O diplomatskom priznanju Hrvatske 15. sijeènja 1992.
Du¾nost nam je obilje¾iti 15. sijeènja, ¹to je ove 2011. g. devetnaesta obljetnica znaèajnog datuma 15. sijeènja 1992. g. , jer je to Dan diplomatskog priznanja Hrvatske dr¾ave od vodeæih dr¾ava europske politike. Taj dan, kao i prethodne pripreme u slo¾enom procesu zavr¹nog èina afirmacije Hrvatske, ugraðeni su u na¹u opstojnost a sadr¾aj dogaðaja, utjeèe na postupke u voðenju hrvatske politike.
Priznavanje Hrvatske bilo rasèlanjeno u tri faze:
1. Faktièko priznanje postignuto tijekom ljeta 1991. g. Meðunarodni subjektivitet Hrvatske razvijao se postupno od 25. lipnja 1991. g. Naime, veæ samim èinom Deklaracije o nezavisnosti, Hrvatska je de facto postigla afirmaciju, a zatim vrlo brzo i politièko priznanje, i to èinjenicom da je EZ 28. lipnja 1991. g. poslala svoju delegaciju u Zagreb na sastanak s vrhovni¹tvom Hrvatske i Slovenije.
2. Politièko priznanje postignuto s datumom 7. rujna 1991. g., nakon ¹to je Hrvatska postigla polo¾aj faktièkog subjekta meðunarodnog prava. Znaèaj tog datuma se temelji na odluci arbitra¾ne komisije pod predsjedanjem Roberta Badintera, predsjednika Ustavnog suda Francuske. Nakon tog datuma svi sukobi, a osobito oru¾ana suprotstavljanja i ljudske ¾rtve, te ru¹enja, odnosno nano¹enja imovinske ¹tete na teritoriju Hrvatske, spadaju u re¾im meðunarodnog sukoba, pa se shodno tome ispunjavaju potrebni uvjeti za ostvarivanje naknade za pretrpljene ¹tete. To se tièe i na ostvarivanja naknada ¹tete zbog napada s kopna, mora i iz zraka. Agresorski napadi i aktivnosti su upravo eskalirali tijekom jeseni 1991. godine.
Ovdje je znaèajno navesti: da se 18. listopada 1991.g. u Haagu odr¾avao sastanak Konferencije o Jugoslaviji, kojemu su prisustvovali predsjednik dr. F.Tuðman, predstavnici predsjedni¹tva SFRJ, te srpski predsjednik S.Milo¹eviæ. U skladu s postavkama u Deklaraciji o Jugoslaviji bio je predstavljen nacrt Sporazuma za razrije¹enje krize na jugoistoku Europe, koji je predlo¾io lord Carington. Predsjednik Tuðman je tom sporazumu predlo¾io dvije bitne dopune:
Citat
„ - sve jedinice svih strana da se uzdr¾e od napredovanja sa sada¹njih polo¾aja.
- deblokiranje morskih luka, kopnenog prometa i zraènog prostora....“.
Na plenarnoj sjednici meðutim, nisu bile prihvaæene navedene dopune, koje bi sigurno ubrzo sprijeèile daljnje eskaliranje agresorske armije na Hrvatsku i smirivanje ratnih sukoba. Meðutim, Cyrus Vance je naknadno primjetio propust u Caringtonovom tekstu Sporazuma za razrje¹enje krize na jugoistoku Europe, radi izostavljanja predlo¾enih Tuðmanovih dopuna. U svom nacrtu za primirje na sastanku u Sarajevu 2. sijeènja 1992. g. naknadno ih je uva¾io. Taj nacrt je doveo do prekida ratnih operacija na podruèju biv¹e Jugoslavije.
3. Diplomatsko priznanje, 15. sijeènja 1992. je iskljuèivo deklarativne prirode. To je èinjenica utvrðena arbitra¾nom komisijom pod zasjedanjem Badintera, nakon politièkog priznanja. Diplomatsko priznanje Hrvatske prirodan je slijed potvrðivanja veæ postignutih rezultata tijekom razrade politièkog priznanja. Javno potvrðivanje odluke Europske dvanaestorice o diplomatskom priznanju Hrvatske i Slovenije bilo je objavljeno 15. sijeènja 1992. g. Do zakljuèno 22. svibnja 1992. g., na dan kad je Hrvatska primljena za punopravnog èlana Ujedinjenih naroda, do¾ivjeli smo diplomatsko priznanje od 81 dr¾ave, a do kraja kalendarske godine 1992. g. Hrvatsku je priznalo ukupno stotinu dr¾ava.
Pripremila
Dr.sc. Inga Lisac
U Zagrebu, 5. sijeènja, 2011.g.
Napomena
Vi¹e informacija mogu se naæi u knjizi Hrvoja Kaèiæa, U slu¾bi domovine, Croatia rediviva, Matica hrvatska, Zagreb, 2006.g. Knjiga je iza¹la na engleskom, njemaèkom, ¹panjolskom, a sada se priprema na ukrajinskom i poljskom jeziku.




Robert Badinter, docteur honoris causa de l'Université de Zagreb, le 17 avril 2003L'éminent juriste et sénateur français, Robert Badinter, a été nommé docteur honoris causa de l'Université de Zagreb, jeudi 17 avril 2003. L'ancien garde des Sceaux et président du Conseil constitutionnel, père de l'abolition de la peine de mort en France, présida aussi en 1991 la Commission d'arbitrage près la Conférence pour la paix dans l'ex-Yougoslavie dont les avis confirmèrent le droit de la Croatie à l'indépendance et réaffirmèrent le principe de l'intangibilité des frontières des anciennes républiques de la fédération yougoslave.
En Croatie, le nom de Robert Badinter est cependant avant tout associé à la présidence de la Commission d'arbitrage, mise en place par la Communauté européenne et qui fut appelée à se prononcer sur le droit à l'indépendance des anciennes républiques yougoslaves. De novembre 1991 à janvier 1993, la Commission, composée de cinq présidents de Cour constitutionnelles de pays européens, rendit, en effet, quinze avis, répondant aux questions les plus complexes qui lui furent soumises, relatives au droit à l'autodétermination, au démantèlement des États, aux principes et aux critères applicables dans le processus de la formation et de la reconnaissance de nouveaux États, à la définition de nouvelles frontières internationales, à la succession et au respect des droits des minorités. Or c'est précisément sur la base de ces avis que la communauté internationale reconnut à la Croatie le droit à l'indépendance dans le respect de ses frontières antérieures.