljubav, da sam brsljan&
Pomislim, pomislim, pomislim&



ZAGREBU 

Lutamo zivotom kao neki stranci,
nije nam dosta potrosenih dana,
duge su sjene nasi stari znanci,
dok umire sunce a radja se tama;
Ponekad netko pogledom isprati,
sve boje sto nebo je dalo,
kad utihnu ptice, tko ce to znati,
u jednu pjesmu koliko je stalo?
Lome se svjetla izloga ducana,
pred njima tuzna stvarnost stoji,
odavno kisom i suzom sprana,
jedna je crna, druga u boji.
Prokleto peku stisnute oci,
u hladnom znoju zora se budi,
dok sunce zarom uzvraca noci,
zalutalo pseto odanost nudi;
Uz slamove grada ne trosite rijeci,
odavno nitko nista ne cuje,
ovdje se samo zbog novca kleci,
poneko dijete o Dinamu snuje.

Vuku se ljudi k o prebita stoka,
Zagreb je ista hrvatska prica,
na grbu modrom izbitog stoka,
zvijezda i vrata ostatak su kica.
Poneseni slikom pustih obecanja,
slijeva se rijeka naivnih ljudi,
s Markova trga razocaranja,
opet se samo Zagrebu sudi!
Pa nismo mi ovce samo za vunu,
u ovom gradu milijun dusa,
na cetiri dijela podijelite krunu,
pa nek svak dio ponosno kusa!
Ponesite snove u predgradje grada,
urusite slike ruralnog koda,
ovdje je prva umrla nada,
mi smo krma potonula broda;
Lutamo zivotom kao neki stranci,
na jedvite jade skrpamo sutra,
duge su sjene stari nam znanci,
tek pjesma ptica vraca nam sutra.


NIMA VISE

Lanterna ne gasi sjaj vrimena,
miruju mrize, Bepa vise nima,
na krcatu rivu zbilo se judi,
da zalazak sunca isprate vinom.
Ni barke, ni batane, ni skarpina,
samo kuce restu, radjaju se dica,
bestimlju ljudi i vrime i sime,
ni kise da ispere grija.
Dernja se dite na lesadu od ribe,
ka glavoc je okrenia vratom,
niz sporka usta cide se sline,
da uvati majku na sentimente.
Pasalo je vrime od cukra i masti,
nima covika da gre u poje,
masline blide i same zriju,
u kanatu ovce bleje  vode.
Bepa nima, ni skerce od Kuke,
na fjaku se lipe kapi od znoja,
fali sam korak i ne cujen zvuke,
na ledja svak prti vrimena svoja!



KAK

Kak sunce kaj na nebu sja,
od njega nigdo lepsi ni ,
tak poput belega snega,
pod Sl emenom On stoji!

Nek sam probaju nekaj rec ,
pak i dotepencu srce zvoni,
od Njega nigdo nije vec
sem horvatzki kral evi!

Ti sjaji moj Grade jos 900 l et ,
nek popevaju p esme o Tebi,
budi topli kak zagorska kl et,
moj Zagreb zivi vu meni!



RUJAN NA RABU

Cujem, kliktaj galeba izmijesan s mirisom
Mediterana.
Rujan se mreska na povrsini mora,
u sve kracem danu sve manje vremena
ocutjeti ljepotu.
Rab odise mirom i u tom miru
pronalazim sama sebe, ne trazeci
ni slike ohladnjela Zagreba.
Prevaren godinama polazaka i dolazaka
vise i ne razumijem sto je odlazak.
Jednostavno, sve je tu,
neogranicen prostor, bez vremena, mjeseca,
ni tjedna, ni dana, ni sata.
Ustaljen sam u sreci, premda,
nista sto me okruzuje nije dio igre na srecu,
uspjela replika Raja u kojem 
Rab razlicit je tek u jednom slovu.
Ne zamaram se sadasnjicom,
izbjegavam sve te zivotne kategorizacije.
Ne bjezim, daleko od toga;
zanemarujem nepotreban ljudski zid
pred prirodnim,
i ako moram nesto ocekivati,
mozda je to jednostavnost,
savrsenstvo oblika bez ikakva
dodatna uresa,
poput naga tijela sto stoji pod tusem,
ili pak boja otoka u ranojesenskoj kisi.
Trenutak kad dan izgubi svoju svjetlost,
sve utihnu i nestade bas poput
cedna djeteta pod pokrivacem.
Zazelis laku noc svemiru,
a Rab, u mirisu ozona
usnut ce u meni.



U

Razvrstane u nesvrstane,
odjenute u neodjenute,
obmanute u neobmanute,
zbrinute u nezbrinute,
maknute u smaknute.

Jauk u bauk,
vijesti u sjesti,
prevedi u neredi,
odmjeri u promjeri,
ficukni u umukni!

Smisli u pokisni,
nulti u multi,
vrijedno u bezvrijedno,
auto u automat,
arak u jarak,
prag u Haag!

Bijesni u svjesni,
casni u krasni,
jasni u masni,
prasni u rasni,
i macka u  rvacka!


KRATAK ZIVOTOPIS:

Rodjen 2. 1. 1973. u Zagrebu.
Zavrsio Komercijalnu skolu. Studira na Fakultetu politickih znanosti.
Objavljivao u  Hrvatskom knjizevnom listu (1994.-2000.),  Ognjistu (1991.-2000.) i  Usponima (1998.-). Od 2001., postao stalni suradnik u internet casopisu na stranici www.avia.croadria.com  (Za bolji zivot -  Sutra  ) i na www.poezijaonline.com  

adresa: Side Kosutic 4, 10090 Zagreb
e-mail: kresimir.butkovic@hi.hinet.hr 
brzoglas: 345-7977