Vrutak novih riječi

Uvijek nas obraduje neka vaša nova knjiga koja postaje protega vašega veličajnog prevodilačkog ili pak književnoznanstvenog opusa. Motiviraju li vas nagrade kao što je ova koju ste netom primili?

Bilo bi neuvjerljivo reći da sam bešćutan prema nagradama: obraduju članove moje obitelji, stižu brzojavke s čestitkama i od prijatelja, pa to naposljetku obraduje i mene. Još je jedan razlog što mi nagrade potaknu zadovoljstvo: svrate pozornost na nakladnika, u ovom slučaju na ediciju nazvanu Mala knjižnica Matice hrvatske, koju na izvrstan način vodi Jelena Hekman, to više što o toj knjizi (objavljena je prije šest mjeseci) nije bilo nikakve recenzije, kritike, osvrtaja u hrvatskim javnim medijima.

Je li se u tom smislu nešto promijenilo od godine 2005, kada ste primili Nagradu Dana hrvatske knjige Judita za najbolju knjigu studija o hrvatskoj književnoj baštini, posebice o humanističko-renesansnoj i to s obzirom na dinamiku suvremenoga društva i kozmetičke promjene u glavama čitatelja?

Ništa se nije promijenilo. Od 2000. objavio sam desetak znanstveno-stručnih knjiga, među kojima i monografije o Mihovilu Kombolu i hrvatskom petrarkizmu, dvije su tiskane u inozemstvu, većina njih nije imala nikakva odjeka u nas, ni u novinskim glasilima, ni u stručnim periodicima. O njima je bilo više recenzija u inozemstvu, ali mi je najveće ohrabrenje što mi je više osoba izvan književne struke priopćilo da su s užitkom čitali moje štivo. Inače su te knjige dosta citirane u našoj, ali i inozemnoj periodici. Te 2000. doživio sam najvišu akademsku počast, izabran sam za akademika u Razredu za književnost.

U prvoj je knjizi Slika iz povijesti hrvatske književnosti i opis veze Tonči Petrasov Marović -€“ Marko Marulić. Ima li u naše doba još takvih modernih prizivanja, jasno, ne samo na Marulića?

Ima: kreativni su marulofili, jer to bilježe u svojim tekstovima, pjesmama, primjerice Tonko Maroević, Luko Paljetak, Ante Stamać, dakle, klasici suvremenoga hrvatskog pjesništva, a Luko Paljetak k tome obnavlja staru hrvatsku poeziju na osobit postmodernistički način.

Jedno poglavlje (od njih deset) u Novim slikama - odnosi se na hrvatsku domoljubnu književnost. Kakva su obilježja te književnosti u različitim vremenima i s obzirom na sudbinu hrvatskog naroda, u sklopu toga?

“U tom sam tekstu negdje pripomenuo da je uloga književnosti bila gotovo presudna u očuvanju hrvatskog identiteta, državotvornosti i same svijesti o pripadnosti jednoj naciji. Prilog Hrvatska domoljubna književnost nastao je kao natuknica za Hrvatsku književnu enciklopediju. Pisao sam je četiri mjeseca, jer je hrvatsko pjesničko i općenito književno nasljeđe, tako reći, dominantno domoljubne naravi, tijekom svih stoljeća, recimo, od protuturskih govora Ivana Viteza od Sredne (sredina 15. stoljeća), do antiarmijskog govora pred zgradom JNA u Zagrebu (potkraj 20. stoljeća), Vlade Gotovca od heksametarskih elegija humanista Jurja Šižgorića do Vukovarskog arzuhala krugovaša Antuna Šoljana. Kvantiteti i kvaliteti domoljublja u naših pisaca pridonosilo je i to što su se osjećali pozvanim na očuvanje ne samo ugroženoga naroda (nacije) nego istodobno i vjere (katoličke) i jezika (jazik je u 14, 15, 16. stoljeću bio pojam i za narod, istoznačnica), a to je zapravo značilo i nerazdvojiv, nerazmrsiv troplet, uzduž i poprijeko hrvatske povijesti i sukladno tomu književne prošlosti. Upozorio sam u rečenoj natuknici-eseju da to nije nikakva rijetkost u europskim okvirima ni teza za omalovažavanje naše literarne baštine, nego da je književno domoljublje europska pojava, kako u tzv. malih tako i velikih naroda. Osobito je bilo artikulirano u slavenskih naroda u Austriji, ali, primjerice, i u naših susjeda Talijana (njihovo 19. stoljeće uglavnom je u znaku risorgimenta, kao što je i naše u znaku preporoda), što je bila ne samo programatska nego gotovo i poetološka okosnica pisaca i jednoga i drugog naroda. Izrazito je domoljubna, nadalje, portugalska i katalonska književnost, pa i velika francuska. Sjajne domoljubne pjesme pisane su u Francuza od Joachima du Bellaya i Pierre de Ronsarda iz renesanse, do ovostoljetnih velikana kao što su Saint John Perse, Paul Éluard. Apostrofirao bih činjenicu da hrvatska domoljubna, patriotska, književnost ima razlikovnu vrijednost u odnosu na tri nam susjedne zemlje, gdje je patriotizam u nekih pisaca prelazio u imperijalizam upravo prema hrvatskim prostorima. Bit ću slobodan izjaviti da sam individualno nacionalan (nipošto nacionalist), ćutim se domoljubom (prema Hrvatskoj u današnjim granicama, sa svim njezinim slabostima i vrlinama, protuslovljima i zanosima, razlikovnostima i starosjedilačkim nehrvatskim etničkim skupinama) i rodoljubom (rodoljublje pokraj toga obuhvaća Hrvate što žive u drugim državama zbog emigracija, u stara vremena pred Turcima, u novija od Khuenove vladavine do komunističke političke i dirigirane ekonomske dijaspore). Štoviše, ne ustručavam se odati da mi je domoljublje služilo kao poticaj u književnoslovnom radu. Na invektive o nacionalizmu odgovor mi je jednostavno pitanje: Zar je nacionalist onaj koji je preveo više od 30.000 stihova s pet internacionalnih jezika? Dodajem: koliko mi smeta sotonizacija hrvatstva, raširena u naših medijski visoko postavljenih intelektualaca, toliko mi je zazorna i beatifikacija hrvatstva, čime sam se također ponekomu zamjerio.

Prevodeći, spašavali ste bogatstvo hrvatskoga leksika i starih opojnih frazema, a uvodili ste i pozornosti vrijedne arhaizme. Zašto se čini da je u mladih takav interes neznatan?

Uporaba leksika iz starijih razdoblja hrvatske književnosti s jedne je strane traduktološki postupak na tragu Mihovila Kombola i Frane Čale, držim, učinkovit za odraz duha drevnosti prevođenih pjesničkih tekstova, a s druge dug neiskorištenoj riznici hrvatskoga leksičkog blaga, koje su neodmjerene jezične reforme iz 19. stoljeća svele samo na štokavski idiom, što je sankcionirao politički utjecajan Tomislav Maretić. Za mene je izvor književne jezičnosti širi: obuhvaća Marka Marulića, Petra Zoranića, Ivana Gundulića, da spomenem samo neke, Jurja Habdelića, Tituša Brezovačkog, Jakoba Lovrenčića, dakle i čakavce i kajkavce, primorske i kontinentalne pisce, Slavonce i Istrijance. Izvor su mi i rječnici, poimence Parčićevi, Šulekovi, Benešićev (onaj nedovršeni). Moderne lingvističke teorije nisu puristički usmjerene prema tzv. arhaizmima, zastarjelicama (one očevidno nisu izumrli izrazi, čim ih etiketiramo). Riječ je o istoznačnicama ili o stilskim razlikovnicama.

Mislite li i vi da će nam proces globalizacije oteti jezik i nacionalnu državu i da će zbog toga, kao prvo, nestati interes za našu stariju književnost?

Neće, osim ako to ne želimo. Globalizacija (kao termin taj je izraz težak barbarizam, Francuzi vele mondializacija) ne treba služiti kao strašilo (razumnije je biti eurokritik nego euroskeptik). Otkad su Portugalci ušli u Europsku Uniju, izišli su iz poluotočne izoliranosti i klaustrofobije i uspješno afirmirali svoje nacionalne kulturne i umjetničke vrijednosti. To Hrvatima može poslužiti za primjer i uzor.

Koliko vas uopće zanimaju kulturne debate o dehumanizaciji jezika i ljudi, koje nas navode da preispitamo vlastite metode interpretacije, u smislu Derridaove dekonstrukcijske metode po kojoj je interpretacija teksta srodnija igri nego analizi? Ne narušava li to postmodernističko poimanje zdravlje standardnom, odnosno, klasičnom intelektualnom diskursu?

Oduvijek, ama baš u svim razdobljima svjetske književnosti, pisci se tuže na dehumanizaciju. Prisjećam se ovoga časa Salustija, Tacita, Hugoa, Prousta. Dehumanizacija jezika besmislena je sintagma. Dekonstrukcija je jedan od termina proistekao iz zasićenosti starim nazivljem, a te termine držim dražesnim nazivnim doskočicama, pripadne im metode zanimljivim unilateralnim izletima, ali kratkoročne namjene. Neke su već sada, kako bi rekao Francois Villon, les neiges d'antan (lanjski snijezi). Moj se književnoslovni pristup nije mijenjao, a sastoji se od faktografskog opisa književnopovijesnog i autorova konteksta i estetskoga kritičkog suda. U taj sam pristup, istina, selektivno unosio i moderne teorijske spoznaje i rezultate znanosti o književnosti.

U tom smislu, je li za vas jezik, jezik koji nemilice krotite, obilježen trajnom nestalnošću i neodređenošću značenja?

Djelomično sam na to odgovorio u prethodnom pitanju: za mene je jezik trajan vrutak novih riječi, novih značenja, kojemu se svaki dan, prevodeći inojezične tekstove, divim i veselim, kao umoran putnik gorskom vrelu.

Znano je da vam prijevodi pjevaju. Možete li bez obzira na prevoditeljsku strast obnoviti formalna obilježja izvornika?

Donekle može. Pozvao bih se na oštroumnu misao Jurija Lotmana, koji tvrdi da savršeno primjerena prijevoda, prepjeva, nema, ali da se od tog ideala ne smije odustati. Ako se odustaje, to već ja velim, posrijedi je smrt prevođenja poezije.

Gdje su najveće tegobe prevođenja poezije? Je li teže prevoditi francuske romantičare ili Dantea, Petrarku i Tassa, ili možda Španjolca Cervantesa i Portugalca Pessou, što je tek mali dio vaše zaista dojmljive prevodilačke energije?

Nahode se, kada je riječ o poeziji romanskih jezika, u drukčijoj naglasnosti u sustavu jezika, što proizvode veće prepreke u srokovanju. Svi su mi ti nabrojeni pjesnici podjednako laki i teški. Ako pomislite da je u tom pogledu Fernando Pessoa za me bio olakšica, stoga što je pretežito pisao slobodnim stihom, teško da ste u pravu. On je pjevao u ime četiriju pjesničkih osobnosti (tzv. heteronima), koje su se bitno razlikovale u izrazu, stilu i poetici.

Pružate rijedak primjer drugima. Naime, vi i raspravljate o svom prijevodnom iskustvu (knjige Traduktološke rasprave i Prepjevi primjeri). Pišući ih jeste li pritom mislili i na nemušte prevodioce i na prevodioce novake?

Da, napisao sam dvije traduktološke knjige, iliti prijevodoslovne, zbog toga što je takva literatura onda (prije desetak godina) nedostajala, sada ne već toliko, i zbog toga što naši prevoditelji i prepjevatelji zazirahu od takvih iskaza, osobito glede svojih ostvarenja. Ja sam držao da svoju tajnu prevođenja trebam objasniti i da je nužno uspostaviti mjerila prijevodoslovne kritike. U tome sam bio dosta samostalan (ne kažem uspješan).

Koju bi književnost Hrvati trebali posebno uvažavati, od koje učiti ili se možda u nju ugledati, ako izostavimo već rečene pomodnosti?

Već je moj profesor na Odsjeku za komparativnu književnost u monografiji Poredbena književnost (1932) naglasio da se Hrvati kao mali narod ne smiju isključivo vezati uz jednu inozemnu kulturu (kako je to bilo u književnoj prošlosti, uz talijansku i njemačku). Najprirodnije je da se s kritičkim odmakom orijentiraju prema mediteransko-srednjoeuropskom književnom krugu, kojemu i kulturološki i civilizacijski pripadaju. Tendencije amerikanizacije, još jače izražene u filmu i kazalištu, odraz su provincijalnosti.

Po nekima, kada bi Hrvati poslali poruku u svemir, to bi svakako trebala biti Marulićeva Institucija. Što biste vi od Marulića poslali u svemir?

Marulićeva je Institucija knjižurina od triju svezaka. Iako najpoznatija u svijetu, nekadašnji pravi svjetski bestseler, predložio bih nedavno otkrivene (Darko Novaković) latinske epigrame, dosta laganije i humanistički zaigranije, sa svjetovnim motivima, pa i onim škakljivim.

Može li se već na bilo koji način govoriti da je znanost zaokružila Marulićevu grandioznu arhitekturu?

Još ima dosta posla, zagubljenih rukopisa, jer je Marulićev opus, osobito latinski, golem i općenito veleban. Postoji, srećom, u Splitu Centar za proučavanje Marulove ostavštine na čelu s Bratislavom Lučinom, koji sustavno radi svoj posao.

Komu dajete prednost u svome radu: kritičaru, prevoditelju, književnomu pvijesniku ili esejistu?

Svi ti oblici mojega književnoslovnog rada povezani su i ispreleteni i podjednako mi potrebni. Eto, kad prevodim, u popratnim sam bilješkama također kritik i esejist.

Kako napreduje prijevod epa Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa?

Tasso će imati odabrano čitalačko općinstvo, kao što ga imaju klasici likovne (primjerice, Caravaggio, Medulić) i glazbene umjetnosti (Palestrina, Vivaldi). Dvije i pol godine prevodim danomice, katkada i za besanice, Oslobođeni Jeruzalem, koji broji 15.336 stihova; dosad sam ih prepjevao 9.864, preostaje mi, dakle, još njih 4.462. Prevodim spjev izvornom oktavom (jedanaesteračka oktava) sa strogim odnosom prema njegovu metričko-strofičkom ustroju, poglavito rimama, jer je u tom pogledu talijanski pjesnik zrcalo perfekcije i barokne raskošnosti. Sretan sam što moj materinski jezik, hrvatski, može izdržati sve te, nemale, kušnje.