Search


Advanced Search
Nenad Bach - Editor in Chief

Sponsored Ads
 »  Home  »  Culture And Arts  »  (H) U ISKONU GLAGOLJICE
(H) U ISKONU GLAGOLJICE
By Andrej Urem | Published  12/6/2004 | Culture And Arts | Unrated
(H) U ISKONU GLAGOLJICE

 

U ISKONU GLAGOLJICE

Stoljece znanosti

Prkositi kategorizaciji, ili ispravljati dobro ukorijenjene, i potom široko prihvacene teze što se vec desetljecima nalaze u enciklopedijama i školskim udžbenicima, nezahvalan je i trudan posao. Katedre i akademije su teško osvojive tvrde, bastioni, Sancta sanctorum, a nerijetko i topovnjace znanja; one sve manje sabiru i prenose znanje, a sve više ga licenciraju i brane sa svojih propovjedaonica kao da se radi nemocniku. One su sebe pomiješale s istinom i predstavljaju posljednju fazu okoštavanja i njihov je otpor rušilacki. Samozadovoljne, uljuljane tišinom i diskretnim žamorom, ne prestaju se diviti sebi i postaju razlogom svog postojanja. Svaki nemir je izazov, a izrecena sumnja vec je osporavanje, kletva i teško oprostiv napad. Udžbenik oblikuje opce mišljenje – a ono vjeruje medijima i školskih se dana sjeca s nostalgijom. Sve je to je pola puta prema predrasudi i doktrini; skolasticnost je mjera znanstvene discipline, nadomjestak za argumentaciju i znamenje autoriteta. Za sinove doktrine autoritet postaje “sveti kanon” i cizelirana faktografija van svake sumnje i ako je kršcanski pojam pravovjernosti vec pomalo posustao izgubivši bojovne sljedbenike, povijesna znanost, još uvijek mjerilom vec zaboravljene hereze – prijekim pogledom gleda na svaku tezu izvan matrice. I nema tu više plamena znatiželje, ni volje niti srcanih ugriza; samo lakovjernost i uskogrudnost, tek opce mišljenje i njegova sljedba – laicko citateljstvo. Ili ako parafraziram povjesnicara Edwarda Gibbona: slijed stidljivih ucenika poslije se pretvara u dogmatske ucitelje sljedece generacije udvorica. Hoce li se na koncu u bezuba usta ugradivati plasticni ocnjaci?
Vlast i autori udžbenika su Jakin i Boaz, cuvari doktrine svake dobro uhranjene teorije. Krug odabranih, ali ne i posvecenih. Udžbenik povijesti je cuvar znanstvene pravovjernosti i politickog cudoreda. I enciklopedije su u toj zadaci pazikuca i strogih sudaca, njihovi tekstovi postaju krunski dokaz sam po sebi, potom se izvrgnu u dogmu, a nakon stoljeca ili dva, njihovih se zabluda ponekad prisjete tek zlobnici. Što je danas ostalo od heliocentricnog sustava i koje sve mudre glave onog doba nisu izrekle svoju sumnju, ali se nisu pobunile vec su hinjenom šutnjom potvrdivali njegovu valjanost? Ako je to vec bilo povijesno davno, uronjeno u neko "mracno" srednjovjekovlje, onda je Kant-Laplaceova teorija toliko svježa da se još prije tridesetak godina servirala u osnovnim i srednjim školama. Kad je izgubila utrku s Velikim praskom i ostalim astronomskim teorijama, ni Kantu niti Laplaceu nije ništa od znanstvene velicine oduzeto. Znanost cesto broji pogotke, a nerado se sjeca promašaja. A spaljivanje vještica i raznovrsnih demona? I onda je bilo mudrih i razboritih, u tim “mracnim stoljecima” napisane su izuzetne knjige, ali bujica predrasuda i straha odnosi i najhrabrije. Da li se tada spaljivalo i znanje, jer taj pojam potjece od starogrckog pojma daimon? Slijedeci taj korijen, možda se toliko hvaljena vladavina znanja treba zvati – demonkracija?
Znanost je na koncu samo novovjeki pokušaj tehnologa, modernih Dedala, a znanstvenici su prije tragaoci i oni što pokušavaju, a ne oni što rješavaju temeljna pitanja kozmologije, Svemira i njegova smisla. Dokazivanje je na koncu samo igra: najprije se zamišlja, pa dokazuje, potom se, poticano sumnjom, zamišlja nešto drugo i postupak se ponavlja. Znanost u potrazi za opipljivim dokazima i ne radi ništa nego oscilira izmedu ta dva omedenja, a ponekad posrne i od argumenta ucini rekvizit u narucenoj predstavi. Trajna žudnja za dokazivanjem obilježila je znanost. I danas, svatko tko se dira u Veliki prasak, u njegovu valjanost, vjerojatno ce postati predmetom poruge. Svaka potraga za novim zapocinje rušenjem postojecih istina, a završava ustolicenjem novih. Zaborav i kratkoca ljudskog vijeka najbolji su poticaj novim sumnjama i potragama. Je li uopce uputno spominjati knjigu Safer ha-Zohar koja je Veliki prasak, i ono što mu je prethodilo, slikovito opisala u 13 stoljecu?
Znanost je religija 20. stoljeca, a tehnologija je dokaz njenog cudotvorstva. Nakon pokušaja tisucljeca da se na posljednja pitanja daju valjani odgovori teologijom, mistikom, ezoterijom i hermetikom, znanost je dobila svoju priliku i umjesto odgovora napredno covjecanstvo je "dobilo" obilje dokolice, igracke, lagodu i nepodnošljivu lakocu samouništenja, pretilnost i depresiju, a posljednji odgovori ostali su sjajiti na istoj udaljenosti i žuljati na istom mjestu kao i prije. Svjetonazor temeljen na znanosti boluje od doslovnosti jer je u rukama tehnologa. Znanstvene teorije su igra malih dokaza i velikih predrasuda što nikad ne prestaju pohoditi ljudsku taštinu; u znanosti istina je samo teorija koja je valjana dok je neka druga ne smjeni snagom nekog drugog/drugacijeg, redovito djelomicnog, dokaza ili autoritetom nabubrenog ega. Mrvice znanstvene pedanterije zapisane fusnotama više velicaju autora nego potkrepljuju štivo. Zapravo, atenuirano znanje i pojacana nesigurnost neprestano se prilagoduju i potkrepljuju obilnom bibliografijom na kraju znanstvenih radova.
Neoprezno i neukusno je petljati istinu u tu rabotu znanstvenog dokazivanja. Zasužnjeni svojom ambicijom ne možemo govoriti u ime istine. Ona je na koncu neizreciva stvarnost nedohvatna znanosti, i bilo bi poželjno ne vezivati istinu i aktualnu znanstvenu teoriju, makar bila utemeljena na cinjenicama i ne znam kakvim dokazima. Neke cinjenice je sa sobom donijelo vrijeme i ono ce ih i odnijeti. Sve istinito nije pojava i svaka pojava nije nužno istinita. Znanost i religija se prožimlju, ali posjeduju samo dio istine. Istina je tajna spokoja, nije dokaz izvan svake sumnje. Arijadnina nit do što vodi do dokaza je nadahnuce, a ne prst Nevjernog Tome uguran u Božju ranu. Teško je s istinom, podijeliti je i ostaviti je nataknutom. Kao i umjetnost, istina je nedokaziva. Uzdah ociju prilijepljenih za strop Sikstinske kapele, govori više od svih strucnih studija i analiza.
Lista “apsolutnih” (povijesnih) istina previše je duga i povijest znanosti je povijest propalih znanstvenih teorija. Znaci li to da je svijet živio u lažima, da su se znanstvene cinjenice uklapale u teoriju, a ne teorija u cinjenice? Ili je možda previše dragocjena vremena posvecivao neuništivim bajkama, pa su ga bajke toliko zacarale da svijet više ne umije prepoznati blagodat znanstvene cinjenice? Ljudi su izjednaceni u neznanju, tek se po znanju razlikuju. I ove aktualne znanstvene istine, za ne više od pola stoljeca, bit ce izlijecene od samouvjerenosti, predrasuda, i samo ce ostavljene biste na trgu velikana podsjecati na njihovu negdanju nedodirljivost. Povijest znanja postaje dirljiva povijest promašaja i spomenik ljudske slabosti. Više su je odredile mane nego vrline pobjednika. Možda nije pogrešno, kako to piše Chesterton, uvijek prije vjerovati bajkama starih udanih žena, nego cinjenicama starih usidjelica.
Zbog površnog prijevoda u Vulgati “zrake” su postale “rogovi” i vec gotovo dva tisucljeca mudrom Mojsiju iz glave vire rogovi i kršcanska ikonografija uporno je insistirala upravo na toj atribuciji – rogovi kao znak mudrosti!...iz Mojsijeva lica izbija svjetlost (Izlazak 34,30), i to je izreceno glagolom qaran, koji se može izvesti od imenice qeren (rog), odakle Vulgata doslovno prijevodi: Njegovo je lice imalo rogove, umjesto: njegovo se lice žarilo (iz lica izbija svjetlost). No, imajuci na umu da su Židovi u svom pismu bilježili samo konsonante, a masoretskim znakovima (punktacijom) tek puno kasnije poceli oznacavati samoglasnike i naglaske, lako se mogla potkrasti greška, previd, i tako je izraslo Mojsijevo rogovlje. Greškom prepisivaca, jedna tocka stavljena na krivo mjesto, ucinila je Mojsija rogatog, a to je prihvatila kršcanska ikonografija, a svi oni što su u prošlim stoljecima odmahivali pokazujuci sumnju u Mojsijevo rogovlje, u takvu atribuciju mudrosti, lako su mogli izgubiti ono na cemu rogovi stoje. Ili izraz semitski, skovao je i prvi put izrekao njemacki povjesnicar August Ludwig von Schlözer (1735 – 1809) s namjerom da oznaci jednu grupu srodnih jezika. Ljude koji su govorili tim jezicima prozvao je Semitima. I to je sve; zapoceto u jezikoslovlju, završilo je dimom u Oswiecimu. Razni predznaci i zle interpretacije koje su se iz toga izrodile ne mogu se pripisati samo neukosti i manipulaciji, vec i povjesnicarima koji su taj izraz poceli upotrebljavati za narode i jezike Starog svijeta na nacin kao da je pojam semitski pronaden na kakvim prastarim sumerskim, akadskim, hetitskim, ugaritskim, biblijskim ili egipatskim spisima. Citajuci današnje povijesne udžbenike Starog svijeta, pojam semitski se koristi s nepojmljivom lakocom, prisno uvjerljiv, kao da je rijec o krsnim listovima ili uredno produženim putovnicama. Tako siguran kao da je rijec o talijanskom, portugalskom, hrvatskom... Ne, u starim spisima toga pojma nema, cak je i danas vrlo nejasno potice li pojam semitski od Noinog sina Šema ili od latinskog semita sa znacenjem puteljka.
Doista veliki povijesni mutež nastao je brkanjem dvaju pojmova koji su fonetski i morfološki dosta teško razlikuju, a imaju posve razlicito znacenje. Cak i kod ozbiljnih autora i prevoditelja, brkaju se pojmovi arjianizam (odnosi se na hereticno ucenje Arija; arijevac, pristaša arijanizma; pridjev arijevski) i Arijac, koji se odnosi na pripadnika naroda Arya (na sanskrtu, plemenit, tj. gospodin), indoeuropskog naroda, u širem smislu pripadnik indoeuropskog naroda ili plemena. Pridjev je arijski. Jezivo carobnjaštvo poluznanja, ljudska glupost, loši prijevodi i još gore politicke ambicije, potom su proizveli kovanice koje ne znace ništa ili, što je najgore, mogu se odnositi i na jedno i na drugo, a najcešce na neku pojmovnu zbrku poput – nesemit, Židov, i onda u nastavku heretik kao istoznacnica, potom etikete i denuncijacije... Želja je neodoljiv izazov, ona je cesto seniornija od covjeka kao što je i žed starija od vode. Atomska bomba napravljena je prije elektricne centrale na atomski pogon. Interesantno je da se u starijim njemackim tekstovima sjeverni Afganistan i susjedna Turkestanska ravnica ponekad nazivaju Arijana i ime te ravnice može prethoditi pojmu Arya.
U umjetnosti pojam estetike uveo je 1750 Alexander Baumgarten, pojam lijepih umjetnosti prvi je izrekao Charles Baté, poslije je znacenje pomaknuto, ali zar nije upitno koliko se tim pojmovima mogu opisivati djela Srednjeg vijeka ili pak Antike? Koliko ta dva pojma korespondiraju s grckim techne, ili latinskim ars, na ono iz prirode (fysei) ili ono po ljudskoj odluci (nomo thesěa), ono Aristotelovo “samo po sebi” (to kat’ heauton) i što postoji “za nas” (to pros hemas), uvijek ostaje nedovoljno jasno, zatvoreno prostorom i vremenom.


Stari svijet i Vucedol

Drevni egipatski dokumenti Knjiga Am-duata opisuju Totha kako znakove pisma vadi iz slike bogova. Pismo nije dosjetka ili izum pa ni onih najmudrijih. Velika je tajna pisma, veca od covjekove ambicije, oholosti i gladi za znanjem. Ono je za ljude nadahnuce što ga upuceni vide u slici vjecnosti. Osjecaj za istinito upucuje na analogiju: vidljivo i nevidljivo, ponavljanje i neprolaznost i vjecita povezanost, gotovo snolika povezanost zvijezda i pisma. Snaga pismena za jedne je jedinstveni vizualni znak božanske djelatnosti, objave; za druge beskonacno prapocelo predaje, sama objava, a za previše njih to je tek tiskarski slog i dnevne novine uz jutarnju kavu ili ljubavni romancici. Vrhunsko božansko ime u Hebreja, Grka, Rimljena, Arapa, Germana i Slavena sastoji se od cetiriju slova (JHVH, T(h)eós, Deus, Alah, Gott i Bouh) što je cetvorno odredenje Jedinstva ili križ, ili ime prvog covjeka Adam izvedenog od prvog slova cetiriju vjetrova (Antola, Diasa, Arkta i Mesembrije). Vizija se ne mijenja, covjek se mijenja i obnavlja.
Predaja iskljucuje ljude iz kreacije pisma, ljudi su u najboljem slucaju gramaticari. Ponekad islamska ezoterija od slova cini konstitutivne elemente Božjeg tijela. U Indiji Sarasvati, božica govora i pisma, slova poistovjecuje s dijelovima tijela. Brahma, tvorac objave, nosi vijenac od pedeset slova. On oblikova dvadeset i dva slova, odmjeri, posloži i zapocne ih preslagivati te sacini od njih sve stvoreno i sve ono što ce tek biti stvoren, piše u Sefer Yetziri. Islam pretpostavlja i 7 vrhovnih slova koja su istomislena sa 7 božanskih Rijeci. Sedam tonska ljestvica je starija i prethodi oktavi. Dvadeset i osam slova alfabeta su potpun covjek, ona su 28 mjesecevih postaja, broj clanaka na prstima obiju ruku.
Nije baš sve zaceto u retorti Mezopotamije, Bliskog istoka i obalama Nila, i nije baš sve helensko – hebrejsko nasljede; u isto vrijeme u Europi je postojala kultura koja se više od svih drugih približila civilizaciji pismenih. Vucedol je na samoj granici kulture i civilizacije pisma, njegove terine iz samog pocetka treceg tisucljeca prije Krista prikazuju opojnu kozmologiju koju ce tek dvije tisuce godina kasnije tako maštovito opisati Hesiod u Teogoniji i Homer u svojim spjevovima. Na vucedolskim zemljanim posudama nisu samo ukrasi, vec je to solarni kalendar što sluti tajnu Oriona, sazviježda na kome pociva staroegipatski obred krunidbe i Tothov tajni nauk. Faraon je alternacija Velikog boga u sazviježdu Orion. Vucedolci bilježe kretanje Kasiopeje, Labuda, Pegaza i sazviježda Riba, zodijak je prepoznat, kalendar tocan i odreduje ga Orion, junak ranog vremena. U Africi Orion je Locac, pas, U Europi lovac, u Aziji lovac jelena i sobova, u Sjevernoj Americi Lovac medvjeda, u Južnoj Americi Gospodar životinja i pomagac lovaca.
Vucedolskom kulturom nadahnuce luta medu sazviježdima i pismo joj je pred ocima uprtim u iskricavo nocno nebo. Trebao je još samo jedno bdijenje, dodir one vizije koju je Odin primio viseci naglavacke na Drvu života devet dana i noci, i mogla su se skinuti slova s nocnog neba, sricati slova iz lika Velikog lovca, slicno kao što je Toth to cinio u Egiptu. Izostalo je nadahnuce, sricanje pisma, vizija koja nadolazi u stanju bdijenja; još smeta obredna žrtva i manjka ono prepoznavanje tvoracke moci znaka, slova. Vucedolskoj kulturi pogled je još okrenut precima, zastrt obmanom vracanja, ciklusom neprestanog ponavljanja, mjesecu i bijelim kostima obredne žrtve. Namjesto obredne žrtve i lubanja rasporedenih na nacin da prikažu štovanje zvjezdanoj konstelaciji, trebalo je izvaditi slova iz slike Velikog lovca, Velikog pastira, Kneza, poslije Isusa. U Egiptu, na zvjezdanoj karti hrama u Dandarahi (sada u Louvreu), Orion oslikava Ozirisa.
Vucedolska kultura je bila tu, nadomak, nije trebalo koliko ni razmak izmedu Božjeg i Adamova prsta u Sikstinskoj kapeli, ali nedodirnuta objavom nije iznjedrila grad, pismo, a potom i ranu civilizaciju Indoeuropejaca u Europi. Pismo otkriva djelic vjecnog svjetla u covjeku, ono je nebeski poredak i jezik ideja, citanje neba i otkrivanje simbola. Simbol je veza izmedu dva svijeta: vidljivog i nevidljivog. Neizgovoreno postoji, kao i ono prešuceno ili sakriveno – svijet oblikujemo svojom mišlju. U Kini je kaligrafija nadmašila slikarstvo i samo je ona izravno nadahnuce, umjetnost. O umijecu pisanja Wang Xishi kaže: Svaka vodoravna crta gomila je oblaka u ratnickoj formaciji, svaka kuka napeti luk iskonske snage; svaka tocka stijena što se ruši s uzvišena vrhunca; svaki kljun bakreni ukras; svako produženje retka castan izdanak, a svaka vitka i slobodna crta trkac spreman na skok.
Simbol cuva viziju i bilježi iskustvo, naslucuje i traži sudionika, on upucuje i služi upucivanju. Glagoljaška biblija srice asbuohvicu doslovno gledajuci u Velikom lovcu:

Iskon bi Slovo
Slovo bi Bouh
I Bouh bi Beseda
I poceje azbouhovicu
napisana nami ‘z jubavi
nikad, vero nikad pozabit se nece
pokloni se toj starini
pa je onda tek pohabaj
glagoljat ceš evandelje sveto...

To je zapisan jezik proroka i svetaca savladanih istinom; uspomena na tajnu našeg podrijetla, boj zemaljskog znanja i zvjezdane konstelacije, onaj uzdah poniznosti upucen nebeskim tajnama.


Teze i hipoteze

Svi koji hoce osvijetliti svoju prošlost moraju joj se bez predrasuda posvetiti. Glagoljica je staro hrvatsko pismo, a ime je dobilo po cetvrtom slovu koje se zove glagolju, a znaci – govorim. O postanku glagoljskog pisma (azbouhovice) postoje mnoge teorije i one se manje nadopunjuju, a cešce dijametralno razilaze glede interpretacije vremena, temelja i korijena glagoljske pismenosti. Narodi nastanjeni na podrucju današnje Hrvatske tijekom minula tri tisucljeca rabili su pored grckog (alfabet), etrušcanskog, oghamskog, latinskog (abeceda), runskog (gotske futharke, slavenske crte, rjeze, rune), glagoljsko i cirilicno pismo. Danas postoji velik broj razlicitih (hipo)teza, ali njihova podudarnost s cinjenicama nije tolika da bi se i jedna od njih mogla smatrati definitivnom i znanstveno potvrdenom. Brkala se korelacija i kauzalnost, sve tvrdnje se nisu jednako provjeravale, a nepostojanje opipljivih dokaza nije svima bio isti “grijeh”. Nepostojanje dokaza još uvijek nije dokaz nepostojanja.
Predugo bi trajalo nabrojiti (hipo)teze i teorije o podrijetlu glagoljice i nacin na koji se ona širila (i kasnije sažimala) jer znanstveni dokaz svake od njih samo je djelomican i upitno motiviran. Djelomicnost upucuje na širinu problema, motiviranost na prekrajanje povijesti škarama politike. Ipak, dogodilo se da je samo jedna teorija dobila atribut objektivno dokazane (ciril-metodska), svaka druga, i sve ostale, stavljalo se pod tepih ili obezvredivalo etiketom “nepotpune znanstvene metode”. Pritisnuta i osporavana hrvatska državnost na pocetku 19. stoljeca nije imala mnogo izbora. Dosta je toga bilo zacinjeno s politickim tlapnjama i znanstvenom nedosljednošcu, a onaj teško uklopiv višak jednostavno je stavljen sa strane. Valjda je napokon sazrjelo vrijeme za otvoreno iznijeti sve pretpostavke i bez predrasuda ispitati duhovnu osnovu i društvenu strukturu; odvagnuti cinjenice i povijest odvojiti od neprilicnog primateljstva politike i nacionalnih tlapnji.
Prema orijentalnoj teoriji, zaceci glagoljskog pisma su u drevnim istocnim pismima i mnemografickim sustavima kao i u iranskom podrijetlu Hrvata. U Kraljevini Jugoslaviji, i poslije u Titovoj Jugoslaviji, ta je teza bila je napadana iz uvijek istih politickih razloga. Teza je imala mocne protivnike u srpskom i ruskom panslavizmu koji se optimalno uklapao u velikosrpsku ideologiju ekspanzije (Ilija Garašanin i Vuk Stefanovic Karadžic), u teoriji pravoslavlja opsjednutim jednim narodom, jednim jezikom i trima vjerama. Mnogi koji su prihvacali tezu o iranskom podrijetlu Hrvata (Šufflay, Šegvic, Hamm, Lovric...) i na taj nacin tumacili povijest glagoljice, stradali su na jedan ili drugi nacin. Zato se ciril-metodska teorija, pod tutorstvom dviju Jugoslavija, dobro uklapala u panslavisticke trendove noseci u sebi infalibitet te biva tretirana kao povijesni zalog i intelektualna podloga nove (Jugo)slavenske države. Obije Jugoslavije kreirale su svjetske sile, ali ih je omogucila hrvatska umišljenost i diletantizam u državnickim poslovima, loša procjena i dobro smišljene vidovdanske fraze. Tu istu državnu tvorevinu srušila je srpska bahatost i megalomanija i opet – loša procjena, ovaj put srpska. Taj pohod od Istoka na Zapad, zamisao da su upravo Sveta braca opismenili bratske narode na širokom podrucju slavenstva, bila je državotvorna u obije Jugoslavije i alergicna na svaku drugu (hipo)tezu. Isto je tako, misao na jedno pismo izmedu latinskog i grckog, na kojem se još vrši i liturgija, poticala zanesenjaštvo na "treci put", na specificum koji gotovo da prejudicira posebnost naroda okupljenih oko Svete brace.
Jeronimska predaja pripisuje postanak glagoljskog pisma (scriptura hieronymitana) sv. Jeronimu, biblijskom prevoditelju (331 – 420). Prije je to bila “pobožna laž” naših glagoljaša, ne bi li casnim imenom velikog crkvenog ucitelja izbjegli neugodnosti s Rimom, nego istinsko uvjerenje o sv. Jeronimu, ocu novoga pisma. Jednom steceno pravo, glagoljaši su branili i obranili svojom upornošcu, stvarajuci za svoju obranu i poznatu legendu o sv. Jeronimu kao izumitelju glagoljice. Ta tradicija priželjkuje da je kodeks homiletskog zbornika, poznat znanosti kao Glagolita Clozianus, pisala ruka samog sv. Jeronima, pa se ta legenda koja nema pokrice u cinjenicama i kronologiji, pothranjivala u razdobljima kada je pred velikima trebalo dokazivati starost i ravnopravnost glagoljice s latinskim pismom.
Gotska teorija upucuje na mogucnost postanka glagoljskog pisma u vrijeme velikih seoba i prilikom dodira s Gotima i njihovim runama. I Franjo Racki u svom djelu o glagoljici dao je nekoliko važnih upozorenja koja do danas nisu dovoljno vrednovana; smatrao je da je glagoljica posestrima s germanskim runama i dalje u tekstu razmišljajuci o Eddi cak se pita: je li rune predjoše od Vendov ka Gothom? Racki je mislio da su balticki Slaveni (Vani) imali rune kao i Germani. On je u svom djelu iznio nekoliko teza, ali i nepobitnu cinjenicu da nekoliko glagoljskih slova ima ista imena s gotickim pismenima, odnosno germanskim runama. Neka su imena glagoljskih slova po znacenju i nazivima ista kao i runska, iako se ta slova razlikuju oblikom. Urrunen teorija pretpostavlja da su rune (od staronjemackog ru, sa znacenjem tajna, tajnovito) pretpovijesno alfabetno pismo sjeverne Njemacke i da je cak osnova mediteranskom alfabetu, cak i fenickom pismu. I ta teorija je primjer da i drugi jezikoslovlje prekrajaju politickim škarama. Najnovija, strucna i vrlo temeljita ispitivanja o podrijetlu runa ili futharka potvrduju tezu da su one nastale iz etrušcanskog korijena i Alpskog alfabeta iz 2. stoljeca prije Krista ili nešto kasnije.
Nakon Rackoga neslavenskim imenima glagoljskih slova dosta se bavio Eduard Boguslovski. On je smatrao da su rune imali Slaveni (Weneti) i da su ih od njih preuzeli Goti, a posebno se pozivao na izvore o postojanju glagoljskog psaltira kojim se služio posljednji salonitanski nadbiskup. Boguslovski je dopuštao mogucnost da je Ciril mogao biti reformator glagoljice, ali ne i njen izumitelj. Pismo harmonizira s glazbom brojeva i slova se medusobno odnose u skladu s numerickom progresijom. Dokaz da je glagoljica starija od gotskog alfabeta potkrepljuje brojcana vrijednost slova, jer u glagoljici ona tece neprekinuto dok se u gotskom alfabetu i cirilici razvija prema grckom alfabetu. Zapravo, samo u glagoljici brojcana vrijednost tece neprekinuto. Cinjenica postojanja germanskih naziva i znacenja za razmjerno veliki broj glagoljskih slova dokazuje da je to pismo moglo nastati u nekom politickom zajedništvu ili vojnom savezu slavenskog (slaveniziranog) i germanskog etnosa. Ti su Germani mogli biti samo Goti jer su oni jedni germanski narod koji je zavladao teritorijem na kojem je nastala prvotna jezgra hrvatske države. Takvo nastajanje glagoljice u razdoblju slavensko-germanskog zajedništva moguce je datirati u vrijeme Wulfile (2. polovica IV. stoljeca). Ne može se niti iskljuciti mogucnost da su Goti ili Sklavi po doseljenju na sjeverozapadni dio rimske provincije Dalmacije, zatekli glagoljicu u starosjeditelja i s njihovih dotadanjih prostora širili je dalje. Da su ti starosjeditelji imali neka svoja posebna pismena potvrduju i arheološki nalazi iz Lisicica. Zapravo, gotska (hipo)teza je pokušaj poistovjecivanja starih Hrvata s Gotima. Toma Arhidakon glagoljska slova naziva “gotskim slovima”.
Zapadna teorija govori o sustavnom skrivanju cinjenica. Naime pisani spomenici (navodno dobro i uredno zametnuti) svjedoce da je glagoljsko pismo bilo poznato starorimskim i latinskim piscima znatno prije djelovanja sv. Jeronim i sv. Cirila i Metoda, cak u I. stoljecu. Može ih se naci i medu starim italskim pismenima. Zastupnici ove teorije uvjereni su u postojanje glagoljice na podrucju akvilejskog patrijarha i na podrucju salzburške biskupije. Zapravo radi se o najstarijim glagoljskim tekstovima koji su posljednji put videni u njihovim pismohranama. Motive temeljitog sakrivanja, cak i nijekanja, takvih pisanih spomenika treba tražiti u onoj prijelomnici kad Konstantin Veliki prihvaca kršcanstvo za državnu religiju i kad potom latinski želi potisnuti svaki drugi jezik (osim grckog) iz liturgije. Jeronimov prijevod Biblije na latinski zove se Vulgata, jer je od svetih jezika (hebrejski i aramejski) preveden na priprost, vulgarni jezik toga doba – na latinski. U isto vrijeme Sirijska rana crkva ima Peshitu (u prijevodu znaci jednostavno, uobicajeno), Bibliju napisanu narodnim jezikom. No, uskoro je Zapadnom crkvom taj “vulgarni” latinski zagospodario kao jedini jezik bogoslužja i potirao svaku mogucnost da se liturgija vodi na bilo kojem drugom jeziku. Ne smije se zaboraviti da je tek II. Vatikanski koncil (1962 – 1965) odobrio liturgiju na narodnim jezicima. Takoder, zapadna teorija odrice svaku mogucnost da je potpuno novo pismo sastavio jedan covjek i to je argument koji ne treba zanemariti kada god je rijec o pismu i njegovu nastanku.
Boris Mauravieff, vrstan teolog i filozof religije, u svojoj knjizi Gnosa, posve usput spominje cinjenicu (jer je za njega opcepoznata) da je sv. Ciril u Kersonu naišao na evandelja pisana glagoljicom, a za samo pismo kaže da ga je upotrebljavao sv. Andrija apostol.
Usprkos cinjenici da su sve teze i teorije ostale nedorecene i manjkave, cak i bez pouzdanog svjedocanstva, samo je ciril-metodska dobila status udžbenicke i, potisnuvši sve ostale, prerasla u zvanicnu, cak državotvornu. Nastala krajem 18. stoljeca, a probudena idejom panslavizma, ona gorljivo tumaci da je Božanskim nadahnucem glagoljsko pismo stvorio sv. Ciril (861 – 863), a pristaše teorije to potkrepljuju dokumentima Žica sv. Cirila i Hrabrovom raspravom O pismenah. U stvari, Žice sv. Cirila je kompilacija, podosta dvojben sastavak od 6 razlicitih dijelova nastalim u razlicitim vremenima od kojih neki nemaju nikakve veze sa sv. Cirilom. Prvo je poglavlje govor sv. Grgura Nazarinskog u pocast njegovom prijatelju Baziliju Velikom (i jedan i drugi živjeli u 4. stoljecu); drugo i sve do 5. poglavlja je Žice – to je izvjesno.
Neki su dijelovi nastali u 14. i 15. stoljecu i napisani su maštovito, a 17. i 18. odjeljci su prepricana Legenda italica – opis Cirilova boravka u Rimu, odobrenje narodnog jezika u liturgiji te njegova smrt. Suburbikalni biskup Rima, Gaudencije iz Velletrija, pisac i suvremenik sv. Cirila, zna za Cirilovu misiju medu Kazarima i Slavenima, poznaje njegov prijevod Svetog Pisma (Assemanov evandelistar), ali ništa ne zna o njegovu izumu nekog slavenskog pisma. Legenda moravica takoder opisuje Cirilovu misiju medu Slavenima, njegov boravak u Rimu, borbu za bogoslužje na jeziku puka, a opet se ne spominje Cirilovo autorstvo nekog pisma. Tek 14. i 15. odjeljci Žica spominju kako je Ciril nakon mnoštvo molitvi i posta sastavio slavensko pismo, ali ne spominje se ni azbouhovica niti glagoljica. To može biti jedino cirilica. I usput, koliko je do sada poznato Moravska nije nikada imala kneza s imenom Rastislav koji je k sebi pozvao misionare.
Ipak, besmislena je i sama pomisao da bi jedan Grk, odgojen u tradiciji prepisivanja svetih knjiga i preslikavanja Aheiropoietosa, pokušao stvoriti novo pismo za slavenske narode radi njihova što uspješnijeg kristijaniziranja. Ili da bi za slavenska slova rabio germanske (runske) nazive. Nezamislivo je da bi pravovjerna crkvena osoba stvarala pismena i da bi se pri tome služila nazivima što su ih u davnini rabili poganski, a kasnije germanski narodi zahvaceni herezom Arija.
Cirilmetodska teorija više je opstala autoritetom svojih zagovornika i politickim entuzijazmom panslavizma, nego snagom argumenata. Sve ove spomenute (hipo)teze su razlicite, ali dokumenti su uvijek isti bilo da su obznanjeni, zagubljeni ili sakrivani. Zašto i kako je opstala i kako je kanonizirana ciril-metodska teorija? Više je to bio zbroj politickih silnica na našim prostorima, nego razvidnost argumenta. Uništenje kršcanstva u Iliriku, na prostoru što se protezao od Alpa do Peloponeza, te od Jadrana do Crnoga mora, imalo je teške posljedice za daljnju buducnost kršcanstva uopce. Ilirsko, latinsko i grcko stanovništvo te rimske provincije predstavljalo je do tada stvarnu i povijesnu vezu izmedu Zapada i Istoka, Rima i Konstantinopolisa. Da Sclavini nisu za jedno vrijeme uništili kršcanstvo u Iliriku, ne bi Zapadna i Istocna crkva izgubile prirodni kontakt i kontinuitet, možda ne bi došlo do udaljavanja i onako nepremostivih razlika – uzrokom kasnijeg raskola. Novi gospodari Ilirika presjekli su veze koje su u tom djelu spajale Zapad s Istokom. U jednom razdobljuu (od nekoliko stoljeca, tj. V – IX), Ilirik je bio dekristijaniziran i dijalog izmedu Zapada i Istoka bio je otežan, cak i onemogucen. Kad su u IX. stoljecu Rimska i Carigradska crkva kršcanskom civilizacijom pridobile poganske došljake, opet su se susrele na podrucju Ilirika, ali sada vec kao suparnice. Duga odijeljenost ih je otudila (Pedesetogodišnja podijeljenost Njemacke nakon II. svjetskog rata odvojila je jedan narod – Nijemce, više nego se itko tome nadao). Malo potom, stjecajem povijesnih okolnosti, došlo je do snažne orijentalizacije Istocne (Bizantske) crkve, a zapadno kršcanstvo izgubilo je mnogo od starih tradicija rane crkve.
Teško je tocno odrediti kada Hrvati kao narod napuštaju pogansko štovanje i prihvacaju kršcanstvo kao mjerilo društvenog ponašanja; susret s kršcanstvom moguc je i prije VII. stoljeca, no, proces kristijanizacije otegao se stoljecima. Na prostoru Histra, Japoda i Liburna, Hrvati su najvjerojatnije došli na glagoljicu (azbouhovicu), cakavicu i to je bilo ono najsvetije i najsudbonosnije što im se u povijesti dogodilo. I baš tu, na zapadnom rubu Ilirika, medu maslinama i vinogradima nastala je prva trajnija državna organizacija Hrvata, usporedo s njom i crkvena. I upravo tu, naši su preci stvarali i stvorili, i održali kroz prva stoljeca naše artikulacije, najznamenitiju hrvatsku pisanu kulturu – glagoljicu. Bašcanska ploca pisana je cakavski sa starocrkveno-slavenskim elementima. Prvi veci cakavski tekstovi potjecu iz 13. stoljeca i to su zakonici i javne rasprave: Razvod istrijanski (1275.) i Vinodolski zakonik (1288.) pisani su narodnim jezikom, jezik najznacajnijih naših inkunabula je cakavski kao i niz tiskanih izdanja nakon 1500. Stjecanjem kobne povijesne sudbe, kasnije dolaskom renesanse, hrvatstvo ce se “premjestiti” u južne krajeve i potom u sjeverne (nakon Mohackog boja 1526.). O prirodi ove najstarije pismenosti Hrvata, jer bila je to doista više pismenost nego li književnost – nema nikakve sumnje: bila je poglavito namijenjena crkvenim potrebama i crkvenim ljudima, osobito clanovima crkvenih redova. Nailazeci na gotovo potpuno razumljiv jezik i pismo (cakavicu – azbouhovicu) kao sustav znakovlja koji je mogao reproducirati njihov fonološki sustav, glagoljica im tako postaje, i kroz stoljeca ostaje, nacionalno i pucko pismo koje je pridonijelo kristijanizaciji i izgradnji hrvatskog nacionalnog bica. Postaje uzdanica hrvatske opstojnosti tijekom dugog i tegobnoga razdoblja bremenite povijesti.
Nacionalni i kulturološki znacaj ove drevne pismenosti nedvojben je i naši su uceni ljudi od davnine bili prožeti sviješcu o znacaju jezicne povlastice u bogoslužju, koju su, zahvaljujuci svojim upornim predšasnicima, cakavcima, od katolickih naroda Europe stekli jedino Hrvati. Tu bi se možda moglo spomenuti i mozarabicko bogoslužje, galikanski obred i još neka, ali je njihova povijesna pozadina posve drugacija. Malo glagoljaško podrucje bilo je jedino na kojem se u prvim stoljecima pisalo. Sve što je u tim prvim stoljecima u hrvatske pismenosti napisano, ucinjeno je ovdje, a kad su na podrucju latinske Crkve nastajali prvi poceci pismenosti na hrvatskom jeziku, isti su se naslanjali na vec gotove tekstove ove glagoljaške oaze. Glagoljaštvo ima zasluge prvenstva i ono je bilo rasadnik za ostale hrvatske krajeve.


Glagoljica, latinica i hrvatski jezik

Val cirilice, šireci se još od X. stoljeca iz Bugarske dalje na Istok i Zapad, dosta je rano zahvatio i dio hrvatskog podrucja pod bizantskom upravom i katkada se ono naziva “harvatskim pismom” (churilika). Njome se pisalo u okolici Splita, u Poljicima, Sinju, makarskoj krajini, Dubrovniku, dalmatinskim otocima (npr. Povaljski natpis 1184. na Bracu i Povljanska isprava) i zaledu Zadra. Hrvatsku cirilicu rabile su i velikaške obitelji u Hrvatskoj (Babonici, Frankapani, Kacici, Keglevici, Kurjakovici, Šubici, Zrinjski...) U XIV. i XV. stoljecu dubrovacko vijece držalo je u svojoj službi presbiteri sclavici, presbiteri chiuriliza. Jedan od njih bio je 1391. i pop Radovan iz Zadra. I brojni mletacki uredi u Dalmaciji imali su službene pisare za dopisivanje “rvatskim“ jezikom, hrvatskom cirilicom, sa susjednim turskim casnicima iako je službeni jezik bio venecijansko narjecje talijanskog. Na zetsko-humskom podrucju, u južnim dijelovima hrvatske i u Bosni i Hercegovini, pocevši od 12. stoljeca, cirilica poprima specificnu formu poznatu pod nazivom hrvatska cirilica. Važnu ulogu u njenu ocuvanju imali su kasnije, od kraja 13. stoljeca, bosanski franjevci. U Bosni je od 12. do 18. stoljeca ona bila cesto pismo hrvatskog naroda. Cirilica nije nikad uspjela posve istisnuti glagoljicu, zapravo, može se govoriti o supostojanju oba pisama kao što to pokazuje Humacka ploca i Ploca Kulina bana, zapisane hrvatskom cirilicom na kojima su sacuvana i glagoljska slova. Tekstovi pisani bosancicom (hrvatskom cirilicom) i u grafijskom pogledu i sadržajno, ovisni su o starijim glagoljskim predlošcima.
Polovicom XIV. stoljeca, kad u hrvatskoj pismenosti vec obilato sudjeluju dalmatinski gradovi, pojavljuje se na hrvatskom prostoru latinica (šcavet) i s vremenom ona sve više jaca na racun glagoljice (i cirilice) da bi je uskoro istisnula i postala glavnim i jedinim hrvatskim pismom. Bila je to stara vatikanska bojazan da Ilirik s obalom zauvijek sklizne Carigradu pod skute. Glagoljica, okružena mocnom plimom latinice, uzmicala je i povlacila se u svoj iskonski prostor: Istru i Kvarner. Povukla se na prostor glagoljaškog bogoslužja, na prostor privržene Krcke, Pazinske, Picanske i Senjske (Modruške) biskupije. Nekako istovremeno izmice i hrvatska cirilica s obale u unutrašnjost Dalmacije, ostavljajuci slobodan prostor na dalmatinskoj obali vec zahuktaloj latinici. Na podrucju gradova Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Hvara, Korcule i Dubrovnika nastaju sudbonosne promjene na dalji život hrvatske književnosti. Ti gradovi u XIV. i XV. stoljecima vec nisu ono što su bili u vrijeme glagoljaško-latinaških sukoba.
Latinica prodire silovito i poplavljuje njihov javni i privatni život, uvlaci se u tradiciju i mijenja je. Sve se to odrazilo na hrvatsku pismenost na podrucju latinskog bogoslužja. Razumljivo da je ta pismenost bila vezana za Crkvu i pretežno pobožno štivo; te pomocne crkvene knjige iz dalmatinskih gradova, iako minorna književna djela, imaju veliko kulturnopovijesni znacaj. Zanimljivo da njihovi tekstovi evandelja, poslanice i psalami nisu prevodeni izravno iz latinskog izvornika vec su bez oklijevanja preuzimani s glagoljaških matica uz nužnu doradu prema latinskom tekstu. Tako je i ova “najstarija” hrvatska pismenost na prostorima dalmatinskih gradova, zapravo potekla iz glagoljaških rasadnika. Kasnije, još kod nekih dubrovackih pjesnika, ima u prepjevima psalama glagoljaških tragova, koji su tim pjesnicima ostali u sjecanju iz tekstova udešenih prema glagoljaškim predlošcima. Iz glagoljske knjige iznjedrene u Istri i Kvarneru ušla su u, recimo, dubrovacko-dalmatinski književni krug mnoga prikazanja, legende, mirakuli, sekvence, epistole, price, epsko-lirska djela. I tamo su se (prve svitlosti našega jezika), svaki prema svom nadahnucu, odlicno snalazili. Svi su se oni potajice poklonili, a potom ocešali o glagoljsku baštinu, pa i “nedodirljivi” Marko Pecenovic – po pripuznickom tepanju, ni više ni manje, nego cale hrvatske književnosti.
Nemajuci potrebu zadržati cakavicu (glagoljicu), jer im je polako postajala tuda, tek nejaka i maglovita uspomena, prepisivaci iz raguzinsko-dalmatinskog "književnog" kruga prekrajali su izvorne glagoljske matrice u latinicu i štokavicu pomažuci joj pobijediti u hrvatskoj pismenosti. Ondašnja rascjepkana Dalmacija, stalno pod okom mletackog providura, u kulturnom životu nije mogla imati znacaj što ga je imao Pavlimir. Dubrovcani su se znali ugnuti i Lavu i Polumjesecu po uigranom obrascu zlata i slatkorjecivosti. Umjeli su placati mogariš i kapitalizirati Privilegium navigationis ad pertes Orientis i na domacem tlu razviti zavidnu gospodarsku i kulturnu razinu, dok je Reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae grcala u bolnom hropcu agonije u borbi s Turcima i Mlecanima i, naravno, naspram Dubrovnika – atrofirala. Raguzini su bili Republika za se i njihova je ravnodušnost prema sudbini kršcanske brace u Hrvatskoj – potpuna. Vjera i pravovjerje se cuvalo pod budnim okom i tamjanom isusovaca, dominikanaca i franjevaca, a Sultan služio povoljnim trgovackim ugovorima; po prilici kao u Vetranicevim stihovima u Tužbi grada Budima ili Pjesanca slavi carevoj.
Krajem XV. stoljeca uslijedila je velika tragedija hrvatskog naroda. Turske nalete usamljena Hrvatska više nije mogla zaustaviti, a poraz na Krbavskom polju 1493., gdje je izginula gotovo sva hrvatska plemicka elita, osigurava Turcima dominaciju i prevlast. Osmanlije primjenjuju osobitu strategiju (danas prepoznato kao etnicko cišcenje): najprije se organiziraju pljackaši, a potom se opustošeno podrucje zauzima. Egzodus hrvatskog stanovništva bio je stravican, a opustošeno i popljackano podrucje naseljava novo vlaško stanovništvo uglavnom pravoslavne vjere, koje dolazi u sastavu osmanlijske vojske kao martolozi (kršcani-spahije i akindžije) motivirani pljackom. Izbrisana je jedna viševjekovna kultura, a uspostavljen je diktat tude, posve strane tradicije. Cakavski govor potisnut je u usko priobalno podrucje, Kvarner i Istru, dok je novo vlaško stanovništvo, pristiglo s osmanlijskim osvajacima, popunilo “ocišcen” prostor, donijevši sa sobom svoju tradiciju i jezik. Seobe katolickog (i bogumilskog) stanovništva iz Bosne prema “ostatku ostataka”, uspostavile su u Bosni novu ravnotežu izmedu katolickog i pravoslavnog stanovništva. Taj novi puk progovorio je novonastalim (i)jekavskim narjecjem.
Najstariji pisani spomenici štokavskog narjecja (XII. – XIV.) potjecu iz Bosne i Hercegovine (natpisi na steccima, povelje, epigrafi), a književnost se pojavljuje vec u XV stoljecu i to u Dalmaciji. Tijekom XVI. i XVII. stoljeca ta je književnost u punom cvatu u Dalmaciji (Dubrovnik), Slavoniji i Bosni. Hrvatski preporoditelji proširili su štokavski govor na cijelo hrvatsko podrucje, zanemarivši bogatu cakavsku i kajkavsku pismenost i književnost i od tada se cakavica i kajkavica spominju tek kao dijalekti, narjecja. Vuk S. Karadžic kao osnovicu suvremenog književnog jezika Hrvata, Srba, Muslimana i Crnogoraca (hrvatskog ili srpskog jezika) uzeo je govor nekog vlaškog plemena nejasne dualisticke vjeroispovijesti. Znacajka tog nametnutog nam jezika je (i)jekavski izgovor i specifican rjecnik s obiljem turcizama, te preko turskog jezika preuzete arapske i perzijske rijeci. U tom smislu suvremeni književni jezik ima manje-više neprekinutu tradiciju još od XVI stoljeca, kada Dubrovcani razvijaju bogatu književnost na štokavskom narjecju ijekavskog izgovora, koji se potom namece i Hrvatima pretežno ikavskog izgovora. Ujednacavanju hrvatskog književnog jezika na štokavskom narjecju mnogo doprinose franjevci koji su djelovali u Dalmaciji, Bosni i Slavoniji te vec od polovice XVIII. stoljeca imaju svoj jezicni standard. Tek nastojanjem Ilirskog pokreta ujedinjuju se svi Hrvati u jedan književni jezik štokavskog tipa. Lingvisticko oblikovanje hrvatskog književnog jezika u XIX. stoljecu, u znaku je zagrebacke jezikoslovne škole. "Zasluge" i nastojanja Vuka S. Karadžica nagradene su 1861. kada je izabran za pocasnog gradanina grada Zagreba i Požeške županije, cak je i biskup J.J. Strossmayer donirao 1000 forinti za tiskanje Vukovih još neizdanih spisa.
Krajem XIX. stoljeca u oblikovanju hrvatskog književnog jezika prevladali su hrvatski vukovci; oni hrvatski kolebljivci što se nisu mogli osloboditi Vukove “magije” i s vece ili manje razdaljine žele slijediti Vukov pravac. To je i Brozov Hrvatski pravopis iz 1892. i Mareticeva (1899.) Gramatika i stilistika..., pa dvije godine kasnije Ivekovicev i Brozov Rjecnik hrvatskog jezika. Tim se izdanjima hrvatski književni tip znatno približio odvec nametljivim susjedima. Prelazeci s cakavice i kajkavice na štokavicu, Hrvati tek 1900. usvajaju glasovnu strukturu i gramatiku Vukova književna jezika zadržavajuci veci dio jezicnog fundusa. Taj jezik, u osnovi vukovski nije bio darovan vec usvojen hrvatskom pomirljivošcu i naivnošcu. Istovremeno, potpomognut politikom plemenskog “rvatstva”, stvorio je neprirodnog blizanca – srpskog doppelgangera. Cakavica je uzmicala, povlacila se; izvorni jezik tisucljetne tradicije gubio je vec svaku bitku i smežuran u narjecje padao je u zaborav. Medutim, zastor još nije pao, moc pamcenja je moc života. Cakavica se grijala uz domace kameno ognjišce, skrito tinjala pod pepelom i iskra se nije nikad ugasila. Možda ju je upravo to spasilo: iskonska ljubav za našu domacu besédu i – strpljenje, ona slabašna nada da sve na koncu prode. Rano je veseliti se, jer bilo bi bolje da je do kraja pokrije zaborav, nego da se uruši na razinu neukusnih festivalskih blesavljenja ili da postane “oružje i stigma” lokalnog revolta. Glagoljica nije smjer regionalizacije, Hrvatska je previše mala za dijeljenje, nego je glagoljica potka hrvatske integracije.
Bez obzira gdje je i pod kakvim okolnostima nastala, glagoljica je svoj najdublji procvat doživjela na tlu Istre i Kvarnera i uz nju se protegnuo život i nadahnuce naše pismenosti kroz gotovo dva tisucljeca. Tijekom minulih stoljeca glagoljica je prožimala duh bogoslužja, književnosti, prava, znanosti i svagdanjeg življenja. Omogucila je kulturu, izraz kulturnih htijenja i pucku samosvijest. Kroz duga stoljeca bila je i ostala pucko pismo i pridonosila izgradnji hrvatskog duhovnog bica. Od Bašcanske ploce kroz trudna stoljeca, u misteriju pasije do cuvanja baštine i narodne samobitnosti, u ranama, molitvama i snovima – glagoljica, naš je temelji i naš medaš; nepomuceno sveto žarište i zrcalo hrvatske pismenosti, jezika, kulture, vjere, umjetnosti i znanosti. Sve do naših dana koji tek ulaze u baštinu buducnosti. Glagoljica je iskonsko svjedocanstvo trnovitih i mucnih puteva. Ona je nedvojbeni dokaz doprinosa ovog kraja obogacivanju hrvatske kulturne baštine i naše prvotno povijesno iskustvo. Glagoljica je podsjetnik da smo s njome medu prvima sudjelovali u europskoj civilizaciji.


Guliverov dokaz

Znanost traži dokaz izvan svake sumnje – opipljiv; znanstvenici su opsjednuti dokazima i potragom te najcešce ne žele uociti zbiljsku okolnost – raspored stolica uokolo nevidljivog stola i po stolicama zakljuciti je li stol bio okrugao, cetvrtast, ovalan nego se svim silama traži se stol, i kalež za gral. Prevariv je covjek opsjednut željama. Materijalni dokaz može zavesti, kao oko, sluh, pamet; može pothranjivati znanstvenu pohlepu više nego je obuzdavati. Mi smo vec jednom vidjeli, opipali i želja nam je da nam osjetila i pamet opet budu svjedoci i želimo još jednom provjeriti iskustvenu cinjenicu. Jer oci su vidjele prepiljenu ženu na pozornici ili drugu koja lebdi. Je li madionicar izmislio antigravitacijski stroj i je li žena doista prepiljena jer, su oci svjedoci? I osobno iskustvo može biti privid.
Je li covjek je privid jer se mijenja? Nije, ali postoje i drugaciji dogadaji izvan opsjenarske cirkusarije o kojima se nerado govori, jer su protivni prirodnom iskustvu. Jer teško je, najprije svom iskustvu, objasniti levitaciju sibirskih šamana u mongolskim jurtama i himalajskim ashramima, ili proniknuti u tajnu obrednog plesa šamana kad ritam njihova bubnja preuzme ritam srca mlade plesacice? Kad bubanj u rukama šamana postane srce mlade plesacice, a njeno srce uspavani organ u njenim grudima? Epilepticki ples zazivanja potaknut bubnjem slama mlado tijelo i odvodi njenu prisutnost dalje od života, djevojka postaje marioneta – grozna preobrazba covjeka u Pinokija, a sve bez cirkusantskih trikova, vec onako sirovo na granici života i smrti s okusom prekogrobnog?

Možda bi brojcana vrijednost (narav) slova najviše pokazala da broj nije (samo) kolicina, vec se vis numerorum odnosi na ideju i silu, on je kljuc sklada i ritam kozmosa, pocelo suvjecno istini otvoreno prema znatiželjniku. Povijest broja je povijest sakritog i tom mamcu nitko nije odolio: od kineskih iskonskih knjiga do kršcanskih svetaca. Ako je rijec objašnjenje simbola, znaka, broj je skriveni korijen. Kako u Kabali, tako i u muslimanskom ezoterizmu svako slovo odgovara jednom broju koji tako utvrduje simbolicne odnose medu elementima ocitovanja. U glagoljici brojcana vrijednost slova tece neprekinuto dok se u gotskom alfabetu i cirilici (i ne samo u njima) razvija prema grckom pismu i ta dva pisma ovise o tom pismu. Nezgrapnost cirilske azbuke, za razliku od glagoljice, vidi se po tome što je u tablici slovcanih brojeva poremecen njihov redoslijed. Preuzet je iz Grckog, a ubacena su nova slova iz glagoljice. Tako u cirilici broj 8 dolazi neposredno iza 10, a 20 iza 8, 90 iza 900, a broj 9 je pri


kraju cirilicne azbuke. U obije azbuke cetvrto slovo je g, koje u glagoljici ima vrijednost 4, a u cirilici 3. A to ne odgovara naravi broja cetiri jer on stoji iza tri (trinitet, cjelina) i oznacava potpunost. Deset je sve a osam je tek posrednik izmedu neba i zemlje, kozmicka ravnoteža i ne može doci poslije deset...
Svoje iskustvo ne mijenjamo za tisucu drugih, više volimo svoje predrasude, svoje sitno poluznanje, nego vlastitu djecu. I makar oci teško prevare, i u najpouzdanije svjedocanstvo lako se uvlaci sumnja. Toma Nevjerni, posumnjavši u Isusovo uskrsnuce traži od Krista materijalni dokaz i gura prst u njegovu ranu. Nije zatražio dokaz u zajednickom iskustvu njega i umrloga, u rijeci ili recenici, necem poznatom samo njima, ne! Duboka rana, još svježa, dokaz je; prst postaje medij kojim se provjerava stvarna zbiljnosti – prstom dotaknuti prekogrobno. Za europske pragmatiste to je opipljiv dokaz nulte kategorije. Postupak strašne odlucnosti, oholosti ili apsolutnog nepovjerenja, tko to zna, ali prstom u ranu, to je predložak za dokazni postupak bogojavljanja, a prst je organ kojim se provjerava, potom i dokazuje uskrsnuce. Opip, što sve ljudi daju za opip.
U jednom trenutku dok Gulliver pripovijeda o Lilliputu, zapovjednik broda iskreno posumnja u njegov zdrav razum i Gulliver dolazi u opasnost da bude bacen u potpalublje. Za potrebe filmskog scenarija, taj dio je preraden i ostavljen za kraj pa Gulliver, umjesto pred zapovjednikom broda, mora pred lijecnickim povjerenstvom i casnim gradanima dokazati da su njegove price o Lilliputu, Letecem otoku i Yahoojima istinite, inace ga ceka povratak u ludnicu. Gulliver se trsi, pripovijeda uvjerljivo, šece i gestikulira, naravno, jer je sve to što pripovijeda iskusio. Komisija uljudno klima glavama, zlobnu podrugljivost ostavlja pogledima, i postavlja razumna pitanja, a slušateljstvo je najprije zbunjeno, a potom se kida od smijeha slušajuci Gulliverove pustolovine. Uvjerljivost pripovijedanja Gulliveru nimalo ne pomaže, vec odmaže i samo ga gura bliže ludnici. On vec sigurno klizi prema ludackoj samici, prema potpalublju, ali prije nego prasak drvenog cekica zakljuci vještacenje i donese odluku, u prostoriju se ušeta jedna lilliputanska ovca velicine ljudske šake (u knjizi je zaneseni Gulliver izvadi iz džepa) – muk i pljesak, i s Gullivera i njegovih pripovijedanja morala je biti skinuta svaka sumnja i rijeci pogrde.
I tako nekako funkcionira materijalni dokaz. Mala ovca iz Lilliputa postaje nesumnjivi materijalni dokaz, makar i nije iskustvena cinjenica. Letecem magarcu se ne gleda u zube. Ovca je oslobodila je Gullivera svake pogrdne sumnje, ali je usput postala potkrjepa, alibi, svakoj Gulliverovoj epizodi, svakoj njegovoj mogucoj izmišljotini. Fizicka pojava dohvatljiva našim osjetilima, je li to istina, je li to puna istina stvari cak i ako je izvan iskustva? Kad zapocinje nešto biti ocito i je li sve ocito istinito? Treba li odletjeti na Mjesec i vidjeti Zemlju da bi se odbacila predodžba o Svijetu kao ravnoj ploci? Mogu li tvrditi da sam sin svoga oca i bez da analiziram DNK našeg tkiva, ljude zvati prijateljima a da nisam provjerio jesu li to doista i u smrtnoj opasnosti. Ili nešto banalnije: tvrditi da je dužina Krckog mosta toliko i toliko metara, bez da sam ga ikad osobno izmjerio... Krivotvorena novcanica kune ne osporava postojanje Hrvatske narodne banke. Stvarnost ima svoje slojeve i dio je pristupacan osjetilima, razumu, znanosti, a dio je sakrit. Malo ih je koji se pitaju što to mala liliputanska ovca dokazuje i što se zbog njezina postojanja može kalemiti i dodavati. Ili, može li se posjedovati dokaz i njime trgovati? Istinom se ne može trgovati, jer nema cijene.
Nije poteškoca oboriti ciril-metodsku teoriju, sada to više nije niti smjelost, dovoljno je donijeti bilo koji dokument napisan prije njihova djelovanja. To je najmanja poteškoca, samo je pitanje vremena, možda ipak upornosti, kad ce se montekasinski benediktinci umilostiviti i dati nešto od svoje prebogate glagoljske baštine. Ili ce se u akvilejskoj pismohrani ipak “pronaci” Solinski psaltir iz 7 stoljeca. Možda se pronade nešto “opipljivo” i u nas, prisutno vec stoljecima, a ipak nedostupno. Ali, što poslije i kako se suociti sa svom silom teško objašnjivih pojava, kako rukovati Ovidijevim tekstom kada, na primjer, u svojim opisima i pjesmama (na latinskom, naravno) govori o mjesnim razbojnicima, pa ih tako i naziva – razboinici? Kako se suociti sa nedoumicom o vremenu dolasku Hrvata u Ilirik, i jesu li Hrvati došli kao narod ili je to tada bilo zanimanje u avarsko-hrvatskom savezu? Jesmo li spremni okretati stranice povijesti a da nam ne zadrhti ruka; prihvatiti ono što u izrecenom ostaje neizreceno, ono što u nevidljivom ostaje vidljivo?
Jedna predcirilska glagoljska knjiga položena na katedru imala bi isti ucinak kao kad je Gulliver iz svog džepa izvukao na stol malu ovcu – to je za prisutne trebao biti vjerodostojan argument da je svaka Gulliverova prica istinita. Publika bi se razišla s osmjehom na usnicama tek nakon što bi mnogi – gotovo svi – spremno izbacili svoje prste i poput nevjernog apostola željeli malo procackati po blejucoj cinjenici. Casna komisija bi okolišala (ili obicnom covjeku ne treba vjerovati, ili neobicnom dogadaju ne treba vjerovati, rece Chesterton), osjecala bi se prevarenom. Svjetla pozornice okrecu se drugima. Kad se oholost pretvori u prijetecu mirnocu ona je jednako prazna i nemocna. Bezrezervna podrška teoriji o Svetoj braci kao autorima glagoljskog pisma bila je gora od sumnji u njenu ispravnost.
Igra oko glagoljice je velika, to je to nikad do kraja ispricana prica i ona traje još od Konstantina Velikog, to je sukob latinaša i glagoljaša koji je imao svoj crescendo, uzmake i polete. To je sukob sakriven od ociju javnosti, zanijekan od onih što u njemu sudjeluju, borba astralnog i nametnutog, izvornog i stecenog. I trvi se to vec stoljecima, nije glagoljanje borba za privilegije vec za stare pravice i senioritet.
Je li prošlo vrijeme smetenosti i je li sazrijelo vrijeme da se napusti ciril-metodska teorija, ili da se s nje makar skine predznak državotvornosti i koji bi to bili motivi revizije vec dobro ukorijenjene povijesti? Ideja panslavizma rodena u zanesenim hrvatskim glavama, provucena kroz blato Balkana, postala je psovka i cvilež. Nakon što se više od stoljeca i pol krijepila panslavizmom, sveslavenstvom i svojom legendom povezivala Istok i Zapad, u sebi mirila politicke opcije i (nad)nacionalne želje, cinila duhovnu potku dvjema bivšim državama, ciril-metodska teorija postala je pomalo višak i neugodna uspomena na negdanji zanos kad su svi: i povijesna znanost i jezikoslovlje, stroge katedre i njihovi autoriteti, bili podcinjeni ili opcinjeni “višim interesima”. Obicno je ta “visina” bila obilježena vrlo prizemnim politickim amaterizmom i osobnom promocijom. Erozija povjerenja u autoritet bila je neprihvatljiva, jer autoritet nosi u sebi onaj dio što ga vlast prepoznaje i kreditira. U tih gotovo dva stoljeca, i Crkva u Hrvata nije ostala po strani; i ona je nalazila svoj interes u ciril-metodskoj teoriji sjecajuci se negdašnjih snažnih latinskih oluja i latinaške podobnosti koje su se u 19. i 20. stoljecu pretvarale u talijanske i talijanaške. I opasnosti imaju svoj “rok trajanja” kao i teorije. Glagoljica je usko vezana uz Crkvu u Hrvata jer je rijec o pokrštavanju i o bogoslužju i onda o jeziku i pismu, te bi Crkva (po pohranjenim dokumentima i sakupljackoj strasti) bila najbliže povijesnim vrelima. Najstariji kanonski sloj glagoljaške pismenosti je duhovna književnost ranog kršcanstva presadena na jezik naših predaka.
Postoji nekolicina povjesnicara i jezikoslovaca koji su otvoreni prema svim (hipo)tezama o nastanku glagoljice. Predrasude polako slabe, a politika se okrece drugim zalogajima. Zapocelo je sa sumnjama u samo jednu teoriju kada je još Racki uocio da crte i reze nesumnjivo imaju veze s runama starih Sklava, a još prije njega Grubišic i Hozyusz-Hocij i mnogi drugi. U knjizi (Zbornik radova) 900 godina Bašcanske ploce (Baška 2000.) diskretno su postavljena pitanja, a Fucic je otišao s teškim sumnjama ne samo u podrijetlo glagoljice vec i u podrijetlo crnorisaca. Pred malo vremena povjesnicar Bogovic obrušio se na ciril-metodsku teoriju (Licki glasnik, MH Gospic 2002) i vrlo argumentirano izrekao je ono što se godinama samo pod glas govorilo. Je li došlo prikladno vrijeme iznijeti svaku mogucnost podrijetla glagoljice ili se kritickim osvrtom na ciril-metodsku tezu tek razbija i posljednja karika, i posljednje nelagodno sjecanje na utopiju panslavizma i dvije propale države, ili možda ponovo gura Hrvatsku u habsburško leno?
Nakon svega, a zapravo prije svega, treba doista vidjeti je li glagoljica autohtono, izvorno pismo nastalo medu cakavcima na zapadnom, rubnom prostoru Ilirika (Histria-Liburnia) i to davno prije sv. Jeronima i Svete brace. Na podrucju Akvileje djelovali su franacki misionari koji dolaze u obližnju Istru. Stoga je dio crkvene terminologije furlanskog podrijetla, na što upucuju i Kijevski listici; oni su nastali iz predloška pisanog u Istri, a ne Moravskoj. Na zapadnom rubu Ilirika postojala je uredena crkvena organizacija barem tri stoljeca prije djelovanja Svete brace. Kršcanstvo se na tom podrucju širilo s pomocu nekog pisma, moguce je to bila ukorijenjena glagoljica (azbouhovica). U Moravskoj, za sada, nisu pronadeni nikakvi tekstovi pisani glagoljicom. Ciril i Metod mogli su biti samo uskladitelji (i reformatori?) onoga što je vec postojalo, što je nastalo prirodnim razvojem na zapadnom rubu današnje Hrvatske medu autohtonim stanovništvom tog vremena, a ne tvorci.
Sveti Jeronim je mogao biti promicatelj glagoljice koja je postojala i prije njega. Ciril je mogao izmisliti samo cirilicu koja i nije drugo nego grcko ustavno pismo iz 9. stoljeca (26 grcka i 14 slova glagoljice). Glagoljica je seniornija od cirilice: nije poznat niti jedan slucaj palimpsesta u kojem bi cirilica bila sastrugana i preko nje napisan glagoljski tekst. Prilikom prepisivanja s glagoljskih izvornika na cirilicu, ostavljalo se u takvim cirilicnim tvorevinama poneko slovo, rijeci ili cak redci pisani glagoljicom. Na temelju poznatih podataka, papa Hadrijan II. ustupio je 867. godine Svetoj braci veci broj kodeksa (npr. Capitula) medu kojima su dva bitna: Biblija i Teodorov psaltir napisan 639. u skriptoriju samostana sv. Marije od Barbana. Rabio ih je posljednji nadbiskup Salone prije razaranja toga grada 641. godine. Glagoljica je nastala kod protohrvata-cakavaca, pa je ona izvorno, domace pismo našeg kraja. Uvijek treba neki oslonac i predložak za zamisao pisma, tako je i na pocetku ovog teksta narisan Veliki lovac – Orion sacinjen od zvijezda – traženi predložak, matrica svakog glagoljskog slova. Sam pocetak gnostickog evandelja (Ivanovo) je stilizirano sricanje azbouhovice.
Hrvatska je tradicija sve do druge polovice 19. stoljeca znala da je podrijetlo glagoljice starije od sv. Brace. Tek nakon spomenutog razdoblja tj. euforije panslavizma, iskonstruirana je dosta nejaka, ali ciljana teza o Cirilovu autorstvu glagoljskih slova i ta je teza postala politicki podobna pretvorivši se u poželjnu teoriju. I to je bio cilj. Istina je bila nepoželjna. Želje i navike pospanih ljudi bez zanosa najbolje se zamagljuju opcim mišljenjem. Prije nekih 170 godina škare politicke ambicije izrezale su sukno povijesne znanosti. Te su škare neumoljive i beskrajno ambiciozne i nije pretjerano zapitati se: koliko ce još politika okolišati s instalacijom nove teorije i tko ce joj biti kumovi. Hoce li se rivalstvo glagoljaša i latinaša nastaviti? Danas pod udarom globalizacije taj sukob što traje od 925. izgledao bi izmišljen i paranoican, mnogima poetski, medutim, stranci, tko god oni bili i kako se zvali, uvijek su ga poticali. Nismo mi latinicom postali dio Europe; u nas je temelj ipak bila glagoljica. Latinica i latinska liturgija bile su mjera podložnosti i znak pokornosti.


“Neka cvate tisucu cvjetova”

Zagonetku glagoljice moguce je riješiti samo ako se zanemare sve “službene” teze iskrojene politickim inženjeringom i ako se svi suzdrže od cifrastog negodovanja i lažne (cak i iskrene) skromnosti. Prije svega kad se odbace sve predrasude kolikogod one komunicirale s osjetljivim nacionalnim pitanjem, te otvori kvodlibetska rasprava.
Reci ili prešutjeti? Tko se usuduje biti Gulliver i na sudacki stol i pred publiku donijeti minijaturnu ovcu ili Lilliputanca? To se ocekuje od svih što zastupaju bilo koju od teza, a najpozvaniji su oni što odvec samozatajno, ali do kraja intrigantno argumentiraju autohtonu tezu. Na njima je na svijetlo dana iznijeti Lilliputance koji ce biti rjecitiji od svih ozbiljnih udžbenika i grmecih katedri. Najprije pomišljam na Milana Haraminu s cijim sam tekstovima donekle upoznat i moram priznati da je nemir, koji su u meni izazvali, ponekad nadjacavao staloženost. Ta najnovija saznanja nisu knjiška erudicija, vec fakti što upucuju na impozantnu drevnost pisma nazvanog glagoljica tek u 14. stoljecu, koje se najranije spominje vec u starozavjetnim knjigama, a na njemu se možda zasniva Novi Zavjet. Neka pocetak bude u apokrifnom djelu Staroga zavjeta – Drugoj Enochovoj knjizi sacuvanoj samo na glagoljici, koja se zbog toga i zove Glagoljska knjiga Enocha – za koju se pretpostavlja da je napisana na hebrejskom ili aramejskom. Medutim, glagoljska knjiga postoji, biblicari je datiraju u 7 stoljece (i u tom dijelu nema kronološke konfuzije, jer je nastala prije djelovanja Svete brace), docim se hebrejska i/ili aramejska knjiga se samo pretpostavljaju, ali nisu nikad pronadene. Do sada nam je ostajala samo ta glagoljska knjiga i razdoblje samog kraja Starog zavjeta. Istok poznaje inicijacijsku šutnju, upuceni šute i to im je zavjet, njihov je znak riba i šaran darovan uceniku nagovještaj je uspješnog upucivanja. U Grckoj je to mist(ik), mystes – onaj koji je upucen, koji ima zatvorena usta, od mýesis – cin zatvaranja usta prigodom upucivanja. Ali povijest ne možemo pisati šutnjom. Isto tako ne bi se smjela pisati ni nedodirljivim akademizmom ili poluistinama okadenim politickim pravovjerjem.
Nadahnuce za glagoljsko pismo, za svako njegovo slovo, treba potražiti na zvjezdanom nebu, u konstelaciji što oblikuje Velikog pastira, Kneza. Wiliam Blake ga naziva Luvana, Geti Koening, mi ga zovemo Krist, uzašli Isus. U crtežu njegova tijela omedenim Betelgueseom, Bellatrixom, Slaphom i Rigelom, u Orionovu pojasu, kao i danas na svakom digitalnom zapisu, zapisano je svako slovo i ne samo glagoljice. I upravo je to vidio Odin dubeci naglavacke: nebeska slova nad sobom. Prvo sricanje tih slova bilo je na vlažnom pijesku iskapanom od muke i ushicenja. Izgovorena slova posjeduju tvoracku moc, zato je tajna slova, tajna kreacije. Negdje drugdje, u drugoj predaji, bio je to bog Oghme; on je spoznao vegetalnu abecedu Irske – ogham. Uvijek postoji predložak i nadahnuce, svježina duhovnog prapocela do danas još nije ishlapila. U legendama su sve istine; u onome što ljudi cine samo je strah i prisila, šaka tjeskobe i samosažaljenje. I najpametniji samo žive svoju nadu i izgaraju u sumnji.
Mitovi su poruke izrasle na pravednosti; mit sažimlje analogiju. Prastari uzor vrline izrecen simbolom, znakom, još uvijek vidljivo sjaji na nocnom nebu. Simbol naslucuje i traži sudionika. Svaki je simbol teško dovesti u sklad s “opipljivom” istinom ili još gore – cinjenicama, jer u njemu je sakrita ideja sama, pa on upucuje i služi upucivanju. Nacelo analogije je os oko koje se artikuliraju simboli. Što je slika uistinu veca, harmonija izmedu vidljive i nevidljive zbilje teže je uocljiva. Uostalom, život na Zemlji zadan je fraktalima, a ne matematickim postulatima; nigdje u prirodi nema geometrijskih tijela Euklidove matematike, vec samo u matematickim udžbenicima i našoj želji da svijet spoznamo ogranicenjem svog razuma.

Davor Velnic Rijeka, 1. rujna 2002.

 

Email contact:komercijala@istra-auto.hr

 

Op-ed: Uskoro izlazi i novo i upotpunjeno izdanje "U ISKONU GLAGOLJICE".Molim Vas ako ste zainteresirani, posaljite email Gdinu Velnicu i narucite novu knjigu. Najveca pomoc umjetnicima i autorima je to da kupite njihova djela. Mislim da ovakvo djelo zasluzuje nasu i paznju i podrsku.

 

Nenad Bach
 

How would you rate the quality of this article?

Verification:
Enter the security code shown below:
imgRegenerate Image


Add comment
Comments


Article Options
Croatian Constellation



Popular Articles
  1. (E) 100 Years Old Hotel Therapia reopens in Crikvenica
  2. Dr. Andrija Puharich: parapsychologist, medical researcher, and inventor
  3. Europe 2007: Zagreb the Continent's new star
  4. Violi Calvert: Nenad Bach in China to be interviewed by China Radio International
  5. Potres u Zagrebu - Earthquake in Zagreb, Croatia 28 listopad 2006 u 16:15 3.7 on a Richter
No popular articles found.